Povežite se sa nama

INTERVJU

VUKAŠIN OBRADOVIĆ, PREDSJEDNIK NEZAVISNOG UDRUŽENJA NOVINARA SRBIJE: Udari na medije konstanta

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ima li znakova da će nova vladajuća koalicija u Srbiji,u kojoj dominiraju SNS i SPS, biti opreznija u pritiscima na medije jer se ona, ali i treći vladajući član URS, svojevremeno „proslavila” upravo gušenjem slobode medija? OBRADOVIĆ: Medijski, prošla godina u Srbiji, može se podeliti u dva dela. Prvi, vremenski omeđen izborima u maju, karakteriše potpuna kontrola medija od strane tadašnje vlasti, predvođene Demokratskom strankom. Pristrasnost je bila toliko vidljiva, naročito u predizbornoj kampanji, da su nezavisni posmatrači ponašanje većine medija u Srbiji poredili sa prilikama u Azerbejdžanu ili Uzbekistanu.

Pobedom SNS i Tomislava Nikolića, nastaje obrt. Nova vlast uporište i glavne saveznike, uporedo sa zaklinjanjem u „slobodu medija”, pronalazi u tabloidima koji podižu optužnice, sude, presuđuju, privode i hapse, sve pod plaštom borbe protiv korupcije. To što trenutno rade neki takozvani mediji nije se dešavalo ni u najgora Miloševićeva vremena. Vlast je, suočena s veoma teškom ekonomskom situacijom, odlučila da ogroman broj gladnih i nezadovoljnih ljudi, čija deca gladuju, umesto hlebom, hrani „lopovima”, sa ili bez navodnika. Ovakav pristup nosi veliki rizik da onaj navedeni jadnik svu krivicu za svoj bedni život svali na nekog od tabloida targetiranih političara ili tajkuna i odluči da pravdu uzme u svoje ruke.

Dodatno me obeshrabruje to što se u isto vreme vodi prava podzemna bitka ne bi li se pod kontrolu stavili Blic i RTS koji su, sticajem okolnosti, ostali van domašaja vladajuće koalicije. To pokazuje nameru da se potpuno anestezira medijska scena. Na delu je, da parafraziram Klauzevica, pokušaj da se uspostavi potpuna kontrola nad medijima ali drugačijim sredstvima. Meni se čini da se u Srbiji, kada su u pitanju odnosi medija i vlasti, mnogo toga promenilo ali je sve ostalo isto.

MONITOR: Premijer Dačić je nedavno rekao da država želi da se povuče iz medija, ali da zbog krize neki mediji, pa čak ni RTS, ne mogu da opstanu. Ima li načina da država pomaže a da pritom ne odmaže?
OBRADOVIĆ: Dačić je u toj svojoj „analizi” uz RTS naveo i Tanjug što pokazuje ili elementarno neznanje ili prikrivenu nameru da se pronađe opravdanje za nesprovođenje medijskih reformi. Meni se čini da je ovo drugo u pitanju jer ne možete u istu ravan stavljati javni servis i državnu, da ne kažem „dvorsku”agenciju. Država ne može da se povuče iz RTS jer ona, po definiciji, i ne treba da bude u javnom servisu. Upravo suprotno. Stabilan način finansiranja javnog servisa osigurava njegovu nezavisnost od države, odnosno vlasti. Baš zato se i odlaže rešavanja ovog problema jer sve dok RTS zavisi od države postojaće mogućnost da se utiče na uređivačku politiku javnog servisa. Zašto Dačić, umesto žalopojki nad zlehudom sudbinom RTS, nije pozvao građane da plaćaju pretplatu ili predložio neki drugi model finansiranja jer javni servis je javno dobro i kao što morate da održavate puteve, isto tako morate da osigurate stabilan izvor prihoda za javni servis. Tehničko je pitanje da li će to biti pretplata, taksa ili neki treći model. Pogledajte Hrvatsku. HRT se finansira iz takse uz naplativost od oko 97 odsto!

Posebna priča je Tanjug. U Srbiji (još) postoje dve agencije koje pružaju iste usluge a prepuštene su tržištu i nelojalnoj konkurenciji Tanjuga. Umesto vlasničke transformacije ili pretvaranja u vladin biro, Tanjug se subvencioniše ogromnim budžetskim sredstvima, a Beta i Fonet su pred zatvaranjem. Zašto? Pa, valjda se vlast plaši da ako nema Tanjuga neće imati ko da izveštava kad Dragica Nikolić, supruga predsednika Nikolića, pođe na pijacu! Karikiram namerno jer je sasvim jasno kako država može da pomogne medijima. Najpre, tako što će se povući, ne iz medija, već iz vlasništva u medijima, pre svega iz Politike i Novosti. A, medije će pomagati tako što će definisati i štititi javni interes preko javnih konkursa i projektnog finansiranja. Dakle, te iste pare koje sada daje Tanjugu i silesiji javnih medijskih preduzeća, usmeravaće ponovo u medije ali na drugi način koji neće podrazumevati kupovinu političke poslušnosti.

To nema veze sa ekonomskom krizom već sa činjenicom da li postoji politička volja da se vlast odrekne uticaja na medije koji joj omogućava postojeći sistem.

MONITOR: Među novinarima je kao ozbiljna prijetnja odjeknuo spisak „izdajničkih” medija koje je sastavio SNP Naši, organizacija koja se smatra nekom vrstom neformalnog podmlatka desnih i ultradesnih partija. Spisak veoma podsjeća na spiskove iz 90-ih.Vlast jedva da se osvrnula na apel NUNS „Nije vreme za ćutanje”. Kako to tumačite?
OBRADOVIĆ: Buđenje desničarskih organizacija i pravljenje spiskova izdajničkih medija i pojedinaca posledica je opšte atmosfere u srpskom društvu danas. To je deo bagaža koji je nova vlast donela sa sobom. U tom koferu, osim nove, proevropske garderobe, eto, zateklo se i malo relikata prošlosti kao što su Dveri, SNP Naši, Obraz i razne desničarske udruge. Ćutanje vlasti na pravljenje spiskova mogu samo da tumačim kao diskretno koketiranje sa ovim organizacijam i idejama koje oni propagiraju. Mi smo postavili jasno pitanje Tomislavu Nikoliću i Ivici Dačiću: da li su „Naši” vaši? Do danas nismo dobili jasan odgovor. Nije suština u tome da li su to minorne organizacije ili „budale” kako ih je još nazvao predsednik Nikolić, već kakve su posledice po demokratske procese u društvu ako se vlast jasno ne odredi prema ponovnim podelama na „patriote” i „izdajnike”, otvorenim pretnjama pojedincima, pozivima da se uhapsi Ivan Vejvoda, svojevremno savetnik pokojnog premijera Đinđića. Vlast ćuti, ali i dobar deo javnosti, a onda se iščuđavamo zašto se država povlači pred nasilnicima i zabranjuje Paradu ponosa.

MONITOR: Država je najavila nekakvu komisiju, čak i sa međunarodnim stručnjacima, koja bi trebalo da ispita okolnosti pod kojima su se desila ubistva novinara u Srbiji, pretpostavljam u cilju pomoći tužilaštvu. Da li ste vi konsultovani u vezi sa formiranjem te komisije?
OBRADOVIĆ: Ideju o formiranju međunarodne komisije pokrenuo je Veran Matić a prihvatio Aleksandar Vučić, odnosno Savet za nacionalnu bezbednost. Koliko sam ja razumeo, to treba da bude „istraga o istragama” i očekuje se da nam pruži odgovore, pre svega, zašto su do danas ostala nerazjašnjena ubistva Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i Milana Pantića. Nažalost, ne znam detalje jer osim početnih, neformalnih konsultacija, ni NUNS ni ja lično nismo obaveštavani o pojedinostima oko formiranja i rada ove komisije. Komisija, ako i kada bude formirana, imaće našu punu podršku.

MONITOR: Ivica Dačić govori i o fenomenu lažnog predstavljanja političkih aktera koji su javno za to da političari i tajkuni ne bi trebalo da budu vlasnici medija, posebno ne sa nedozvoljenom koncentracijom vlasništva, ali mnogi to tajno nastoje.
OBRADOVIĆ: Transparentnost vlasništva je jedan od preduslova uređenja medijske scene u Srbiji. U izveštaju pokojne Verice Barać, navedeno je da čak 18 medija u Srbiji ima nejasnu vlasničku strukturu. U delu javnosti postoje otvorene dileme da li je isti vlasnik B92 i Televizije Prva i da li je zaista Željko Mitrović, vlasnik Pinka, imao samo nešto manje od 5 odsto udela u sada već ugašenoj TV Avala. Deo te iste priče je i biznismen Miroslav Bogićević koga je, po Vučićevim rečima, „nateralo” da kupi WAC udeo u Politici. To isto je „nateralo” i Miškovića da se povuće iz Pressa iako se do tada, barem zvanično, on nije ni navodio kao vlasnik ovog dnevnog lista.

Sve dok je pitanje vlasništva u medijima u domenu političkog voluntarizma, mi nećemo znati ko stoji iza srpskih medija. Nadam se da će se ovo pitanje rešiti sistemski kroz zakone na kojima se upravo radi u Ministarstvu kulture.

Ipak, za mene je podjednako važno pitanje transparentnog finansiranja medija. Šta nam vredi što za pojedine medije formalno znamo ko su vlasnici kad je misterija na koji način se oni finansiraju a nemaju ni tiraž, gledanost ili oglase koji bi pokrili troškove koje imaju.

Jocićeve nagodbe

MONITOR: Sreten Jocić kojem se u Srbiji sudi za organizaciju ubistva Iva Pukanića i Nika Franića, nedavno je pušten iz pritvora u vezi sa tim slučajem i upućen na izdržavanje kazne zbog pravosudne presude za drugo ubistvo,ali mu je amnestijom kazna smanjena sa 15 na 11 godina. Da li se mogu očekivati i nove nagodbe pravosuđa sa njim?
OBRADOVIĆ: To što je Jocić mogao da ponudi za eventualnu nagodbu – on je već ponudio. Ono što on zna a ne želi o tome da govori ostaće tajna sve dok ta saznanja predstavljaju veću opasnost po njegovo zdravlje od boravka u zatvoru. Ako je Jocić procenio da je bolje da odleži 11 godina u zatvoru nego da odgovori na pitanja koja pominjete, verovatno ima dobar razlog, tako da ne verujem da će doći do novih nagodbi, barem ne u dogledno vreme.

 

Šta će biti s nama

MONITOR: Kako gledate na vesti iz Nemačke o gašenju poznatih dnevnih novina? Hoće li tehnološki razvoj kroz bogatstvo i složenost privlačnijih novih formi komunikacija u jednom momentu uništiti profesionalno novinarstvo?
OBRADOVIĆ: Najugledniji ekonomski dnevni list na svetu – Financial Times, objavio je 17. marta 2009. na naslovnoj strani nekrolog štampanim medijima sa podatkom da su ,,živeli od 1764. do 2009. godine”. U In memoriamu se kaže: „Posle duge borbe sa padom tiraža, padom prihoda od publiciteta, uz sve uočljiviju starost čitalaca, u konkurenciji sa internetom, sve opakijim nivoom dugova, nefleksibilnošću, preteranim ambicijama, krizom nerava i industrije štampe, napustila nas je u najlepšem dobu…”

Svedoci smo da se ova najcrnja predviđanja Financial Times nisu, na sreću, obistinila iako u Evropi, čak i uprkos opštoj krizi, prihodi od oglašavanja na internetu rastu konstantno u proseku za 5,2 odsto dok u novinama opadaju po stopi od 3,4 odsto.

Umesto odgovora o budućnosti štampanih medija, naveo bih reči Havijera Morena, glavnog i odgovornog urednika španskog El Paisa: „Menjamo ono što je prevaziđeno, ko se ne menja osuđen je bio na propast i u kamenom dobu. Važno je zadržati osnovne vrednosti: nezavisnost, poverenje i strogu doslednost.”

Mislim da, osim onih objektivnih poteškoća sa kojima se suočavaju pisani mediji u sudaru sa internetom i neophodnih prilagodjavanja promenjenim uslovima poslovanja, budućnost štampanih medija, pre svega, zavisi od onog što je naveo Moreno a to je poverenje čitalaca. Opšti pad profesionalnih standarda, nepoštovanje etičkog kodeksa, tabloidizacija „ozbiljne” štampe, politizacija tabloida i, generalno gledano, srozavanje ugleda novinarske profesije ozbiljniji su problemi za štampane medije, barem u Srbiji, od internet konkurencije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo