Povežite se sa nama

OKO NAS

PRIČA DAVORA VUKOVIĆA: Uprkos ograničenjima

Objavljeno prije

na

Uprkos tome što je već deceniju u invalidskim kolicima Davor Vuković živi život bez ograničenja. Ima posao kojim je zadovoljan, roditelje koji ga podržavaju, prijatelje koji ga nisu ,,zaboravili”, studira, posjeduje kola sa posebnim komandama koje mu omogućavaju da stigne na odredište bez tuđe pomoći, a uz to je i sportista koji je aktivan u svojoj zajednici i klubu.

Život i svakodnevna borba Davora Vukovića, dvadesetsedmogodišnjaka i studenta treće godine sportskog menadžmenta iz Podgorice, mogu poslužiti kao primjer kako kvalitetan život osoba sa invaliditetom uz veće zalaganje zajednice i države, mogu biti pravilo, a ne izuzetak.

„U kolicima sam od 16. decembra 2006. godine. Povrijedio sam se na džudo turniru u Somboru, tokom jednog zahvata u toku meča. Proklizala mi je noga, te sam pao na vrat i polomio dva vratna pršljena. Imao sam šesnaest godina”, prisjeća se naš sagovornik. Davor je džudista od malena. Na takmičenju u Somboru je bio član reprezentacije Crne Gore. Naglašava da protivnik nije imao veze sa njegovom povredom, te da je ,,to bio nesretni splet okolnosti”.

Kaže da je od početka znao težinu svojih povreda i da nije bio kivan ili ljut ni na koga. Odlučio je da se ne osvrće previše na to što mu se desilo, već se fokusirao da uradi sve što je do njega kako bi prezdravio koliko može. ,,Sportski duh koji nosim u sebi mi je pomogao da prihvatim i prebrodim nedaću u kojoj sam se našao”.

Prvih mjesec dana je proveo na intezivnoj njezi bolnice na Banjici u Beogradu. ,,S obzirom na to da sam povrijedio vratne pršljenove pokretljivost mi je bila veoma ograničena. U početku sam mogao samo oči da pomjeram”. Vremenom se pokretljivost povratila bar kad je gornji dio tijela u pitanju, mada kako Davor kaže, ni to nije prošlo bez iscrpljujućih vježbi i konstantnog napora, kojima se ovaj momak izlaže godinama. ,,Još treba da poradim na šakama, ali se osjećaj i tu polako vraća. Oporavio sam se mnogo više nego što su ljekari očekivali, ili se nadali”.

Vuković je iz Beograda prešao na liječenje u Kliničko-bolnički centar u Podgorici. Tamo je proveo dva mjeseca. U tom periodu je pokrenuta i ogromna humanitarna akcija kako bi se prikupio novac za Vukovićevo liječenje u Švajcarskoj. Novac je sakupljen, te se naš sagovornik ubrzo zaputio na švajcarsku kliniku. ,,Operacija je trajala deset sati i ljekari su mi tada rekli da su uradili sve što je do njih. Ostalo je zavisilo od moje volje i riješenosti”.

Liječenje nije bilo jeftino. ,,Operacija u Švajcarskoj je koštala oko 300 hiljada eura. Oporavak je trajao dvije godine, tako da smještaj neću ni spominjati”. Nekoliko puta je bio na transplataciji matičnih ćelija u Beču. Svaki od tih zahvata je koštao između 10 i 15 hiljada eura. Davor kaže da su sredstva za finansiranje dolazila uglavnom iz donacija naših ljudi i pomoći prijatelja i rodbine. „Moji roditelji ne bi mogli pokriti troškove liječenja. Otac je privatni preduzetnik i bori se kao i svi”. Zato su nekoliko akcija prikupljanja sredstava za njegovo dalje liječenje pokretali studenti sa njegovog fakulteta, a neke od njih i kolege sa portala RTCG-a.

Već četiri godine radi kao moderator na portalu Javnog servisa. To mu daje i jednu vrstu nezavisnosti. Kaže da je veoma važno da osobe sa invaliditetom imaju mogućnost da rade jer na taj način one postaju ravnopravni članovi društva i doprinose kao i bilo ko drugi.

Za kolege kaže da su mu kao porodica – tu su za sve što mu treba. Obezbijeđeni su mu svi uslovi za rad. Kolicima može da stigne do radnog mjesta, jer postoji pristupna rampa. Kancelarija, je takođe prostrana pa može da se kolicima kreće po njoj. ,,Radimo u dvije smjene, po osam sati. Druga je od četiri poslijepodne pa do ponoći, ali nije strašno”.

Posebno interesovanje Davor pokazuje za grafički i veb dizajn. Honorarno se time i bavi, pa je skoro napravio sajt za podgorički Džudo-savez. Aktivno je uključen i u rad Džudo-kluba Fajter, gdje je od svojih početaka. Kaže da posebno voli ljeto jer tada ide sa članovima ovog kluba na Goricu: ,,Ponesem svoju opremu za trening i tegove pa treniram sa njima. I to mi pomaže”.

U trenutku kada ga je zadesila nesreća Davor je bio učenik trećeg razreda Elektro-tehničke škole. Sada je treća godina studija na Univerzitetu Donja Gorica. Primjećuje da se mnogo toga promijenilo nabolje u posljednjih nekoliko godina. Smatra da je to zasluga njegovih roditelja i okoline koja mu je pružala bezrezervnu podršku.

,,Nisam odustajao. Nisam klonuo duhom i to je vjerovatno uticalo na moje roditelje koji zato nijesu očajavali. Kad su vidjeli da sam pozitivan, da vjerujem u to da ću se oporaviti – to je bilo presudno… Oni vjerovatno nisu imali luksuz da žale jer nisu imali izbora. Stavio sam im do znanja da mi je važno da budu pozitivni i da vjeruju u mene”.

Davorov režim vježbi je iscrpljujući. Svakog dana provodi sa fizioterapeutom sat ili sat i po u zavisnosti od toga koliko može da izdrži. Objašnjava da su te vježbe ciljane za određene grupe mišića i oporavak kičmene moždine.

Ima i dosta sprava za vježbanje koje je kupio dok je bio na oporavku u Švajcarskoj. Svakog dana provede po četiri sata na tim spravama. ,,Istina je da mi ponekad dosadi i da mi dođe da odustanem, ponekad se zapitam i zašto to radim – jer se rezultati ne vide odmah”. Tada ga iz apatije izvlači sportska podloga koju ima iz perioda dok se bavio sportom.

,,Disciplina i predanost su najvažniji. Naporno je, umorim se ali se bolje osjećam”, objašnjava Vuković. Prošle godine, na primjer nije mogao da pomjera šake, a sada uz poneku fiksaciju može da odradi cijeli pokret. ,,Mogu da ispružim ruku, a leđa su mi stabilnija nego ranije.”

Posebnu radost ovom momku je priredio njegov djed po majci, kada je podigao hipoteku, kako bi Davor dobio automobil sa posebnim komandama i sa rampom koja izlazi iz poda. Takođe su morali da podignu nekoliko kredita da bi ga otplatili. Davor smatra da se isplatio jer će mu auto u bliskoj budućnosti dati novu slobodu. ,,Još uvijek učim da ga vozim, treba mi vremena. Ali ubrzo ću i ja imati slobodu koju moji vršnjaci uzimaju zdravo za gotovo”.

Na pitanje šta bi volio da uradi u bliskoj budućnosti, Vuković kaže da se nosi mišlju da jednom napiše priču o sebi, o svojim nedaćama i kako ih je pokušavao prebroditi.

Biće to jedna uspješna priča.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo