Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE, SUDBINA FABRIKE ARMATURNIH MREŽA: Prosipanje magle

Objavljeno prije

na

Slučaj Fabrike armaturnih mreža u Beranama klasičan je primjer da su obećanja zvaničnika o oživljavanju industrijske zone Rudeš u Beranama, kojom je sa tranzicijom prošao cunami, prosipanje magle. Proporcionalno sa učestalošću predizbornih kampanja.

Ova fabrika je trebalo da bude primjer „privlačenja stranih i domaćih investitora”. U pogonima nekadašnje moćne kompanije Obod, zvanično je otvorio oktobra 2012. godine tadašnji premijer Igor Lukšić.

Ostale su za pamćenje njegove riječi da je to jedna od prvih investicija na Rudešu koja je, ,,zahvaljujući podsticajima države i lokalne uprave, trasirala put za otvaranje novih proizvodnih linija u beranskoj opštini”.

Neposredno uoči tog srećnog dogođaja tadašnji predsjednik opštine Vuka Golubović i vlasnik beogradske komapanije Europolis Vladan Zečević potpisali su ugovor kojim je toj firmi na korišćenje deset godina, ustupljen prostor na Rudešu, radi otvaranja fabrike za proizvodnju armaturnih mreža.

Vlasnik komapnije Europolis je zračio optimizmom. ,,Europolis je ušao u priču otvarnja Fabrike armaturnih mreža u Beranama, znajući da takva vrsta proizvodnje ima perspektivu. Uložili smo oko dva miliona eura za sanaciju čitavog objekta i za nabavku neophodnih proizvodnih postrojenja. To su značajna ulaganja, koja će se, sigurno, pokazati kao opravdana, jer mi planiramo da ubrzo pokrijemo kompletne potrebe crnogorskog tržišta kada su armaturne mreže u pitanju”.

Nije zaboravljeno ni to kako je tadašnji predsjednik opštine Vuka Golubović najavio da će realizacijom ovog projekta biti otvorena nova radna mjesta. „Ovo je ujedno i dobra poruka novim investitorima, jer u Berane dolazi dokazani preduzetnik. Na ovaj način i novoformirana Biznis zona Rudeš polako počinje da zaživljava”.

Od obećane proizvodnje nije bilo ništa. Fabrika je radila samo par dana nakon čega su instalirane mašine potpuno ugašene. One su kasnije izmještene iz bivšeg Obodovog pogona. Razlog nije do kraja poznat, ali se spekulisalo da je ova fabrika u Beranama smetala nekom od crnogorskih moćnika koji se bave građevinskim poslovima.

U sadašnjoj lokalnoj upravi smatraju da i ovaj slučaj potvrđuje da je država neozbiljno tretirala problematiku koja se tiče oživljavanja privrede na sjeveru Crne Gore. Tvrde da u cijeloj priči glavnu riječ vode uvoznički lobi i tajkuni bliski centrima moći.

,,Ako neki investitor uloži dva miliona eura radi otvaranja proizvodnog pogona i za tako nešto dobije podršku države, onda je logično pomisliti da se radi o zaista ozbiljnom poslu. U tako nešto su nas ubjeđivali državni zvaničnici kad su otvarali fabriku armaturnih mreža u Beranama, koja je u početku trebalo da uposli tridesetak radnika i da bude od koristi za cijeli region”, ocjenjuju u lokalnoj upravi.

Oni objašnjavaju kako se javnost i na ovom primjeru mogla uvjeriti da se radilo o propagandnom triku Vlade Crne.

,,Očigledno je da je fabrika smetala nekome od crnogorskih tajkuna, odnosno građevinskoj mafiji, koji se bave uvozom građevinskog materijala, što potvrđuje da se državni zvaničnici samo deklarativno zalažu za oživljavanje privrede”, smatraju u beranskoj lokalnoj upravi.

Valjalo bi se prisjetiti da je u industrijskoj zoni Rudeš nekoliko godina ranije uvoznički lobi presudio i jedinoj fabrici opekarskih proizvoda u Crnoj Gori. Beranska ciglana srušena je do temelja, iako Crna Gora godišnje uvozi opekarskih proizvod u vrijednosti od preko dvadeset miliona eura.

Te priče o beranskim fabrikama, koje su bile jedine takve vrste u Crnoj Gori nijesu nepoznate. Ciglanu Rudeš, kad je zapala u finansijske probleme, polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio je podgorički biznismen Petar Đurišić za sitne pare. Kupovina je obavljena iz stečaja, ali su posrednici bili stečajni sudija i upravnik, odnosno Privredni sud u Bijelom Polju, uz monitoring i garancije državne Agencije za privatizaciju i strana ulaganja. Đurišić se, prema tom ugovoru, obavezao da u naredne dvije godine investira 715 hiljada eura, kao i da pet godina ne mijenja djelatnost firme.

Đurišić je svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je polovinom 2008. saopštio kako fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. Nakon rušenja, prolaze mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja nije bilo ništa.

Ovaj „preduzetnik” se nakon toga, kroz stečaj koji je sam sebi uveo, oslobodio svih radnika, a zemljište je na kraju prodato. Ostala je samo gola ledina.

Nedaleko od Fabrike armatrunih mreža i nekadašnje ciglane, svojevremeno je radila i jedina fabrika za protektiranje guma u Crnoj Gori, poznata po nazivom Gumig. Ovu fabriku je 2003. godine na berzi kupio slovenački berzanski mešetar Damjan Hosta, koji je radnicima obećao brda i doline.

Najavljeno je brzo pokretanje proizvodnje, „zašta su obezbijeđene bankarske garancije”, kao i snabdijevanje tržišta protektiranim gumama za koje će se „sirovina dobavljati iz Italije posredstvom slovenačkog partnera”.

Fabrika Gumig sa novim vlasnicima nije proradila. Nije prošlo mnogo vremena kada su svi radnici upućeni na biro rada, a iz fabrike iznešeno sve što je vrijedilo. Čak i kablovi iz zidova. Glavne mašine za protektiranje završile su navodno kod izvjesnog privatnog preduzetnika.

Fabrika kože i kožne galanterije Polimka takođe je bila jedina te vrste u Crnoj Gori, a njeni radnici i danas se ne mogu načuditi da nije mogao da se pronađe „strateški partner” koji bi nastavio proizvodnju u trenutku kada se ova kompanija našla u krizi. I ne samo da nije proradila, već su skupocjene mašine i oprema, vrijedni preko dva miliona eura, prodati i iznešeni iz Crne Gore.

Iz Crne Gore su odnešene i vrijedne papir mašine jedine fabrike papira u državi, koja je samo proizvodnjom roto papira za potrebe crnogorskih novina i novina u regionu, mogla naći dovoljno posla da opstane. Neki smatraju da je uvoznički lobi i tu bio od presudnog uticaja, kada je ova fabrika pred jedne od izbora počela sa radom, a zatim brzo ugašena. Za sva vremena.

Zašto bi onda bilo čudno što nije uspio pokušaj jednog beogradskog biznismena beranskog porijekala da napravi fabriku armaturnih mreža i zbog čega je njena sudbina trajala svega nekoliko dana.

,,Mi nudimo puno podsticaja za ljude koji bi se trebali odvažiti da krenu putem preduzetništva i malog i srednjeg biznisa, ali je nažalost njihov odziv još uvijek mali. Još mnogo vrlo povoljnih sredstva za razvoj biznisa je neupotrijebljeno. Ali ne možemo to samo tako opisivati jer ako imamo nedostatak preduzetničkih znanja onda moramo činiti dodatne podsticaje sve dotle dok se ljudi ne odvaže i krenu u biznis”.

Zvuči poznato. Klasika političkog govora pred izbore. Prosipanja magle je oduvijek bilo.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Nema reforme sa nestabilnom vladom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. Kada imate vladu sa nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat

 

MONITOR: U novom izvještaju EK o napretku opet se upozorava da je Crnoj Gori potrebna jaka politička volja za efikasno rješavanje pitanja korupcije i organizovanog kriminala. Znači li to da je nema?

JANJUŠEVIĆ: Političke volje sigurno ima, ali bojim se samo na riječima! Svaka partija ponaosob je sigurno za rješavanje ovog problema, ali kada treba izabrati Tužilački savjet, onda vidite kavi problemi nastaju. Tako da to samo nije dovoljno za ovako jednu opasnu pošast i veliki problem. Potrebno je da imate čitav jedan kompaktan sistem koji se može suprotstaviti korupciji i kriminalu na visokom nivou – a to su policija, tužilaštvo i sudstvo. Prethodna vlast je izgrađivala sistem da tužilaštvo i sudstvo budu  pod velikim partijskim kontrolama i uticajem. To sad predstavlja veliki problem i zahtjevan i dugotrajan  proces u izgradnji kompaktnog sistema koji će se suprostaviti ovom kanceru koji razara naše društvo.Vidite koliko se samo troši energije i političkog usaglašavanja oko Tužilačkog savjeta. O drugim stvarima da ne govorimo.

MONITOR: Jeste li iznenađeni ocjenama novog izvještaja? Šta su, u stvari, poruke EK novoj vlasti?

JANJUŠEVIĆ: Apsolutno nijesam iznenađen ocjenama Evropske komisije, a poruke, kada pregovori traju devet godina, počinju da budu iste i nepromijenjene. Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. U stvarnosti to znači da morate pokazati da kroz javne politike kreirate sistem gdje će javne ustanove i institucije biti servisi građana uz podrazumijevanu vladavinu prava. Sada, kada imate Vladu s nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat! I onda morate imati ovakav izvještaj. Mada, iskreno govoreći, ova vlada nije mogla značajno da popravi, niti pokvari osam godina jako loših pregovora sa Evropskom unijom, gdje smo milimetarski napredovalli!

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ POMORCA SLOBODANA RADULOVIĆA: Sudske igre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Apelacioni sud ukinuo je presudu Privrednog suda, sutkinje Nataše Bošković, po kojoj su sve italijanske kompanije odgovorne za naknadu štete pomorcu Slobodanu Raduloviću kome je zbog povrede zadobijene na brodu MSC Lorena amputirana noga. Naloženo je Privrednom sudu da utvrdi da li je nadležan da o ovome odlučuje, kao i da se glavna rasprava vodi kod drugog sudije

 

Slobodanu Raduloviću, iskusnom pomorcu sa tri decenije staža, zbog povrede koju je dobio na brodu, amputirana je noga. Usljed brojnih propusta, kako tvrdi, a prije svega zbog toga što nije ispoštovan nalaz ljekara da se nakon povrede iskrca sa broda, on je tužio Mediterranean Shiping Company (MSC)  iz Napulja i ESA Group iz Đenove.

Monitor je pisao da je Privredni sud, odnosno sutkinja Nataša Bošković, sredinom aprila, donio Međupresudu kojom se potvrđuje da su tužene kompanije odgovorne za naknadu štete.

Apelacioni sud, vijeće sastavljeno od sudija Rama Strikovića, predsjednika vijeća, Nevenke Popović i Katarine Đurđić je 28. septembra donijelo rješenje kojim se ukida međupresuda Privrednog suda, predmet se vraća istom sudu na ponovno suđenje i odlučeno je da se nova glavna rasprava održi pred drugim sudijom, što je jedna vrsta presedana u sudskoj praksi.

„Ovo je politička odluka. U smislu da je ovo prvi slučaj da jedan pomorac dovede MSC pred sud i da se očigledno pod njihovim uticajem naloži promjena sudije Bošković. U tom smislu mislim da je namještena presuda jer još nijesam čuo da se mijenja sudija“, kaže za Monitor Radulović. On ističe: „Rođena država mi uskraćuje pravo na pravično suđenje i šalje me da sa 95 eura penzije idem u Panamu“.

Ovaj dugogodišnji pomorac je i ranije upozorio da je ovaj slučaj indikativan jer „oko 3.000 pomoraca iz Crne Gore čeka ista sudbina što se tiče zaštite njihovih prava. Riješiti bilo kakav problem je teško. Pomorci nemaju nikakvu zaštitu ni od države, niti od sindikata pomoraca”.

U odluci Apelacionog suda nalaže se da Privredni sud utvrdi da li je za rješavanje predmetnog spora ugovorena arbitraža, a ukoliko nije, da se utvrdi da li je domaći sud nadležan u ovom slučaju.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV SIROMAŠTVA I CRNA GORA: Dan koji nije naš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoje prevencije siromaštva, a mjere koje nadležni preduzimaju nijesu efikasne. Jedan od dokaza za to je pojava cikličnog siromaštva – u jednoj porodici postoji i po nekoliko generacija siromašnih

 

Još jedan Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, 17. oktobar, dočekan u tišini. Kako drugačije – ne znamo ni koliko imamo siromašnih. Nemamo ni strategiju kako da se sa siromaštvom izborimo.

„Govorimo o Nacionalnoj strategiji za borbu protiv siromaštva čitavu deceniju. Nije bilo političke volje da se siromaštvo sistemski riješi, a to je jedini način. Razlog je vjerovatno što je glas siromaha na izborima najjeftiniji. To je sramota za državu Crnu Goru”, kaže za Monitor Marina Medojević, predsjednica Banke hrane, organizacije koja godinama pomaže najugroženijima u našem društvu.

Ne postoje prevencije siromaštva, a mjere koje nadležni preduzimaju nijesu efikasne. Jedan od dokaza za to, prema riječima Marine Medojević, je pojava cikličnog siromastva – u jednoj porodici postoji i po nekoliko generacija siromašnih.

Posljednji zvanični podaci o siromaštvu datiraju iz 2019. godine. Riječ je o Anketi o dohotku i uslovima života, koju Uprava za statistiku (MONSTAT) redovno sprovodi od 2013. godine. Tada je svaki četvrti građanin živio ispod granice siromaštva – 24,5 odsto, što je za 0,7 procenata više u odnosu na 2018. godinu.

„Mi smo iz Banke hrane govorili da je život jedno, a statistika sasvim drugo. Ljudi će prema onome u koga imaju povjerenja biti iskreni, a neće to biti prema strancima, posebno ako ih pitaju za intimu. Osjećaj siromaštva to jeste – i ljudi ga se stide”, ističe predsjednica Banke hrane.

Koliko se i kako situacija zbog pandemije virusa COVID-19 promijenila – nije poznato, jer podaci nijesu ažurirani tokom 2020. godine. No, sigurno je da im se nećemo obradovati.

Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) od 5. oktobra ove godine nezaposlenih je bilo preko 50.000, tačnije – 53.990. Na isti dan prošle godine bez posla je bilo 42.319 osoba. To znači da je za 12 mjeseci bez posla ostalo gotovo 12.000 ljudi, odnosno da je mjesečno, u prosjeku, gotovo hiljadu ostajalo bez posla. Slikovitije – dnevno oko trideset.

To su zvanični podaci. Mnogo je onih koji nijesu u evidenciji ZZZCG-a, pa je pravo stanje nepoznanica.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo