Povežite se sa nama

OKO NAS

JANUAR NA SOCIJALI: U siromašnoj kući i bog je gladan

Objavljeno prije

na

20170124_222954

U kući Šemsudina Rizvanaja i njegove porodice drva kao da uzalud gore. Prozori kuće stare 60 godina zaštićeni su najlonom. U kući pored njih šestoro, živi i njegov mlađi brat sa porodicom, majka i sestra.

„Moja porodica i ja smo u podrumskoj prostoriji od 16 metara kvadratnih, koja je neuslovna, hladna i puna vlage. Uzalud pokušavamo da se ugrijemo pomoću starog limenog šporeta”, priča Šemsudin. Drva i daske za ogrijev nalazi, kaže, pored gradskih kontejnera i gradilišta.

Njegova porodica živi bez ikakvih primanja, jer Šemsudin nema sva dokumenta neophodna da ostavari socijalnu pomoć. ,,Ja sam odavde, ali je moja supruga sa Kosova, pa su mi tražili kosovski dokument sa informacijom da se na nju ne vode nikakva socijalna ili slična primanja”, objašnjava. Bilo bi značajno kad bi naše institucije komunicirale sa kosovskim i tako obezbijedile odgovarajuća dokumenta. Ja nijesam u mogućnosti da odem na Kosovo i to regulišem”, objašnjava.

Ponekad zaradi nešto od fizikalisanja, ali kaže, takvog posla je sve manje. Volio bi da se zaposli u Čistoći. „Odjeću i obuću za djecu skoro pa i nemam. Javio sam se Crvenom krstu Crne Gore (CKCG) kako bi mi pomogli u tome. Rekli su mi da će mi do 1. februara dodijeliti nešto od namjernica, dok obuću i odjeću trenutno nemaju. Dani su hladni i brinem se za zdravlje djece”.

Nije januar dug samo za porodicu Rizvanaj. ,,Zimski period je najteži. Sobe su jako hladne, a hladan vazduh nam ulazi kroz prozore i vrata. Pokušavam da to spriječim selotejp trakama i ćebadima, ali sve je uzalud”, priča Gzim Mustafović, otac petoro djece.

Bilo je i gore, prisjeća se. Do nedavno je sa porodicom stanovao u centru grada u napuštenoj kući punoj smeća, bez prozora i vrata. Gzim je 2012. godine došao u Podgoricu iz Italije, nakon 30 godina. Nema ličnih dokumenata.

Pri samom dolasku iz Italije ostao je bez krova nad glavom ,,Dok se nijesamo smjestili u ovu kuću uz pomoć prijatelja, živjeli smo u centru grada, u kući u kojoj je bilo rizično živjeti. Dvorište je bilo puno svega, od smeća do špriceva sa iglama. Jedno mi se dijete bilo inficiralo”, priča.

Živio je, priča, i u ujakovoj kući koja se takođe nalazi na Vrelima Ribničkim. ,,Pošto nijesmo imali struje, koristili smo šterike. Moje najmlađe dijete je prišlo šterici i srušilo je. Prvo je počeo da gori tepih, a onda sve redom. Ja sam u tom periodu bio u bolnici, ali je na svu sreću moja žena uspjela da spasi i izvede djecu iz kuće, nakon čega je došla vatrogasna i ugasila požar. Dugo sam razmišljao o tome da sam izgubio i ono malo što sam imao”, kazao je.

Ne prima socijalnu pomoć jer nema odgovarajuća dokumenta. ,,Smatram da bi nam ta pomoć mnogo olakšala život. Time bih svojoj djeci mogao da obezbijedim hranu i malo topliji dom. Kupio bih drva, kako bismo se ugrijali, a pošto ne primam, redovno izlazim po gradu da ih skupljam, ali i to što nađem nam nije dovoljno”, kazao je.

Kaže da je bio primoran i da se bavi prosjačenjem jer nije imao drugog izbora. Nije zbog toga, objašnjava, imao problema sa policijom.

Nakija Salihi domicilna je Romkinja i majka desetoro djece. Januar provodi strahujući da će država smanjiti ionako niska primanja. Njena porodica živi od nadoknade za majke, od 192 eura mjesečno. Čula je kaže da će to sad biti 145 eura. Nakija sa svojim suprugom i namlađim sinom živi na Koniku gdje i većina njenih sunarodnika. Sin Kemajl pohađa šesti razred u OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin”.

,,Nije to u redu, da nam to smanje. Treba da platim, struju, vodu, smeće, da kupimo hrane, tablete, drva, a tu je i školovanje i garderoba”, priča za Monitor. Ova šezdesetogodišnjakinja navodi da ima zdravstvenih problema sa reumom, štitnom žlijezdom i kičmom. Njen suprug Ahmet je takođe bolestan. ,,On je srčani bolesnik, imao je moždani udar, visok krvni pritisak i prima inzulin injekcije za skidanje šećera”, odmahuje glavom. Prozori, u kući u kojoj žive, umjesto stakla imaju sunđere.

Igbala Hamzaj takođe živi na Koniku sa suprugom i četvoro djece u neuslovnoj kući njenog strica. ,,Kuća je neuslovna i puna vlage, zato mi djeca i boluju od bronhitisa”, saopštila je Igbala.

Kaže da je ostvarila naknadu za nezaposlene majke. Vijesti ne prati već nekoliko dana, jer je ostala bez struje, ali kako kaže, za umanjenje naknade je čula preko komšinica. Pošla je u Centar za socijalni rad da se informiše, priča. ,,Bez obzira na to što nijesam bila saglasna da se penzija umanji, socijalne radnice su mi rekle da moram da se potpišem jer će se naknada svakako umanjiti”, pričala je razočarano.

,,Novcem koji suprug, iako bolestan, zaradi radeći fizičke poslove, uspjeli smo da kupimo polovan šporet, ali ne i drva da djeci obezbijedim malo topline. Drva tražim i po komšiluku, daju mi”, žalosnim glasom priča ova tridesetosmogodišnjakinja.

,,Za Novu godinu nijesmo imali ništa sem supe. Spremala sam im to što sam imala i tako provodili noć. Ništa bolje nije bilo ni prethodnih dana, tako da Novu godinu nijesmo ni slavili. Sklanjala sam se sa strane i plakala kako me djeca ne bi vidjela”, sa tugom kaže.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo