Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Opasna je pljačka utemeljena na zakonima

Objavljeno prije

na

MONITOR: U Zagrebu su se desile dvije eksplozije koje su uznemirile građane. Država kaže da se ne radi o terorizmu, ali nije baš jasno o čemu se radi. Da li vas ta situacija zabrinjava?

VELJAK: Ne vjerujem da je to išta ozbiljno. No, elemenata za zabrinutost svakako ima. U prvom redu, stanje u ekonomiji ozbiljno se pogoršava, svakim danom raste broj nezaposlenih. S druge strane, glavna opozicijska stranka, HDZ, vratila se s dolaskom novog predsjednika na pozicije rigidnog tuđmanizma, u čemu je posebno podržava konzervativno krilo Katoličke crkve, pa je tako jedan od biskupa neki dan pozvao na nasilno rušenje odnarođene vlasti.

MONITOR: Aktuelni pokreti „za pravdu”, ujedinjuju kritičnost prema savremenom kapitalizmu. Ali ono što se deklariše od toga kao ljevica, ne nudi djelotvorna ni politička ni ekonomska rješenja. Šta bi danas, nakon velike priče o ljudskim pravima te pacifističkih i ekoloških pokreta, bila ta „razrješavajuća” ljevica?
VELJAK: Ovim se pitanjem otvara središnja problematika perspektivâ budućnosti čovječanstva. Osnovni problem današnjega globaliziranog svijeta sastoji se u nekontroliranoj i ničim ograničavanoj dominaciji logike kapitala, dakle logike koja nameće nužnost proširene reprodukcije profita. Nositelji te logike su manje ili više anonimni centri svjetske financijske moći, koji drže pod kontrolom i ekonomiju i politiku na globalnom i – s marginalnim iznimkama – svakom lokalnom planu. Slom te (po svojim konzekvencijama izrazito destruktivne, pa i autodestruktivne) logike i njihovih nositelja nije niti nemoguć niti nepredvidljiv (moguća analogija jest slom „realnog socijalizma”, koji se umjesto kapitalističke orijentacije na proizvodnju viška vrijednosti orijentirao na proizvodnju viška moći), ali pod danim okolnostima taj mogući slom teško da bi mogao rezultirati nečim drugim osim kaosom i rebarbarizacijom (moguća analogija s urušavanjem Rimskog carstva, koje je urodilo višestoljetnim kaosom i opadanjem razine civilizacije i kulture u Evropi).

Umjesto katastrofističko-trijumfalističkih iščekivanja propasti globaliziranog kapitalizma bilo bi primjereno tragati za alternativama današnjoj problematičnoj (a za sve veći broj ljudi i nepodnošljivoj) globalnoj konstelaciji. Jedino smisleno rješenje vidim u stavljanju anonimnih, bezličnih središta moći pod demokratsku kontrolu. A budući da se radi o globalnoj moći, kontrola može biti samo globalna (što ne znači nužno globalizirana, nego samo to da se vrši globalno i univerzalno), što otvara ozbiljan problem: kako svijet u kojemu dominiraju, ili bar čine značajan dio, države koje čak ni formalno nisu demokratske može oblikovati globalnu demokratsku kontrolu nad nositeljima i središtima financijske i odatle proizlazeće sveukupne svjetske moći.

MONITOR: Pa, kako?
VELJAK: Odgovor, bar ne operativan odgovor na to pitanje ne znam. Kad bih ga znao, mogao bih pretendirati na status spasitelja ugroženog čovječanstva. No, sigurno je da nikakav spasitelj i nikakav mesija neće ponuditi čaroban ključ koji će otvoriti vrata razrješenju tog čvora. Vjerojatnije je da put preveniranja moguće katastrofe leži u intenzivnijem porastu demokratskih potencijala u svakom dijelu svijeta, što je nužno – upravo organski – povezano s oslobađanjem od autoritarnosti. Dakle, ipak naglasak na ljudskim pravima (ali u integralnom smislu riječi, u onom smislu koji bitno uključuje ideju dostojanstva svake osobe i odbacuje svako autoritarno nametanje istina što ih promiču samozvani ovlašteni predstavnici ove ili one ideje, ideologije ili religije) i na pacifizmu (ukoliko nije riječ o nemoćnom mirotvorstvu, nego uvidu u organsku spregu spomenutih centara moći i organiziranoga državnog i nedržavnog nasilja).

MONITOR: Tu je i kritika predstavničke demokratije koju neki, naročito mladi anarhisti, žele da zamijene tzv. direktnom demokratijom. Koliko je to uopšte izvodljivo, sem u malim razmjerama, s manjim brojem ljudi?
VELJAK: Poteškoća s direktnom demokracijom jest dominacija autoritarne svijesti (koja se može zapaziti i u nominalno izrazito antiautoritarnim ambijentima, uključujući i neke sredine u kojima prevladava anarhistička retorika). Rezultat sprege autoritarizma i direktne demokracije jest prinudni konsenzus, kakav se nekada mogao zapaziti na kongresima komunističkih partija (ili, u Srbiji i Crnoj Gori krajem 80-ih godina prošlog stoljeća na mitinzima antibirokratske revolucije), a to s nekakvom autentičnom demokracijom nema, dakako, nikakve veze, već predstavlja optimalan prostor za manipulaciju nositelja uspostavljene političke, te i svake druge moći. Direktna je demokracija moguća u manjim sredinama u kojima nema autoritarnih vođa, i to ne zato što bi te sredine imale sreću da se pretendenti na istinu i njezino ispravno i jedino moguće tumačenje nisu u njima pojavili, nego zato što u tim sredinama vlada duh odbacivanja svake autoritarnosti, ujedno obilježen i konsensualno (ili bar većinski) prihvaćenim osjećajem odgovornosti za opće dobro. O uspostavljanju modela direktne demokracije na nacionalnom, regionalnom i globalnom planu moglo bi se govoriti samo pod pretpostavkom da na tim planovima apsolutno dominira duh odgovornog antiautoritarizma. Hoće li čovječanstvo jednoga dana dospjeti do toga – nije izvjesno, ali je jasno da bi pod danim okolnostima bilo iluzorno govoriti o realnosti uspostavljanja globalne direktne demokracije koja bi bila nešto drugo osim totalitarne globalne diktature. No, također bi trebalo biti jasno da bez radikalnog rasta oslobađanja od autoritarnog sindroma čovječanstvu prijeti pad u barbarstvo.

MONITOR: Da li bi povratak osnovnim idejama filozofskog i političkog liberalizma bio sigurnije pribježište „u prošlosti” nego što su to anarhističke?
VELJAK: Anarhizam i liberalizam nisu inkompatibilni. I jedna i druga koncepcija inzistiraju na primatu individualnoga u odnosu na kolektivno, s time da se osnovna razlika između njih – pojednostavljeno rečeno – sastoji u tomu što liberalizam usredotočuje svoju pažnju na društvo (poimajući državu kao sredstvo za osiguranje temeljnih društvenih interesa, za čije je usklađivanje nužan preduvjet slobodno tržište), dok anarhizam daje primat zajednici koja isključuje državu, već se mora profilirati kao asocijacija slobodnih individua; time se anarhizam iskazuje srodnim Marxovoj koncepciji komunizma (koja pretpostavlja ukidanje države i njezino nadomještanje asocijacijom slobodnih proizvođača).

Danas je neprihvatljiva, sa stajališta smislenih perspektiva čovječanstva, kako obnova marksističkog dogmatizma i voluntarističkog („idealističkog”) anarhizma, tako i ono što ideolozi i plaćenici centara svjetske financijske moći nude kao lijek protiv opasnosti koje prijete „prosperitetu ljudskih zajednica”, a to je naivno vjerovanje da slobodno tržište dovodi do sveopće sreće i da je pravo na otimanje tuđega rada i tuđega bogatstva neprikosnoveno ukoliko se temelji na zakonima, čak i ako je te zakone usvojio – ali po legalnoj proceduri – i najkorumpiraniji parlament na svijetu.

MONITOR: Možemo li se pouzdati u „ideju progresa”, u prosvjetiteljskom smislu, kao postupno napredovanje čovjeka k „potpunom humanitetu”?
VELJAK: Pitanje o naivnoj prosvjetiteljskoj vjeri u napredak i o njezinom razotkrivanju kao iluzije odviše je složeno a da bi se na njega moglo odgovoriti u opsegu jednoga intervjua. Stoga se moram ograničiti na samo jednu napomenu: napredak utemeljen na logici proizvodnje profita bitno je dvoznačan, u sebi kontradiktoran, što se jasno očituje u našem vremenu neoliberalistički utemeljene globalizacije: koliko neki dobijaju, toliko drugi još više gube, a pitanje je jesu li ti dobici uopće obilježeni bilo kakvim smislom (o ljudskoj vrijednosti posjedovanja još veće jahte ili još boljeg automobila nego što ga imaju susjedi ili konkurenti – ne treba ni trošiti riječi).

S druge strane napredak nema alternativu u povratku „prirodnom načinu života”. Samo napredak koji je oslobođen od dominacije ničim ograničene logike profita može imati neki ljudski smisao i neku autentičnu vrijednost. Pri tom valja pripaziti da se pod ovim oslobađanjem od logike profita ne prošverca dominacija logike samosvrhovite moći. U tom se slučaju ne možemo izvući iz začarana kruga.

Tajne zagrebačkih eksplozija

MONITOR: Policija tvrdi da se radi o amaterskim napravama koje su eksplodirale u Zagrebu. Da li to ukazuje da je iza svega neka „ilegalna” ultraljevičarska organizacija? Ima li mjesta sumnji da dio političke i tajkunske elite „montira” stvar, u namjeri da dezavuiše one koji su antikapitalistički nastrojeni?
VELJAK: Ilegalna organizacija ultraljevičarske orijentacije? Nije vjerojatno. Pokušaj dezavuiranja antikapitalističke retorike? Ne bih isključio. Ujdurma srbijanskih tajnih službi? Nije nemoguće. Ujdurma podivljalih obavještajno-parapolicijskih krugova pod kontrolom nekadašnjega Mesićevog šefa tajne službe a današnjega predsjednika retuđmanizirane Hrvatske demokratske zajednice Tomislava Karamarka? Ni to nije nemoguće. Kooperacija dvojice imenjaka kako bi se diskreditirala koalicijska vlast u Hrvatskoj? Možemo nagađati. No, od tih spekulacija neće biti velike koristi.

Duh rezignacije

MONITOR: Koliko je danas jak evroentuzijazam u Hrvatskoj?
VELJAK: U Hrvatskoj zasad vlada duh rezignacije. Nisam uvjeren da će se išta promijeniti ulaskom u EU. Rezignacija se odnosi i na pad evroentuzijazma, ali – zanimljivo – on nije popraćen rastom evroskepticizma.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo