MONITOR: U Zagrebu su se desile dvije eksplozije koje su uznemirile građane. Država kaže da se ne radi o terorizmu, ali nije baš jasno o čemu se radi. Da li vas ta situacija zabrinjava?

VELJAK: Ne vjerujem da je to išta ozbiljno. No, elemenata za zabrinutost svakako ima. U prvom redu, stanje u ekonomiji ozbiljno se pogoršava, svakim danom raste broj nezaposlenih. S druge strane, glavna opozicijska stranka, HDZ, vratila se s dolaskom novog predsjednika na pozicije rigidnog tuđmanizma, u čemu je posebno podržava konzervativno krilo Katoličke crkve, pa je tako jedan od biskupa neki dan pozvao na nasilno rušenje odnarođene vlasti.

MONITOR: Aktuelni pokreti „za pravdu”, ujedinjuju kritičnost prema savremenom kapitalizmu. Ali ono što se deklariše od toga kao ljevica, ne nudi djelotvorna ni politička ni ekonomska rješenja. Šta bi danas, nakon velike priče o ljudskim pravima te pacifističkih i ekoloških pokreta, bila ta „razrješavajuća” ljevica?
VELJAK: Ovim se pitanjem otvara središnja problematika perspektivâ budućnosti čovječanstva. Osnovni problem današnjega globaliziranog svijeta sastoji se u nekontroliranoj i ničim ograničavanoj dominaciji logike kapitala, dakle logike koja nameće nužnost proširene reprodukcije profita. Nositelji te logike su manje ili više anonimni centri svjetske financijske moći, koji drže pod kontrolom i ekonomiju i politiku na globalnom i – s marginalnim iznimkama – svakom lokalnom planu. Slom te (po svojim konzekvencijama izrazito destruktivne, pa i autodestruktivne) logike i njihovih nositelja nije niti nemoguć niti nepredvidljiv (moguća analogija jest slom „realnog socijalizma”, koji se umjesto kapitalističke orijentacije na proizvodnju viška vrijednosti orijentirao na proizvodnju viška moći), ali pod danim okolnostima taj mogući slom teško da bi mogao rezultirati nečim drugim osim kaosom i rebarbarizacijom (moguća analogija s urušavanjem Rimskog carstva, koje je urodilo višestoljetnim kaosom i opadanjem razine civilizacije i kulture u Evropi).

Umjesto katastrofističko-trijumfalističkih iščekivanja propasti globaliziranog kapitalizma bilo bi primjereno tragati za alternativama današnjoj problematičnoj (a za sve veći broj ljudi i nepodnošljivoj) globalnoj konstelaciji. Jedino smisleno rješenje vidim u stavljanju anonimnih, bezličnih središta moći pod demokratsku kontrolu. A budući da se radi o globalnoj moći, kontrola može biti samo globalna (što ne znači nužno globalizirana, nego samo to da se vrši globalno i univerzalno), što otvara ozbiljan problem: kako svijet u kojemu dominiraju, ili bar čine značajan dio, države koje čak ni formalno nisu demokratske može oblikovati globalnu demokratsku kontrolu nad nositeljima i središtima financijske i odatle proizlazeće sveukupne svjetske moći.

MONITOR: Pa, kako?
VELJAK: Odgovor, bar ne operativan odgovor na to pitanje ne znam. Kad bih ga znao, mogao bih pretendirati na status spasitelja ugroženog čovječanstva. No, sigurno je da nikakav spasitelj i nikakav mesija neće ponuditi čaroban ključ koji će otvoriti vrata razrješenju tog čvora. Vjerojatnije je da put preveniranja moguće katastrofe leži u intenzivnijem porastu demokratskih potencijala u svakom dijelu svijeta, što je nužno – upravo organski – povezano s oslobađanjem od autoritarnosti. Dakle, ipak naglasak na ljudskim pravima (ali u integralnom smislu riječi, u onom smislu koji bitno uključuje ideju dostojanstva svake osobe i odbacuje svako autoritarno nametanje istina što ih promiču samozvani ovlašteni predstavnici ove ili one ideje, ideologije ili religije) i na pacifizmu (ukoliko nije riječ o nemoćnom mirotvorstvu, nego uvidu u organsku spregu spomenutih centara moći i organiziranoga državnog i nedržavnog nasilja).

MONITOR: Tu je i kritika predstavničke demokratije koju neki, naročito mladi anarhisti, žele da zamijene tzv. direktnom demokratijom. Koliko je to uopšte izvodljivo, sem u malim razmjerama, s manjim brojem ljudi?
VELJAK: Poteškoća s direktnom demokracijom jest dominacija autoritarne svijesti (koja se može zapaziti i u nominalno izrazito antiautoritarnim ambijentima, uključujući i neke sredine u kojima prevladava anarhistička retorika). Rezultat sprege autoritarizma i direktne demokracije jest prinudni konsenzus, kakav se nekada mogao zapaziti na kongresima komunističkih partija (ili, u Srbiji i Crnoj Gori krajem 80-ih godina prošlog stoljeća na mitinzima antibirokratske revolucije), a to s nekakvom autentičnom demokracijom nema, dakako, nikakve veze, već predstavlja optimalan prostor za manipulaciju nositelja uspostavljene političke, te i svake druge moći. Direktna je demokracija moguća u manjim sredinama u kojima nema autoritarnih vođa, i to ne zato što bi te sredine imale sreću da se pretendenti na istinu i njezino ispravno i jedino moguće tumačenje nisu u njima pojavili, nego zato što u tim sredinama vlada duh odbacivanja svake autoritarnosti, ujedno obilježen i konsensualno (ili bar većinski) prihvaćenim osjećajem odgovornosti za opće dobro. O uspostavljanju modela direktne demokracije na nacionalnom, regionalnom i globalnom planu moglo bi se govoriti samo pod pretpostavkom da na tim planovima apsolutno dominira duh odgovornog antiautoritarizma. Hoće li čovječanstvo jednoga dana dospjeti do toga – nije izvjesno, ali je jasno da bi pod danim okolnostima bilo iluzorno govoriti o realnosti uspostavljanja globalne direktne demokracije koja bi bila nešto drugo osim totalitarne globalne diktature. No, također bi trebalo biti jasno da bez radikalnog rasta oslobađanja od autoritarnog sindroma čovječanstvu prijeti pad u barbarstvo.

MONITOR: Da li bi povratak osnovnim idejama filozofskog i političkog liberalizma bio sigurnije pribježište „u prošlosti” nego što su to anarhističke?
VELJAK: Anarhizam i liberalizam nisu inkompatibilni. I jedna i druga koncepcija inzistiraju na primatu individualnoga u odnosu na kolektivno, s time da se osnovna razlika između njih – pojednostavljeno rečeno – sastoji u tomu što liberalizam usredotočuje svoju pažnju na društvo (poimajući državu kao sredstvo za osiguranje temeljnih društvenih interesa, za čije je usklađivanje nužan preduvjet slobodno tržište), dok anarhizam daje primat zajednici koja isključuje državu, već se mora profilirati kao asocijacija slobodnih individua; time se anarhizam iskazuje srodnim Marxovoj koncepciji komunizma (koja pretpostavlja ukidanje države i njezino nadomještanje asocijacijom slobodnih proizvođača).

Danas je neprihvatljiva, sa stajališta smislenih perspektiva čovječanstva, kako obnova marksističkog dogmatizma i voluntarističkog („idealističkog”) anarhizma, tako i ono što ideolozi i plaćenici centara svjetske financijske moći nude kao lijek protiv opasnosti koje prijete „prosperitetu ljudskih zajednica”, a to je naivno vjerovanje da slobodno tržište dovodi do sveopće sreće i da je pravo na otimanje tuđega rada i tuđega bogatstva neprikosnoveno ukoliko se temelji na zakonima, čak i ako je te zakone usvojio – ali po legalnoj proceduri – i najkorumpiraniji parlament na svijetu.

MONITOR: Možemo li se pouzdati u „ideju progresa”, u prosvjetiteljskom smislu, kao postupno napredovanje čovjeka k „potpunom humanitetu”?
VELJAK: Pitanje o naivnoj prosvjetiteljskoj vjeri u napredak i o njezinom razotkrivanju kao iluzije odviše je složeno a da bi se na njega moglo odgovoriti u opsegu jednoga intervjua. Stoga se moram ograničiti na samo jednu napomenu: napredak utemeljen na logici proizvodnje profita bitno je dvoznačan, u sebi kontradiktoran, što se jasno očituje u našem vremenu neoliberalistički utemeljene globalizacije: koliko neki dobijaju, toliko drugi još više gube, a pitanje je jesu li ti dobici uopće obilježeni bilo kakvim smislom (o ljudskoj vrijednosti posjedovanja još veće jahte ili još boljeg automobila nego što ga imaju susjedi ili konkurenti – ne treba ni trošiti riječi).

S druge strane napredak nema alternativu u povratku „prirodnom načinu života”. Samo napredak koji je oslobođen od dominacije ničim ograničene logike profita može imati neki ljudski smisao i neku autentičnu vrijednost. Pri tom valja pripaziti da se pod ovim oslobađanjem od logike profita ne prošverca dominacija logike samosvrhovite moći. U tom se slučaju ne možemo izvući iz začarana kruga.

Tajne zagrebačkih eksplozija

MONITOR: Policija tvrdi da se radi o amaterskim napravama koje su eksplodirale u Zagrebu. Da li to ukazuje da je iza svega neka „ilegalna” ultraljevičarska organizacija? Ima li mjesta sumnji da dio političke i tajkunske elite „montira” stvar, u namjeri da dezavuiše one koji su antikapitalistički nastrojeni?
VELJAK: Ilegalna organizacija ultraljevičarske orijentacije? Nije vjerojatno. Pokušaj dezavuiranja antikapitalističke retorike? Ne bih isključio. Ujdurma srbijanskih tajnih službi? Nije nemoguće. Ujdurma podivljalih obavještajno-parapolicijskih krugova pod kontrolom nekadašnjega Mesićevog šefa tajne službe a današnjega predsjednika retuđmanizirane Hrvatske demokratske zajednice Tomislava Karamarka? Ni to nije nemoguće. Kooperacija dvojice imenjaka kako bi se diskreditirala koalicijska vlast u Hrvatskoj? Možemo nagađati. No, od tih spekulacija neće biti velike koristi.

Duh rezignacije

MONITOR: Koliko je danas jak evroentuzijazam u Hrvatskoj?
VELJAK: U Hrvatskoj zasad vlada duh rezignacije. Nisam uvjeren da će se išta promijeniti ulaskom u EU. Rezignacija se odnosi i na pad evroentuzijazma, ali – zanimljivo – on nije popraćen rastom evroskepticizma.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari