Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Opasna je pljačka utemeljena na zakonima

Objavljeno prije

na

MONITOR: U Zagrebu su se desile dvije eksplozije koje su uznemirile građane. Država kaže da se ne radi o terorizmu, ali nije baš jasno o čemu se radi. Da li vas ta situacija zabrinjava?

VELJAK: Ne vjerujem da je to išta ozbiljno. No, elemenata za zabrinutost svakako ima. U prvom redu, stanje u ekonomiji ozbiljno se pogoršava, svakim danom raste broj nezaposlenih. S druge strane, glavna opozicijska stranka, HDZ, vratila se s dolaskom novog predsjednika na pozicije rigidnog tuđmanizma, u čemu je posebno podržava konzervativno krilo Katoličke crkve, pa je tako jedan od biskupa neki dan pozvao na nasilno rušenje odnarođene vlasti.

MONITOR: Aktuelni pokreti „za pravdu”, ujedinjuju kritičnost prema savremenom kapitalizmu. Ali ono što se deklariše od toga kao ljevica, ne nudi djelotvorna ni politička ni ekonomska rješenja. Šta bi danas, nakon velike priče o ljudskim pravima te pacifističkih i ekoloških pokreta, bila ta „razrješavajuća” ljevica?
VELJAK: Ovim se pitanjem otvara središnja problematika perspektivâ budućnosti čovječanstva. Osnovni problem današnjega globaliziranog svijeta sastoji se u nekontroliranoj i ničim ograničavanoj dominaciji logike kapitala, dakle logike koja nameće nužnost proširene reprodukcije profita. Nositelji te logike su manje ili više anonimni centri svjetske financijske moći, koji drže pod kontrolom i ekonomiju i politiku na globalnom i – s marginalnim iznimkama – svakom lokalnom planu. Slom te (po svojim konzekvencijama izrazito destruktivne, pa i autodestruktivne) logike i njihovih nositelja nije niti nemoguć niti nepredvidljiv (moguća analogija jest slom „realnog socijalizma”, koji se umjesto kapitalističke orijentacije na proizvodnju viška vrijednosti orijentirao na proizvodnju viška moći), ali pod danim okolnostima taj mogući slom teško da bi mogao rezultirati nečim drugim osim kaosom i rebarbarizacijom (moguća analogija s urušavanjem Rimskog carstva, koje je urodilo višestoljetnim kaosom i opadanjem razine civilizacije i kulture u Evropi).

Umjesto katastrofističko-trijumfalističkih iščekivanja propasti globaliziranog kapitalizma bilo bi primjereno tragati za alternativama današnjoj problematičnoj (a za sve veći broj ljudi i nepodnošljivoj) globalnoj konstelaciji. Jedino smisleno rješenje vidim u stavljanju anonimnih, bezličnih središta moći pod demokratsku kontrolu. A budući da se radi o globalnoj moći, kontrola može biti samo globalna (što ne znači nužno globalizirana, nego samo to da se vrši globalno i univerzalno), što otvara ozbiljan problem: kako svijet u kojemu dominiraju, ili bar čine značajan dio, države koje čak ni formalno nisu demokratske može oblikovati globalnu demokratsku kontrolu nad nositeljima i središtima financijske i odatle proizlazeće sveukupne svjetske moći.

MONITOR: Pa, kako?
VELJAK: Odgovor, bar ne operativan odgovor na to pitanje ne znam. Kad bih ga znao, mogao bih pretendirati na status spasitelja ugroženog čovječanstva. No, sigurno je da nikakav spasitelj i nikakav mesija neće ponuditi čaroban ključ koji će otvoriti vrata razrješenju tog čvora. Vjerojatnije je da put preveniranja moguće katastrofe leži u intenzivnijem porastu demokratskih potencijala u svakom dijelu svijeta, što je nužno – upravo organski – povezano s oslobađanjem od autoritarnosti. Dakle, ipak naglasak na ljudskim pravima (ali u integralnom smislu riječi, u onom smislu koji bitno uključuje ideju dostojanstva svake osobe i odbacuje svako autoritarno nametanje istina što ih promiču samozvani ovlašteni predstavnici ove ili one ideje, ideologije ili religije) i na pacifizmu (ukoliko nije riječ o nemoćnom mirotvorstvu, nego uvidu u organsku spregu spomenutih centara moći i organiziranoga državnog i nedržavnog nasilja).

MONITOR: Tu je i kritika predstavničke demokratije koju neki, naročito mladi anarhisti, žele da zamijene tzv. direktnom demokratijom. Koliko je to uopšte izvodljivo, sem u malim razmjerama, s manjim brojem ljudi?
VELJAK: Poteškoća s direktnom demokracijom jest dominacija autoritarne svijesti (koja se može zapaziti i u nominalno izrazito antiautoritarnim ambijentima, uključujući i neke sredine u kojima prevladava anarhistička retorika). Rezultat sprege autoritarizma i direktne demokracije jest prinudni konsenzus, kakav se nekada mogao zapaziti na kongresima komunističkih partija (ili, u Srbiji i Crnoj Gori krajem 80-ih godina prošlog stoljeća na mitinzima antibirokratske revolucije), a to s nekakvom autentičnom demokracijom nema, dakako, nikakve veze, već predstavlja optimalan prostor za manipulaciju nositelja uspostavljene političke, te i svake druge moći. Direktna je demokracija moguća u manjim sredinama u kojima nema autoritarnih vođa, i to ne zato što bi te sredine imale sreću da se pretendenti na istinu i njezino ispravno i jedino moguće tumačenje nisu u njima pojavili, nego zato što u tim sredinama vlada duh odbacivanja svake autoritarnosti, ujedno obilježen i konsensualno (ili bar većinski) prihvaćenim osjećajem odgovornosti za opće dobro. O uspostavljanju modela direktne demokracije na nacionalnom, regionalnom i globalnom planu moglo bi se govoriti samo pod pretpostavkom da na tim planovima apsolutno dominira duh odgovornog antiautoritarizma. Hoće li čovječanstvo jednoga dana dospjeti do toga – nije izvjesno, ali je jasno da bi pod danim okolnostima bilo iluzorno govoriti o realnosti uspostavljanja globalne direktne demokracije koja bi bila nešto drugo osim totalitarne globalne diktature. No, također bi trebalo biti jasno da bez radikalnog rasta oslobađanja od autoritarnog sindroma čovječanstvu prijeti pad u barbarstvo.

MONITOR: Da li bi povratak osnovnim idejama filozofskog i političkog liberalizma bio sigurnije pribježište „u prošlosti” nego što su to anarhističke?
VELJAK: Anarhizam i liberalizam nisu inkompatibilni. I jedna i druga koncepcija inzistiraju na primatu individualnoga u odnosu na kolektivno, s time da se osnovna razlika između njih – pojednostavljeno rečeno – sastoji u tomu što liberalizam usredotočuje svoju pažnju na društvo (poimajući državu kao sredstvo za osiguranje temeljnih društvenih interesa, za čije je usklađivanje nužan preduvjet slobodno tržište), dok anarhizam daje primat zajednici koja isključuje državu, već se mora profilirati kao asocijacija slobodnih individua; time se anarhizam iskazuje srodnim Marxovoj koncepciji komunizma (koja pretpostavlja ukidanje države i njezino nadomještanje asocijacijom slobodnih proizvođača).

Danas je neprihvatljiva, sa stajališta smislenih perspektiva čovječanstva, kako obnova marksističkog dogmatizma i voluntarističkog („idealističkog”) anarhizma, tako i ono što ideolozi i plaćenici centara svjetske financijske moći nude kao lijek protiv opasnosti koje prijete „prosperitetu ljudskih zajednica”, a to je naivno vjerovanje da slobodno tržište dovodi do sveopće sreće i da je pravo na otimanje tuđega rada i tuđega bogatstva neprikosnoveno ukoliko se temelji na zakonima, čak i ako je te zakone usvojio – ali po legalnoj proceduri – i najkorumpiraniji parlament na svijetu.

MONITOR: Možemo li se pouzdati u „ideju progresa”, u prosvjetiteljskom smislu, kao postupno napredovanje čovjeka k „potpunom humanitetu”?
VELJAK: Pitanje o naivnoj prosvjetiteljskoj vjeri u napredak i o njezinom razotkrivanju kao iluzije odviše je složeno a da bi se na njega moglo odgovoriti u opsegu jednoga intervjua. Stoga se moram ograničiti na samo jednu napomenu: napredak utemeljen na logici proizvodnje profita bitno je dvoznačan, u sebi kontradiktoran, što se jasno očituje u našem vremenu neoliberalistički utemeljene globalizacije: koliko neki dobijaju, toliko drugi još više gube, a pitanje je jesu li ti dobici uopće obilježeni bilo kakvim smislom (o ljudskoj vrijednosti posjedovanja još veće jahte ili još boljeg automobila nego što ga imaju susjedi ili konkurenti – ne treba ni trošiti riječi).

S druge strane napredak nema alternativu u povratku „prirodnom načinu života”. Samo napredak koji je oslobođen od dominacije ničim ograničene logike profita može imati neki ljudski smisao i neku autentičnu vrijednost. Pri tom valja pripaziti da se pod ovim oslobađanjem od logike profita ne prošverca dominacija logike samosvrhovite moći. U tom se slučaju ne možemo izvući iz začarana kruga.

Tajne zagrebačkih eksplozija

MONITOR: Policija tvrdi da se radi o amaterskim napravama koje su eksplodirale u Zagrebu. Da li to ukazuje da je iza svega neka „ilegalna” ultraljevičarska organizacija? Ima li mjesta sumnji da dio političke i tajkunske elite „montira” stvar, u namjeri da dezavuiše one koji su antikapitalistički nastrojeni?
VELJAK: Ilegalna organizacija ultraljevičarske orijentacije? Nije vjerojatno. Pokušaj dezavuiranja antikapitalističke retorike? Ne bih isključio. Ujdurma srbijanskih tajnih službi? Nije nemoguće. Ujdurma podivljalih obavještajno-parapolicijskih krugova pod kontrolom nekadašnjega Mesićevog šefa tajne službe a današnjega predsjednika retuđmanizirane Hrvatske demokratske zajednice Tomislava Karamarka? Ni to nije nemoguće. Kooperacija dvojice imenjaka kako bi se diskreditirala koalicijska vlast u Hrvatskoj? Možemo nagađati. No, od tih spekulacija neće biti velike koristi.

Duh rezignacije

MONITOR: Koliko je danas jak evroentuzijazam u Hrvatskoj?
VELJAK: U Hrvatskoj zasad vlada duh rezignacije. Nisam uvjeren da će se išta promijeniti ulaskom u EU. Rezignacija se odnosi i na pad evroentuzijazma, ali – zanimljivo – on nije popraćen rastom evroskepticizma.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo