Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠINSKO SELO ODSJEČENO OD SVIJETA: Mehanizacija još nije krenula put Vranještice

Objavljeno prije

na

Od novembra prošle godine, čak i prije nego što je snijeg pao, do gornjeg dijela vasojevičkog sela Vranještica nije se moglo, osim pješke. Nabujali potociji odnijeli su gotovo cio makadamski put, tako da sanacija više nije moguća. Puta više neće biti, ukoliko se ne obezbijedi novac za izgradnju novog. Nevrijeme u januaru i snijeg visine preko metar, odsjekli su i donji dio sela od ostataka svijeta. Mehanizacija Komunalnog preduzeća još nije krenula ka tom dijelu opštine, a oko 20-ak preostalih mještana Vranještice, koji čuvaju svoja ognjišta, tvrde da su svi zaboravili na njih. Nemaju volje, kažu, više ni novinarim da pričaju o mukama svoje zimske svakodnevice.

Tek kada je nevrijeme prošlo, prije nekoliko dana, nažalost, zbog porodične tragedije u jednoj od tamošnjih porodica, kako- tako je očišćen put do seoskog groblja. Nakon višenedeljne blokade, Željeznička infrastruktura Crne Gore, poslala je mašinu da čisti put, kako bi se mogla organizovati sahrana mladog radnika tog preduzeća, rođenog u Vranještici. U tom selu su, kažu, potreseni što je tragedija njihovih komšija bila povod da se sobraćajnica očisti.

,,A Vranještica još postoji na geogafskim karatama? Dobro je, jer sam mislio da je izbrisana. O ovom selu niko nikad nije vodio računa, a trenutno stanje pokazuje da govorim istinu. Ovdje je katastrofa i mislim da ni jedno selo na području kolašinske opštine nije u ovakvom stanju. Zbog čega je to tako mi mještani ne znamo, pa nema svrhe da s nama razgovarate. Nemam šta da kažem, pričali smo dosta, da nas je iko čuo”, kazao je Veselin Dukić, jedan od rijetkih mlađih ljudi koji je ostao u rodnom selu.

Koliko je teško s porodicom prezimiti u selu nekoliko desetina kilometara udaljenom od grada, bez prodavnice, ljekara i apoteke u blizini nešto detaljnije priča Milisav Ivanović. Na teški fizički rad i brigu o stoci, pri ekstremno niskim temperaturama u visokom snijegu, kaže, navikli su. Uglavnom staračka domaćinstva, ovih dana mogu se osloniti samo jedni na druge, pa tako i čine. Da bi stigli do prve očišćene saobraćajnice potrebno im je nekoliko sati pješačenja, a za to je malo ko od njih fizički spreman.

,,Više od deset dana sam bez ljekova, koje pijem zbog visokog krvnog pritiska. Ne znam kada ću uspjeti da ih nabavim. Mnogo šta nam fali, ali i ne pomišljamo da se upustimo u avanturu pješačenja do Bara Kraljskih odakle bi kolima mogli ka Kolašinu. Od kuće do kuće u selu možemo, dalje ne. Mnogo nam je pomogao komšija Milan Bakić koji je ladom nivom bezbroj puta prolazio po selu, kako bi nam omogućio da možemo bar jedni do drugih”, priča Ivanović.

Gornji dio sela, tvrdi on, potpuno je pust, upravo zbog sličnog odnosa nadležnih minulih godina. Ne zna koliko će se domaćinstava odlučiti da zazimi u Vranještici sljedeće godine. Ostati na svojim ognjištima tokom zimskih mjeseci, ubijeđen je Ivanović, znači rizikovati život, naročito sa one sa hroničnim bolestima i stare. Njegovim komišijama i njemu najteže padaju apeli lokalnih i državnih vlasti da se sela ne napuštaju. Neispunjenih obećanja su se naslušali, a razloga da vjeruju u neka buduća sve je manje.

,,Radimo i živimo od svog rada. Tražimo samo da nas ne otpisuju i da nijesmo zadnji na spisku prioriteta nadležnih. Napišite slobodno da ja tvrdim da u Vranješticu političari dolaze samo pred izbore. Tada ne štede na obećanjima. Sad su u nekoliko navrata obećavali čišćenje puta. Uzaludno smo ih čekali. Da ne bi tragedije u selu, ko zna kad bi vidjeli mehanizaciju. Džaba i vi pišete, nikoga to ne zanima”.

Tokom posljednjeg nevremena, objašnjava, Ivanović bar su imali struje. Ranijih godina dešavalo se da su danima bez redovnog snabdijevanja elektičnom energijom, pa i bez mogućosti da koriste telefone.

Da je krajnje vrijeme da se nešto učini za oživljavanje i stvaranje boljih uslova u tom dijelu kolašinske opštine, nekada nadaleko poznatom po kvalitetnom krompiru, bogatom stočnom fondu, u kom je živjelo blizu hiljadu stanovnika, smatra i predsjednik Mjesne zajednice Rajo Đukić.

,,Teško mi je da pričam o Vranještici nekad. Ne može se to porediti sa sadašnjim stanjem. Plače mi se kad pomislim da se ovdje nekad sa zadovoljstom živjelo i nije se odavde bježalo. U selu je bilo 832 mještanina, od toga 116 đaka i više od dvije stotine mladih ljudi. Gdje god se okreneš, život i snaga. Sada pustoš, a pod onim snijegom, odsječeni od svijeta, samo oni koji nijesu imali gdje. Ove zime su i oni najuporniji, koji godinama nastoje da ne zatvore vrata svojih kuća, morali kod djece u gradove. Žalosno”.

U štalama i torovima tog planinskog sela, tek prije nešto više od tri decenije, bilo je oko 6.000 ovaca, 1.000 krava, na stotine konja. Od poljoprivrede se živjelo, nikada lako, ali, kaže Đukić, uvijek časno i dostojanstveno. Sve su Vranještičani uglavnom svojim naporima i trudom uradili – dom u donjem dijelu sela, postavljali stubove za struju, dovodili vodu.

,,Sada sve to propada. Vranještica rijetko kada zimi ima struju u kontinuitetu više od mjesec dana. Svi stubovi su popadali ili satruli. Dom se urušio. Malo je šta vidljivo od nekadašnjeg ogromnog rada. Njive su zalivađene, stoka rasprodata. Teško je svakom ko voli Vranješticu i ko je najljepše godine svog života tamo proveo”, kazao je predsjednik MZ.

Koliko je u tom selu bilo solidarnosti među ljudima, prisjeća se Đukić, najbolje govori podatak da se na kosačkim mobama nekada okupljalo i po više od pedeset kosaca. I sam je bio kosbaša. Vranještičani su bili solidarni i kada neko od njihovih komšija pretrpi štetu.

„Sve se zajednički radilo. Moba na koju dođe dvadesetak ljudi računala se kao slaba pomoć. Ako nekome izgori kuća ili koliba, odmah se zajedno gradila nova. Čuvali smo se i držali jedni uz druge. To je bila naša osobenost. Nema toga više”, kaže Đukić.

Nastojaće, tvrdi, da formiranjem nevladine organizacije pomognu stavaranju boljih uslova u rodnom selu. Očekuje da se na njihove apele neće oglušiti Opština i država. On kaže da su iz lokalne uprave tokom minule jeseni dobili oko 1.400 eura, što su iskoristili za saniranje dijela saobaćajnice prema visočijim zaseoima, ali da nadležni nijesu mogli da stignu do najugroženijih djelova, jer nije bilo bezbjedno, pa nijesu ni vidjeli koliko je stanje alarmantno.

,,Naravno, da za ozbiljne radove na saobraćjnici nemamo novca i hitno nam je potrebna pomoć države. Poznato je da ni Opština nije u mogućnosti da toliko investira. Ne možemo više da krpimo i improvizujemo, došli smo do toga da je jedino rješenje probijanje novog puta. Potreban nam je investitor, ali i stručna pomoć i nadzor i to tražimo od države, inače će život u selu Vranještica potpuno zamrijeti”, naglašava predsjednik mjesne zajednice.

Priča iz Vranještice, nesumljivo slična je onoj u mnogim rovačkim ili moračkim selima. Ka njima je mehanizacija Komunalnog preduzeća krenula tek kada su se meteorološke prilike stabilizovale i po nekoliko puta besprekorno očišćene gradske, prigradske i saobraćajnice do bližih sela. U mnogima danima nije bilo ni struje, pa komunikaciju sa mještanima, bukvalno, nije bilo ni moguće uspostaviti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo