Povežite se sa nama

OKO NAS

JANUAR NA SOCIJALI: U siromašnoj kući i bog je gladan

Objavljeno prije

na

U kući Šemsudina Rizvanaja i njegove porodice drva kao da uzalud gore. Prozori kuće stare 60 godina zaštićeni su najlonom. U kući pored njih šestoro, živi i njegov mlađi brat sa porodicom, majka i sestra.

„Moja porodica i ja smo u podrumskoj prostoriji od 16 metara kvadratnih, koja je neuslovna, hladna i puna vlage. Uzalud pokušavamo da se ugrijemo pomoću starog limenog šporeta”, priča Šemsudin. Drva i daske za ogrijev nalazi, kaže, pored gradskih kontejnera i gradilišta.

Njegova porodica živi bez ikakvih primanja, jer Šemsudin nema sva dokumenta neophodna da ostavari socijalnu pomoć. ,,Ja sam odavde, ali je moja supruga sa Kosova, pa su mi tražili kosovski dokument sa informacijom da se na nju ne vode nikakva socijalna ili slična primanja”, objašnjava. Bilo bi značajno kad bi naše institucije komunicirale sa kosovskim i tako obezbijedile odgovarajuća dokumenta. Ja nijesam u mogućnosti da odem na Kosovo i to regulišem”, objašnjava.

Ponekad zaradi nešto od fizikalisanja, ali kaže, takvog posla je sve manje. Volio bi da se zaposli u Čistoći. „Odjeću i obuću za djecu skoro pa i nemam. Javio sam se Crvenom krstu Crne Gore (CKCG) kako bi mi pomogli u tome. Rekli su mi da će mi do 1. februara dodijeliti nešto od namjernica, dok obuću i odjeću trenutno nemaju. Dani su hladni i brinem se za zdravlje djece”.

Nije januar dug samo za porodicu Rizvanaj. ,,Zimski period je najteži. Sobe su jako hladne, a hladan vazduh nam ulazi kroz prozore i vrata. Pokušavam da to spriječim selotejp trakama i ćebadima, ali sve je uzalud”, priča Gzim Mustafović, otac petoro djece.

Bilo je i gore, prisjeća se. Do nedavno je sa porodicom stanovao u centru grada u napuštenoj kući punoj smeća, bez prozora i vrata. Gzim je 2012. godine došao u Podgoricu iz Italije, nakon 30 godina. Nema ličnih dokumenata.

Pri samom dolasku iz Italije ostao je bez krova nad glavom ,,Dok se nijesamo smjestili u ovu kuću uz pomoć prijatelja, živjeli smo u centru grada, u kući u kojoj je bilo rizično živjeti. Dvorište je bilo puno svega, od smeća do špriceva sa iglama. Jedno mi se dijete bilo inficiralo”, priča.

Živio je, priča, i u ujakovoj kući koja se takođe nalazi na Vrelima Ribničkim. ,,Pošto nijesmo imali struje, koristili smo šterike. Moje najmlađe dijete je prišlo šterici i srušilo je. Prvo je počeo da gori tepih, a onda sve redom. Ja sam u tom periodu bio u bolnici, ali je na svu sreću moja žena uspjela da spasi i izvede djecu iz kuće, nakon čega je došla vatrogasna i ugasila požar. Dugo sam razmišljao o tome da sam izgubio i ono malo što sam imao”, kazao je.

Ne prima socijalnu pomoć jer nema odgovarajuća dokumenta. ,,Smatram da bi nam ta pomoć mnogo olakšala život. Time bih svojoj djeci mogao da obezbijedim hranu i malo topliji dom. Kupio bih drva, kako bismo se ugrijali, a pošto ne primam, redovno izlazim po gradu da ih skupljam, ali i to što nađem nam nije dovoljno”, kazao je.

Kaže da je bio primoran i da se bavi prosjačenjem jer nije imao drugog izbora. Nije zbog toga, objašnjava, imao problema sa policijom.

Nakija Salihi domicilna je Romkinja i majka desetoro djece. Januar provodi strahujući da će država smanjiti ionako niska primanja. Njena porodica živi od nadoknade za majke, od 192 eura mjesečno. Čula je kaže da će to sad biti 145 eura. Nakija sa svojim suprugom i namlađim sinom živi na Koniku gdje i većina njenih sunarodnika. Sin Kemajl pohađa šesti razred u OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin”.

,,Nije to u redu, da nam to smanje. Treba da platim, struju, vodu, smeće, da kupimo hrane, tablete, drva, a tu je i školovanje i garderoba”, priča za Monitor. Ova šezdesetogodišnjakinja navodi da ima zdravstvenih problema sa reumom, štitnom žlijezdom i kičmom. Njen suprug Ahmet je takođe bolestan. ,,On je srčani bolesnik, imao je moždani udar, visok krvni pritisak i prima inzulin injekcije za skidanje šećera”, odmahuje glavom. Prozori, u kući u kojoj žive, umjesto stakla imaju sunđere.

Igbala Hamzaj takođe živi na Koniku sa suprugom i četvoro djece u neuslovnoj kući njenog strica. ,,Kuća je neuslovna i puna vlage, zato mi djeca i boluju od bronhitisa”, saopštila je Igbala.

Kaže da je ostvarila naknadu za nezaposlene majke. Vijesti ne prati već nekoliko dana, jer je ostala bez struje, ali kako kaže, za umanjenje naknade je čula preko komšinica. Pošla je u Centar za socijalni rad da se informiše, priča. ,,Bez obzira na to što nijesam bila saglasna da se penzija umanji, socijalne radnice su mi rekle da moram da se potpišem jer će se naknada svakako umanjiti”, pričala je razočarano.

,,Novcem koji suprug, iako bolestan, zaradi radeći fizičke poslove, uspjeli smo da kupimo polovan šporet, ali ne i drva da djeci obezbijedim malo topline. Drva tražim i po komšiluku, daju mi”, žalosnim glasom priča ova tridesetosmogodišnjakinja.

,,Za Novu godinu nijesmo imali ništa sem supe. Spremala sam im to što sam imala i tako provodili noć. Ništa bolje nije bilo ni prethodnih dana, tako da Novu godinu nijesmo ni slavili. Sklanjala sam se sa strane i plakala kako me djeca ne bi vidjela”, sa tugom kaže.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo