Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA POPOVIĆ, ADVOKAT: Svijet opet čita Marksa

Objavljeno prije

na

MONITOR: Zahuktala se borba protiv korupcije u Srbiji. Kako vidite tu borbu?
POPOVIĆ: Koliko vidim, zahuktao se jedino potpredsednik Vlade Vučić, koji nas neprestano uverava da niko nije jači od države, to jest od njega, Vučića, kao i da nema nedodirljivih. Poslednja izjava potkrepljuje se pritvaranjem najvećeg srpskog monopoliste i tajkuna, Miroslava Miškovića. Ubedljivosti doprinosi i nova Vučićeva botoks ozbiljnost, krunisana parom novih naočara, kao i autoritativna sporost u govoru, herojska poza i česta i odlučna upotreba poštapalice ,,Ne pada mi napamet”. Dakle, jako mnogo teatra. Vučić je dobio dosta aplauza. Van toga, ne vidim da se nešto značajno dogodilo u ,,zahuktaloj borbi protiv korupcije”, ako izuzmemo nekoliko ,,hapšenja”, to jest pritvaranja nekih sumnjivih privrednika u pretkrivičnom postupku. Javnost malo zna i još manje razume o čemu se tu radi, ali spremno pozdravlja sva ta ,,hapšenja”, dok je Vučić uverava da je to ,,tek početak”.

Naša tužilaštva otvoreno priznaju da do sada nisu ,,hapsila”, jer nije bilo političke volje, odnosno jer nisu dobijala, očigledno njima neophodne, političke signale. Opozicija, pak, očekivano, refleksno i preventivno, ne ulazeći u činjenice, protestuje protiv ,,političkog progona”. Sve u svemu ,,trese se gora”.

Nikom ,,ne pada na pamet”, da sačeka eventualne optužnice ili, ne dao bog, presude. Dosadašnje iskustvo i opšte stanje u pravosuđu ne daje mnogo nade da se ovim započinje nekakva ozbiljna borba protiv sveobuhvatne sistemske korupcije.

MONITOR: U pritvoru je Miroslav Mišković što je zaista vijest. Očekujete li ozbiljne teškoće u dokazivanju njegove krivice ?
POPOVIĆ: Teško je to reći, jer o stanju dokaza u spisu zna se samo onoliko koliko nam Vučić udeli na kašičicu. To je sasvim u redu budući da je istraga, po zakonu, tajna. Delo koje se Miškoviću sada stavlja na teret, zloupotreba službenog položaja, samo po sebi je problematično i u stručnim krugovima, od evropskih do domaćih; često je predlagano njegovo brisanje iz Krivičnog zakonika. Smatra se nekom vrstom ,,gumenog propisa” čije se inkriminacije mogu rastezati po želji i političkoj potrebi. To, u izvesnoj meri, apriori ukida kredibilitet optužbe, pogotovo u jednom postupku koji se politički plasira kao egzemplaran.

Stepen bogatstva koje je akumulirao Mišković, u siromašnoj zemlji kakva je Srbija, zaista je enorman. Postoji nešto što možete nazvati kruženjem moći, poput kruženja energije u prirodi: ovde se bogatstva stvaraju pretvaranjem političke moći u finansijsku, ali je takođe moguće i pretvarati novac u moć. Vučić kaže, niko nije jači od države, ali možda je neko bogatiji od države? Ili, ne daj bože, pametniji?

MONITOR: Vučić je na putu da stekne veliku popularnost među građanima. Da li bi to mogli da razumijemo i kao njegovo lično izbavljenje za 90-e ili se radi o rivalitetu sa premijerom Dačićem?
POPOVIĆ: Aplauzi ne manjkaju. Mi volimo hapšenja. Naročito krupnih riba. Mi smo servilni prema moćnima, ali uživamo u njihovom padu. Kulturno, tradicionalno, mi preferiramo jednakost u siromaštvu, starinski zadružni egalitarizam, uz poslovično neprijateljstvo prema komšijinoj kravi. U svojoj političkoj propagandi to su majstorski uvek koristili i Milošević i radikali (naprednjaci, ako hoćete). Vučić je i sam prošao te škole. To su ovde uvek sigurni poeni. U tom smislu, ne vidim to kao nekakvo ,,vađenje” za 90-e, naprotiv, pre kao igranje na istu vrstu demagogije.

Svakako da postoji rivalitet između Dačića i Vučića. Njihova je koaliciona saradnja nestabilna i neiskrena, obojica imaju ambicija da u konačnici prisvoje ceo kolač. U Srbiji i posle vladavine komunista, ideal i krajnji cilj svake vlasti jeste – jednopartijski sistem.

MONITOR: Milo Đukanović je ponovo crnogorski premijer, mada je slabiji u parlamentu nego ranije. Da li je problem „srpske opcije” u opoziciji i dalje ono što Đukanovića čini prihvatljivim, i kod kuće i u međunarodnoj zajednici?
POPOVIĆ: Ne poznajem dovoljno crnogorske prilike da bih to bio u stanju da procenim, ali mislim da se načelno može ustvrditi da je u poslednjih dve decenije u regionu bilo politički vrlo probitačno biti u sukobu sa srpskom politikom, i da se mi možemo pohvaliti da smo značajno pomogli emancipaciju okolnih naroda. Kako su govorili Jevreji, ,,mi imamo tajno oružje, a to su Arapi”.

MONITOR: Vjerovatno ste primijetili učestalost nacionalističkih i rasističkih ispada pri sportskim događajima na kojima se susreću predstavnici zemalja bivše Jugoslavije, ali i u samoj Srbiji. Da li je to samo ružnoća političkih recidiva ili simptom širih i jačih resantimana i krhke stabilnosti?
POPOVIĆ: Rasistički i nacionalistički ispadi na stadionima često se pripisuju huliganima, navijačima, devijantnim asocijalnim pojedincima, što oni svakako jesu, ali se time ovaj fenomen ne objašnjava. Oni uglavnom daju glas onom što u društvu u nekom obliku već postoji. Tokom poslednjih 20 godina svi ti narodi prošli su kroz teška stradanja i traume (neki manje, neki mnogo više), a istovremeno imaju snažno i opravdano osećanje da nisu dobili nikakvu pravdu, štaviše da su nastojanja da se do nje dođe aktivno osujećivana, nekad iz interesa, političkih i materijalnih, ponekad iz naivnog verovanja da je ,,mir važniji od pravde”, to jest želje da se ,,sve to ostavi iza nas i gleda samo u budućnost”. To izaziva frustracije, osvetoljubivost, produženu mržnju. Očekivanja da ta pravda može doći spolja, od nekakvog Haga, bila su uzaludna. Iz mnogo razloga u koje ne možemo ovde da ulazimo.

Ovo je velikim delom i posledica položaja mladih u ovim društvima, i naročito velikih problema sa obrazovanjem, nestabilnošću porodice i, najglavnije, nezaposlenošću koja kod ovog segmenta stanovništva ide i do 50 odsto. Katastrofalni nedostatak perspektive mladih sigurno je izvor velike frustracije i agresivnosti. Pogotovo što se tome, u političkom sistemu, ne poklanja nikakva pažnja, pa ni onda kada su političarima puna usta ,,naše dece” i ,,naše budućnosti”.

MONITOR: Hoće li događaji u neposrednoj budućnosti – tokom naredne godine, kao izbori u nekoliko važnih EU država, a posebno u Nemačkoj i novi mandat Baraka Obame, uticati na rješavanje ekonomskih i novih i starih političkih problema svijeta?
POPOVIĆ: Vaše pitanje daleko prevazilazi moje mogućnosti predviđanja. Jasno mi je samo da ekonomski problemi sveta neće biti lako rešeni jer se izgleda radi o strukturnim nevoljama, kako tih velikih i važnih privreda, tako i načina funkcionisanja samog kapitalizma koji neumitno vodi sve nepodnošljivijim i destruktivnijim nejednakostima. Mnogi danas ponovo čitaju Marksa. Tome malo mogu pomoći bilo kakvi izbori. Uostalom, rast apstinencije na izborima postao je globalna pojava. Jedino mogu da vam kažem da je Kosovo izgubljeno. Ali to sam vam mogao reći i pre 20 godina.

 

Sačuvane zablude iz devedesetih

MONITOR: Srbijom a i Crnom Gorom vladaju ljudi koje znamo odavno, iz 90-ih, koje pamtimo po zlu. Međunarodna zajednica o tome ćuti. Može li se očekivati da se u Srbiji politički istaknu i u doglednoj budućnosti vlast formiraju političari koji ne pripadaju jednom te istom „točku sudbine”?
POPOVIĆ: Postavili ste dva pitanja. Prvo se odnosi na preživljavanje stare garde koju po zlu pamtimo iz 90-ih, a drugo je odnos tzv. međunarodne zajednice prema toj pojavi. Što se tiče ovog drugog, međunarodna zajednica, zapadna diplomatija prihvatiće svakoga ko ovde osvoji vlast, jer nema drugog izbora. Pokušaće da utiče na tu vlast, kakva god da je ona. To je normalno, ne možete birati partnere, sem ako ne želite da prekidate diplomatske odnose, čime gubite svaku mogućnost uticaja.

Pitanje preživljavanja ,,po zlu upamćenih” je nešto komplikovanije. Prvo, nisu ih baš svi zapamtili po zlu, eto, recimo Mišković! A bilo ih je na svim nivoima. Milošević je septembra 2000. godine dobio dva miliona glasova. Drugo i mnogo važnije, u samom glasačkom telu, u društvu, odnos prema tim 90-im se do danas nije mnogo promenio, niti su vlasti dovoljno činile da se promeni (recimo DS se i tokom poslednjih osam godina vladavine u tom pogledu držao vrlo kukavički i kalkulantski, čime je skoro potpuno uspeo da izbriše razlike između sebe i tih ,,po zlu upamćenih”). Nastao je privid političke borbe gde su stranke lako ulazile u dilove, formirajući političku klasu unutar koje više nije bilo bitnih političkih nesporazuma, a borba se vodila samo oko podele plena. Što je najgore, ta politička klasa je uspela da raznim merama čitavu političku sferu zaštiti zajedničkim zidom koji je onemogućavao i otežavao pojavu novih igrača. Rasporedivši se preko čitavog političkog spektra (od levog do desnog) stvarali su utisak da su sve opcije zastupljene i da su neke nove – nepotrebne i nemoguće.

Ovaj trik su prozreli tzv. ,,beli listići”, zato su ih smesta histerično napali sa svih strana. Cela politička klasa, udobno raspoređena u ,,stranke”, osetila se ugrožena. Jer im se kvari igra. Beli glas je bio glas protiv takve političke klase, protiv privida političkog života koji je ovde stvoren. Pokušao se osporiti legitimitet cele političke klase koja se zabavlja samo svojim interesima, dok su im interesi njihovih birača poslednja briga.

Preživljavanje likova iz 90-ih bilo je moguće, jer je među strankama postignut konsenzus da se srpsko društvo zadrži u svim glavnim zabludama 90-ih: da je Srbiji nametnut rat, da Srbija nije bila u ratu, da u Hagu sede nevini srpski heroji, da genocida nije bilo, da je broj žrtava u Srebrenici bio neznatan, da nam Evropa otima Kosovo, da je Milošević branio Jugoslaviju, da su nam nepravedno uvedene sankcije, da smo bez razloga bombardovani, da je svet srbofoban itd. Nema nikakve sumnje šta bi danas pokazala jedna anketa stavova na ove teme. Zar je onda čudno što šampioni toga vremena još jašu?

 

Prepušteni smo sebi

MONITOR: Koliko je i da li je uopšte svijet otišao naprijed u ovih godinu dana i kako danas izgleda mjesto našeg regiona u njemu?
POPOVIĆ: Suviše dugo se svet bavio nama. Danas se taj svet nalazi u vrtlogu velike finansijske i privredne krize, pa i krize samog kapitalizma, a svakako i krize novih ideja. Takav svet nema mnogo interesa za ono što se dešava u ovom regionu, koji neprestano proizvodi probleme i trzavice. Prilično smo prepušteni sami sebi i sopstvenoj sposobnosti da se izborimo za nekakvo mesto. Najzad, koliko mogu da vidim iz svoje žablje perspektive, svet nije otišao napred za poslednjih godinu dana. Godinu dana je vrlo kratak period za ,,svet”. A niko nam nikad nije obećao da svet baš mora da ide napred.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo