Povežite se sa nama

INTERVJU

VUKAŠIN OBRADOVIĆ, PREDSJEDNIK NEZAVISNOG UDRUŽENJA NOVINARA SRBIJE: Udari na medije konstanta

Objavljeno prije

13 godina

na

obradovic

MONITOR: Ima li znakova da će nova vladajuća koalicija u Srbiji,u kojoj dominiraju SNS i SPS, biti opreznija u pritiscima na medije jer se ona, ali i treći vladajući član URS, svojevremeno „proslavila” upravo gušenjem slobode medija? OBRADOVIĆ: Medijski, prošla godina u Srbiji, može se podeliti u dva dela. Prvi, vremenski omeđen izborima u maju, karakteriše potpuna kontrola medija od strane tadašnje vlasti, predvođene Demokratskom strankom. Pristrasnost je bila toliko vidljiva, naročito u predizbornoj kampanji, da su nezavisni posmatrači ponašanje većine medija u Srbiji poredili sa prilikama u Azerbejdžanu ili Uzbekistanu.

Pobedom SNS i Tomislava Nikolića, nastaje obrt. Nova vlast uporište i glavne saveznike, uporedo sa zaklinjanjem u „slobodu medija”, pronalazi u tabloidima koji podižu optužnice, sude, presuđuju, privode i hapse, sve pod plaštom borbe protiv korupcije. To što trenutno rade neki takozvani mediji nije se dešavalo ni u najgora Miloševićeva vremena. Vlast je, suočena s veoma teškom ekonomskom situacijom, odlučila da ogroman broj gladnih i nezadovoljnih ljudi, čija deca gladuju, umesto hlebom, hrani „lopovima”, sa ili bez navodnika. Ovakav pristup nosi veliki rizik da onaj navedeni jadnik svu krivicu za svoj bedni život svali na nekog od tabloida targetiranih političara ili tajkuna i odluči da pravdu uzme u svoje ruke.

Dodatno me obeshrabruje to što se u isto vreme vodi prava podzemna bitka ne bi li se pod kontrolu stavili Blic i RTS koji su, sticajem okolnosti, ostali van domašaja vladajuće koalicije. To pokazuje nameru da se potpuno anestezira medijska scena. Na delu je, da parafraziram Klauzevica, pokušaj da se uspostavi potpuna kontrola nad medijima ali drugačijim sredstvima. Meni se čini da se u Srbiji, kada su u pitanju odnosi medija i vlasti, mnogo toga promenilo ali je sve ostalo isto.

MONITOR: Premijer Dačić je nedavno rekao da država želi da se povuče iz medija, ali da zbog krize neki mediji, pa čak ni RTS, ne mogu da opstanu. Ima li načina da država pomaže a da pritom ne odmaže?
OBRADOVIĆ: Dačić je u toj svojoj „analizi” uz RTS naveo i Tanjug što pokazuje ili elementarno neznanje ili prikrivenu nameru da se pronađe opravdanje za nesprovođenje medijskih reformi. Meni se čini da je ovo drugo u pitanju jer ne možete u istu ravan stavljati javni servis i državnu, da ne kažem „dvorsku”agenciju. Država ne može da se povuče iz RTS jer ona, po definiciji, i ne treba da bude u javnom servisu. Upravo suprotno. Stabilan način finansiranja javnog servisa osigurava njegovu nezavisnost od države, odnosno vlasti. Baš zato se i odlaže rešavanja ovog problema jer sve dok RTS zavisi od države postojaće mogućnost da se utiče na uređivačku politiku javnog servisa. Zašto Dačić, umesto žalopojki nad zlehudom sudbinom RTS, nije pozvao građane da plaćaju pretplatu ili predložio neki drugi model finansiranja jer javni servis je javno dobro i kao što morate da održavate puteve, isto tako morate da osigurate stabilan izvor prihoda za javni servis. Tehničko je pitanje da li će to biti pretplata, taksa ili neki treći model. Pogledajte Hrvatsku. HRT se finansira iz takse uz naplativost od oko 97 odsto!

Posebna priča je Tanjug. U Srbiji (još) postoje dve agencije koje pružaju iste usluge a prepuštene su tržištu i nelojalnoj konkurenciji Tanjuga. Umesto vlasničke transformacije ili pretvaranja u vladin biro, Tanjug se subvencioniše ogromnim budžetskim sredstvima, a Beta i Fonet su pred zatvaranjem. Zašto? Pa, valjda se vlast plaši da ako nema Tanjuga neće imati ko da izveštava kad Dragica Nikolić, supruga predsednika Nikolića, pođe na pijacu! Karikiram namerno jer je sasvim jasno kako država može da pomogne medijima. Najpre, tako što će se povući, ne iz medija, već iz vlasništva u medijima, pre svega iz Politike i Novosti. A, medije će pomagati tako što će definisati i štititi javni interes preko javnih konkursa i projektnog finansiranja. Dakle, te iste pare koje sada daje Tanjugu i silesiji javnih medijskih preduzeća, usmeravaće ponovo u medije ali na drugi način koji neće podrazumevati kupovinu političke poslušnosti.

To nema veze sa ekonomskom krizom već sa činjenicom da li postoji politička volja da se vlast odrekne uticaja na medije koji joj omogućava postojeći sistem.

MONITOR: Među novinarima je kao ozbiljna prijetnja odjeknuo spisak „izdajničkih” medija koje je sastavio SNP Naši, organizacija koja se smatra nekom vrstom neformalnog podmlatka desnih i ultradesnih partija. Spisak veoma podsjeća na spiskove iz 90-ih.Vlast jedva da se osvrnula na apel NUNS „Nije vreme za ćutanje”. Kako to tumačite?
OBRADOVIĆ: Buđenje desničarskih organizacija i pravljenje spiskova izdajničkih medija i pojedinaca posledica je opšte atmosfere u srpskom društvu danas. To je deo bagaža koji je nova vlast donela sa sobom. U tom koferu, osim nove, proevropske garderobe, eto, zateklo se i malo relikata prošlosti kao što su Dveri, SNP Naši, Obraz i razne desničarske udruge. Ćutanje vlasti na pravljenje spiskova mogu samo da tumačim kao diskretno koketiranje sa ovim organizacijam i idejama koje oni propagiraju. Mi smo postavili jasno pitanje Tomislavu Nikoliću i Ivici Dačiću: da li su „Naši” vaši? Do danas nismo dobili jasan odgovor. Nije suština u tome da li su to minorne organizacije ili „budale” kako ih je još nazvao predsednik Nikolić, već kakve su posledice po demokratske procese u društvu ako se vlast jasno ne odredi prema ponovnim podelama na „patriote” i „izdajnike”, otvorenim pretnjama pojedincima, pozivima da se uhapsi Ivan Vejvoda, svojevremno savetnik pokojnog premijera Đinđića. Vlast ćuti, ali i dobar deo javnosti, a onda se iščuđavamo zašto se država povlači pred nasilnicima i zabranjuje Paradu ponosa.

MONITOR: Država je najavila nekakvu komisiju, čak i sa međunarodnim stručnjacima, koja bi trebalo da ispita okolnosti pod kojima su se desila ubistva novinara u Srbiji, pretpostavljam u cilju pomoći tužilaštvu. Da li ste vi konsultovani u vezi sa formiranjem te komisije?
OBRADOVIĆ: Ideju o formiranju međunarodne komisije pokrenuo je Veran Matić a prihvatio Aleksandar Vučić, odnosno Savet za nacionalnu bezbednost. Koliko sam ja razumeo, to treba da bude „istraga o istragama” i očekuje se da nam pruži odgovore, pre svega, zašto su do danas ostala nerazjašnjena ubistva Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i Milana Pantića. Nažalost, ne znam detalje jer osim početnih, neformalnih konsultacija, ni NUNS ni ja lično nismo obaveštavani o pojedinostima oko formiranja i rada ove komisije. Komisija, ako i kada bude formirana, imaće našu punu podršku.

MONITOR: Ivica Dačić govori i o fenomenu lažnog predstavljanja političkih aktera koji su javno za to da političari i tajkuni ne bi trebalo da budu vlasnici medija, posebno ne sa nedozvoljenom koncentracijom vlasništva, ali mnogi to tajno nastoje.
OBRADOVIĆ: Transparentnost vlasništva je jedan od preduslova uređenja medijske scene u Srbiji. U izveštaju pokojne Verice Barać, navedeno je da čak 18 medija u Srbiji ima nejasnu vlasničku strukturu. U delu javnosti postoje otvorene dileme da li je isti vlasnik B92 i Televizije Prva i da li je zaista Željko Mitrović, vlasnik Pinka, imao samo nešto manje od 5 odsto udela u sada već ugašenoj TV Avala. Deo te iste priče je i biznismen Miroslav Bogićević koga je, po Vučićevim rečima, „nateralo” da kupi WAC udeo u Politici. To isto je „nateralo” i Miškovića da se povuće iz Pressa iako se do tada, barem zvanično, on nije ni navodio kao vlasnik ovog dnevnog lista.

Sve dok je pitanje vlasništva u medijima u domenu političkog voluntarizma, mi nećemo znati ko stoji iza srpskih medija. Nadam se da će se ovo pitanje rešiti sistemski kroz zakone na kojima se upravo radi u Ministarstvu kulture.

Ipak, za mene je podjednako važno pitanje transparentnog finansiranja medija. Šta nam vredi što za pojedine medije formalno znamo ko su vlasnici kad je misterija na koji način se oni finansiraju a nemaju ni tiraž, gledanost ili oglase koji bi pokrili troškove koje imaju.

Jocićeve nagodbe

MONITOR: Sreten Jocić kojem se u Srbiji sudi za organizaciju ubistva Iva Pukanića i Nika Franića, nedavno je pušten iz pritvora u vezi sa tim slučajem i upućen na izdržavanje kazne zbog pravosudne presude za drugo ubistvo,ali mu je amnestijom kazna smanjena sa 15 na 11 godina. Da li se mogu očekivati i nove nagodbe pravosuđa sa njim?
OBRADOVIĆ: To što je Jocić mogao da ponudi za eventualnu nagodbu – on je već ponudio. Ono što on zna a ne želi o tome da govori ostaće tajna sve dok ta saznanja predstavljaju veću opasnost po njegovo zdravlje od boravka u zatvoru. Ako je Jocić procenio da je bolje da odleži 11 godina u zatvoru nego da odgovori na pitanja koja pominjete, verovatno ima dobar razlog, tako da ne verujem da će doći do novih nagodbi, barem ne u dogledno vreme.

 

Šta će biti s nama

MONITOR: Kako gledate na vesti iz Nemačke o gašenju poznatih dnevnih novina? Hoće li tehnološki razvoj kroz bogatstvo i složenost privlačnijih novih formi komunikacija u jednom momentu uništiti profesionalno novinarstvo?
OBRADOVIĆ: Najugledniji ekonomski dnevni list na svetu – Financial Times, objavio je 17. marta 2009. na naslovnoj strani nekrolog štampanim medijima sa podatkom da su ,,živeli od 1764. do 2009. godine”. U In memoriamu se kaže: „Posle duge borbe sa padom tiraža, padom prihoda od publiciteta, uz sve uočljiviju starost čitalaca, u konkurenciji sa internetom, sve opakijim nivoom dugova, nefleksibilnošću, preteranim ambicijama, krizom nerava i industrije štampe, napustila nas je u najlepšem dobu…”

Svedoci smo da se ova najcrnja predviđanja Financial Times nisu, na sreću, obistinila iako u Evropi, čak i uprkos opštoj krizi, prihodi od oglašavanja na internetu rastu konstantno u proseku za 5,2 odsto dok u novinama opadaju po stopi od 3,4 odsto.

Umesto odgovora o budućnosti štampanih medija, naveo bih reči Havijera Morena, glavnog i odgovornog urednika španskog El Paisa: „Menjamo ono što je prevaziđeno, ko se ne menja osuđen je bio na propast i u kamenom dobu. Važno je zadržati osnovne vrednosti: nezavisnost, poverenje i strogu doslednost.”

Mislim da, osim onih objektivnih poteškoća sa kojima se suočavaju pisani mediji u sudaru sa internetom i neophodnih prilagodjavanja promenjenim uslovima poslovanja, budućnost štampanih medija, pre svega, zavisi od onog što je naveo Moreno a to je poverenje čitalaca. Opšti pad profesionalnih standarda, nepoštovanje etičkog kodeksa, tabloidizacija „ozbiljne” štampe, politizacija tabloida i, generalno gledano, srozavanje ugleda novinarske profesije ozbiljniji su problemi za štampane medije, barem u Srbiji, od internet konkurencije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

ELVIS BERIŠA,IZVRŠNI DIREKTOR NVO KORAČAJTE SA NAMA – PHIREN AMENCA: Nema suštinskog zaokreta u rješavanju problema romske zajednice

Objavljeno prije

4 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Međunarodni dan Roma ove godine dočekujemo sa istim izazovima koji godinama opterećuju ovu zajednicu – od sistemske diskriminacije do socijalne isključenosti. Istovremeno, važno je istaći da postoji sve veći broj inicijativa iz same zajednice i civilnog sektora koje doprinose većoj vidljivosti problema i stvaraju pritisak za promjene

 

 

MONITOR: Kada smo protekle godine radili intervju Vlada Crne Gore nije uputila javnu čestitku povodom 8. aprila – Međunarodnog dana Roma. Kazali ste da romska zajednica i aktivisti to vide kao znak odsustva političke volje i pažnje usmjerene prema Romima. Da li je ove godine bilo čestitke? 

BERIŠA: Prema dostupnim informacijama, ni ove godine nije zabilježena javna čestitka premijera Crne Gore povodom 8. aprila – Međunarodnog dana Roma. Iako su organizovani brojni događaji od strane institucija i civilnog sektora, te pojedini predstavnici vlasti učestvovali u obilježavanju ovog datuma, izostanak zvanične čestitke sa najvišeg nivoa izvršne vlasti ostavlja utisak kontinuiteta nedovoljne političke pažnje prema romskoj zajednici.

Ovakva situacija dodatno potvrđuje ono na šta romski aktivisti godinama ukazuju – da pitanja Roma često nijesu među prioritetima, barem ne na simboličkom nivou koji ima važnu poruku priznanja i uvažavanja. U kontekstu društva koje teži evropskim vrijednostima, upravo ovakvi simbolični gestovi imaju značaj jer pokazuju da li postoji stvarna politička volja da se romska zajednica vidi, uvaži i uključi kao ravnopravan dio društva.

MONITOR:Da li je u proteklih godinu dana bilo više političke volje da se riješe brojna pitanja romske zajednice i kako ove godine dočekujemo Međunarodni dan Roma?

BERIŠA: U proteklih godinu dana nije došlo do suštinskog zaokreta kada je riječ o političkoj volji za rješavanje ključnih problema romske zajednice. Postoje određeni pomaci na nivou deklarativne podrške i učešća institucija u dijalogu, ali konkretni rezultati i dalje izostaju ili su ograničeni. Najveći problem ostaje jaz između strategija, akcionih planova i njihove stvarne primjene u praksi.

Međunarodni dan Roma ove godine dočekujemo sa istim izazovima koji godinama opterećuju ovu zajednicu – od sistemske diskriminacije do socijalne isključenosti. Istovremeno, važno je istaći da postoji sve veći broj inicijativa iz same zajednice i civilnog sektora koje doprinose većoj vidljivosti problema i stvaraju pritisak za promjene.

MONITOR: Problemi sa stanovanjem, zapošljavanjem, obrazovanjem, ličnim dokumentima – ima li pomaka u rješavanju ijednog od ovih pitanja?

BERIŠA:Pomaci postoje, ali su spori i nedovoljni u odnosu na realne potrebe. Kada je riječ o ličnim dokumentima, i dalje imamo značajan broj ljudi koji se suočavaju sa pravnim preprekama, posebno u kontekstu apatridije i složenih administrativnih procedura. Uprkos postojanju zakonskih rješenja, njihova primjena u praksi često nije dosljedna.

U oblasti stanovanja i dalje dominiraju problemi neformalnih naselja i nedostatka dugoročnih rješenja, dok zapošljavanje ostaje jedno od najkritičnijih pitanja, uz visoku stopu nezaposlenosti i ograničen pristup tržištu rada. Obrazovanje bilježi određene pozitivne pomake, posebno kroz uključivanje djece u sistem, ali izazovi u pogledu kvaliteta, podrške i zadržavanja u obrazovanju i dalje postoje.

Pozitivno je istaći da je kroz izmjene zakonodavnog okvira u oblasti visokog obrazovanja prepoznata potreba za dodatnom podrškom romskoj zajednici, pa je omogućeno da Romi ne plaćaju školarinu i da se upisuju po principu afirmativne akcije, slično kao i osobe sa invaliditetom. To je važan korak, ali je potrebno obezbijediti i širu podršku kako bi studenti uspješno završavali studije.

Ukupno gledano, pomaci su više fragmentirani nego sistemski i još uvijek ne dovode do suštinskog poboljšanja položaja romske zajednice.

MONITOR: Dugo upozoravate na političku diskriminaciju Roma, da li tu ima nekih promjena i planova?

BERIŠA:Politička diskriminacija Roma i dalje je prisutna, posebno kada je riječ o njihovoj zastupljenosti u procesima donošenja odluka. Iako postoji formalni okvir koji prepoznaje prava manjina, u praksi Romi i dalje nemaju adekvatnu političku reprezentaciju niti stvarni uticaj na politike koje ih se direktno tiču.

Do sada nijesmo vidjeli konkretne korake ka unapređenju političke participacije Roma, poput izmjena izbornog zakonodavstva ili uvođenja mehanizama koji bi omogućili veću zastupljenost. Ovo pitanje ostaje ključno jer bez političkog glasa nema ni održivih rješenja za druge probleme. Ovo je bilo upravo pitanje koje sam postavio na četvrtom zasjedanju romskog parlamenta na 8 april. Međutim, kao i do sada, dobijamo odgovore koji ukazuju na to da bi  poslanici podržali takvu reformu, ali niko do sada godinama unazad ne otvara i ne podržava ovu temu na način kako bi trebalo.

 

Jezik igra ključnu ulogu u pristupu pravima

MONITOR: Već dvije godine ste sudski tumač za romski jezik. Kakva su iskustva?

BERIŠA:Iskustvo sudskog tumača za romski jezik dodatno mi je približilo svakodnevne izazove sa kojima se Romi suočavaju u pristupu pravdi. U praksi se često dešava da osobe ne razumiju postupke u kojima učestvuju, što direktno utiče na njihova prava i položaj.

Ova uloga jasno pokazuje koliko je važno obezbijediti jednak pristup pravosudnom sistemu, ali i koliko su institucionalni kapaciteti i dalje ograničeni kada je riječ o radu sa romskom zajednicom. Istovremeno, ona otvara i šire pitanje položaja romskog jezika u društvu.

Romski jezik i dalje nije sistemski uključen u obrazovni sistem, što predstavlja ozbiljan nedostatak kada je riječ o očuvanju identiteta i jednakim mogućnostima za obrazovanje djece. Uvođenje romskog jezika u škole ne bi bilo samo pitanje kulture, već i pitanje prava, inkluzije i dugoročnog osnaživanja zajednice. Upravo iskustva iz prakse pokazuju koliko jezik igra ključnu ulogu u pristupu pravima i koliko je važno da se ovaj korak napravi što prije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA SZ U PENZIJI, ZAGREB: Jedino građanski otpor u SAD može spriječiti autoritarnu, a možda i totalitarnu transformaciju Amerike

Objavljeno prije

4 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Ako postojeći (anonimni, bezlični, a u Trampu, Putinu i Siju tek personificirani) centri svjetske finansijske i političke moći i dalje budu kontrolisali prirodne resurse i sve sofisticiranije nove tehnologije – predstoji nam tranzicija u ovakvu ili onakvu varijantu Orvelove  distopije

 

 

MONITOR: Da li je nedavni „susret godine“ između predsjednika i premijera Hrvatske, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića na sastancima Odbora za bezbjednost i Odbora za odbranu, znak da Hrvatska ima „preča posla“ od toga da građanstvo zabavlja javnim prepucavanjima dva državna lidera.  Koliko su njihovi sukobi bili kalkulantski i inscenirani?

VELJAK: Nije posve jasno u kojoj je mjeri njihov sukob insceniran. Evidentno se radi o sukobu dva umišljena ega, sukobljena na zajedničkoj osnovi populizma. A još je evidentnije da je tu na djelu rijalitazicija politike, što nipošto ne doprinosi razvijanju političke kulture primjerene demokraciji.

MONITOR: Pored „tekućih“ optužbi stalni fokus je na hrvatskom nedovoljnom okajavanju zločina logora Jasenovac i nadgornjavanja o broju žrtava. U tu temu su, permanentno, uključeni i istoričari, pa je istoričaru i profesoru UB, Milošu Koviću, zabranjen ulazak u Hrvatsku. Ko „pobjeđuje“ u ovoj kvazi-diplomatskoj igri?

VELJAK: Te su optužbe neutemeljene (što ne znači da se službe obiju država ne pokušavaju infiltrirati u vojne i sigurnosne strukture one druge države, ali to rade i druge zemlje, i one sa Zapada i one s Istoka). Iz hrvatske perspektive mora se naglasiti da nije problem razina okajavanja zločina u Jasenovcu, već nešto drugo: sve glasniji i sve uporniji pokušaji većeg broja hrvatskih (kvazi)istoričara da se logor u Jasenovcu ne samo relativizira (po broju žrtava i po tretmanu zatočenika koji je vršila logorska uprava), nego i opravda potrebom (navodno nezavisne) ustaške kvazidržave NDH da izolira državne neprijatelje. A mora se reći i to da je spomenuti Miloš Ković zapravo blizak tim kvaziistoričarima: oni se susreću na zajedničkom zadatku prepravljanja sjećanja na prošlost, a sve u cilju rehabilitacije poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata.

MONITOR: Već duže Slovenija ima najveću inicijativu kada se radi o lobiranju za pomake zemalja Zapadnog Balkana ka EU. Hrvatska nije igrala tako konstruktivnu ulogu. Koliko su jaki politički i privredni interesi Hrvatske koji njenu politiku prema Zapadnom Balkanu i dalje čine kontraverznom?

VELJAK: Slovenija lobira za zemlje Zapadnog Balkana na njihovom putu u EU, ali to je lobiranje organski vezano uz uspostavljanje evropskih standarda u poljima poput vladavine prava, medijskih sloboda, itd.- odnosno uz napredovanje na svakom od planova standarda. Hrvatska je tu suzdržanija primarno iz unutarnjepolitičkih razloga: Plenković računa na svoju biračku bazu, koja nije pretjerano sklona približavanju Srbiji (ili je pak podložna manipulacijama s navodnim opasnostima koje Hrvatskoj prijete iz Srbije, posebno stoga što se u bazi HDZ-a Plenković u znatnoj mjeri doživljava kao strano tijelo). No, privredna suradnja uspješno napreduje, a što se tiče političke dimenzije – ona bi svakako bila bolja kad bi se na strani Srbije našli adekvatni partneri.

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuju parlamentarni izbori u Mađarskoj, sa kojima se dovodi u vezu i navodni pokušaj miniranja gasovoda kod Kanjiže, u Srbiji. U vezu sa tim izborima dovodi se i formiranje vlade u Sloveniji, ali i funkcionisanje EU…Svuda jača zahtjev za moćnijom tzv. nacionalnom politikom. Snaga i uticaj međunarodnih organizacija su sve manji…Ima li u tom haosu i nekog „sistema“?

VELJAK: Ima tu, dakako, sistema! Trump i Putin uspostavljaju (ili bar pokušavaju uspostaviti) novi međunarodni poredak, u čemu sudjeluje i (nominalno komunistička) Kina, a taj poredak u sve većoj mjeri nalikuje na distopiju opisanu u Orwellovoj 1984. Tramp, još nije uspio u svojoj namjeri da uspostavi autokratski režim po uzoru na njegove prijatelje i partnere (prema onima koji ne razumiju o čemu se radi: protivnike i neprijatelje) Putina i Sija, a uvjeren sam da i neće uspjeti-jer građanstvo Sjedinjenih Američkih Država pokazuje visoku razinu otpornosti („Nećemo kralja!“). To bi se moglo potvrditi na jesenskim izborima, kada će Tramp, nadam se, izgubiti kontrolu nad Kongresom. To su, globalno gledano, iznimno važni izbori. Rusija će se svakako potruditi da spriječi taj gubitak (kao što zajedno s trampistima sistematski podržava radikalnu i ekstremnu desnicu u EU, uključujući i onu u Sloveniji). No, u EU i za budućnost EU su najvažniji izbori u Mađarskoj: Orbanov bi poraz predstavljao značajan impuls procesima odbacivanja političke prakse „iliberalne demokracije“ (zapravo se tu radi o odbacivanju autoritarizma koji tendira diktaturi i totalitarizmu). Taj poraz predstavljat će snažan udarac kako Trumpu tako i Putinu, ali i drugim zastupnicima autoritarizma. I u regiji i šire. Komična priča o miniranju gasovoda trebala je poslužiti spašavanju Orbana od izbornog poraza, no diletantski pristup scenariju i nije mogao dovesti do drugačijeg ishoda.

MONITOR: Energetskom krizom posle napada Izraela i SAD na Iran, kao da se nastavlja „koalicija rivala“. Da li je, istovremeno, vladanje prirodnim resursima i moćnim tehnologijama, ono što će presudno uticati na političke odluke i dovesti do kraha liberalnih demokratskih vrijednosti koje su oblikovale zapadnu civilizaciju više od trista godina?

VELJAK: Ta koalicija je danas, gotovo posve neskriveno, na djelu. Nisu oni rivali već saveznici! Činjenica je da se Evropa nalazi u nezavidnoj situaciji i -što je još gore, ima još nezavidnije perspektive. Jednako je očigledno da je Putin najveći dobitnik aktualnog sukoba na Bliskom Istoku (ako zanemarimo dobitnike među Trampovim prijateljima u redovima burzovnih mešetara).

Kako će se EU snaći ukoliko se obistine mračni scenariji produbljavanja energetske krize? Nije lako odgovoriti na to pitanje: pesimisti, a to su prvenstveno oni koji vjeruju da danas živimo u 30-im godinama 20. stoljeća, reći će da će to dati krila radikalnoj nacionalističkoj (a zapravo i proputinovskoj) desnici u ključnim evropskim zemljama. Oni koji su manje skloni mračnim predviđanjima vjerovat će u demokratski potencijal Zapada (koji bi se morao očitovati u porazu Orbana i u Trampovom gubitku kontrole nad Kongresom SAD).

No, ključno je, na srednjeročnom i dugoročnim planu, sljedeće: ako postojeći (anonimni, bezlični, a u Trampu, Putinu i Siju tek personificirani) centri svjetske financijske i političke moći i dalje budu kontrolirali prirodne resurse i sve sofisticiranije nove tehnologije – onda se čovječanstvu ne piše dobro, jer nam predstoji tranzicija u ovakvu ili onakvu varijantu Orwellove distopije. A treba dodati : ukidanje spomenute kontrole moralo bi voditi računa i o tome da je ona zakonomjeran rezultat dominacije logike profita. Bez problematiziranja opravdanosti održavanja te logike besmisleno je pokušavati oblikovati nekakve izgledne puteve oslobađanja od potencijalno totalitarne kontrole centara svjetske moći. Malo tu pomažu moralni apeli da se oslobodimo od pohlepe: dok se temelji onih koji drže realnu moć a zakonomjreno se rukovode pohlepom ne dovedu u pitanje – osuđeni smo na to da živimo u zatečenim okolnostima i da srljamo u bezdan.

MONITOR:  Tramp je prije primirja, pominjao i kopnenu invaziju na djelove Irana, bombardovanje energetskih postrojenja i mostova. Stradanje civila kao da je jedan od glavnih ciljeva ovog kao i drugih najnovijih ratova. U novim ratovima ljudski gubici postaju sve nesrazmjerniji. Postoji li snaga u svijetu koja bi mogla zaustaviti ovaj „pir moćnih“?

VELJAK: Kopnena invazija na Iran nesumnjivo bi i produbila i produljila ratne sukobe na Bliskom Istoku. Nema nikakve sumnje da bi ona štetila pokušajima demokratske preobrazbe Irana, jer već i dosadašnja stradanja civila u Iranu dovode do dodatne homogenizacije stanovništva i njegova okupljanja oko vjerskih vođa. Invazija bi, dakako, produbila i energetsku krizu, ali bi – kada se počne povećavati broj poginulih američkih vojnika – dovela i do jačanja antiratnih protesta u SAD (neki tu govore o obnovi antiratnih protesta  iz vremena vijetnamskog rata). Čini se da je jedina snaga koja bi mogla zaustaviti rat- građanski otpor u Sjedinjenim Američkim Državama, što bi ujedno predstavljalo snažan doprinos sprečavanju transformacije SAD u autoritarnu (a u perspektivi i totalitarnu) državu. Izostanak te nepoželjne transformacije značio bi možda i početak suočavanja s neodržljivošću logike profita nad ljudskim potrebama.

 

Vučić žanje kako je sijao

MONITOR: Milanović je otkazao samit Brdo-Brioni, pozivajući se na teške optužbe i uvrede  koje Aleksandar Vučić, upućuje Hrvatskoj. Da li je to i izraz neformalnog stava da je Vučić u Hrvatskoj postao „ persona non grata“ i početak neke vrste EU personalnih sankcija?

VELJAK: Jasno je da je i Vučić dospio na listu nepoželjnih ličnosti, i to ne samo u Hrvatskoj već i u najvećem dijelu EU. Ovdje se može primijeniti poslovica: kako si sijao, tako ćeš i žeti.

 

 

Tramp se rukovodi procjenama koja su savezništva prikladnija za rast profita njegovih prijatelja

MONITOR: Govorilo se o novom „hladnom ratu“ između Rusije i Zapada. Povratkom na vlast Donalda Trampa, tu je i najnoviji „hladni rat“, sada između EU i Evrope i SAD. Koji su suštinski uzroci dovođenja u pitanje ovog savezništva?

VELJAK: Očigledna je kriza evroatlantskog savezništva. Odgovor na pitanje o uzrocima te krize je jasan: Tramp i njegova ideologija i politika! Računica kojom se on vodi vjerojatno se svodi na procjene koja su savezništva prikladnija za rast profita Trampovih prijatelja.

Naravno, tu treba uzeti u obzir i druge faktore, kao što je među ostalima i potisnuti osjećaj inferiornosti jednoga polupismenog polukriminalca u odnosu ne evropsku civilizaciju i kulturu (što se očituje i u njegovoj neskrivenoj mržnji spram američke kritičke inteligencije i stvaralačkih umjetnika). I zato Donald Tramp i uvažava zločinački

lik i djelo Vladimira Putina. No, osnovni uzrok ne bi valjalo tražiti u bilo čijoj individualnoj psihologiji (pa, naravno, ni Trampovoj) nego u interesnom profiliranju globalnih centara financijske moći: snažna i demokratska Evropa (jednako kao i demokratska Amerika) izravno ometaju nesmetano ostvarivanje njihovih interesa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Vrijeme je isteklo

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Aprila, 2026

Objavio:

Kasno je za izbornu reformu ukoliko se budu poštovali izborni standardi, da se zakonadavni okvir ne mijenja godinu prije izbora. Realna šansa da se ona sprovede prije narednih izbora već je propuštena, i to ne zbog objektivnih ograničenja, već zbog izostanka političke volje u prethodne dvije godine

 

 

MONIITOR: Da li DPS-ov prijedlog izmjena Zakona o izboru odbornika i poslanika znači nastavak parlamentarnog rada na izbornoj reformi, ili je suština tog prijedloga u nečemu drugom?

KOPRIVICA: Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu je od dvije godine postojanja ozbiljno radio, otprilike, dva mjeseca. Nakon julskih izmjena dijela izbornog zakonodavstva, euforično je najavljen nastavak rada u septembru i od tada se ništa nije desilo.

Ako je opozicija željela nešto ozbiljno raditi, njen “protest” se morao desiti u oktobru, a ne u martu. Vrijeme za reformu je isteklo i ona se neće desiti ukoliko se budu poštovali izborni standardi – da se zakonadavna reforma ne sprovodi godinu prije izbora.

Dakle, umjesto ozbiljnog rada u Odboru, sprovodi se kvazi izborna reforma kroz “inflaciju” partijskih predloga i dominantno u svrhu političkog marketinga. Ukoliko politički subjekti nastave sa ovom vrstom političke taktike, to može završiti veoma opasnim ishodom – izostankom promjena koje se usvajaju sa dvije trećine glasova i jednostranom promjenom onih zakona koji se mijenjaju prostom većinom, a prije svih zakona o biračkom spisku i registrima prebivališta i boravišta i državljanstvu, ali i Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja.

Imajući u vidu netransparentnu zakonodavnu proceduru u Skupštini Crne Gore, postoji realna mogućnost da vlast kroz jednostranu izmjenu zakona koji su ključni za izborni proces, bez javne rasprave i poštovanja demokratskih standarda, izborna pravila prilagodi svojim partijskim interesima i stekne dodatnu prednost u susret izborima. Ovo bi dovelo do veoma nepovoljnog ambijenta neposredno prije parlamentarnih i opštih lokalnih izbora.

MONITOR: Zašto niko ne pominje sređivanje biračkog spiska?

KOPRIVICA: Birački spisak, odnosno registar prebivališta neće biti sređen do juna 2027. kada će biti opšti lokalni i, vjerovatno, parlamentarni izbori.

Prvo bi se morale desiti transparentne izmjene Zakona o registrima što je u ovom momentu teško očekivati. Vlast je pokazala kako vidi zakonodavni proces i  koristi svaku moguću situaciju da ugrabi neku novu privilegiju. Ukoliko krenu tim putem prilikom izmjene ovog Zakona, vjerujem da nas očekuju još veće političke tenzije. Svako donošenje izbornih pravila bez konsenzusa ili jake većine vodi do pada kvaliteta i povjerenja pred izborni proces koji nas očekuje.

A, sve i da se usvoje najbolji zakoni i da vlada opšta harmonija u političkom životu, da bi se kvalitetno kontrolisalo prebivalište, da bi se obišla svaka adresa u državi više puta, da bi se kod “sumnjivih” sproveo kvalitetan proces kontrole uz prikupljanje potrebne dokumentacije i zaštitu prava birača i prevenciju zloupotreba, potrebne su godine.

Kad pogledamo kako vlast donosi zakone, pomislim da je možda bolje da se ovdje ništa ne radi do sljedeće političke harmonije vlasti i opozicije, jer su mogućnosti za ozbiljne zloupotrebe ogromne. Zato brinu najave o jednostranoj izmjeni izbornih  zakona.

MONITOR: Šta bi nam donijele otvorene liste, odnosno, da li je izvjesno da bi građani bili na dobitku tom promjenom?

KOPRIVICA: CDT se godinama zalaže za uvođenje otvorenih lista, ali ne smatramo da bi one preko noći riješile sve naše probleme. Recimo da one mogu biti početak kraja partitokratije u Crnoj Gori, ali samo ako građani budu znali i željeli da ih na taj način upotrijebe.

Otvorene liste donijele bi otvaranje “unutarpartijskog tržišta”. Kandidati bi se borili i za sebe, a ne samo za partiju, što bi podrazumijevalo da se moraju truditi da njihov rad bude kvalitetniji, što podrzumijeva i politički integritet.

U suštini, partijama bi bilo veoma teško da obećavaju i, najčešće, ne ispunjavaju obećanja koja su data u predizbornoj kampanji, kao što je to sada slučaj. Onaj koji je obećao i slagao ima ime i prezime, ne bi se mogao sakriti iza partije i morao bi direktno podnijeti račun ljudima koji su mu vjerovali. Ovim se otvara mogućnost da neko bude kažnjen za loš ili nesavjestan rad. Vjerujem da bi se promijenio i sadržaj predizbornih kampanja jer bi one morale biti mnogo realnije i konkretnije.

Naravno za sve ovo je potreban informisan i zainteresovan građanin. Demokratija je proces na koji se ljudi trebaju naviknuti, pa ne treba očekivati neko “čudo” prilikom prve primjene. Ali, kad ljudi zaista shvate da direktno utiču na sastav parlamenta, to može biti veoma bitan preokret.

MONITOR: Da li prijedlog DPS-a predstavlja korak u dobrom pravcu?

KOPRIVICA: Predlog DPS-a načelno predstavlja sublimaciju dosadašnjih predloga koji su se mogli čuti ili pročitati na javnoj sceni, i koji mahom polaze od pretpostavke uvođenja poluotvorenih lista, odnosno otvaranja mogućnosti da birač glasa za listu i da ima mogućnost za preferencijalne glasove unutar nje.

Poluotvorene liste nijesu cilj CDT-a, ali smatramo da u datim političkim okolnostima predstavljaju ispravan prvi korak koji bi, nakon nekoliko iteracija primjene, vodio ka uvođenju stvarnih otvorenih lista. Naša politička scena će prodisati kad birač bude imao mogućnost da sa ponuđene liste bira 81 poslanika i poslanicu, a da su korekcije moguće samo zbog poštovanja principa rodne ravnopravnosti i afirmativne akcije.

DPS predlog ima i značajne nedostatke i mora biti korigovan jer u njemu leže neke partitokratske tendencije. Mi smo objavili dokument u kome detaljnije analiziramo sve mane ovog predloga. U najkraćem, neke od ključnih preporuka su: predlogom predvidjeti uvođenje individualnih kandidatura, pojačati zaštitu principa rodne ravnopravnosti radi sigurnog ostvarenja kvote od 40 odsto žena u parlamentu tokom čitavog mandata, poboljšati rješenja kojima se reguliše raspodjela mandata unutar koalicione liste – brisati odredbu kojom se garantuje ulazak u parlament nosiocu liste, preispitati predloženi sadržaj glasačkog listića.

MONITOR: Kako bi se reklamirala i finansirala nastojanja partijskih kandidata da se na izbornoj ljestvici popnu koju stepenicu iznad partijskog rejtinga?

KOPRIVICA: Dio naših sugestija podrazumijeva da bi trebalo korigovati pravila o medijskom predstavljanju lista u toku izborne kampanje.

Veoma je važno da se na ovaj način ostavi mogućnost kandidatima ili grupama kandidata sa jedne liste da biračima predstave i svoje “lične” programe i animiraju ih da uzmu što veće učešće u preferencijalnom glasanju. Važeći zakon je u dijelu medijskog predstavljanja trenutno dizajniran za predstavljanje zatvorenih partijskih lista, i ne garantuje balansirano i ravnopravno predstavljanje svih kandidata/kinja na listama. Bez ovih izmjena otvara se prostor da partije dovedu u neravnopravan položaj pojedine kandidate sa liste i na taj način posredno kanališu građane i utiču na njihove preferencijalne glasove.

Takođe, potrebno je korigovati i Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja na način koji će obezbijediti da dio sredstava koje partije dobijaju za izborne kampanje bude ravnopravno stavljen na raspolaganje svim kandidatima na listama u svrhu predstavljanja njihovih “ličnih” programa.

MONITOR: Otvara li to prostor za neke neformalne, moguće i  neželjene, uticaje?

KOPRIVICA: Otvorene liste nijesu savršene. I u teoriji i u praksi one imaju svoje slabe tačke. Dio njih smo željeli “neutralisati” predlozima za poboljšanje DPS rješenja. Dio njih je sistemski i teško ih je eliminisati.

Uvijek postoji prostor za zloupotrebe demokratskih principa, pa tako  i na ovom polju. Međutim, nevjerovatne zloupotrebe se dešavaju i bez postojanja (polu)otvorenih lista. Kod nas nema ama baš niti jedne oblasti funkcionisanja države u kojoj partitokratija nema čvrstu kontrolu nad procesima. Dakle, teško da može biti gore, pa u tom kontekstu rizik nije dramatičan – dramatične stvari već svakodnevno živimo.

Na kraju svega, ako ova zemlja i njene političke elite žele u Evropsku uniju i ako žele učestvovati na izborima za Evropski parlament, neki oblik preferencijalnog glasanja moraće biti dio našeg izbornog sistema.

MONITOR: Koliki su izgledi da se obećana reforma izbornog zakonodavstva završi do sledećih izbora?

KOPRIVICA: Kasno je za izbornu reformu. Realna šansa da se ona sprovede prije narednih izbora već je propuštena, i to ne zbog objektivnih ograničenja, već zbog izostanka političke volje u prethodne dvije godine. Kod ključnih pitanja nije dovoljno usvojiti rješenja na papiru, potrebno je vrijeme da se ona primijene i daju rezultate, a to vrijeme je nepovratno izgubljeno.

Želim spomenuti oblast koja se gotovo ne spominje a ima suštinsku važnost u modernim izborima – zaštitu izbornog procesa od dezinformacija i stranog uticaja. Umjesto sistemskog pristupa i pravovremenog djelovanja, svjedočimo zakašnjelim i parcijalnim reakcijama, bez iole stabilnog pravnog temelja. Za pune dvije godine nije urađen ni minimum – da se makar postave osnovna pravila igre u ovoj oblasti.

Kako sada stvari stoje, ulazimo u izbore 2027. godine sa zakonodavstvom koje detaljno uređuje zastarjele oblike kampanje – od megafona do ogromne količine besplatnih sati za partijsku propagandu na javnim servisima – dok istovremeno potpuno ignoriše prostor u kojem se kampanje danas dominantno odvijaju: digitalni informacioni ekosistem, društvene mreže i dezinformacije.

MONITOR: Ako sve to stavimo u kontekst EU integracija – šta vidite? 

KOPRIVICA: EU integracije se otaljavaju, ali i fingiraju. Osim što najznačajnije promjene nijesu ni usvojene, ponovo se dešava situacija da se propisi trebaju mijenjati ubrzo nakon usvajanja po modelu IBAR zakona koji su mijenjani nakon “slavodobitnog” usvajanja.

Parlament je u julu 2025. usvojio Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja, a već u novembru je Evropska komisija pozvala na dodatne izmjene ovog zakona, kako bi se značajno povećala transparentnost i kontrola trošenja sredstava političkih partija i spriječila zloupotrebe državnih resursa.

Sasvim sigurno, daleko smo od prave izborne reforme, a kako će to EU okarakterisati nama bi trebalo da je manje važno. Prioritet bi morala biti  suštinska promjena i otklanjanje izbornih nedostataka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo