Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA POPOVIĆ, ADVOKAT: Svijet opet čita Marksa

Objavljeno prije

na

MONITOR: Zahuktala se borba protiv korupcije u Srbiji. Kako vidite tu borbu?
POPOVIĆ: Koliko vidim, zahuktao se jedino potpredsednik Vlade Vučić, koji nas neprestano uverava da niko nije jači od države, to jest od njega, Vučića, kao i da nema nedodirljivih. Poslednja izjava potkrepljuje se pritvaranjem najvećeg srpskog monopoliste i tajkuna, Miroslava Miškovića. Ubedljivosti doprinosi i nova Vučićeva botoks ozbiljnost, krunisana parom novih naočara, kao i autoritativna sporost u govoru, herojska poza i česta i odlučna upotreba poštapalice ,,Ne pada mi napamet”. Dakle, jako mnogo teatra. Vučić je dobio dosta aplauza. Van toga, ne vidim da se nešto značajno dogodilo u ,,zahuktaloj borbi protiv korupcije”, ako izuzmemo nekoliko ,,hapšenja”, to jest pritvaranja nekih sumnjivih privrednika u pretkrivičnom postupku. Javnost malo zna i još manje razume o čemu se tu radi, ali spremno pozdravlja sva ta ,,hapšenja”, dok je Vučić uverava da je to ,,tek početak”.

Naša tužilaštva otvoreno priznaju da do sada nisu ,,hapsila”, jer nije bilo političke volje, odnosno jer nisu dobijala, očigledno njima neophodne, političke signale. Opozicija, pak, očekivano, refleksno i preventivno, ne ulazeći u činjenice, protestuje protiv ,,političkog progona”. Sve u svemu ,,trese se gora”.

Nikom ,,ne pada na pamet”, da sačeka eventualne optužnice ili, ne dao bog, presude. Dosadašnje iskustvo i opšte stanje u pravosuđu ne daje mnogo nade da se ovim započinje nekakva ozbiljna borba protiv sveobuhvatne sistemske korupcije.

MONITOR: U pritvoru je Miroslav Mišković što je zaista vijest. Očekujete li ozbiljne teškoće u dokazivanju njegove krivice ?
POPOVIĆ: Teško je to reći, jer o stanju dokaza u spisu zna se samo onoliko koliko nam Vučić udeli na kašičicu. To je sasvim u redu budući da je istraga, po zakonu, tajna. Delo koje se Miškoviću sada stavlja na teret, zloupotreba službenog položaja, samo po sebi je problematično i u stručnim krugovima, od evropskih do domaćih; često je predlagano njegovo brisanje iz Krivičnog zakonika. Smatra se nekom vrstom ,,gumenog propisa” čije se inkriminacije mogu rastezati po želji i političkoj potrebi. To, u izvesnoj meri, apriori ukida kredibilitet optužbe, pogotovo u jednom postupku koji se politički plasira kao egzemplaran.

Stepen bogatstva koje je akumulirao Mišković, u siromašnoj zemlji kakva je Srbija, zaista je enorman. Postoji nešto što možete nazvati kruženjem moći, poput kruženja energije u prirodi: ovde se bogatstva stvaraju pretvaranjem političke moći u finansijsku, ali je takođe moguće i pretvarati novac u moć. Vučić kaže, niko nije jači od države, ali možda je neko bogatiji od države? Ili, ne daj bože, pametniji?

MONITOR: Vučić je na putu da stekne veliku popularnost među građanima. Da li bi to mogli da razumijemo i kao njegovo lično izbavljenje za 90-e ili se radi o rivalitetu sa premijerom Dačićem?
POPOVIĆ: Aplauzi ne manjkaju. Mi volimo hapšenja. Naročito krupnih riba. Mi smo servilni prema moćnima, ali uživamo u njihovom padu. Kulturno, tradicionalno, mi preferiramo jednakost u siromaštvu, starinski zadružni egalitarizam, uz poslovično neprijateljstvo prema komšijinoj kravi. U svojoj političkoj propagandi to su majstorski uvek koristili i Milošević i radikali (naprednjaci, ako hoćete). Vučić je i sam prošao te škole. To su ovde uvek sigurni poeni. U tom smislu, ne vidim to kao nekakvo ,,vađenje” za 90-e, naprotiv, pre kao igranje na istu vrstu demagogije.

Svakako da postoji rivalitet između Dačića i Vučića. Njihova je koaliciona saradnja nestabilna i neiskrena, obojica imaju ambicija da u konačnici prisvoje ceo kolač. U Srbiji i posle vladavine komunista, ideal i krajnji cilj svake vlasti jeste – jednopartijski sistem.

MONITOR: Milo Đukanović je ponovo crnogorski premijer, mada je slabiji u parlamentu nego ranije. Da li je problem „srpske opcije” u opoziciji i dalje ono što Đukanovića čini prihvatljivim, i kod kuće i u međunarodnoj zajednici?
POPOVIĆ: Ne poznajem dovoljno crnogorske prilike da bih to bio u stanju da procenim, ali mislim da se načelno može ustvrditi da je u poslednjih dve decenije u regionu bilo politički vrlo probitačno biti u sukobu sa srpskom politikom, i da se mi možemo pohvaliti da smo značajno pomogli emancipaciju okolnih naroda. Kako su govorili Jevreji, ,,mi imamo tajno oružje, a to su Arapi”.

MONITOR: Vjerovatno ste primijetili učestalost nacionalističkih i rasističkih ispada pri sportskim događajima na kojima se susreću predstavnici zemalja bivše Jugoslavije, ali i u samoj Srbiji. Da li je to samo ružnoća političkih recidiva ili simptom širih i jačih resantimana i krhke stabilnosti?
POPOVIĆ: Rasistički i nacionalistički ispadi na stadionima često se pripisuju huliganima, navijačima, devijantnim asocijalnim pojedincima, što oni svakako jesu, ali se time ovaj fenomen ne objašnjava. Oni uglavnom daju glas onom što u društvu u nekom obliku već postoji. Tokom poslednjih 20 godina svi ti narodi prošli su kroz teška stradanja i traume (neki manje, neki mnogo više), a istovremeno imaju snažno i opravdano osećanje da nisu dobili nikakvu pravdu, štaviše da su nastojanja da se do nje dođe aktivno osujećivana, nekad iz interesa, političkih i materijalnih, ponekad iz naivnog verovanja da je ,,mir važniji od pravde”, to jest želje da se ,,sve to ostavi iza nas i gleda samo u budućnost”. To izaziva frustracije, osvetoljubivost, produženu mržnju. Očekivanja da ta pravda može doći spolja, od nekakvog Haga, bila su uzaludna. Iz mnogo razloga u koje ne možemo ovde da ulazimo.

Ovo je velikim delom i posledica položaja mladih u ovim društvima, i naročito velikih problema sa obrazovanjem, nestabilnošću porodice i, najglavnije, nezaposlenošću koja kod ovog segmenta stanovništva ide i do 50 odsto. Katastrofalni nedostatak perspektive mladih sigurno je izvor velike frustracije i agresivnosti. Pogotovo što se tome, u političkom sistemu, ne poklanja nikakva pažnja, pa ni onda kada su političarima puna usta ,,naše dece” i ,,naše budućnosti”.

MONITOR: Hoće li događaji u neposrednoj budućnosti – tokom naredne godine, kao izbori u nekoliko važnih EU država, a posebno u Nemačkoj i novi mandat Baraka Obame, uticati na rješavanje ekonomskih i novih i starih političkih problema svijeta?
POPOVIĆ: Vaše pitanje daleko prevazilazi moje mogućnosti predviđanja. Jasno mi je samo da ekonomski problemi sveta neće biti lako rešeni jer se izgleda radi o strukturnim nevoljama, kako tih velikih i važnih privreda, tako i načina funkcionisanja samog kapitalizma koji neumitno vodi sve nepodnošljivijim i destruktivnijim nejednakostima. Mnogi danas ponovo čitaju Marksa. Tome malo mogu pomoći bilo kakvi izbori. Uostalom, rast apstinencije na izborima postao je globalna pojava. Jedino mogu da vam kažem da je Kosovo izgubljeno. Ali to sam vam mogao reći i pre 20 godina.

 

Sačuvane zablude iz devedesetih

MONITOR: Srbijom a i Crnom Gorom vladaju ljudi koje znamo odavno, iz 90-ih, koje pamtimo po zlu. Međunarodna zajednica o tome ćuti. Može li se očekivati da se u Srbiji politički istaknu i u doglednoj budućnosti vlast formiraju političari koji ne pripadaju jednom te istom „točku sudbine”?
POPOVIĆ: Postavili ste dva pitanja. Prvo se odnosi na preživljavanje stare garde koju po zlu pamtimo iz 90-ih, a drugo je odnos tzv. međunarodne zajednice prema toj pojavi. Što se tiče ovog drugog, međunarodna zajednica, zapadna diplomatija prihvatiće svakoga ko ovde osvoji vlast, jer nema drugog izbora. Pokušaće da utiče na tu vlast, kakva god da je ona. To je normalno, ne možete birati partnere, sem ako ne želite da prekidate diplomatske odnose, čime gubite svaku mogućnost uticaja.

Pitanje preživljavanja ,,po zlu upamćenih” je nešto komplikovanije. Prvo, nisu ih baš svi zapamtili po zlu, eto, recimo Mišković! A bilo ih je na svim nivoima. Milošević je septembra 2000. godine dobio dva miliona glasova. Drugo i mnogo važnije, u samom glasačkom telu, u društvu, odnos prema tim 90-im se do danas nije mnogo promenio, niti su vlasti dovoljno činile da se promeni (recimo DS se i tokom poslednjih osam godina vladavine u tom pogledu držao vrlo kukavički i kalkulantski, čime je skoro potpuno uspeo da izbriše razlike između sebe i tih ,,po zlu upamćenih”). Nastao je privid političke borbe gde su stranke lako ulazile u dilove, formirajući političku klasu unutar koje više nije bilo bitnih političkih nesporazuma, a borba se vodila samo oko podele plena. Što je najgore, ta politička klasa je uspela da raznim merama čitavu političku sferu zaštiti zajedničkim zidom koji je onemogućavao i otežavao pojavu novih igrača. Rasporedivši se preko čitavog političkog spektra (od levog do desnog) stvarali su utisak da su sve opcije zastupljene i da su neke nove – nepotrebne i nemoguće.

Ovaj trik su prozreli tzv. ,,beli listići”, zato su ih smesta histerično napali sa svih strana. Cela politička klasa, udobno raspoređena u ,,stranke”, osetila se ugrožena. Jer im se kvari igra. Beli glas je bio glas protiv takve političke klase, protiv privida političkog života koji je ovde stvoren. Pokušao se osporiti legitimitet cele političke klase koja se zabavlja samo svojim interesima, dok su im interesi njihovih birača poslednja briga.

Preživljavanje likova iz 90-ih bilo je moguće, jer je među strankama postignut konsenzus da se srpsko društvo zadrži u svim glavnim zabludama 90-ih: da je Srbiji nametnut rat, da Srbija nije bila u ratu, da u Hagu sede nevini srpski heroji, da genocida nije bilo, da je broj žrtava u Srebrenici bio neznatan, da nam Evropa otima Kosovo, da je Milošević branio Jugoslaviju, da su nam nepravedno uvedene sankcije, da smo bez razloga bombardovani, da je svet srbofoban itd. Nema nikakve sumnje šta bi danas pokazala jedna anketa stavova na ove teme. Zar je onda čudno što šampioni toga vremena još jašu?

 

Prepušteni smo sebi

MONITOR: Koliko je i da li je uopšte svijet otišao naprijed u ovih godinu dana i kako danas izgleda mjesto našeg regiona u njemu?
POPOVIĆ: Suviše dugo se svet bavio nama. Danas se taj svet nalazi u vrtlogu velike finansijske i privredne krize, pa i krize samog kapitalizma, a svakako i krize novih ideja. Takav svet nema mnogo interesa za ono što se dešava u ovom regionu, koji neprestano proizvodi probleme i trzavice. Prilično smo prepušteni sami sebi i sopstvenoj sposobnosti da se izborimo za nekakvo mesto. Najzad, koliko mogu da vidim iz svoje žablje perspektive, svet nije otišao napred za poslednjih godinu dana. Godinu dana je vrlo kratak period za ,,svet”. A niko nam nikad nije obećao da svet baš mora da ide napred.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo