Od novembra prošle godine, čak i prije nego što je snijeg pao, do gornjeg dijela vasojevičkog sela Vranještica nije se moglo, osim pješke. Nabujali potociji odnijeli su gotovo cio makadamski put, tako da sanacija više nije moguća. Puta više neće biti, ukoliko se ne obezbijedi novac za izgradnju novog. Nevrijeme u januaru i snijeg visine preko metar, odsjekli su i donji dio sela od ostataka svijeta. Mehanizacija Komunalnog preduzeća još nije krenula ka tom dijelu opštine, a oko 20-ak preostalih mještana Vranještice, koji čuvaju svoja ognjišta, tvrde da su svi zaboravili na njih. Nemaju volje, kažu, više ni novinarim da pričaju o mukama svoje zimske svakodnevice.
Tek kada je nevrijeme prošlo, prije nekoliko dana, nažalost, zbog porodične tragedije u jednoj od tamošnjih porodica, kako- tako je očišćen put do seoskog groblja. Nakon višenedeljne blokade, Željeznička infrastruktura Crne Gore, poslala je mašinu da čisti put, kako bi se mogla organizovati sahrana mladog radnika tog preduzeća, rođenog u Vranještici. U tom selu su, kažu, potreseni što je tragedija njihovih komšija bila povod da se sobraćajnica očisti.
,,A Vranještica još postoji na geogafskim karatama? Dobro je, jer sam mislio da je izbrisana. O ovom selu niko nikad nije vodio računa, a trenutno stanje pokazuje da govorim istinu. Ovdje je katastrofa i mislim da ni jedno selo na području kolašinske opštine nije u ovakvom stanju. Zbog čega je to tako mi mještani ne znamo, pa nema svrhe da s nama razgovarate. Nemam šta da kažem, pričali smo dosta, da nas je iko čuo”, kazao je Veselin Dukić, jedan od rijetkih mlađih ljudi koji je ostao u rodnom selu.
Koliko je teško s porodicom prezimiti u selu nekoliko desetina kilometara udaljenom od grada, bez prodavnice, ljekara i apoteke u blizini nešto detaljnije priča Milisav Ivanović. Na teški fizički rad i brigu o stoci, pri ekstremno niskim temperaturama u visokom snijegu, kaže, navikli su. Uglavnom staračka domaćinstva, ovih dana mogu se osloniti samo jedni na druge, pa tako i čine. Da bi stigli do prve očišćene saobraćajnice potrebno im je nekoliko sati pješačenja, a za to je malo ko od njih fizički spreman.
,,Više od deset dana sam bez ljekova, koje pijem zbog visokog krvnog pritiska. Ne znam kada ću uspjeti da ih nabavim. Mnogo šta nam fali, ali i ne pomišljamo da se upustimo u avanturu pješačenja do Bara Kraljskih odakle bi kolima mogli ka Kolašinu. Od kuće do kuće u selu možemo, dalje ne. Mnogo nam je pomogao komšija Milan Bakić koji je ladom nivom bezbroj puta prolazio po selu, kako bi nam omogućio da možemo bar jedni do drugih”, priča Ivanović.
Gornji dio sela, tvrdi on, potpuno je pust, upravo zbog sličnog odnosa nadležnih minulih godina. Ne zna koliko će se domaćinstava odlučiti da zazimi u Vranještici sljedeće godine. Ostati na svojim ognjištima tokom zimskih mjeseci, ubijeđen je Ivanović, znači rizikovati život, naročito sa one sa hroničnim bolestima i stare. Njegovim komišijama i njemu najteže padaju apeli lokalnih i državnih vlasti da se sela ne napuštaju. Neispunjenih obećanja su se naslušali, a razloga da vjeruju u neka buduća sve je manje.
,,Radimo i živimo od svog rada. Tražimo samo da nas ne otpisuju i da nijesmo zadnji na spisku prioriteta nadležnih. Napišite slobodno da ja tvrdim da u Vranješticu političari dolaze samo pred izbore. Tada ne štede na obećanjima. Sad su u nekoliko navrata obećavali čišćenje puta. Uzaludno smo ih čekali. Da ne bi tragedije u selu, ko zna kad bi vidjeli mehanizaciju. Džaba i vi pišete, nikoga to ne zanima”.
Tokom posljednjeg nevremena, objašnjava, Ivanović bar su imali struje. Ranijih godina dešavalo se da su danima bez redovnog snabdijevanja elektičnom energijom, pa i bez mogućosti da koriste telefone.
Da je krajnje vrijeme da se nešto učini za oživljavanje i stvaranje boljih uslova u tom dijelu kolašinske opštine, nekada nadaleko poznatom po kvalitetnom krompiru, bogatom stočnom fondu, u kom je živjelo blizu hiljadu stanovnika, smatra i predsjednik Mjesne zajednice Rajo Đukić.
,,Teško mi je da pričam o Vranještici nekad. Ne može se to porediti sa sadašnjim stanjem. Plače mi se kad pomislim da se ovdje nekad sa zadovoljstom živjelo i nije se odavde bježalo. U selu je bilo 832 mještanina, od toga 116 đaka i više od dvije stotine mladih ljudi. Gdje god se okreneš, život i snaga. Sada pustoš, a pod onim snijegom, odsječeni od svijeta, samo oni koji nijesu imali gdje. Ove zime su i oni najuporniji, koji godinama nastoje da ne zatvore vrata svojih kuća, morali kod djece u gradove. Žalosno”.
U štalama i torovima tog planinskog sela, tek prije nešto više od tri decenije, bilo je oko 6.000 ovaca, 1.000 krava, na stotine konja. Od poljoprivrede se živjelo, nikada lako, ali, kaže Đukić, uvijek časno i dostojanstveno. Sve su Vranještičani uglavnom svojim naporima i trudom uradili – dom u donjem dijelu sela, postavljali stubove za struju, dovodili vodu.
,,Sada sve to propada. Vranještica rijetko kada zimi ima struju u kontinuitetu više od mjesec dana. Svi stubovi su popadali ili satruli. Dom se urušio. Malo je šta vidljivo od nekadašnjeg ogromnog rada. Njive su zalivađene, stoka rasprodata. Teško je svakom ko voli Vranješticu i ko je najljepše godine svog života tamo proveo”, kazao je predsjednik MZ.
Koliko je u tom selu bilo solidarnosti među ljudima, prisjeća se Đukić, najbolje govori podatak da se na kosačkim mobama nekada okupljalo i po više od pedeset kosaca. I sam je bio kosbaša. Vranještičani su bili solidarni i kada neko od njihovih komšija pretrpi štetu.
„Sve se zajednički radilo. Moba na koju dođe dvadesetak ljudi računala se kao slaba pomoć. Ako nekome izgori kuća ili koliba, odmah se zajedno gradila nova. Čuvali smo se i držali jedni uz druge. To je bila naša osobenost. Nema toga više”, kaže Đukić.
Nastojaće, tvrdi, da formiranjem nevladine organizacije pomognu stavaranju boljih uslova u rodnom selu. Očekuje da se na njihove apele neće oglušiti Opština i država. On kaže da su iz lokalne uprave tokom minule jeseni dobili oko 1.400 eura, što su iskoristili za saniranje dijela saobaćajnice prema visočijim zaseoima, ali da nadležni nijesu mogli da stignu do najugroženijih djelova, jer nije bilo bezbjedno, pa nijesu ni vidjeli koliko je stanje alarmantno.
,,Naravno, da za ozbiljne radove na saobraćjnici nemamo novca i hitno nam je potrebna pomoć države. Poznato je da ni Opština nije u mogućnosti da toliko investira. Ne možemo više da krpimo i improvizujemo, došli smo do toga da je jedino rješenje probijanje novog puta. Potreban nam je investitor, ali i stručna pomoć i nadzor i to tražimo od države, inače će život u selu Vranještica potpuno zamrijeti”, naglašava predsjednik mjesne zajednice.
Priča iz Vranještice, nesumljivo slična je onoj u mnogim rovačkim ili moračkim selima. Ka njima je mehanizacija Komunalnog preduzeća krenula tek kada su se meteorološke prilike stabilizovale i po nekoliko puta besprekorno očišćene gradske, prigradske i saobraćajnice do bližih sela. U mnogima danima nije bilo ni struje, pa komunikaciju sa mještanima, bukvalno, nije bilo ni moguće uspostaviti.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice