Povežite se sa nama

OKO NAS

BEZAKONJE NA KOLAŠINSKIM RIJEKAMA: Suza Evrope raj za krivolovce

Objavljeno prije

na

Ribljim fondom u kolašinskim rijekama niko ne gazduje već skoro tri godine. Ni na nedavno završenom javnom oglasu Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja za gazdovanje ribljim fondom nijedan od kandidata iz te opštine nije ispunio zadate kriterijume.

Uprkos tome što vodama još niko ne upravlja pa ne može ni izdavati ribolovne dozvole, na rijekama je svakodnevno po nekoliko desetina pecaroša. Turističke agencije nijesu obustavile ni dovođenje stranih turista na flaj fišing. Prema nekim procjenama, krivolovci godišnje upecaju više od 300 kilograma ribe iz kolašinskih rijeka, što im donosi solidnu zaradu, budući da se, recimo kilogram ,,netovljene” (potočne) pastrmke prodaje restoranima po cijeni od 10 do 15 eura.

Rukovodilac sektora za ribarstvo u Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja Deniz Frljučkić kaže da razloge za činjenicu da za kolašinske vode još niko nije zvanično zadužen treba tražiti kod lokalnih organizacija. Ni jedna od njih, tvrdi on, nema kapacitete koji su zakonom propisani.

Na drugoj strani, u Ribolovno sportskom društvu Tara i Morača tvrde da će, iako su među najbrojnijim društvima u državi, teško ikada moći ispuniti uslove koji su propisani za gazdovanje vodama.

,,Na našim rijekama trenutno vlada bezakonje. Krivolov cvjeta, riba se vadi mrežama, ubija dinamitom… Krivolovci su na svakom koraku. To nekome odgovara, a mi nemamo način da promijenimo takvo stanje. Od nas je javnim oglasom traženo da imamo pet-šest zaposlenih radnika, s uredno plaćenim doprinosima i porezima, zatim automobile, a naravno, i novac za gorivo. To je nemoguće, jer, prosto, mi te mogućnosti nemamo, a Opština ne može da pomogne. Naši jedini prihodi su od ribolovnih dozvola, koje sada ne možemo da izdajemo. Tako je već tri godine,” kaže predsjednik RSD Dragomir- Buco Raketić.

Do marta 2012. godine postojao je SRK Kolašin, koje je i izdavalo ribolovne dozove, ali i držalo pod kontrolom krivolov. Nesuglasice između starog i novoizabranog rukovodstva, te godine rezultirale su smjenom dotadašnjeg predsjednika Slavka Draškovića. Uslijedili su i sudski sporovi između Draškovića i onih kojima se nije dopalo kako je on vodio klub. U međuvremenu su se međusobno u više navrata optuživali za nezakonit rad. Da pomiri kolašinske ribolovce, pokušao je u više navrata i predsjednik Opštine Darko Brajušković. Zbog takve situacije, ali i u skladu sa savjetima tadašnjeg ministra poljoprivrede Tarzana Miloševića i novim zakonom o sportu, registrovan je novi klub u kojem je sada većina ribolovca s područja Kolašina.

Raketić tvrdi da su rijeke sada prepuštene na milost i nemilost krivolovcima, jer, kako je rekao, policija nerado asistira i kada dobije prijavu za nezakonito pecanje.

U resornom Ministarstvu, kako kažu, pokušavaju da nađu kompromisno rješenje. Tačnije, način za privremeno gazdovanje do raspisivanja novog oglasa.

,,Ministarstvo je prije deset dana održalo sastanak s predstavnicima sportsko – ribolovnih organizacija, koje su bile kandidati na oglasu – SRK Plašnica, SRK Suza Evrope, SRK Kolašin i SRK Tara Morača. Tema sastanka bila je privremeno gazdovanje do raspisivanja novog oglasa. Na ovom sastanku razmatrana je mogućnost da svi klubovi iz Opštine Kolašin budu jedan korisnik ribljeg fonda na tom području. Očekujemo njihov zvaničan stav po tom pitanju. Na sastanku je zaključeno da postoji realna šansa da ovi klubovi zajednički djeluju na očuvanju ribljeg fonda, što nam daje za pravo da nastavimo s pregovorima i u što kraćem roku ustupimo riblji fond na privremeno korišćenje u Opštini Kolašin, kaže Frljučkić.

Prema njegovim riječima, Uprava za inspekcijske poslove i Uprava policije nemaju dovoljno administrativnih kapaciteta da konstantno budu prisutni na ribolovnim vodama i posvećeni očuvanju ribljeg fonda. Zbog toga je krivolovcima olakšano da kontinuirano krše zakon i osiromašuju riblji fond.

Rukovodilac sektora za ribarstvo tvrdi da u opštinama gdje riblji fond nije nikom ustupljen na gazdovanje, ne postoji mogućnost da bilo koja organizacija izda dozvolu za sportsko rekreativni ribolov, kao ni da organizuje bilo koji vid ribolovnog turizma. No, i pored toga, bar tri, četiri turističke agencije imaju u ponudi upravo ribolovni turizam, a prema riječima sagovornika Monitora, koji je vodič stranih turista na rijekama, to se i prilično isplati. On tvrdi da od stranih turista može biti samo koristi, a da kolašinske vode pustoše oni koji su pored njih rođeni.

,,Krivolovci i dalje nesmetano pecaju na svim revirima, većina njih prodaje ribu. U revirima je sada manje ribe nego u djelovima rijeke, na kojima je bio dozvoljen ribolov na blinker. Sasvim je normalno da s glavnog gradskog mosta na Tari, mjestu koje je važilo za mušičarski raj, uzvodno i nizvodno svakodnevno možete vidjeti desetak ljudi kako nesmetano krivolove na sve moguće načine, većina na žive mamce. U revirima je gotovo nemoguće uloviti potočnu pastrmku jer je istrijebljena. I lipljana je ostalo jako malo”, tvrdi on.

Haotična situacija na vodama, kažu nadležni, neće dugo potrajati. To, tvrde u Ministarstvu poljoprivrede garantuje čitav set propisa donesenih u nekoliko proteklih mjeseci.

,,Jedna od novina je i jedinstveni obrazac dozvole za sportsko – rekreativni ribolov, koji se distribuira korisnicima ribljeg fonda, posredstvom Saveza sportsko ribolovnih organizacija Crne Gore, uz striktnu kontrolu. Ovim je onemogućeno izdavanje dozvola organizacijama koje nijesu korisnici ribljeg fonda, dok je korisnicima uvedena kontrola izdatih dozvola”, objašnjava Frljučkić.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

„Zanimljivo je da se sa tom idejom izgradnje sportske dvorane specijalno za OSI kreće iz Berana, a ne iz Podgorice. To je poželjan i dobar primjer. Ali ne treba zaboraviti da se država zakonom obavezala još 2008. godine da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom. To znači da se i sve druge sportske dvorane u Crnoj Gori moraju prilagoditi tako da mogu da ih koriste osobe sa invaliditetom. Inače, kada bi napravili samo jednu u Beranama, a druge da ostanu neprilagođene, to bi značilo segregaciju osoba sa invaliditetom” – kaže Vujačić.

Izvršna direktorica Mladih sa hendikepom Crne Gore objašnjava da je jako važno da osobe sa invaliditetom osjete da nisu odvojene.

„Trenutno u Crnoj Gori nisu najidealniji uslovi za bavljenje sportom, aktivno ili rekreativno, osobama sa invaliditetom, a s druge strane se proširuje paraolimpijski pokret u Crnoj Gori i sve je više osoba sa invaliditetom koje bi se bavile sportom. Povećava se i broj sportova kojima OSI mogu da se bave” – dodaje ona.

Stara sportska sala u Beranama, podignuta osamdesetih godina prošlog vijeka, urušila se 2012. godine pod teretom velikog snijega i još veće nebrige i nemara.

Iz tadašnje lokalne uprave, kojom je upravljao DPS, odmah nakon rušenja najavljivano da će ubrzo doći do sanacije ovog impozantnog objekta.

Sanacija dvorane do danas nije izvršena ni uprkos tome što je nekoliko godina unazad iz tadašnjeg Ministarstva održivog razvoja i turizma saopšteno da će ubrzo biti raspisan konkurs za izbor najboljeg arhitektonskog rješenja za prostor stare hale sportova u Beranama.

Kako se kasnije moglo saznati, stvari su zapele onog trenutka kada je raspuštena komisija ili jedinica za projekte pri Ministarstvu za održivi razvoj i turizam koja je već opredijelila određena sredstva za desetak projekata među kojima je bila i hala sportova u Beranama. Nakon toga sve je vraćeno na početak.

Dobro obaviješten sagovornik iz lokalne uprave u Beranama objasnio je da je ta komisija funkcionisala u Vladi koja bila aktuelana do 2016. godine.

On podsjeća da je te 2016. godine došlo do političkih turbulencija i formiranja najprije prelazne, a potom doskorašnje vlade DPS i njenih kolalicionih partnera.

„U tim turbulencijama prestala je sa radom komisija i ne zna se šta je bilo sa dokumentima vezanim za desetak projekata, pa i sa projektom vezanim za prostor nekadašnje hale sportova pod Jasikovcem u Beranama” – kaže taj sagovornik.

U Opštini Berane jedno vrijeme nakon toga su razmišljali da sami izdvoje finansijska sredstva za valorizaciju tog atraktivnog prostora.

Sada, nakon što je DPS otišao u opoziciju i na državnom nivou, u ovom gradu očekuju da će naići na dobru saradnju državnih vlasti u reailizaciji ideje da se na mjestu stare hale izgradi sportska dvorana prema svim svjetskim standardima prilagođena rekreativnom i takmičarskom bavljenju sportom osobama sa invaliditetom.

„Kao što znate, u Beranama je u međuvremenu izgrađena nova sportska dvorana koja je za ponos grada, a pored nje je fudbalski stadion kakav malo ko ima u Crnoj Gori, sa svim pratećim sadržajima i pomoćnim terenima, uključujući i balon salu. Izgrdanja sportske dvorane za OSI upotpunila bi tu sportsku ponudu” – kaže menadžer Opštine Berane.

Nekadašnja hala sportova pod Jasikovcem građena je za potrebe MOSI u Beranama još daleke 1981. godine.

Izgradili su je Slovenci, a njeno arhitektonsko rješenje je svojevremeno nagrađeno na međunarodnom arhitektonskom salonu u Parizu.

„Možda je zub vremena učinio svoje, ali ta hala jednostavno nije održavana. Stubovi i konstrukcija nijesu renovirani godinama prije toga. Mi mislimo da je tu napresudniji bio ljudski faktor. Nama je sada najveći problem rušenje ostataka dvorane. To ne može da se uradi tako jednostavno. U tom smislu smo naložili da se pripremi elaborat iz kojeg bismo vidjeli kako to da se uradi na najbezbjedniji način, s obzirom na neposrednu blizinu jedne osnovne škole i drugih privatnih stambenih objekata” – kaže Đaković.

Ako bi na mjestu stare hale sportova u Beranama bila izgrađena dvorana specijalno za osobe sa invaliditetom, Berane bi sa svim drugim sportskim kapacitetima koje ima, moglo vrlo lako da se kandiduje za organizovanje i međunarodnih takmičenja paraolimpijaca. To bi u Crnoj Gori bio veliki napredak i veliki korak ka inkluziji osoba sa invaliditetom u svakodnevne, pa i sportske životne tokove.

 Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

,,Svi nas ignorišu, jer smo prljavi, jer smo Romi. Hranu tražimo po kontejnerima. Neki nas se i plaše, jer prosimo. Mislite da mi to volimo? Ne želimo, ali nemamo izbora. Sramota je biti prosjak. No, radije bismo i prosili, nego da krademo”, ističe Salim Salihi.

,,Sa svojih 31 godinu nikada nisam izašla na ulicu da prosim, ali, sada me je nužda natjerala da moram. Voljela bih da moja djeca završe školu i da budu sposobna”, želje su Natalije Stanković.

Zbog uslova u kojima trenutno žive, djeca Stankovića i Salihija ne mogu da prate nastavu. Najstarije dijete porodice Stanković, četrnaestogodišnji Simone, ide u četvrti razred osnovne škole – kada može. Inače prosi. ,,U školi mi je onako. Učiteljica je dobra prema meni, a djeca begaju od mene, jer idem prljav i pocijepan”, kaže Simone.

Najstarija ćerka Salima Salihija želi da pomogne ocu. U potrazi je za poslom. Za nju, čak i ta uobičajena odluka na putu sazrijevanja, nije bezazlena. ,,Ima nekih dobrih ljudi kojima odnosim džakove sa smećem. Za to mi ponekad daju pet ili 10 eura. Ali ima i onih loših, koji mi govore – ‘oćeš da spavaš sa mnom, ja ću ti dati 20 eura? Zovu me da čistim kod njih kući, ali zapravo misle da rade sve i svašta sa mnom”, ispričala je Ramiza Salihi.

Kao mala, željela je da postane ljekarka. Nije uspjela da završi školu. Kada bi joj se za to pružila prilika, voljela bi.

Stankovići su, da bi pokrili troškove liječenja i jedne operacije koju je imala njihova osmogodišnja ćerka Tanja, koja je izvedena u Beogradu, prodali jedinu imovinu koju su imali, oronulu kućicu u okolini Šapca.

Do sad su se mnogobrojne organizacije, poput Crvenog krsta Crne Gore, grupe građana i pojedinci uključili da pomognu Stankovićima i Salihijima. NVU Žene Bara im kuvaju, i na njihov račun ljudi dobre volje mogu uplatiti novac za ove dvije porodice.

Raspitivali su se i kod Opštine Bar za mogućnost da im se pronađe bilo kakav privremeni smještaj. Iz Opštine su kazali da trenutno nemaju ništa na raspolaganju. Zato sada Stankovići i Salihiji nastoje da nabave male montažne kućice-kontejnere za koje pokušavaju da sakupe novac. Do sada je sakupljeno nešto preko 400 eura. Nuđeno im je da im se od tog novca plati stanarina, barem za jedan mjesec, da se ne smrzavaju i da napokon imaju vodu, ali oni to ne žele. ,,Nećemo da rasipamo,  teško ćemo skupiti za kontejnere. Pretrpećemo se.  Bolje da sačuvamo taj novac, a ovog čovjeka čija je livada molićemo da na njoj ostanemo još malo”, objašnjava Salim Salihi.

Porodice Stanković i Salihi žive bez mnogih osnovnih ljudskih prava. Moglo bi se nabrojati barem njih desetak. Stepen demokratičnosti i zrelosti crnogorskog društva najbolje se ogleda u tome kako žive ljudi na njegovoj margini. Romi, narod bez države kako kažu Stankovići i Salihiji, nevidljivi su za druge. Bez jake zajednice koja će stati iza njih, bez ijednog predstavnika romske manjine u Skupštini Crne Gore, izvan sistema, prepušteni su sami sebi. Šta rade nadležne institucije?

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo