Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Opasna je pljačka utemeljena na zakonima

Objavljeno prije

na

MONITOR: U Zagrebu su se desile dvije eksplozije koje su uznemirile građane. Država kaže da se ne radi o terorizmu, ali nije baš jasno o čemu se radi. Da li vas ta situacija zabrinjava?

VELJAK: Ne vjerujem da je to išta ozbiljno. No, elemenata za zabrinutost svakako ima. U prvom redu, stanje u ekonomiji ozbiljno se pogoršava, svakim danom raste broj nezaposlenih. S druge strane, glavna opozicijska stranka, HDZ, vratila se s dolaskom novog predsjednika na pozicije rigidnog tuđmanizma, u čemu je posebno podržava konzervativno krilo Katoličke crkve, pa je tako jedan od biskupa neki dan pozvao na nasilno rušenje odnarođene vlasti.

MONITOR: Aktuelni pokreti „za pravdu”, ujedinjuju kritičnost prema savremenom kapitalizmu. Ali ono što se deklariše od toga kao ljevica, ne nudi djelotvorna ni politička ni ekonomska rješenja. Šta bi danas, nakon velike priče o ljudskim pravima te pacifističkih i ekoloških pokreta, bila ta „razrješavajuća” ljevica?
VELJAK: Ovim se pitanjem otvara središnja problematika perspektivâ budućnosti čovječanstva. Osnovni problem današnjega globaliziranog svijeta sastoji se u nekontroliranoj i ničim ograničavanoj dominaciji logike kapitala, dakle logike koja nameće nužnost proširene reprodukcije profita. Nositelji te logike su manje ili više anonimni centri svjetske financijske moći, koji drže pod kontrolom i ekonomiju i politiku na globalnom i – s marginalnim iznimkama – svakom lokalnom planu. Slom te (po svojim konzekvencijama izrazito destruktivne, pa i autodestruktivne) logike i njihovih nositelja nije niti nemoguć niti nepredvidljiv (moguća analogija jest slom „realnog socijalizma”, koji se umjesto kapitalističke orijentacije na proizvodnju viška vrijednosti orijentirao na proizvodnju viška moći), ali pod danim okolnostima taj mogući slom teško da bi mogao rezultirati nečim drugim osim kaosom i rebarbarizacijom (moguća analogija s urušavanjem Rimskog carstva, koje je urodilo višestoljetnim kaosom i opadanjem razine civilizacije i kulture u Evropi).

Umjesto katastrofističko-trijumfalističkih iščekivanja propasti globaliziranog kapitalizma bilo bi primjereno tragati za alternativama današnjoj problematičnoj (a za sve veći broj ljudi i nepodnošljivoj) globalnoj konstelaciji. Jedino smisleno rješenje vidim u stavljanju anonimnih, bezličnih središta moći pod demokratsku kontrolu. A budući da se radi o globalnoj moći, kontrola može biti samo globalna (što ne znači nužno globalizirana, nego samo to da se vrši globalno i univerzalno), što otvara ozbiljan problem: kako svijet u kojemu dominiraju, ili bar čine značajan dio, države koje čak ni formalno nisu demokratske može oblikovati globalnu demokratsku kontrolu nad nositeljima i središtima financijske i odatle proizlazeće sveukupne svjetske moći.

MONITOR: Pa, kako?
VELJAK: Odgovor, bar ne operativan odgovor na to pitanje ne znam. Kad bih ga znao, mogao bih pretendirati na status spasitelja ugroženog čovječanstva. No, sigurno je da nikakav spasitelj i nikakav mesija neće ponuditi čaroban ključ koji će otvoriti vrata razrješenju tog čvora. Vjerojatnije je da put preveniranja moguće katastrofe leži u intenzivnijem porastu demokratskih potencijala u svakom dijelu svijeta, što je nužno – upravo organski – povezano s oslobađanjem od autoritarnosti. Dakle, ipak naglasak na ljudskim pravima (ali u integralnom smislu riječi, u onom smislu koji bitno uključuje ideju dostojanstva svake osobe i odbacuje svako autoritarno nametanje istina što ih promiču samozvani ovlašteni predstavnici ove ili one ideje, ideologije ili religije) i na pacifizmu (ukoliko nije riječ o nemoćnom mirotvorstvu, nego uvidu u organsku spregu spomenutih centara moći i organiziranoga državnog i nedržavnog nasilja).

MONITOR: Tu je i kritika predstavničke demokratije koju neki, naročito mladi anarhisti, žele da zamijene tzv. direktnom demokratijom. Koliko je to uopšte izvodljivo, sem u malim razmjerama, s manjim brojem ljudi?
VELJAK: Poteškoća s direktnom demokracijom jest dominacija autoritarne svijesti (koja se može zapaziti i u nominalno izrazito antiautoritarnim ambijentima, uključujući i neke sredine u kojima prevladava anarhistička retorika). Rezultat sprege autoritarizma i direktne demokracije jest prinudni konsenzus, kakav se nekada mogao zapaziti na kongresima komunističkih partija (ili, u Srbiji i Crnoj Gori krajem 80-ih godina prošlog stoljeća na mitinzima antibirokratske revolucije), a to s nekakvom autentičnom demokracijom nema, dakako, nikakve veze, već predstavlja optimalan prostor za manipulaciju nositelja uspostavljene političke, te i svake druge moći. Direktna je demokracija moguća u manjim sredinama u kojima nema autoritarnih vođa, i to ne zato što bi te sredine imale sreću da se pretendenti na istinu i njezino ispravno i jedino moguće tumačenje nisu u njima pojavili, nego zato što u tim sredinama vlada duh odbacivanja svake autoritarnosti, ujedno obilježen i konsensualno (ili bar većinski) prihvaćenim osjećajem odgovornosti za opće dobro. O uspostavljanju modela direktne demokracije na nacionalnom, regionalnom i globalnom planu moglo bi se govoriti samo pod pretpostavkom da na tim planovima apsolutno dominira duh odgovornog antiautoritarizma. Hoće li čovječanstvo jednoga dana dospjeti do toga – nije izvjesno, ali je jasno da bi pod danim okolnostima bilo iluzorno govoriti o realnosti uspostavljanja globalne direktne demokracije koja bi bila nešto drugo osim totalitarne globalne diktature. No, također bi trebalo biti jasno da bez radikalnog rasta oslobađanja od autoritarnog sindroma čovječanstvu prijeti pad u barbarstvo.

MONITOR: Da li bi povratak osnovnim idejama filozofskog i političkog liberalizma bio sigurnije pribježište „u prošlosti” nego što su to anarhističke?
VELJAK: Anarhizam i liberalizam nisu inkompatibilni. I jedna i druga koncepcija inzistiraju na primatu individualnoga u odnosu na kolektivno, s time da se osnovna razlika između njih – pojednostavljeno rečeno – sastoji u tomu što liberalizam usredotočuje svoju pažnju na društvo (poimajući državu kao sredstvo za osiguranje temeljnih društvenih interesa, za čije je usklađivanje nužan preduvjet slobodno tržište), dok anarhizam daje primat zajednici koja isključuje državu, već se mora profilirati kao asocijacija slobodnih individua; time se anarhizam iskazuje srodnim Marxovoj koncepciji komunizma (koja pretpostavlja ukidanje države i njezino nadomještanje asocijacijom slobodnih proizvođača).

Danas je neprihvatljiva, sa stajališta smislenih perspektiva čovječanstva, kako obnova marksističkog dogmatizma i voluntarističkog („idealističkog”) anarhizma, tako i ono što ideolozi i plaćenici centara svjetske financijske moći nude kao lijek protiv opasnosti koje prijete „prosperitetu ljudskih zajednica”, a to je naivno vjerovanje da slobodno tržište dovodi do sveopće sreće i da je pravo na otimanje tuđega rada i tuđega bogatstva neprikosnoveno ukoliko se temelji na zakonima, čak i ako je te zakone usvojio – ali po legalnoj proceduri – i najkorumpiraniji parlament na svijetu.

MONITOR: Možemo li se pouzdati u „ideju progresa”, u prosvjetiteljskom smislu, kao postupno napredovanje čovjeka k „potpunom humanitetu”?
VELJAK: Pitanje o naivnoj prosvjetiteljskoj vjeri u napredak i o njezinom razotkrivanju kao iluzije odviše je složeno a da bi se na njega moglo odgovoriti u opsegu jednoga intervjua. Stoga se moram ograničiti na samo jednu napomenu: napredak utemeljen na logici proizvodnje profita bitno je dvoznačan, u sebi kontradiktoran, što se jasno očituje u našem vremenu neoliberalistički utemeljene globalizacije: koliko neki dobijaju, toliko drugi još više gube, a pitanje je jesu li ti dobici uopće obilježeni bilo kakvim smislom (o ljudskoj vrijednosti posjedovanja još veće jahte ili još boljeg automobila nego što ga imaju susjedi ili konkurenti – ne treba ni trošiti riječi).

S druge strane napredak nema alternativu u povratku „prirodnom načinu života”. Samo napredak koji je oslobođen od dominacije ničim ograničene logike profita može imati neki ljudski smisao i neku autentičnu vrijednost. Pri tom valja pripaziti da se pod ovim oslobađanjem od logike profita ne prošverca dominacija logike samosvrhovite moći. U tom se slučaju ne možemo izvući iz začarana kruga.

Tajne zagrebačkih eksplozija

MONITOR: Policija tvrdi da se radi o amaterskim napravama koje su eksplodirale u Zagrebu. Da li to ukazuje da je iza svega neka „ilegalna” ultraljevičarska organizacija? Ima li mjesta sumnji da dio političke i tajkunske elite „montira” stvar, u namjeri da dezavuiše one koji su antikapitalistički nastrojeni?
VELJAK: Ilegalna organizacija ultraljevičarske orijentacije? Nije vjerojatno. Pokušaj dezavuiranja antikapitalističke retorike? Ne bih isključio. Ujdurma srbijanskih tajnih službi? Nije nemoguće. Ujdurma podivljalih obavještajno-parapolicijskih krugova pod kontrolom nekadašnjega Mesićevog šefa tajne službe a današnjega predsjednika retuđmanizirane Hrvatske demokratske zajednice Tomislava Karamarka? Ni to nije nemoguće. Kooperacija dvojice imenjaka kako bi se diskreditirala koalicijska vlast u Hrvatskoj? Možemo nagađati. No, od tih spekulacija neće biti velike koristi.

Duh rezignacije

MONITOR: Koliko je danas jak evroentuzijazam u Hrvatskoj?
VELJAK: U Hrvatskoj zasad vlada duh rezignacije. Nisam uvjeren da će se išta promijeniti ulaskom u EU. Rezignacija se odnosi i na pad evroentuzijazma, ali – zanimljivo – on nije popraćen rastom evroskepticizma.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Veting kao rješenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori

 

MONITOR: Kako komentarišete objavljene prepiske izmedju direktorice ASK Jelene Perović i bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

MILOVAC: Mislim da je prepiska između Perović i Medenice pokazala kako je posljednjih decenija izgledao modus operandi crnogorskog pravosuđa, i sasvim sam siguran da tadašnja predsjednica cetinjskog Osnovnog suda nije bila jedina koja je na takav način tražila smjernice i nudila podršku bivšoj predsjednici Vrhovnog suda. Na stranu groteskni udvornički odnos koji je ispoljila Perović, komunikacija je pokazala koja količina moći i uticaja je bila u rukama Vesne Medenice i na koji način je ona manifestovana.

MANS je i ranije ukazivao da reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori. Sve dok svaka od tih relacija ne bude detaljno ispitana, mi kao građani imamo pravo da sumnjamo da je pravosuđe i dalje u rukama onih koji se sumnjiče za saradnju sa kriminalnim klanovima. U ovom konkretnom slučaju MANS je već pozvao Specijalno državno tužilaštvo da formira predmet i ispita ne samo komunikaciju između Perović i Medenice, već prije svega kakve posljedice je ona imala na profesionalni integritet i odluke koje je Perović donosila u cetinjskom sudu, ali i kasnije sa mjesta direktorice Agencije za sprječavanje korupcije.

MONITOR:Da li vas iznenadjuje odnos Perović prema Medenici, koji bivša predsjednica Vrhovnog suda u porukama definiše „savjesnim“?

MILOVAC: Svjedočimo potpuno iskrivljenom sistemu vrijednosti koji je uspostavio prethodni režim na svim nivoima, pa i u pravosuđu. “Savjesno postupanje” u percepciji takozvanih vojnika bivše vlasti, kakva je Vesne Medenica, pretpostavlja gaženje procedura i zarobljavanje institucija i koncetraciju neograničene moći odlučivanja u rukama jedne osobe. Takav odnos prema integritetu nosilaca pravosudne funkcije je nešto što je “njegovano” i podsticano decenijama i sasvim moguće je postalo sastavni dio jedne potpuno izokrenute profesionalne etike.

Hijerarhija koja je postavljena na način da se lojalnost kultu ličnosti koji je Medenica uspostavila prepoznaje kao “savjesno postupanje”, najviše liči onima koje možemo da vidimo kada su u pitanju strukture organizovanog kriminala. Ovo je posebno problematično ako pretpostavimo da je takav odnos vrlo vjerovatno bio potka za donošenje odluka u sudskim predmetima u skladu sa interesima koji je nisu poklapali sa javnim interesom ili zakonom.

Nisam iznenađen odnosom i iz razloga što je dosadašnja profesionalna karijera davala prostor Vesni Medenici da utiče na izbor sudija, ima kompletan uvid u njihov rad i ocjenjivanje njihovog rada, kreirajući poziciju sa koje je od prvog dana mogla da oblikuje sudije prema onome što su bile njene potrebe i potrebe grupa koje je u pravosuđu neformalno zastupala. Zbog toga je svako “klimanje glavom” Jelene Perović bilo dočekano kao “savjesno”.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sad je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja

 

MONITOR: Nakon najnovije afere oko diplome pomoćnice direktora IJZ  vi ste javno istupili i kazali da lažnih ima i u vrhu Vlade, te da su političke partije pune kadrova sa ovakvim znanjem. Da li je onda iluzorno očekivati da će biti političke volje da se sporne diplome provjere? 

BOŠNJAK: Mi kao društvo moramo da se odlučimo da li hoćemo istinsko ozdravljenje i vraćanje pravim vrijednostima, želimo li društvo znanja, što javno propagiramo ili želimo degradaciju svih vrijednosti, koju upravo živimo.

Zato je važno da se aktuelizovao ovaj veliki problem, ali nažalost, to je samo jedan segment iz Pandorine kutije, jer mnogo je devijacija na ovom polju. Nama trebaju značajno veća ulaganja u nauku, revizija naučnih i nastavnih zvanja, nepristrasna reakreditacija studijskih programa, revizija licenci za visokoobrazovne ustanove, savremene laboratorije, dosljedna borba protiv plagijata, a preduslov svega ovoga je potpuna depolitizacija ovog sektora.

Optimista nijesam, jer živimo najbrutalniji iskaz partitokratije, a svjedok sam bila da mnogi politički lideri potpuno obesmišljavaju znanje i olako delegiraju za rukovodeće funkcije ljude bez znanja i iskustva, sa sumnjivo stečenim diplomama, jer oni prvenstveno cijene partijsku lojalnost. Koalicioni dogovori, umjesto da podrazumijevaju da stavimo na sto najbolje što imamo od kadrova i od njih napravimo najoptimalniji odabir, nažalost kažu da se niko nikome ne miješa u politička kadriranja koja su im pripala. Zato imamo ministre i predsjednike opština bez fakultetskog obrazovanja, ljude na pozicijama koji ne umiju ni napisani im tekst da pročitaju kako treba, zato su nam bordovi direktora i upravni odbori puni dojučerašnjih šofera, ljudi iz obezbjeđenja, kafe kuvarica, konduktera… Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sada je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja.

Mi smo malo društvo i nije problem ko je čiji, ako je sposoban, obrazovan i ako zna, ali problem je neznanje, koje onda iz kompleksa rađa umišljenost i bahatost, kao paravan, da bi se zamaskiralo neznanje i onda se proganja i mobinguje svako ko išta zna.

Dodatan problem je što Vladina komisija za politička namještenja, i ne provjerava CV predloženih kandidata no im se unaprijed vjeruje na riječ, a mnogi su zbog fotelje spremni da „nakite“ svoj CV raznim neistinama pa i onom da su završili fakultet. Predlažu se zakoni i sistematizacije, koje značajno smanjuju kriterijume za neka rukovodna mjesta, jer se sve šteluje za unaprijed odabrane pojedince.

Optimista nijesam po pitanju političke volje, ali jak pritisak javnosti može da pomjeri stvari i da krenemo ka ozdravljenju.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U ovom   „tridesetgodišnjem ratu“  se već poodavno nalazimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukoliko bi predsjednik Bajden uspio da pomoć Izraelu uslovi izraelskom obnovom prihvaćanja ideje dviju država, to bi predstavljalo izniman uspjeh. Ukoliko bi to uvjetovanje rezultiralo tek selektivnošću izraelskih vojnih operacija to bi bio nekakav uspjeh. No, bez temeljnih političkih promjena i u Izraelu i u njegovom arapsko-islamskom okruženju koncept dviju država ostaje privlačna i – do daljnjega, nedosežna utopija

 

 MONITOR: Na obeležavanju godišnjice stradanja Vukovara glavnu riječ je imao gradonačelnik Ivan Penava, koji je upozorio sve koji ne respektuju njegovu, u mnogo čemu, proustašku scenografiju, da se ne priključuju događaju. U Srbiji je predizborna kampanja u koju je predsjednik Srbije, prvi put od svog dolaska na vlast, zatražio pomoć svog nekadašnjeg političkog mentora Vojislava Šešelja. Koliko su ovo tek praktički-politički aranžmani a koliko simbolički relevantni činovi?

VELJAK: Nisu to nikakvi simbolički činovi, pa ni pragmatični predizborni aranžmani, nego ih valja promatrati u kontekstu generalnog rasta desnice u Evropi i šire (rezultati izbora u Slovačkoj i Nizozemskoj, ali i u Argentini), koji ukazuju na realne dimenzije skretanja društvene svijesti u smjeru populizma i radikalne desnice. Ta je tendencija značajnim dijelom uzrokovana medijskom podrškom brutalizaciji javnog diskursa, a u našoj regiji nedvojbeno i pojačanim djelovanjem ruske agenture. Konkretno, u Hrvatskoj se zloćudan ruski utjecaj može dokazati analizom financijske baze Domovinskog pokreta (čiji je Penava predsjednik), koja je izravno povezana s oligarhijskom strukturom Putinove Rusije. Onima koji sumnjaju u ispravnost ove tvrdnje preporučujem da otkriju odgovor na pitanje: Tko kontrolira Fortenovu? Putinovim ljubiteljima neće biti jasno zbog čega ruske službe i oligarsi podržavaju obnovu ustaškog diskursa, kao što mnogima neće biti milo kad se suoče s dokazivim činjenicama koje govore o međusobnoj podršci četnika i ustaša (kako u Drugom svjetskom ratu, tako i danas, kada je to u cilju ostvarivanja političke moći i – što je najvažnije – financijskih interesa). Svađajući narode, oni jačaju svoje pozicije, a njihova međusobna solidarnost ne dolazi u pitanje. Dokaz je i pravo bratstvo i jedinstvo koje je vladalo u Hagu među optuženicima za najteže ratne zločine.

MONITOR: EU je u prvim danima posle napada Hamasa, snažno podržala pravo Izraela da se brani, čak je i redovna pomoć Palestincima bila, na kratko, obustavljena. Danas je stav Brisela izbalansiraniji.  Neki su ponašanje EU administracije nazvali „ evropskim kompleksom Holokausta“. Koliko se tu radi o „kompleksu“ a koliko o, nesamostalnosti spoljne politike EU?

VELJAK: Ukoliko je riječ o Njemačkoj, kompleks Holokausta je od presudne važnosti. Ukoliko je pak riječ o EU, ključan je moment  inzistiranje na potrebi evroatlantskog jedinstva, te se upravo time može objasniti relativna uravnoteženost njezinog stava.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo