Uprkos tome što je već deceniju u invalidskim kolicima Davor Vuković živi život bez ograničenja. Ima posao kojim je zadovoljan, roditelje koji ga podržavaju, prijatelje koji ga nisu ,,zaboravili”, studira, posjeduje kola sa posebnim komandama koje mu omogućavaju da stigne na odredište bez tuđe pomoći, a uz to je i sportista koji je aktivan u svojoj zajednici i klubu.
Život i svakodnevna borba Davora Vukovića, dvadesetsedmogodišnjaka i studenta treće godine sportskog menadžmenta iz Podgorice, mogu poslužiti kao primjer kako kvalitetan život osoba sa invaliditetom uz veće zalaganje zajednice i države, mogu biti pravilo, a ne izuzetak.
„U kolicima sam od 16. decembra 2006. godine. Povrijedio sam se na džudo turniru u Somboru, tokom jednog zahvata u toku meča. Proklizala mi je noga, te sam pao na vrat i polomio dva vratna pršljena. Imao sam šesnaest godina”, prisjeća se naš sagovornik. Davor je džudista od malena. Na takmičenju u Somboru je bio član reprezentacije Crne Gore. Naglašava da protivnik nije imao veze sa njegovom povredom, te da je ,,to bio nesretni splet okolnosti”.
Kaže da je od početka znao težinu svojih povreda i da nije bio kivan ili ljut ni na koga. Odlučio je da se ne osvrće previše na to što mu se desilo, već se fokusirao da uradi sve što je do njega kako bi prezdravio koliko može. ,,Sportski duh koji nosim u sebi mi je pomogao da prihvatim i prebrodim nedaću u kojoj sam se našao”.
Prvih mjesec dana je proveo na intezivnoj njezi bolnice na Banjici u Beogradu. ,,S obzirom na to da sam povrijedio vratne pršljenove pokretljivost mi je bila veoma ograničena. U početku sam mogao samo oči da pomjeram”. Vremenom se pokretljivost povratila bar kad je gornji dio tijela u pitanju, mada kako Davor kaže, ni to nije prošlo bez iscrpljujućih vježbi i konstantnog napora, kojima se ovaj momak izlaže godinama. ,,Još treba da poradim na šakama, ali se osjećaj i tu polako vraća. Oporavio sam se mnogo više nego što su ljekari očekivali, ili se nadali”.
Vuković je iz Beograda prešao na liječenje u Kliničko-bolnički centar u Podgorici. Tamo je proveo dva mjeseca. U tom periodu je pokrenuta i ogromna humanitarna akcija kako bi se prikupio novac za Vukovićevo liječenje u Švajcarskoj. Novac je sakupljen, te se naš sagovornik ubrzo zaputio na švajcarsku kliniku. ,,Operacija je trajala deset sati i ljekari su mi tada rekli da su uradili sve što je do njih. Ostalo je zavisilo od moje volje i riješenosti”.
Liječenje nije bilo jeftino. ,,Operacija u Švajcarskoj je koštala oko 300 hiljada eura. Oporavak je trajao dvije godine, tako da smještaj neću ni spominjati”. Nekoliko puta je bio na transplataciji matičnih ćelija u Beču. Svaki od tih zahvata je koštao između 10 i 15 hiljada eura. Davor kaže da su sredstva za finansiranje dolazila uglavnom iz donacija naših ljudi i pomoći prijatelja i rodbine. „Moji roditelji ne bi mogli pokriti troškove liječenja. Otac je privatni preduzetnik i bori se kao i svi”. Zato su nekoliko akcija prikupljanja sredstava za njegovo dalje liječenje pokretali studenti sa njegovog fakulteta, a neke od njih i kolege sa portala RTCG-a.
Već četiri godine radi kao moderator na portalu Javnog servisa. To mu daje i jednu vrstu nezavisnosti. Kaže da je veoma važno da osobe sa invaliditetom imaju mogućnost da rade jer na taj način one postaju ravnopravni članovi društva i doprinose kao i bilo ko drugi.
Za kolege kaže da su mu kao porodica – tu su za sve što mu treba. Obezbijeđeni su mu svi uslovi za rad. Kolicima može da stigne do radnog mjesta, jer postoji pristupna rampa. Kancelarija, je takođe prostrana pa može da se kolicima kreće po njoj. ,,Radimo u dvije smjene, po osam sati. Druga je od četiri poslijepodne pa do ponoći, ali nije strašno”.
Posebno interesovanje Davor pokazuje za grafički i veb dizajn. Honorarno se time i bavi, pa je skoro napravio sajt za podgorički Džudo-savez. Aktivno je uključen i u rad Džudo-kluba Fajter, gdje je od svojih početaka. Kaže da posebno voli ljeto jer tada ide sa članovima ovog kluba na Goricu: ,,Ponesem svoju opremu za trening i tegove pa treniram sa njima. I to mi pomaže”.
U trenutku kada ga je zadesila nesreća Davor je bio učenik trećeg razreda Elektro-tehničke škole. Sada je treća godina studija na Univerzitetu Donja Gorica. Primjećuje da se mnogo toga promijenilo nabolje u posljednjih nekoliko godina. Smatra da je to zasluga njegovih roditelja i okoline koja mu je pružala bezrezervnu podršku.
,,Nisam odustajao. Nisam klonuo duhom i to je vjerovatno uticalo na moje roditelje koji zato nijesu očajavali. Kad su vidjeli da sam pozitivan, da vjerujem u to da ću se oporaviti – to je bilo presudno… Oni vjerovatno nisu imali luksuz da žale jer nisu imali izbora. Stavio sam im do znanja da mi je važno da budu pozitivni i da vjeruju u mene”.
Davorov režim vježbi je iscrpljujući. Svakog dana provodi sa fizioterapeutom sat ili sat i po u zavisnosti od toga koliko može da izdrži. Objašnjava da su te vježbe ciljane za određene grupe mišića i oporavak kičmene moždine.
Ima i dosta sprava za vježbanje koje je kupio dok je bio na oporavku u Švajcarskoj. Svakog dana provede po četiri sata na tim spravama. ,,Istina je da mi ponekad dosadi i da mi dođe da odustanem, ponekad se zapitam i zašto to radim – jer se rezultati ne vide odmah”. Tada ga iz apatije izvlači sportska podloga koju ima iz perioda dok se bavio sportom.
,,Disciplina i predanost su najvažniji. Naporno je, umorim se ali se bolje osjećam”, objašnjava Vuković. Prošle godine, na primjer nije mogao da pomjera šake, a sada uz poneku fiksaciju može da odradi cijeli pokret. ,,Mogu da ispružim ruku, a leđa su mi stabilnija nego ranije.”
Posebnu radost ovom momku je priredio njegov djed po majci, kada je podigao hipoteku, kako bi Davor dobio automobil sa posebnim komandama i sa rampom koja izlazi iz poda. Takođe su morali da podignu nekoliko kredita da bi ga otplatili. Davor smatra da se isplatio jer će mu auto u bliskoj budućnosti dati novu slobodu. ,,Još uvijek učim da ga vozim, treba mi vremena. Ali ubrzo ću i ja imati slobodu koju moji vršnjaci uzimaju zdravo za gotovo”.
Na pitanje šta bi volio da uradi u bliskoj budućnosti, Vuković kaže da se nosi mišlju da jednom napiše priču o sebi, o svojim nedaćama i kako ih je pokušavao prebroditi.
Biće to jedna uspješna priča.
Aleksandra DRAGOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DANAS, SJUTRA1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice