Povežite se sa nama

OKO NAS

PRIČA DAVORA VUKOVIĆA: Uprkos ograničenjima

Objavljeno prije

na

Uprkos tome što je već deceniju u invalidskim kolicima Davor Vuković živi život bez ograničenja. Ima posao kojim je zadovoljan, roditelje koji ga podržavaju, prijatelje koji ga nisu ,,zaboravili”, studira, posjeduje kola sa posebnim komandama koje mu omogućavaju da stigne na odredište bez tuđe pomoći, a uz to je i sportista koji je aktivan u svojoj zajednici i klubu.

Život i svakodnevna borba Davora Vukovića, dvadesetsedmogodišnjaka i studenta treće godine sportskog menadžmenta iz Podgorice, mogu poslužiti kao primjer kako kvalitetan život osoba sa invaliditetom uz veće zalaganje zajednice i države, mogu biti pravilo, a ne izuzetak.

„U kolicima sam od 16. decembra 2006. godine. Povrijedio sam se na džudo turniru u Somboru, tokom jednog zahvata u toku meča. Proklizala mi je noga, te sam pao na vrat i polomio dva vratna pršljena. Imao sam šesnaest godina”, prisjeća se naš sagovornik. Davor je džudista od malena. Na takmičenju u Somboru je bio član reprezentacije Crne Gore. Naglašava da protivnik nije imao veze sa njegovom povredom, te da je ,,to bio nesretni splet okolnosti”.

Kaže da je od početka znao težinu svojih povreda i da nije bio kivan ili ljut ni na koga. Odlučio je da se ne osvrće previše na to što mu se desilo, već se fokusirao da uradi sve što je do njega kako bi prezdravio koliko može. ,,Sportski duh koji nosim u sebi mi je pomogao da prihvatim i prebrodim nedaću u kojoj sam se našao”.

Prvih mjesec dana je proveo na intezivnoj njezi bolnice na Banjici u Beogradu. ,,S obzirom na to da sam povrijedio vratne pršljenove pokretljivost mi je bila veoma ograničena. U početku sam mogao samo oči da pomjeram”. Vremenom se pokretljivost povratila bar kad je gornji dio tijela u pitanju, mada kako Davor kaže, ni to nije prošlo bez iscrpljujućih vježbi i konstantnog napora, kojima se ovaj momak izlaže godinama. ,,Još treba da poradim na šakama, ali se osjećaj i tu polako vraća. Oporavio sam se mnogo više nego što su ljekari očekivali, ili se nadali”.

Vuković je iz Beograda prešao na liječenje u Kliničko-bolnički centar u Podgorici. Tamo je proveo dva mjeseca. U tom periodu je pokrenuta i ogromna humanitarna akcija kako bi se prikupio novac za Vukovićevo liječenje u Švajcarskoj. Novac je sakupljen, te se naš sagovornik ubrzo zaputio na švajcarsku kliniku. ,,Operacija je trajala deset sati i ljekari su mi tada rekli da su uradili sve što je do njih. Ostalo je zavisilo od moje volje i riješenosti”.

Liječenje nije bilo jeftino. ,,Operacija u Švajcarskoj je koštala oko 300 hiljada eura. Oporavak je trajao dvije godine, tako da smještaj neću ni spominjati”. Nekoliko puta je bio na transplataciji matičnih ćelija u Beču. Svaki od tih zahvata je koštao između 10 i 15 hiljada eura. Davor kaže da su sredstva za finansiranje dolazila uglavnom iz donacija naših ljudi i pomoći prijatelja i rodbine. „Moji roditelji ne bi mogli pokriti troškove liječenja. Otac je privatni preduzetnik i bori se kao i svi”. Zato su nekoliko akcija prikupljanja sredstava za njegovo dalje liječenje pokretali studenti sa njegovog fakulteta, a neke od njih i kolege sa portala RTCG-a.

Već četiri godine radi kao moderator na portalu Javnog servisa. To mu daje i jednu vrstu nezavisnosti. Kaže da je veoma važno da osobe sa invaliditetom imaju mogućnost da rade jer na taj način one postaju ravnopravni članovi društva i doprinose kao i bilo ko drugi.

Za kolege kaže da su mu kao porodica – tu su za sve što mu treba. Obezbijeđeni su mu svi uslovi za rad. Kolicima može da stigne do radnog mjesta, jer postoji pristupna rampa. Kancelarija, je takođe prostrana pa može da se kolicima kreće po njoj. ,,Radimo u dvije smjene, po osam sati. Druga je od četiri poslijepodne pa do ponoći, ali nije strašno”.

Posebno interesovanje Davor pokazuje za grafički i veb dizajn. Honorarno se time i bavi, pa je skoro napravio sajt za podgorički Džudo-savez. Aktivno je uključen i u rad Džudo-kluba Fajter, gdje je od svojih početaka. Kaže da posebno voli ljeto jer tada ide sa članovima ovog kluba na Goricu: ,,Ponesem svoju opremu za trening i tegove pa treniram sa njima. I to mi pomaže”.

U trenutku kada ga je zadesila nesreća Davor je bio učenik trećeg razreda Elektro-tehničke škole. Sada je treća godina studija na Univerzitetu Donja Gorica. Primjećuje da se mnogo toga promijenilo nabolje u posljednjih nekoliko godina. Smatra da je to zasluga njegovih roditelja i okoline koja mu je pružala bezrezervnu podršku.

,,Nisam odustajao. Nisam klonuo duhom i to je vjerovatno uticalo na moje roditelje koji zato nijesu očajavali. Kad su vidjeli da sam pozitivan, da vjerujem u to da ću se oporaviti – to je bilo presudno… Oni vjerovatno nisu imali luksuz da žale jer nisu imali izbora. Stavio sam im do znanja da mi je važno da budu pozitivni i da vjeruju u mene”.

Davorov režim vježbi je iscrpljujući. Svakog dana provodi sa fizioterapeutom sat ili sat i po u zavisnosti od toga koliko može da izdrži. Objašnjava da su te vježbe ciljane za određene grupe mišića i oporavak kičmene moždine.

Ima i dosta sprava za vježbanje koje je kupio dok je bio na oporavku u Švajcarskoj. Svakog dana provede po četiri sata na tim spravama. ,,Istina je da mi ponekad dosadi i da mi dođe da odustanem, ponekad se zapitam i zašto to radim – jer se rezultati ne vide odmah”. Tada ga iz apatije izvlači sportska podloga koju ima iz perioda dok se bavio sportom.

,,Disciplina i predanost su najvažniji. Naporno je, umorim se ali se bolje osjećam”, objašnjava Vuković. Prošle godine, na primjer nije mogao da pomjera šake, a sada uz poneku fiksaciju može da odradi cijeli pokret. ,,Mogu da ispružim ruku, a leđa su mi stabilnija nego ranije.”

Posebnu radost ovom momku je priredio njegov djed po majci, kada je podigao hipoteku, kako bi Davor dobio automobil sa posebnim komandama i sa rampom koja izlazi iz poda. Takođe su morali da podignu nekoliko kredita da bi ga otplatili. Davor smatra da se isplatio jer će mu auto u bliskoj budućnosti dati novu slobodu. ,,Još uvijek učim da ga vozim, treba mi vremena. Ali ubrzo ću i ja imati slobodu koju moji vršnjaci uzimaju zdravo za gotovo”.

Na pitanje šta bi volio da uradi u bliskoj budućnosti, Vuković kaže da se nosi mišlju da jednom napiše priču o sebi, o svojim nedaćama i kako ih je pokušavao prebroditi.

Biće to jedna uspješna priča.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Molba za pomoć 

Rožajka Jasminka Pačariz , majka dvije djevojčice od osam i četiri godine, od kojih je jedna sa autizmom, obratila se Monitoru da objavimo njen apel  humanitarnim organizacijama i ljudima dobre volje za pomoć. Jasminka je samohrana majka koja se bori da prehrani djecu od 146 eura socijalne pomoći. 

Zahvalna je kaže što joj je ranije krov nad glavom obezbijedio humanista Hajriz Brčvak. Ističe da sem humanih ljudi o porodicama kao što je njena država ne vodi računa. Dobili smo socijalnu pomoć od koje ne možemo da živimo, za tuđu njegu smo odbijeni, priča. 

,,Za liječenje od autizma potreban je odlazak u inostranstvo, a ja nemam para ni da mlađu ćerku od četiri godine povedem u Podgoricu zbog problema sa srcem”, kaže Pačariz. 

,,Moram sve da platim, a nemam. Ne odustajem, ako ne nađem pare spremna sam i bubreg da prodam”. Pomoć za ovu porodicu može se uplatiti na žiro račun broj 530-0100100063730-43, kod Montenegrobanke, na ime Jasminke Pačariz i na IBAN CODE ME 25530013050006540119. 

 

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTESTI RADNIKA U SVIJETU, KOD NAS MUK: Kad nam (ne) živi rad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je tokom pandemije izgubila preko 30.000 radnika, a najviše u trgovini, ugostiteljstvu i administrativnim uslužnim djelatnostima

 

„Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad“, stihovi su koje su širom bivše Jugoslavije pjevali tokom praznika rada. Velikim radničkim paradama nekada je obilježavan 1. maj, dok su građani sa porodicama piknikovali na izletištima. Bilo nekad.

Tokom ovogodišnjeg praznika rada, obilježenog nakon teške zdravstvene i ekonomske krize, radnici u Crnoj Gori, ali i cijelom svijetu nijesu imali mnogo razloga za slavlje. U razvijenim zapadnim zemljama (poput Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske, Engleske) i onim manje razvijenim (Turska, Indonezija, Kuba, Filipini) radnici su masovno izašli na ulice uprkos COVID-19 krizi i protestovali zbog izgubljenih radnih mjesta. Policija je gotovo u svim zemljama reagovala zbog kršenja zdravstvenih mjera, a najbrutalnije su scene viđene u Turskoj, gdje je na stotine građana uhapšeno u nasilnim demonstracijama.

Za to vrijeme situacija u Crnoj Gori je, stiče se utisak, prilično relaksirana kada je riječ o radnicima. Sindikati su otkazali tradicionalnu radničku paradu zbog zdravstvenih mjera, dok su se njihovi predstavnici oglasili sa nekoliko komentara. Međutim, uprkos zdravstvenim mjerama tokom cijele godine svjedoci smo brojnih auto-kolona, političkih i vjerskih okupljanja, kojima su se takođe branila (i brane) neka prava i uvjerenja. Radničke organizacije su, ipak, odlučile da ostanu pasivne iako je za godinu dana posao izgubilo preko 30.000 radnika.

„I ove, kao i prošle godine, aktivisti i članovi Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) prinuđeni su da Međunarodni praznik rada obilježe bez tradicionalne prvomajske protestne šetnje, poštujući mjere za sprečavanje širenja koronavirusa i štiteći na taj način prvenstveno one svoje kolege koji su od marta 2020. godine, na prvoj liniji odbrane od ove pošasti… Uz želju da što prije dobijemo borbu sa nevidljivim neprijateljem i što prije pažnju sa dnevnopolitičkih previranja usmjerimo na očuvanje radnih mjesta, ekonomsku stabilnost i dostizanje socijalne pravde, Unija slobodnih sindikata Crne Gore svim radnicima čestita Prvi maj – Međunarodni praznik rada“, navodi se u prvomajskom proglasu USSCG-a.

Prema podacima Zavoda za statistiku (MONSTAT) na kraju 2020. godine bilo je blizu 28.000 manje zaposlenih (ukupno 176.693), u odnosu na 2019. godinu, kada je bilo zaposleno 203.545 radnika. Prema istim podacima do marta 2021. bez posla je ostalo još 6.000 radnika. Samo u Podgorici je za godinu dana bez posla ostalo više od 10.000 stanovnika. Najviše otpuštanja, prema statistici MONSTAT-a bilo je u trgovinama, uslugama smještaja i ishrane i preduzećima koja su pružala administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Trgovina je privredna grana u Crnoj Gori koja, pored državne uprave, zapošljava najviše ljudi. Najviše radnika je otpušteno u tom sektoru, iako su, tokom cijele pandemije, prodavnice radile svakog dana. Naravno, radno vrijeme je bilo skraćeno, ali neke druge privredne grane, poput ugostiteljstva, nijesu radile uopšte po nekoliko sedmica.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NEMA KRAJA REKONSTRUKCIJI PUTA BERANE – KOLAŠIN: Tunel potopljen, sumnje isplivale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak radova na putu preko Bjelasice kasniće godinu i koštaće nekoliko miliona više. U međuvremenu, jačaju sumnje da se u taj posao ušlo zbog privatnih interesa kompanija čiji su vlasnici bliski partijama iz prethodne Vlade

 

Tunel Vranjak na regionalnom putu između Berana i Kolašina, kroz planinu Bjelasicu, konačno je probijen, ali su probijeni i svi rokovi za završetak puta. Iako je trebalo da bude izgrađen prošle godine, dionica puta Lubnice – Jezerine, kako je najavljeno, biće završena tek krajem ove godine.

Prolongiranje roka za završetak radova uslovile su podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. U Upravi za saobraćaj tvrde da je taj problem trajno saniran nakon proboja tunela kroz Bjelasicu, ali ostaje nejasno zašto se u tako složen projekat ušlo bez adekvatnih priprema i istraživanja. Pa su  nepredviđene okolnosti i dodatni radovi povećali cijenu za čak tri miliona.

Radovi na putu Jezerine – Lubnice izvode se na ukupnoj dužini 14,44 kilometra i podijeljeni su na četiri dionice. Iz Direkcije javnih radova kažu da na prvoj dionici Lubnice rade rekonstrukciju puta u dužini od 6,61 kilometar i izgradnju galerije duge 80 metara. Na drugoj dionici Jelovica rekonstruisaće put od oko tri kilometra, a na četvrtoj put dužine manje od jednog kilometra. Najkompleksnija je treća dionica Klisura, na kojoj se rekonstruiše put od 3,87 kilometara i gradi tunel Vranjak dužine 2.814 metara.

Radovi na izgradnji tunela nedavno su opet bili zaustavljeni usljed pojave obimne količine podzemne vode, dotoka i do 200 litara u sekundi. Fotografije koje svjedoče o tome, tačnije o još jednoj poplavi u tunelu, objavio je nedavno na svom fejsbuk-profilu Boris Raonić iz Građanske alijanse. „Radovi je trebalo da budu završeni prije pola godine, a da se potom, sa završetkom puta, gradi žičara koja povezuje ski-centre Kolašin 1450 i Kolašin 1600. Ali, niko se nije sjetio da ispita teren. Kada su počeli da rade, vidjeli su da ima podzemnih voda dotoka 200 litara u sekundi“, napisao je Raonić.

On tvrdi da je pad tunela promijenjen da bi išao prema planiranoj mHE, a da će čitav projekat stajati više od 50 miliona. Raonić ističe da je izvođač radova blizak jednoj partiji u BiH, koja ima sestrinsku firmu u Crnoj Gori. Riječ je o kompaniji Euroasfalt iz Sarajeva, čiji je vlasnik Hamid Ramić, jedan od finansijera SDA. U Crnoj Gori se šuška da je Ramić donator i Bošnjačke stranke, čiji je kadar Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva u Vladi Duška Markovića, u čijem mandatu je Euro asfalt u Crnoj Gori dobio poslove vrijedne čak 60 miliona evra.

Cjelokupni projekat kojim se skraćuje put između Berana i Kolašina se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. U Upravi za saobraćaj kažu da je za sada za rekonstrukcije ove dionice  potrošeno 32 miliona, a da je u ovogodišnjem budžetu planirano još 13. Međutim, nepredviđene okolnosti uslovile su povećanje troškova. ,,Cjelokupna vrijednost ugovora će biti negdje oko 48 miliona. Znači, biće tri miliona eura više nego što je planirano u početku. Sljedeće godine, nakon završenog tehničkog pregleda i dobijanja upotrebne dozvole platićemo izvođaču još tri miliona”, kazao je Dušan Kokić iz Uprave za saobraćaj.

Monitor je odavno postavio pitanje zašto se u ovaj posao ušlo bez adekvatnih istraživanja i zašto je, kako je na to ranije upozorila NVO Akcija za socijalnu pravdu, dozvoljeno da se u trup državnog puta ugrađuju cijevi za mini elektrane u Beranama, koje gradi Hidroenergija Montenegro.

Valjalo bi podsjetiti da je prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od trinaest kilometara, gradila kompanija Bemax. Ta kompanija je istovremeno na istoj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija firme Hidroenergija Montenegro od Olega Obradovića. Bemax je taj posao iskoristio da o državnom trošku u trup puta ugradi cijevi za mHE.

Za taj poduhvat trebale su im velike količine eksploziva, posebno na dionici preko krševitog prevoja Zdravac. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemax ih je eksplozivom oštetio čak jedanaest puta. Računajući i onda kada je, eksplozivnom šalitrom zamućena voda, stigla do slavina u gradu, gdje je (prema zvaničnim podacima) otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana, a pretpostavlja se da je još toliko prebolovalo trovanje ne potražeći ljekarsku pomoć.

Bemaxu je zbog toga i suđeno ali su, u nedostatku dokaza, kompanija i njen izvršni direktor Veselin Kovačević, oslobođeni optužbi. Bemax je nesmetano nastavio da gradi državni put i svoje male hidroelektrane. Sve njihove hidroelektrane nalaze se sa strane Bjelasice koja pripada Beranama, odnosno slivu rijeke Lim. Počevši od one najveće, Jezerine, pa nizvodno rijekom Bistricom, prema Limu. Njihov prvobitni plan je bio na na tom potezu izgrade čak osam hidroelektrana, ali su ih na dionici bližoj gradu, mještani sela Buče omeli u tome, organizujući, prvi u Crnoj Gori, žestoke proteste.

Put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta i širine je šest metara. Teško je zamisliti neku veću frekvenciju saobraćaja na toj saobraćajnici, posebno teretnih vozila i autobusa. Isto kao što je teško zamisliti kako će se na najvišim dionicama održavati put u zimskom periodu.

Najteže od svega je, ipak, pronaći ekonomski interes da se na jednom regionalnom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra. Zato u NVO Akcija za socijalnu pravdu sumnjaju da se u poduhvat izgradnje puta ušlo zbog ineresa kompanije Bemax i vlasnika malih elektrana.

A onda su se još isprepletali partijski interesi, kada je posao povjeren Euroasfaltu. Šira javnost se sa njenim poslovanjem upoznala prošle godine, kada im se krajem prošle godine urušio veliki most u izgradnji na zaobilaznici oko Rožaja. Iz Uprave za saobraćaj tvrde da će nastalu štetu, mjerenu milionima, snositi ,,Euroasfalt, njegovi podizvođači i firme koje su vršile nadzor”.

Sada iz NVO Akcija za socijalnu pravdu traže i reviziju posla oko puta Berane – Kolašin i tunela Vranjak. I da se potom  kompletna dokumentacija dostavi nadležnom tužilaštvu.

                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo