Povežite se sa nama

OKO NAS

PRIČA DAVORA VUKOVIĆA: Uprkos ograničenjima

Objavljeno prije

na

Uprkos tome što je već deceniju u invalidskim kolicima Davor Vuković živi život bez ograničenja. Ima posao kojim je zadovoljan, roditelje koji ga podržavaju, prijatelje koji ga nisu ,,zaboravili”, studira, posjeduje kola sa posebnim komandama koje mu omogućavaju da stigne na odredište bez tuđe pomoći, a uz to je i sportista koji je aktivan u svojoj zajednici i klubu.

Život i svakodnevna borba Davora Vukovića, dvadesetsedmogodišnjaka i studenta treće godine sportskog menadžmenta iz Podgorice, mogu poslužiti kao primjer kako kvalitetan život osoba sa invaliditetom uz veće zalaganje zajednice i države, mogu biti pravilo, a ne izuzetak.

„U kolicima sam od 16. decembra 2006. godine. Povrijedio sam se na džudo turniru u Somboru, tokom jednog zahvata u toku meča. Proklizala mi je noga, te sam pao na vrat i polomio dva vratna pršljena. Imao sam šesnaest godina”, prisjeća se naš sagovornik. Davor je džudista od malena. Na takmičenju u Somboru je bio član reprezentacije Crne Gore. Naglašava da protivnik nije imao veze sa njegovom povredom, te da je ,,to bio nesretni splet okolnosti”.

Kaže da je od početka znao težinu svojih povreda i da nije bio kivan ili ljut ni na koga. Odlučio je da se ne osvrće previše na to što mu se desilo, već se fokusirao da uradi sve što je do njega kako bi prezdravio koliko može. ,,Sportski duh koji nosim u sebi mi je pomogao da prihvatim i prebrodim nedaću u kojoj sam se našao”.

Prvih mjesec dana je proveo na intezivnoj njezi bolnice na Banjici u Beogradu. ,,S obzirom na to da sam povrijedio vratne pršljenove pokretljivost mi je bila veoma ograničena. U početku sam mogao samo oči da pomjeram”. Vremenom se pokretljivost povratila bar kad je gornji dio tijela u pitanju, mada kako Davor kaže, ni to nije prošlo bez iscrpljujućih vježbi i konstantnog napora, kojima se ovaj momak izlaže godinama. ,,Još treba da poradim na šakama, ali se osjećaj i tu polako vraća. Oporavio sam se mnogo više nego što su ljekari očekivali, ili se nadali”.

Vuković je iz Beograda prešao na liječenje u Kliničko-bolnički centar u Podgorici. Tamo je proveo dva mjeseca. U tom periodu je pokrenuta i ogromna humanitarna akcija kako bi se prikupio novac za Vukovićevo liječenje u Švajcarskoj. Novac je sakupljen, te se naš sagovornik ubrzo zaputio na švajcarsku kliniku. ,,Operacija je trajala deset sati i ljekari su mi tada rekli da su uradili sve što je do njih. Ostalo je zavisilo od moje volje i riješenosti”.

Liječenje nije bilo jeftino. ,,Operacija u Švajcarskoj je koštala oko 300 hiljada eura. Oporavak je trajao dvije godine, tako da smještaj neću ni spominjati”. Nekoliko puta je bio na transplataciji matičnih ćelija u Beču. Svaki od tih zahvata je koštao između 10 i 15 hiljada eura. Davor kaže da su sredstva za finansiranje dolazila uglavnom iz donacija naših ljudi i pomoći prijatelja i rodbine. „Moji roditelji ne bi mogli pokriti troškove liječenja. Otac je privatni preduzetnik i bori se kao i svi”. Zato su nekoliko akcija prikupljanja sredstava za njegovo dalje liječenje pokretali studenti sa njegovog fakulteta, a neke od njih i kolege sa portala RTCG-a.

Već četiri godine radi kao moderator na portalu Javnog servisa. To mu daje i jednu vrstu nezavisnosti. Kaže da je veoma važno da osobe sa invaliditetom imaju mogućnost da rade jer na taj način one postaju ravnopravni članovi društva i doprinose kao i bilo ko drugi.

Za kolege kaže da su mu kao porodica – tu su za sve što mu treba. Obezbijeđeni su mu svi uslovi za rad. Kolicima može da stigne do radnog mjesta, jer postoji pristupna rampa. Kancelarija, je takođe prostrana pa može da se kolicima kreće po njoj. ,,Radimo u dvije smjene, po osam sati. Druga je od četiri poslijepodne pa do ponoći, ali nije strašno”.

Posebno interesovanje Davor pokazuje za grafički i veb dizajn. Honorarno se time i bavi, pa je skoro napravio sajt za podgorički Džudo-savez. Aktivno je uključen i u rad Džudo-kluba Fajter, gdje je od svojih početaka. Kaže da posebno voli ljeto jer tada ide sa članovima ovog kluba na Goricu: ,,Ponesem svoju opremu za trening i tegove pa treniram sa njima. I to mi pomaže”.

U trenutku kada ga je zadesila nesreća Davor je bio učenik trećeg razreda Elektro-tehničke škole. Sada je treća godina studija na Univerzitetu Donja Gorica. Primjećuje da se mnogo toga promijenilo nabolje u posljednjih nekoliko godina. Smatra da je to zasluga njegovih roditelja i okoline koja mu je pružala bezrezervnu podršku.

,,Nisam odustajao. Nisam klonuo duhom i to je vjerovatno uticalo na moje roditelje koji zato nijesu očajavali. Kad su vidjeli da sam pozitivan, da vjerujem u to da ću se oporaviti – to je bilo presudno… Oni vjerovatno nisu imali luksuz da žale jer nisu imali izbora. Stavio sam im do znanja da mi je važno da budu pozitivni i da vjeruju u mene”.

Davorov režim vježbi je iscrpljujući. Svakog dana provodi sa fizioterapeutom sat ili sat i po u zavisnosti od toga koliko može da izdrži. Objašnjava da su te vježbe ciljane za određene grupe mišića i oporavak kičmene moždine.

Ima i dosta sprava za vježbanje koje je kupio dok je bio na oporavku u Švajcarskoj. Svakog dana provede po četiri sata na tim spravama. ,,Istina je da mi ponekad dosadi i da mi dođe da odustanem, ponekad se zapitam i zašto to radim – jer se rezultati ne vide odmah”. Tada ga iz apatije izvlači sportska podloga koju ima iz perioda dok se bavio sportom.

,,Disciplina i predanost su najvažniji. Naporno je, umorim se ali se bolje osjećam”, objašnjava Vuković. Prošle godine, na primjer nije mogao da pomjera šake, a sada uz poneku fiksaciju može da odradi cijeli pokret. ,,Mogu da ispružim ruku, a leđa su mi stabilnija nego ranije.”

Posebnu radost ovom momku je priredio njegov djed po majci, kada je podigao hipoteku, kako bi Davor dobio automobil sa posebnim komandama i sa rampom koja izlazi iz poda. Takođe su morali da podignu nekoliko kredita da bi ga otplatili. Davor smatra da se isplatio jer će mu auto u bliskoj budućnosti dati novu slobodu. ,,Još uvijek učim da ga vozim, treba mi vremena. Ali ubrzo ću i ja imati slobodu koju moji vršnjaci uzimaju zdravo za gotovo”.

Na pitanje šta bi volio da uradi u bliskoj budućnosti, Vuković kaže da se nosi mišlju da jednom napiše priču o sebi, o svojim nedaćama i kako ih je pokušavao prebroditi.

Biće to jedna uspješna priča.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KAKO PARTIJE TROŠE NOVAC STRANAČKIH ŽENSKIH ORGANIZACIJA: Nenamjenski i bez kontrole

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto snaženja partijskih koleginica, stranke novac koji dobijaju za jačanje kapaciteta stranačkih ženskih organizacija,  uglavnom koriste da podmiruju raznorazne partijske troškove: račune za struju, telefone, komunalije, avio karte, izbore, sudske i ostale troškove

 

 

Partije u Crnoj Gori godišnje dobijaju blizu 700 hiljada eura za jačanje kapaciteta svojih ženskih organizacija. Umjesto snaženja partijskih koleginica tim novcem se uglavnom podmiruju razni partijski troškovi, pa i računi za struju, telefone, komunalije, avio karte, izbore, sudske i ostale troškove.

Praksa dobijanja novca za jačanje kapaciteta ženskih organizacija, na inicijativu Ženske političke mreže, ustanovljena je 2020. godine. Zakonom o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja je utvrđeno da su budžetska sredstva data ženskim organizacijama političkih subjekata namijenjena isključivo finansiranju ženskih organizacija i mogu se trošiti samo u skladu sa statutom te ženske organizacije.

Uprkos zakonskim odredbama, političke partije taj novac ne koriste s namjenom osnaživanja i jačanja žena. Podatke o tome kako partije nenamjenski troše novac namijenjen svojim ženskim organizacijama sadrže izvještaji Državne revizorske institucije (DRI).

Krajem prošle godine prezentovani su izvještaji o reviziji poslovanja pojedinih partija za 2023. godinu.

Revizorski izvještaj koji je DRI uradila krajem oktobra prošle godine prikazuje kako je rukovođeno žito računom Asocijacije žena vladajućeg Pokreta Evropa sad.

Za finansiranje rada Asocijacije žena PES-a uplaćena su sredstva iz budžeta Crne Gore u iznosu od 27, 8 hiljada i iz budžeta lokalnih samouprava u iznosu od 18,7 hiljada eura.

Odlivi sredstava sa žiro računa Asocijacije žena se odnose na plaćanje putnih troškova, troškova pomoći i drugih troškova, dok je iznos od 4,7 hiljade prenešen na račune za redovno poslovanje stranke. Partija je u posebnom Izvještaju o načinu i namjeni utroška sredstava za finansiranje redovnog rada ženskih organizacija iskazala ukupne troškove u iznosu od 13.405 eura i to: troškove humanitarne pomoći u iznosu od 11 hiljada, troškove reklamnog materijala u iznosu od 548 eura, troškove zakupa u iznosu od 356 eura i troškove reprezentacije u iznosu od preko 500 eura.

Vladajuća Demokratska Crna Gora je na žiro račun za poslovanje ženske organizacije – Foruma žena tokom 2023. imala priliv od iz budžeta CG u iznosu od 55,9 hiljada, iz budžeta lokalnih samouprava iznos od 34,4 hiljade. Na računu je bilo i 70 hiljada iz prethodnih godina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BEZUSPJEŠNA BORBA ZA ALIMENTACIJU: Nemoć institucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je osnivanje Alimentacionog fonda bio veliki korak, za mnogu, sada već punoljetnu djecu, on nije značio ništa. Njihovi roditelji, koji su zaboravili na svoje dužnosti, godinama uspješno izbjegavaju pravdu.  U tim slučajevima teret podizanja i školovanja djece, obaveza je samo jednog roditelja

 

 

Godine teške i, kako se pokazalo, na kraju, neuspješne borbe da se pred sudovima dođe do pravde, a uporedo naporan rad da se obezbijedi “parče hljeba” za djecu, u situaciju kad drugi roditelj, nakon razvoda “zaboravi” na svoje potomstvo. To je siže tri priče samohranih roditelja sa sjevera Crne Gore, koji, sve do punoljetstva svoje djece, nijesu uspjeli da od bivših supružnika naplate alimentaciju i pored pravosnažnih sudskih odluka i okončanih procesa izvršenja.  Priče jednog Bjelopoljca, jedne Kolašinke i jedne Pljevljakinje po mnogo čemu su slične, a nemoć institucija u njihovim slučajevima identična. Bivši supružnici žive u inostranstvu, nemaju imovine u Crnoj Gori, a kada i pređu našu granicu, nadležni ne čine ništa da ih privole da plate ono što duguju ili sankicionišu zbog nepoštovanja sudskih odluka.

Najdrastičniji je primjer Kolašinke Ane Popović, čijoj zajedničkoj,  sada punoljetnoj djeci, bivši muž duguje više od 27.000 eura. Ni ona, kao ni dvoje ostalih sagovornika Monitora, nemaju pravo da potraživanja naplate iz Alimentacionog fonda, jer se zahtjev ne može odnositi na prethodni period.

“Od 2012. godine, od kada je brak razveden, iako nas je otac moje djece mnogo ranije ostavio, za njihovo izdržavanje uplatio je svega 1.050 eura. Ukupno sa kamatama, sada za alimentaciju duguje više od 27.000 eura. Ni osnivanje Alimentacionog fonda mi nije mnogo pomoglo, jer zahtjevi na obuhvataju period unazad. Najteže mi je kad mi, čak i u institucijama, kažu kako mi je sad lako jer su mi ‘djeca velika’. Moja djeca jesu sada punoljetna, ali teško je da stane u jedan tekst priča o tome kako je ženi u maloj sredini sa ograničenim mogućnostima za zaradu dovesti troje djece do punoljestva”, kaže Kolašinka.

Ona je iscrpila sve mogućnosti na sudu, pa je, kaže, išla na izvršenje. I taj dio je okončan uredno. No, nije se ništa promijenilo. Incijalna presuda je bila 2012. godine. Njen bivši suprug je tada u odgovoru na tužbu naveo kako mu je zarada u stranoj kompaniji na drugom kontinentu približno 400 eura. Posljednja presuda je donesena prošle godine. Više puta je osuđivan na uslovnu kaznu zatvora zbog nedavanja izdržavanja. Ređale su se presude, dug i kamate rasle, uzalud.  Otac je i dalje na drugom kontinentu, zaposlen i s vremena na vrijeme dođe u rodni grad, u kojem, formalno, nema imovine.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ULCINJ – NAJPOTCJENJENIJA TURISTIČKA DESTINACIJA EVROPE: Iz Londona se bolje vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Globalni časopis, koji izlazi već 57 godina u Londonu, Time Out, sastavio je listu od 21 najpotcjenjenije evropske destinacija za 2025. godinu. Na prvom mjestu je – Ulcinj

 

 

,,Spektakularna crnogorska obala konačno dobija pažnju koju zaslužuje, a ulice Kotora, Budve i ostalih su sada krcate tokom ljeta. Ulcinj? Ne toliko, ali to neće uvijek biti slučaj. Smješten na južnom dijelu zemlje, Ulcinj je centar albanske kulture u Crnoj Gori i pruža drugačiju atmosferu od poznatijih mjesta na sjeveru. Stari grad Ulcinj je vjerovatno najdramatičniji u zemlji, a njegove plaže pružaju uzbuđenje i spokoj u jednakoj mjeri“, navode autori teksta u ovom britanskom magazinu.

Ulcinjsku Veliku plažu nazivaju “crnogorskom Kopakabanom” konstatujući da je pješčana i duga čak 13 kilometara.

Kako se ističe, dok se mnoga mjesta širom kontinenta bore sa prekomjernim turizmom, ove zanemarene destinacije čekaju da budu istražene. „Nikad nije bio bolji trenutak da razmišljate van okvira o svojim putovanjima – posebno kada se zanemaruje toliko nevjerovatnih evropskih mjesta. Ove destinacije imaju sve što želite od vašeg sljedećeg odmora, uz dodatni bonus što se mnogo manje ljudi gura da vidi iste atrakcije“, dodaje se u članku Time Out-a.

Ali, da bi turisti i posjetioci mogli da vide Ulcinj, a potom tu ostanu, trebaju nekako doći u ovaj grad. Iako je Ulcinj na moru, a ima i mali (sportski) aerodrom, u ovaj grad je moguće nekako stići samo kopnom.

“Upravo je saobraćajna izolovanost ili veoma slaba povezanost jedan od razloga zaostajanja ovog grada. Nama se već četiri godina obećava izgradnja mosta na Bojani, a evo sada i brze saobraćajnice prema Albaniji, ali od toga nema ništa. Da se ne govori o decenijskim pričama o gradnji luke, marine, novih luksuznih hotela i čega ne  sve još”, kaže ulcinjski hroničar Ismet Karamanaga.

Prema njegovim riječima, vrijeme nije saveznik Ulcinja. Konkurencija, u prvom redu Albanija, izvanredno brzo napreduje i logično je da gosti tamo više odlaze. Na to ukazuju i zvanični rezultati Monstata. U prošloj godini u Ulcinju je boravilo oko 420.000 registrovanih gostiju ili čak 15 odsto manje nego 2023. godine!? To bi trebao da bude alarm za sve donosioce odluka da djeluju brzo, jer je turizam najvažnija privredna djelatnost u ovoj opštini od koje se, na direktan ili indirektan način, ostvaruje tri četvrtine prihoda.

Ukazuju na to i prosječne zarade koje su u Ulcinju među najnižima u Crnoj Gori. U novembru je prosječna plata na teritoriji ove opštine iznosila 849 eura ili za 144 manje od državnog prosjeka, odnosno bila je ubjedljivo najniža na Primorju. “Da nemamo more moglo bi se slobodno kazati da smo kao Petnjica ili Andrijevica. Žalosno je to za jedan grad sa milenijumskim trajanjem koji ima najveće razvojne potencijale u regionu”, tvrdi Karamanaga.

Jedan od razloga zaostajanja Ulcinja jesu male i nedovoljne investicije u komunalnu i ukupnu infrastrukturu, kao i nedostatak velikih hotela, ili bar obnova onih koji su temeljno i sistematski uništeni u procesu tzv. privatizacije. Da bi preživjeli, ljudi su se okrenuli gradnji apartmana ili selili u inostranstvo. Sve je to ostavilo i ostavlja razorne posljedice na prostor i demografiju, pa tako, na primjer, Ulcinj sada ima četiri hiljade stanovnika manje nego prije 35 godina.

Predsjednik Opštine Ulcinj Genci Nimanbegu je uvjeren da se proširivanjem Mandraća (lučice na Pristanu) i gradnjom marine taj grad vraća moru. “Očekujem da ubrzano dođemo do tehničkih osnova i da tokom ove godine tražimo investitora za ovaj objekat. Ovo je veliki objekat – luka će po idejnom projektu i studiji izvodljivosti povezivati Stari grad i Veliki krš, Liman 1 i 2 će biti u tom akvatorijumu i kapacitet bi mogao biti do 400 plovila. To je razvojna šansa koju sigurno nećemo propustiti“, kaže Nimanbegu.

On očekuje da se tokom ove godine objavi i tender za izvođača za projekat ribarske luke na rtu Đerane. “Mislim da je ovaj projekat nešto što će promijeniti sliku turizma i položaja naših ribara i svih ljudi koji se bave morem”, dodaje Nimanbegu.

Saobraćajna izolovanost će svakako, vrlo brzo postati smetnja za ozbiljnija ulaganja u turističke kapacitete na Velikoj Plaži, navedeno je iz ove lokalne samouprave u komentarima i sugestijama na Nacrt Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine i izvještaja o strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu.

Iz Opštine su kazali da je “potrebno planirati pomorski granični prijelaz na lokaciji najbliže nekadašnjem graničnom prelazu Sveti Nikola- Pulaj, Albanija, imajući na umu planiranu plovnost rijeke Bojane kojim bi se povezalo Jadransko more i Skadarsko jezero, što omogućava dodatnu vezu sa lukom Bar i mogući razvoj nautičkog turizma, uz uslov da se obezbijedi zaštita životne sredine, čime bi se doprinijelo ubrzanim razvojem ovog predjela”.

No, lani nije bio otvoren ni jedini granični prelaz na moru, na Velikoj skeli, ispod Starog grada, koji je funkcionisao 2023. godine tokom ljeta. O aerodromu više niko ne govori, već samo o potencijalima. I problemima – od buke, nečistoće i nedostatka parking mjesta pa do neregistracije gostiju. I tako decenijama.

Tekst u Time Out-u pokazuje da se, ipak, sve bolje vidi iz Londona.

                                                                                              Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo