Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA POPOVIĆ, ADVOKAT: Svijet opet čita Marksa

Objavljeno prije

na

milo-djukanovic-ranko-krivo

MONITOR: Zahuktala se borba protiv korupcije u Srbiji. Kako vidite tu borbu?
POPOVIĆ: Koliko vidim, zahuktao se jedino potpredsednik Vlade Vučić, koji nas neprestano uverava da niko nije jači od države, to jest od njega, Vučića, kao i da nema nedodirljivih. Poslednja izjava potkrepljuje se pritvaranjem najvećeg srpskog monopoliste i tajkuna, Miroslava Miškovića. Ubedljivosti doprinosi i nova Vučićeva botoks ozbiljnost, krunisana parom novih naočara, kao i autoritativna sporost u govoru, herojska poza i česta i odlučna upotreba poštapalice ,,Ne pada mi napamet”. Dakle, jako mnogo teatra. Vučić je dobio dosta aplauza. Van toga, ne vidim da se nešto značajno dogodilo u ,,zahuktaloj borbi protiv korupcije”, ako izuzmemo nekoliko ,,hapšenja”, to jest pritvaranja nekih sumnjivih privrednika u pretkrivičnom postupku. Javnost malo zna i još manje razume o čemu se tu radi, ali spremno pozdravlja sva ta ,,hapšenja”, dok je Vučić uverava da je to ,,tek početak”.

Naša tužilaštva otvoreno priznaju da do sada nisu ,,hapsila”, jer nije bilo političke volje, odnosno jer nisu dobijala, očigledno njima neophodne, političke signale. Opozicija, pak, očekivano, refleksno i preventivno, ne ulazeći u činjenice, protestuje protiv ,,političkog progona”. Sve u svemu ,,trese se gora”.

Nikom ,,ne pada na pamet”, da sačeka eventualne optužnice ili, ne dao bog, presude. Dosadašnje iskustvo i opšte stanje u pravosuđu ne daje mnogo nade da se ovim započinje nekakva ozbiljna borba protiv sveobuhvatne sistemske korupcije.

MONITOR: U pritvoru je Miroslav Mišković što je zaista vijest. Očekujete li ozbiljne teškoće u dokazivanju njegove krivice ?
POPOVIĆ: Teško je to reći, jer o stanju dokaza u spisu zna se samo onoliko koliko nam Vučić udeli na kašičicu. To je sasvim u redu budući da je istraga, po zakonu, tajna. Delo koje se Miškoviću sada stavlja na teret, zloupotreba službenog položaja, samo po sebi je problematično i u stručnim krugovima, od evropskih do domaćih; često je predlagano njegovo brisanje iz Krivičnog zakonika. Smatra se nekom vrstom ,,gumenog propisa” čije se inkriminacije mogu rastezati po želji i političkoj potrebi. To, u izvesnoj meri, apriori ukida kredibilitet optužbe, pogotovo u jednom postupku koji se politički plasira kao egzemplaran.

Stepen bogatstva koje je akumulirao Mišković, u siromašnoj zemlji kakva je Srbija, zaista je enorman. Postoji nešto što možete nazvati kruženjem moći, poput kruženja energije u prirodi: ovde se bogatstva stvaraju pretvaranjem političke moći u finansijsku, ali je takođe moguće i pretvarati novac u moć. Vučić kaže, niko nije jači od države, ali možda je neko bogatiji od države? Ili, ne daj bože, pametniji?

MONITOR: Vučić je na putu da stekne veliku popularnost među građanima. Da li bi to mogli da razumijemo i kao njegovo lično izbavljenje za 90-e ili se radi o rivalitetu sa premijerom Dačićem?
POPOVIĆ: Aplauzi ne manjkaju. Mi volimo hapšenja. Naročito krupnih riba. Mi smo servilni prema moćnima, ali uživamo u njihovom padu. Kulturno, tradicionalno, mi preferiramo jednakost u siromaštvu, starinski zadružni egalitarizam, uz poslovično neprijateljstvo prema komšijinoj kravi. U svojoj političkoj propagandi to su majstorski uvek koristili i Milošević i radikali (naprednjaci, ako hoćete). Vučić je i sam prošao te škole. To su ovde uvek sigurni poeni. U tom smislu, ne vidim to kao nekakvo ,,vađenje” za 90-e, naprotiv, pre kao igranje na istu vrstu demagogije.

Svakako da postoji rivalitet između Dačića i Vučića. Njihova je koaliciona saradnja nestabilna i neiskrena, obojica imaju ambicija da u konačnici prisvoje ceo kolač. U Srbiji i posle vladavine komunista, ideal i krajnji cilj svake vlasti jeste – jednopartijski sistem.

MONITOR: Milo Đukanović je ponovo crnogorski premijer, mada je slabiji u parlamentu nego ranije. Da li je problem „srpske opcije” u opoziciji i dalje ono što Đukanovića čini prihvatljivim, i kod kuće i u međunarodnoj zajednici?
POPOVIĆ: Ne poznajem dovoljno crnogorske prilike da bih to bio u stanju da procenim, ali mislim da se načelno može ustvrditi da je u poslednjih dve decenije u regionu bilo politički vrlo probitačno biti u sukobu sa srpskom politikom, i da se mi možemo pohvaliti da smo značajno pomogli emancipaciju okolnih naroda. Kako su govorili Jevreji, ,,mi imamo tajno oružje, a to su Arapi”.

MONITOR: Vjerovatno ste primijetili učestalost nacionalističkih i rasističkih ispada pri sportskim događajima na kojima se susreću predstavnici zemalja bivše Jugoslavije, ali i u samoj Srbiji. Da li je to samo ružnoća političkih recidiva ili simptom širih i jačih resantimana i krhke stabilnosti?
POPOVIĆ: Rasistički i nacionalistički ispadi na stadionima često se pripisuju huliganima, navijačima, devijantnim asocijalnim pojedincima, što oni svakako jesu, ali se time ovaj fenomen ne objašnjava. Oni uglavnom daju glas onom što u društvu u nekom obliku već postoji. Tokom poslednjih 20 godina svi ti narodi prošli su kroz teška stradanja i traume (neki manje, neki mnogo više), a istovremeno imaju snažno i opravdano osećanje da nisu dobili nikakvu pravdu, štaviše da su nastojanja da se do nje dođe aktivno osujećivana, nekad iz interesa, političkih i materijalnih, ponekad iz naivnog verovanja da je ,,mir važniji od pravde”, to jest želje da se ,,sve to ostavi iza nas i gleda samo u budućnost”. To izaziva frustracije, osvetoljubivost, produženu mržnju. Očekivanja da ta pravda može doći spolja, od nekakvog Haga, bila su uzaludna. Iz mnogo razloga u koje ne možemo ovde da ulazimo.

Ovo je velikim delom i posledica položaja mladih u ovim društvima, i naročito velikih problema sa obrazovanjem, nestabilnošću porodice i, najglavnije, nezaposlenošću koja kod ovog segmenta stanovništva ide i do 50 odsto. Katastrofalni nedostatak perspektive mladih sigurno je izvor velike frustracije i agresivnosti. Pogotovo što se tome, u političkom sistemu, ne poklanja nikakva pažnja, pa ni onda kada su političarima puna usta ,,naše dece” i ,,naše budućnosti”.

MONITOR: Hoće li događaji u neposrednoj budućnosti – tokom naredne godine, kao izbori u nekoliko važnih EU država, a posebno u Nemačkoj i novi mandat Baraka Obame, uticati na rješavanje ekonomskih i novih i starih političkih problema svijeta?
POPOVIĆ: Vaše pitanje daleko prevazilazi moje mogućnosti predviđanja. Jasno mi je samo da ekonomski problemi sveta neće biti lako rešeni jer se izgleda radi o strukturnim nevoljama, kako tih velikih i važnih privreda, tako i načina funkcionisanja samog kapitalizma koji neumitno vodi sve nepodnošljivijim i destruktivnijim nejednakostima. Mnogi danas ponovo čitaju Marksa. Tome malo mogu pomoći bilo kakvi izbori. Uostalom, rast apstinencije na izborima postao je globalna pojava. Jedino mogu da vam kažem da je Kosovo izgubljeno. Ali to sam vam mogao reći i pre 20 godina.

 

Sačuvane zablude iz devedesetih

MONITOR: Srbijom a i Crnom Gorom vladaju ljudi koje znamo odavno, iz 90-ih, koje pamtimo po zlu. Međunarodna zajednica o tome ćuti. Može li se očekivati da se u Srbiji politički istaknu i u doglednoj budućnosti vlast formiraju političari koji ne pripadaju jednom te istom „točku sudbine”?
POPOVIĆ: Postavili ste dva pitanja. Prvo se odnosi na preživljavanje stare garde koju po zlu pamtimo iz 90-ih, a drugo je odnos tzv. međunarodne zajednice prema toj pojavi. Što se tiče ovog drugog, međunarodna zajednica, zapadna diplomatija prihvatiće svakoga ko ovde osvoji vlast, jer nema drugog izbora. Pokušaće da utiče na tu vlast, kakva god da je ona. To je normalno, ne možete birati partnere, sem ako ne želite da prekidate diplomatske odnose, čime gubite svaku mogućnost uticaja.

Pitanje preživljavanja ,,po zlu upamćenih” je nešto komplikovanije. Prvo, nisu ih baš svi zapamtili po zlu, eto, recimo Mišković! A bilo ih je na svim nivoima. Milošević je septembra 2000. godine dobio dva miliona glasova. Drugo i mnogo važnije, u samom glasačkom telu, u društvu, odnos prema tim 90-im se do danas nije mnogo promenio, niti su vlasti dovoljno činile da se promeni (recimo DS se i tokom poslednjih osam godina vladavine u tom pogledu držao vrlo kukavički i kalkulantski, čime je skoro potpuno uspeo da izbriše razlike između sebe i tih ,,po zlu upamćenih”). Nastao je privid političke borbe gde su stranke lako ulazile u dilove, formirajući političku klasu unutar koje više nije bilo bitnih političkih nesporazuma, a borba se vodila samo oko podele plena. Što je najgore, ta politička klasa je uspela da raznim merama čitavu političku sferu zaštiti zajedničkim zidom koji je onemogućavao i otežavao pojavu novih igrača. Rasporedivši se preko čitavog političkog spektra (od levog do desnog) stvarali su utisak da su sve opcije zastupljene i da su neke nove – nepotrebne i nemoguće.

Ovaj trik su prozreli tzv. ,,beli listići”, zato su ih smesta histerično napali sa svih strana. Cela politička klasa, udobno raspoređena u ,,stranke”, osetila se ugrožena. Jer im se kvari igra. Beli glas je bio glas protiv takve političke klase, protiv privida političkog života koji je ovde stvoren. Pokušao se osporiti legitimitet cele političke klase koja se zabavlja samo svojim interesima, dok su im interesi njihovih birača poslednja briga.

Preživljavanje likova iz 90-ih bilo je moguće, jer je među strankama postignut konsenzus da se srpsko društvo zadrži u svim glavnim zabludama 90-ih: da je Srbiji nametnut rat, da Srbija nije bila u ratu, da u Hagu sede nevini srpski heroji, da genocida nije bilo, da je broj žrtava u Srebrenici bio neznatan, da nam Evropa otima Kosovo, da je Milošević branio Jugoslaviju, da su nam nepravedno uvedene sankcije, da smo bez razloga bombardovani, da je svet srbofoban itd. Nema nikakve sumnje šta bi danas pokazala jedna anketa stavova na ove teme. Zar je onda čudno što šampioni toga vremena još jašu?

 

Prepušteni smo sebi

MONITOR: Koliko je i da li je uopšte svijet otišao naprijed u ovih godinu dana i kako danas izgleda mjesto našeg regiona u njemu?
POPOVIĆ: Suviše dugo se svet bavio nama. Danas se taj svet nalazi u vrtlogu velike finansijske i privredne krize, pa i krize samog kapitalizma, a svakako i krize novih ideja. Takav svet nema mnogo interesa za ono što se dešava u ovom regionu, koji neprestano proizvodi probleme i trzavice. Prilično smo prepušteni sami sebi i sopstvenoj sposobnosti da se izborimo za nekakvo mesto. Najzad, koliko mogu da vidim iz svoje žablje perspektive, svet nije otišao napred za poslednjih godinu dana. Godinu dana je vrlo kratak period za ,,svet”. A niko nam nikad nije obećao da svet baš mora da ide napred.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo