Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE, SUDBINA FABRIKE ARMATURNIH MREŽA: Prosipanje magle

Objavljeno prije

na

berane2

Slučaj Fabrike armaturnih mreža u Beranama klasičan je primjer da su obećanja zvaničnika o oživljavanju industrijske zone Rudeš u Beranama, kojom je sa tranzicijom prošao cunami, prosipanje magle. Proporcionalno sa učestalošću predizbornih kampanja.

Ova fabrika je trebalo da bude primjer „privlačenja stranih i domaćih investitora”. U pogonima nekadašnje moćne kompanije Obod, zvanično je otvorio oktobra 2012. godine tadašnji premijer Igor Lukšić.

Ostale su za pamćenje njegove riječi da je to jedna od prvih investicija na Rudešu koja je, ,,zahvaljujući podsticajima države i lokalne uprave, trasirala put za otvaranje novih proizvodnih linija u beranskoj opštini”.

Neposredno uoči tog srećnog dogođaja tadašnji predsjednik opštine Vuka Golubović i vlasnik beogradske komapanije Europolis Vladan Zečević potpisali su ugovor kojim je toj firmi na korišćenje deset godina, ustupljen prostor na Rudešu, radi otvaranja fabrike za proizvodnju armaturnih mreža.

Vlasnik komapnije Europolis je zračio optimizmom. ,,Europolis je ušao u priču otvarnja Fabrike armaturnih mreža u Beranama, znajući da takva vrsta proizvodnje ima perspektivu. Uložili smo oko dva miliona eura za sanaciju čitavog objekta i za nabavku neophodnih proizvodnih postrojenja. To su značajna ulaganja, koja će se, sigurno, pokazati kao opravdana, jer mi planiramo da ubrzo pokrijemo kompletne potrebe crnogorskog tržišta kada su armaturne mreže u pitanju”.

Nije zaboravljeno ni to kako je tadašnji predsjednik opštine Vuka Golubović najavio da će realizacijom ovog projekta biti otvorena nova radna mjesta. „Ovo je ujedno i dobra poruka novim investitorima, jer u Berane dolazi dokazani preduzetnik. Na ovaj način i novoformirana Biznis zona Rudeš polako počinje da zaživljava”.

Od obećane proizvodnje nije bilo ništa. Fabrika je radila samo par dana nakon čega su instalirane mašine potpuno ugašene. One su kasnije izmještene iz bivšeg Obodovog pogona. Razlog nije do kraja poznat, ali se spekulisalo da je ova fabrika u Beranama smetala nekom od crnogorskih moćnika koji se bave građevinskim poslovima.

U sadašnjoj lokalnoj upravi smatraju da i ovaj slučaj potvrđuje da je država neozbiljno tretirala problematiku koja se tiče oživljavanja privrede na sjeveru Crne Gore. Tvrde da u cijeloj priči glavnu riječ vode uvoznički lobi i tajkuni bliski centrima moći.

,,Ako neki investitor uloži dva miliona eura radi otvaranja proizvodnog pogona i za tako nešto dobije podršku države, onda je logično pomisliti da se radi o zaista ozbiljnom poslu. U tako nešto su nas ubjeđivali državni zvaničnici kad su otvarali fabriku armaturnih mreža u Beranama, koja je u početku trebalo da uposli tridesetak radnika i da bude od koristi za cijeli region”, ocjenjuju u lokalnoj upravi.

Oni objašnjavaju kako se javnost i na ovom primjeru mogla uvjeriti da se radilo o propagandnom triku Vlade Crne.

,,Očigledno je da je fabrika smetala nekome od crnogorskih tajkuna, odnosno građevinskoj mafiji, koji se bave uvozom građevinskog materijala, što potvrđuje da se državni zvaničnici samo deklarativno zalažu za oživljavanje privrede”, smatraju u beranskoj lokalnoj upravi.

Valjalo bi se prisjetiti da je u industrijskoj zoni Rudeš nekoliko godina ranije uvoznički lobi presudio i jedinoj fabrici opekarskih proizvoda u Crnoj Gori. Beranska ciglana srušena je do temelja, iako Crna Gora godišnje uvozi opekarskih proizvod u vrijednosti od preko dvadeset miliona eura.

Te priče o beranskim fabrikama, koje su bile jedine takve vrste u Crnoj Gori nijesu nepoznate. Ciglanu Rudeš, kad je zapala u finansijske probleme, polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio je podgorički biznismen Petar Đurišić za sitne pare. Kupovina je obavljena iz stečaja, ali su posrednici bili stečajni sudija i upravnik, odnosno Privredni sud u Bijelom Polju, uz monitoring i garancije državne Agencije za privatizaciju i strana ulaganja. Đurišić se, prema tom ugovoru, obavezao da u naredne dvije godine investira 715 hiljada eura, kao i da pet godina ne mijenja djelatnost firme.

Đurišić je svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je polovinom 2008. saopštio kako fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. Nakon rušenja, prolaze mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja nije bilo ništa.

Ovaj „preduzetnik” se nakon toga, kroz stečaj koji je sam sebi uveo, oslobodio svih radnika, a zemljište je na kraju prodato. Ostala je samo gola ledina.

Nedaleko od Fabrike armatrunih mreža i nekadašnje ciglane, svojevremeno je radila i jedina fabrika za protektiranje guma u Crnoj Gori, poznata po nazivom Gumig. Ovu fabriku je 2003. godine na berzi kupio slovenački berzanski mešetar Damjan Hosta, koji je radnicima obećao brda i doline.

Najavljeno je brzo pokretanje proizvodnje, „zašta su obezbijeđene bankarske garancije”, kao i snabdijevanje tržišta protektiranim gumama za koje će se „sirovina dobavljati iz Italije posredstvom slovenačkog partnera”.

Fabrika Gumig sa novim vlasnicima nije proradila. Nije prošlo mnogo vremena kada su svi radnici upućeni na biro rada, a iz fabrike iznešeno sve što je vrijedilo. Čak i kablovi iz zidova. Glavne mašine za protektiranje završile su navodno kod izvjesnog privatnog preduzetnika.

Fabrika kože i kožne galanterije Polimka takođe je bila jedina te vrste u Crnoj Gori, a njeni radnici i danas se ne mogu načuditi da nije mogao da se pronađe „strateški partner” koji bi nastavio proizvodnju u trenutku kada se ova kompanija našla u krizi. I ne samo da nije proradila, već su skupocjene mašine i oprema, vrijedni preko dva miliona eura, prodati i iznešeni iz Crne Gore.

Iz Crne Gore su odnešene i vrijedne papir mašine jedine fabrike papira u državi, koja je samo proizvodnjom roto papira za potrebe crnogorskih novina i novina u regionu, mogla naći dovoljno posla da opstane. Neki smatraju da je uvoznički lobi i tu bio od presudnog uticaja, kada je ova fabrika pred jedne od izbora počela sa radom, a zatim brzo ugašena. Za sva vremena.

Zašto bi onda bilo čudno što nije uspio pokušaj jednog beogradskog biznismena beranskog porijekala da napravi fabriku armaturnih mreža i zbog čega je njena sudbina trajala svega nekoliko dana.

,,Mi nudimo puno podsticaja za ljude koji bi se trebali odvažiti da krenu putem preduzetništva i malog i srednjeg biznisa, ali je nažalost njihov odziv još uvijek mali. Još mnogo vrlo povoljnih sredstva za razvoj biznisa je neupotrijebljeno. Ali ne možemo to samo tako opisivati jer ako imamo nedostatak preduzetničkih znanja onda moramo činiti dodatne podsticaje sve dotle dok se ljudi ne odvaže i krenu u biznis”.

Zvuči poznato. Klasika političkog govora pred izbore. Prosipanja magle je oduvijek bilo.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo