Povežite se sa nama

INTERVJU

BILJANA KEKOVIĆ, SLIKARKA: Svjesno tragam po nesvjesnom

Objavljeno prije

na

Slikarstvo Biljane Keković ne možemo da vezujemo za neko aktuelno vrijeme, niti za određeni umjetnički pravac. Još na početku karijere, kada je 1993. godine imala izložbu u galeriji Centar, kritičari su je okarakterisali kao mladu crnogorsku slikarku osobenog likovnog pisma. Nedavno se vratila iz Amerike, gdje je na Univerzitetu Masačusets u Bostonu zajedno sa četiri crnogorska umjetnika prisustvovala likovnoj radionici. Kasnije su u galeriji Harbor imali kolektivnu izložbu. Biljana Keković u biografiji bilježi više od deset samostalnih izložbi i mnogo kolektivnih širom svijeta. Dobitnica je prestižnih priznanja, među kojima su nagrade za sliku i dizajn FLU na Cetinju, nagrada Bijenala pejzaža u Novom Sadu, Hercegnovskog zimskog salona, Podgoričkog likovnog salona, kao i nagrada za sliku ULUCG Milunović – Stijović – Lubarda. Laureat je i prestižne nagrade UNESCO-a. Diplomirala je slikarstvo i grafički dizajn na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti gdje je i magistrirala slikarstvo.

MONITOR: Nedavno ste se vratili iz Amerike, gdje ste na Univerzitetu Masačusets u Bostonu prisustvovali likovnoj radionici, a u galeriji ,,Harbor” imali kolektivnu izložbu. Kako je došlo do tog studijaskog boravka i kakve su vam impresije?
KEKOVIĆ: Zajedno sa našim umjetnicima Vahidom Hasanagić Nimanbegu, Natašom Đurović, Vasom Nikčevićem, Nenadom Šoškićem i grupom američkih umjetnika učestvovala sam na likovnoj radionici na Univerzitetu Masačusets u Bostonu, a 7. januara priređena je izložba zajedničkih radova u galeriji Harbor Art. To je bilo izuzetno zanimljivo iskustvo, prije svega zbog mogućnosti istraživanja i eksperimentisanja u različitim grafičkim tehnikama – od klasičnih do najsavremenijih foto i digitalnih postupaka. Zanimljivo je bilo i druženje, razmjene iskustava, kao i poređenje kakve oni imaju uslove za rad u odnosu na naše. Naravno, uslovi rada ne utiču na kvalitet djela, već samo olakšavaju rad.

Više puta su u okviru različitih projekata američki umjetnici gostovali u Evropi, došlo je do profesionalne saradnje čiji je rezultat poziv katedre za umjetnost Univerziteta Masačusets, za gostovanje u okviru radionice i izložbe u galeriji Harbor Art .

MONITOR: Bili ste stipendista UNESCO-a, pa ste boravili u Španiji, kasnije i u Parizu. Slike ste predstavljali i u Beču, Briselu, Barseloni, Toledu, Elvasu, Utrehtu, Gracu. S obzirom na to međunarodno iskustvo, kažite mi šta mislite o crnogorskoj likovnoj poziciji?
KEKOVIĆ: Meni je posebno kada je nečiji rad iskonski, kad je iz nutrine. To se lako osjeti. Mislim da imamo izuzetne umjetnike, ponikli smo u zemlji koja je sama po sebi bogata svakolikom izražajnošću i raznolikošću, samim tim naši umjetnici imaju sasvim poseban senzibilitet. Podržavam umjetnike koji insistiraju upravo na tom našem senzibilitetu, ne povodeći se za prolaznim, pomodnim i tuđim. Uticaji postoje – to je normalno, ali se ipak svemu mora dati svoj pečat.

MONITOR: Imali ste više od deset samostalnih izložbi i negdje kao po pravilu vaše slike su uvijek izazivale pažnju, dobijali ste mnoge nagrade… Nakon toliko rada kako danas gledate na sve te godine bavljenja umjetnošću, na vašu poetiku?
KEKOVIĆ: Gledam uvijek sa istim žarom, znatiželjom, emocijom kao da sam na početku. Počeci, tih devedesetih godina, bili su u vremenu klaustofobije, praznog hoda… Mislim da je upravo ta težina, to breme koje smo svi nosili, ojačalo u meni potrebu da kontinuitetom dođem do ličnog izraza.

MONITOR: Svako ko je vidio vaše slike i bio u vašem ateljeu osjeća da vam je sam čin slikanja najinteresantniji i najvažniji. Šta on zbilja za vas predstavlja?
KEKOVIĆ: Sam čin slikanja mi je najinteresantniji, najživlji… Početna ideja je neki moj unutrašnji osjećaj ili emocija. Od ideje ka njenom realizovanju slika se mijenja, razgrađuje i opet izgrađuje do konačnog. Izbor mojih boja ne počiva ni na kakvoj naučnoj teoriji, zasnovane su na posmatranju, na osjećanju, na iskustvu moje osjećajnosti.U toku rada boje stupaju u različite odnose, dubinom, intenzitetom i masom. Ti odnosi se mijenjaju u toku slikanja. Boje se nerijetko neprijateljski odnose jedna prema drugoj, one mogu biti u sukobu ili činiti kompromis. Njihovo dalje kretanje ide ka saradnji , tako da jedna drugu podržavaju, pojačavaju. Vizuelizujem sukobe, kompromise i saradnju kroz boju, manje ili više pričljivu. Neki oblici pojačavaju vrijednost nekih boja, drugi ih smanjuju…Svjesno tragam po nesvjesnom.

MONITOR: Ranijih godina predstavljali ste se ciklusom ,,Razgovori”, koji je nastupio nakon ciklusa ,,Dijalog”. Kritičari vas svrstavaju u apstraktni ekspresionizam, a vi ni u tim slikama ne trpite ograničenost jer koristite osim uljanih boja i akrilike, ugljen, različite materijale. Da li i dalje kroz slikarstvo uspostavljate dijalog ili je sada nastupio neki novi period, neke nove teme?
KEKOVIĆ: Najveća je moć slobode stvaranja, koju ja, srećom, imam u svom radu. Neuslovljenost samog čina stvaranja slike ničim, osim početnom idejom, emocijom i unutrašnjim osjećajem, podstiče novo viđenje doživljenog i izaziva asocijacije. U mojim slikama sve se miješa, dopunjuje, javlja se i nestaje, kao slikanje u mislima, ili – slikanje mislima samim, pokušavam da uhvatim samu sebe i tek ponekad zavodim red. Ponekad i mene samu iznenađuje raskorak između zamišljenog i onog što slika predstavlja, to su stalna traganja i novi izazovi.

MONITOR: Slikate širokim potezima, snažnim gestom, a čini se da boja najdirektnije oslikava vaša unutrašnja stanja. Iako kod nas ima sve manje slikara, vi ste slikarstvu ostali dosljedni.
KEKOVIĆ: Slikarstvo je moja vokacija, njemu sam posvećena. Umjetnost je način življenja, a uticaj vremena u kojem živimo i sredine na samu umjetnost koju stvaramo – neminovan je.

Ambicija da se bude savremen često može biti refleksija nečeg što je odavno urađeno u svijetu. To je često stepenica spoticanja nekih umjetnika.To nije niti cilj niti smisao umjetnosti, ona treba da je oslobođena tih stega, posebno kad je medij u kojem radiš u pitanju. Mislim da slikarstvo ubija upravo ono što mu nameće obavezan način rada. Slikanje vapi za slobodom, slobodom izraza prije svega. Moj lični izbor, izbor mojih boja počiva na posmatranju i osjećaju. Na taj način tražim, prepoznajem i otkrivam sebe.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo