U kući Šemsudina Rizvanaja i njegove porodice drva kao da uzalud gore. Prozori kuće stare 60 godina zaštićeni su najlonom. U kući pored njih šestoro, živi i njegov mlađi brat sa porodicom, majka i sestra.

„Moja porodica i ja smo u podrumskoj prostoriji od 16 metara kvadratnih, koja je neuslovna, hladna i puna vlage. Uzalud pokušavamo da se ugrijemo pomoću starog limenog šporeta”, priča Šemsudin. Drva i daske za ogrijev nalazi, kaže, pored gradskih kontejnera i gradilišta.

Njegova porodica živi bez ikakvih primanja, jer Šemsudin nema sva dokumenta neophodna da ostavari socijalnu pomoć. ,,Ja sam odavde, ali je moja supruga sa Kosova, pa su mi tražili kosovski dokument sa informacijom da se na nju ne vode nikakva socijalna ili slična primanja”, objašnjava. Bilo bi značajno kad bi naše institucije komunicirale sa kosovskim i tako obezbijedile odgovarajuća dokumenta. Ja nijesam u mogućnosti da odem na Kosovo i to regulišem”, objašnjava.

Ponekad zaradi nešto od fizikalisanja, ali kaže, takvog posla je sve manje. Volio bi da se zaposli u Čistoći. „Odjeću i obuću za djecu skoro pa i nemam. Javio sam se Crvenom krstu Crne Gore (CKCG) kako bi mi pomogli u tome. Rekli su mi da će mi do 1. februara dodijeliti nešto od namjernica, dok obuću i odjeću trenutno nemaju. Dani su hladni i brinem se za zdravlje djece”.

Nije januar dug samo za porodicu Rizvanaj. ,,Zimski period je najteži. Sobe su jako hladne, a hladan vazduh nam ulazi kroz prozore i vrata. Pokušavam da to spriječim selotejp trakama i ćebadima, ali sve je uzalud”, priča Gzim Mustafović, otac petoro djece.

Bilo je i gore, prisjeća se. Do nedavno je sa porodicom stanovao u centru grada u napuštenoj kući punoj smeća, bez prozora i vrata. Gzim je 2012. godine došao u Podgoricu iz Italije, nakon 30 godina. Nema ličnih dokumenata.

Pri samom dolasku iz Italije ostao je bez krova nad glavom ,,Dok se nijesamo smjestili u ovu kuću uz pomoć prijatelja, živjeli smo u centru grada, u kući u kojoj je bilo rizično živjeti. Dvorište je bilo puno svega, od smeća do špriceva sa iglama. Jedno mi se dijete bilo inficiralo”, priča.

Živio je, priča, i u ujakovoj kući koja se takođe nalazi na Vrelima Ribničkim. ,,Pošto nijesmo imali struje, koristili smo šterike. Moje najmlađe dijete je prišlo šterici i srušilo je. Prvo je počeo da gori tepih, a onda sve redom. Ja sam u tom periodu bio u bolnici, ali je na svu sreću moja žena uspjela da spasi i izvede djecu iz kuće, nakon čega je došla vatrogasna i ugasila požar. Dugo sam razmišljao o tome da sam izgubio i ono malo što sam imao”, kazao je.

Ne prima socijalnu pomoć jer nema odgovarajuća dokumenta. ,,Smatram da bi nam ta pomoć mnogo olakšala život. Time bih svojoj djeci mogao da obezbijedim hranu i malo topliji dom. Kupio bih drva, kako bismo se ugrijali, a pošto ne primam, redovno izlazim po gradu da ih skupljam, ali i to što nađem nam nije dovoljno”, kazao je.

Kaže da je bio primoran i da se bavi prosjačenjem jer nije imao drugog izbora. Nije zbog toga, objašnjava, imao problema sa policijom.

Nakija Salihi domicilna je Romkinja i majka desetoro djece. Januar provodi strahujući da će država smanjiti ionako niska primanja. Njena porodica živi od nadoknade za majke, od 192 eura mjesečno. Čula je kaže da će to sad biti 145 eura. Nakija sa svojim suprugom i namlađim sinom živi na Koniku gdje i većina njenih sunarodnika. Sin Kemajl pohađa šesti razred u OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin”.

,,Nije to u redu, da nam to smanje. Treba da platim, struju, vodu, smeće, da kupimo hrane, tablete, drva, a tu je i školovanje i garderoba”, priča za Monitor. Ova šezdesetogodišnjakinja navodi da ima zdravstvenih problema sa reumom, štitnom žlijezdom i kičmom. Njen suprug Ahmet je takođe bolestan. ,,On je srčani bolesnik, imao je moždani udar, visok krvni pritisak i prima inzulin injekcije za skidanje šećera”, odmahuje glavom. Prozori, u kući u kojoj žive, umjesto stakla imaju sunđere.

Igbala Hamzaj takođe živi na Koniku sa suprugom i četvoro djece u neuslovnoj kući njenog strica. ,,Kuća je neuslovna i puna vlage, zato mi djeca i boluju od bronhitisa”, saopštila je Igbala.

Kaže da je ostvarila naknadu za nezaposlene majke. Vijesti ne prati već nekoliko dana, jer je ostala bez struje, ali kako kaže, za umanjenje naknade je čula preko komšinica. Pošla je u Centar za socijalni rad da se informiše, priča. ,,Bez obzira na to što nijesam bila saglasna da se penzija umanji, socijalne radnice su mi rekle da moram da se potpišem jer će se naknada svakako umanjiti”, pričala je razočarano.

,,Novcem koji suprug, iako bolestan, zaradi radeći fizičke poslove, uspjeli smo da kupimo polovan šporet, ali ne i drva da djeci obezbijedim malo topline. Drva tražim i po komšiluku, daju mi”, žalosnim glasom priča ova tridesetosmogodišnjakinja.

,,Za Novu godinu nijesmo imali ništa sem supe. Spremala sam im to što sam imala i tako provodili noć. Ništa bolje nije bilo ni prethodnih dana, tako da Novu godinu nijesmo ni slavili. Sklanjala sam se sa strane i plakala kako me djeca ne bi vidjela”, sa tugom kaže.

Enis EMINOVIĆ

Komentari