Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA POPOVIĆ, ADVOKAT: Svijet opet čita Marksa

Objavljeno prije

na

MONITOR: Zahuktala se borba protiv korupcije u Srbiji. Kako vidite tu borbu?
POPOVIĆ: Koliko vidim, zahuktao se jedino potpredsednik Vlade Vučić, koji nas neprestano uverava da niko nije jači od države, to jest od njega, Vučića, kao i da nema nedodirljivih. Poslednja izjava potkrepljuje se pritvaranjem najvećeg srpskog monopoliste i tajkuna, Miroslava Miškovića. Ubedljivosti doprinosi i nova Vučićeva botoks ozbiljnost, krunisana parom novih naočara, kao i autoritativna sporost u govoru, herojska poza i česta i odlučna upotreba poštapalice ,,Ne pada mi napamet”. Dakle, jako mnogo teatra. Vučić je dobio dosta aplauza. Van toga, ne vidim da se nešto značajno dogodilo u ,,zahuktaloj borbi protiv korupcije”, ako izuzmemo nekoliko ,,hapšenja”, to jest pritvaranja nekih sumnjivih privrednika u pretkrivičnom postupku. Javnost malo zna i još manje razume o čemu se tu radi, ali spremno pozdravlja sva ta ,,hapšenja”, dok je Vučić uverava da je to ,,tek početak”.

Naša tužilaštva otvoreno priznaju da do sada nisu ,,hapsila”, jer nije bilo političke volje, odnosno jer nisu dobijala, očigledno njima neophodne, političke signale. Opozicija, pak, očekivano, refleksno i preventivno, ne ulazeći u činjenice, protestuje protiv ,,političkog progona”. Sve u svemu ,,trese se gora”.

Nikom ,,ne pada na pamet”, da sačeka eventualne optužnice ili, ne dao bog, presude. Dosadašnje iskustvo i opšte stanje u pravosuđu ne daje mnogo nade da se ovim započinje nekakva ozbiljna borba protiv sveobuhvatne sistemske korupcije.

MONITOR: U pritvoru je Miroslav Mišković što je zaista vijest. Očekujete li ozbiljne teškoće u dokazivanju njegove krivice ?
POPOVIĆ: Teško je to reći, jer o stanju dokaza u spisu zna se samo onoliko koliko nam Vučić udeli na kašičicu. To je sasvim u redu budući da je istraga, po zakonu, tajna. Delo koje se Miškoviću sada stavlja na teret, zloupotreba službenog položaja, samo po sebi je problematično i u stručnim krugovima, od evropskih do domaćih; često je predlagano njegovo brisanje iz Krivičnog zakonika. Smatra se nekom vrstom ,,gumenog propisa” čije se inkriminacije mogu rastezati po želji i političkoj potrebi. To, u izvesnoj meri, apriori ukida kredibilitet optužbe, pogotovo u jednom postupku koji se politički plasira kao egzemplaran.

Stepen bogatstva koje je akumulirao Mišković, u siromašnoj zemlji kakva je Srbija, zaista je enorman. Postoji nešto što možete nazvati kruženjem moći, poput kruženja energije u prirodi: ovde se bogatstva stvaraju pretvaranjem političke moći u finansijsku, ali je takođe moguće i pretvarati novac u moć. Vučić kaže, niko nije jači od države, ali možda je neko bogatiji od države? Ili, ne daj bože, pametniji?

MONITOR: Vučić je na putu da stekne veliku popularnost među građanima. Da li bi to mogli da razumijemo i kao njegovo lično izbavljenje za 90-e ili se radi o rivalitetu sa premijerom Dačićem?
POPOVIĆ: Aplauzi ne manjkaju. Mi volimo hapšenja. Naročito krupnih riba. Mi smo servilni prema moćnima, ali uživamo u njihovom padu. Kulturno, tradicionalno, mi preferiramo jednakost u siromaštvu, starinski zadružni egalitarizam, uz poslovično neprijateljstvo prema komšijinoj kravi. U svojoj političkoj propagandi to su majstorski uvek koristili i Milošević i radikali (naprednjaci, ako hoćete). Vučić je i sam prošao te škole. To su ovde uvek sigurni poeni. U tom smislu, ne vidim to kao nekakvo ,,vađenje” za 90-e, naprotiv, pre kao igranje na istu vrstu demagogije.

Svakako da postoji rivalitet između Dačića i Vučića. Njihova je koaliciona saradnja nestabilna i neiskrena, obojica imaju ambicija da u konačnici prisvoje ceo kolač. U Srbiji i posle vladavine komunista, ideal i krajnji cilj svake vlasti jeste – jednopartijski sistem.

MONITOR: Milo Đukanović je ponovo crnogorski premijer, mada je slabiji u parlamentu nego ranije. Da li je problem „srpske opcije” u opoziciji i dalje ono što Đukanovića čini prihvatljivim, i kod kuće i u međunarodnoj zajednici?
POPOVIĆ: Ne poznajem dovoljno crnogorske prilike da bih to bio u stanju da procenim, ali mislim da se načelno može ustvrditi da je u poslednjih dve decenije u regionu bilo politički vrlo probitačno biti u sukobu sa srpskom politikom, i da se mi možemo pohvaliti da smo značajno pomogli emancipaciju okolnih naroda. Kako su govorili Jevreji, ,,mi imamo tajno oružje, a to su Arapi”.

MONITOR: Vjerovatno ste primijetili učestalost nacionalističkih i rasističkih ispada pri sportskim događajima na kojima se susreću predstavnici zemalja bivše Jugoslavije, ali i u samoj Srbiji. Da li je to samo ružnoća političkih recidiva ili simptom širih i jačih resantimana i krhke stabilnosti?
POPOVIĆ: Rasistički i nacionalistički ispadi na stadionima često se pripisuju huliganima, navijačima, devijantnim asocijalnim pojedincima, što oni svakako jesu, ali se time ovaj fenomen ne objašnjava. Oni uglavnom daju glas onom što u društvu u nekom obliku već postoji. Tokom poslednjih 20 godina svi ti narodi prošli su kroz teška stradanja i traume (neki manje, neki mnogo više), a istovremeno imaju snažno i opravdano osećanje da nisu dobili nikakvu pravdu, štaviše da su nastojanja da se do nje dođe aktivno osujećivana, nekad iz interesa, političkih i materijalnih, ponekad iz naivnog verovanja da je ,,mir važniji od pravde”, to jest želje da se ,,sve to ostavi iza nas i gleda samo u budućnost”. To izaziva frustracije, osvetoljubivost, produženu mržnju. Očekivanja da ta pravda može doći spolja, od nekakvog Haga, bila su uzaludna. Iz mnogo razloga u koje ne možemo ovde da ulazimo.

Ovo je velikim delom i posledica položaja mladih u ovim društvima, i naročito velikih problema sa obrazovanjem, nestabilnošću porodice i, najglavnije, nezaposlenošću koja kod ovog segmenta stanovništva ide i do 50 odsto. Katastrofalni nedostatak perspektive mladih sigurno je izvor velike frustracije i agresivnosti. Pogotovo što se tome, u političkom sistemu, ne poklanja nikakva pažnja, pa ni onda kada su političarima puna usta ,,naše dece” i ,,naše budućnosti”.

MONITOR: Hoće li događaji u neposrednoj budućnosti – tokom naredne godine, kao izbori u nekoliko važnih EU država, a posebno u Nemačkoj i novi mandat Baraka Obame, uticati na rješavanje ekonomskih i novih i starih političkih problema svijeta?
POPOVIĆ: Vaše pitanje daleko prevazilazi moje mogućnosti predviđanja. Jasno mi je samo da ekonomski problemi sveta neće biti lako rešeni jer se izgleda radi o strukturnim nevoljama, kako tih velikih i važnih privreda, tako i načina funkcionisanja samog kapitalizma koji neumitno vodi sve nepodnošljivijim i destruktivnijim nejednakostima. Mnogi danas ponovo čitaju Marksa. Tome malo mogu pomoći bilo kakvi izbori. Uostalom, rast apstinencije na izborima postao je globalna pojava. Jedino mogu da vam kažem da je Kosovo izgubljeno. Ali to sam vam mogao reći i pre 20 godina.

 

Sačuvane zablude iz devedesetih

MONITOR: Srbijom a i Crnom Gorom vladaju ljudi koje znamo odavno, iz 90-ih, koje pamtimo po zlu. Međunarodna zajednica o tome ćuti. Može li se očekivati da se u Srbiji politički istaknu i u doglednoj budućnosti vlast formiraju političari koji ne pripadaju jednom te istom „točku sudbine”?
POPOVIĆ: Postavili ste dva pitanja. Prvo se odnosi na preživljavanje stare garde koju po zlu pamtimo iz 90-ih, a drugo je odnos tzv. međunarodne zajednice prema toj pojavi. Što se tiče ovog drugog, međunarodna zajednica, zapadna diplomatija prihvatiće svakoga ko ovde osvoji vlast, jer nema drugog izbora. Pokušaće da utiče na tu vlast, kakva god da je ona. To je normalno, ne možete birati partnere, sem ako ne želite da prekidate diplomatske odnose, čime gubite svaku mogućnost uticaja.

Pitanje preživljavanja ,,po zlu upamćenih” je nešto komplikovanije. Prvo, nisu ih baš svi zapamtili po zlu, eto, recimo Mišković! A bilo ih je na svim nivoima. Milošević je septembra 2000. godine dobio dva miliona glasova. Drugo i mnogo važnije, u samom glasačkom telu, u društvu, odnos prema tim 90-im se do danas nije mnogo promenio, niti su vlasti dovoljno činile da se promeni (recimo DS se i tokom poslednjih osam godina vladavine u tom pogledu držao vrlo kukavički i kalkulantski, čime je skoro potpuno uspeo da izbriše razlike između sebe i tih ,,po zlu upamćenih”). Nastao je privid političke borbe gde su stranke lako ulazile u dilove, formirajući političku klasu unutar koje više nije bilo bitnih političkih nesporazuma, a borba se vodila samo oko podele plena. Što je najgore, ta politička klasa je uspela da raznim merama čitavu političku sferu zaštiti zajedničkim zidom koji je onemogućavao i otežavao pojavu novih igrača. Rasporedivši se preko čitavog političkog spektra (od levog do desnog) stvarali su utisak da su sve opcije zastupljene i da su neke nove – nepotrebne i nemoguće.

Ovaj trik su prozreli tzv. ,,beli listići”, zato su ih smesta histerično napali sa svih strana. Cela politička klasa, udobno raspoređena u ,,stranke”, osetila se ugrožena. Jer im se kvari igra. Beli glas je bio glas protiv takve političke klase, protiv privida političkog života koji je ovde stvoren. Pokušao se osporiti legitimitet cele političke klase koja se zabavlja samo svojim interesima, dok su im interesi njihovih birača poslednja briga.

Preživljavanje likova iz 90-ih bilo je moguće, jer je među strankama postignut konsenzus da se srpsko društvo zadrži u svim glavnim zabludama 90-ih: da je Srbiji nametnut rat, da Srbija nije bila u ratu, da u Hagu sede nevini srpski heroji, da genocida nije bilo, da je broj žrtava u Srebrenici bio neznatan, da nam Evropa otima Kosovo, da je Milošević branio Jugoslaviju, da su nam nepravedno uvedene sankcije, da smo bez razloga bombardovani, da je svet srbofoban itd. Nema nikakve sumnje šta bi danas pokazala jedna anketa stavova na ove teme. Zar je onda čudno što šampioni toga vremena još jašu?

 

Prepušteni smo sebi

MONITOR: Koliko je i da li je uopšte svijet otišao naprijed u ovih godinu dana i kako danas izgleda mjesto našeg regiona u njemu?
POPOVIĆ: Suviše dugo se svet bavio nama. Danas se taj svet nalazi u vrtlogu velike finansijske i privredne krize, pa i krize samog kapitalizma, a svakako i krize novih ideja. Takav svet nema mnogo interesa za ono što se dešava u ovom regionu, koji neprestano proizvodi probleme i trzavice. Prilično smo prepušteni sami sebi i sopstvenoj sposobnosti da se izborimo za nekakvo mesto. Najzad, koliko mogu da vidim iz svoje žablje perspektive, svet nije otišao napred za poslednjih godinu dana. Godinu dana je vrlo kratak period za ,,svet”. A niko nam nikad nije obećao da svet baš mora da ide napred.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

KRISTIAN NOVAK, PISAC: Sjećanje i fikcija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da u svakom tekstu koji bilo koji čovjek proizvede, ima trunka autobiografskog. Makar kao potvrda da je bio u određeno vrijeme na određenom mjestu i pisao. Eh, sad, kod mojih romana je taj omjer kudikamo veći, jer krećem od nečega što mi je poznato i od nečega što me duboko pogađa

 

Rođen je u Baden-Badenu, odrastao u Međimurju. Bio je reprezentativac Republike Hrvatske u karateu i osvojio nekoliko evropskih i svjetskih medalja.  U Zagrebu je diplomirao kroatistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu, gdje je završio poslijediplomski doktorske studije lingvistike. Doktorirao je disertacijom o višejezičnosti i identitetu pripadnika ilirskoga pokreta. Danas je Kristian Novak univerzitetski profesor, ali i najuspješniji, najtraženiji i najčitaniji pisac iz Hrvatske. Autor je romana koji su osvojili i književnu kritiku i publiku i koji su dobili i svoja pozorišna uprizorenja u vodećim teatarskim kućama u Hrvatskoj – Ciganin, ali najljepši u zagrebačkom HNK-u u režiji Ivice Buljana i Črna mati zemla u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Dore Ruždjak Podolski. Kratkometražni igrani film Kazneni udarac Roka Bičeka, po motivima iz romana Črna mati zemla već osvaja odlične kritike, a priprema se i dugometražni film.

Sreli smo ga u knjižari Karver u Podgorici gdje je na radost mnogih bio gost 13. Međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2021.

MONITOR: Na početku intervjua, volio bih da nam kažete o Vašem boravku u Podgorici i festivalu ,,Odakle zovem”. Prvi put ste u Crnoj Gori?

NOVAK: Prvi put. O festivalu sam čuo već od hrvatskih autora koji su prije gostovali ,,na Karveru”, a prije svega od svog urednika Krune Lokotara, koji je bio pun hvale. Varja Đukić javila mi se 2017. Sjećam se točno, jer sam bio na nekom seminaru u Dubrovniku i u večernjim satima ponavljao gradivo iz Variole vere, filma koji sanjam od svoje osme godine barem jednom mjesečno. Možete si misliti koja me paranoja uhvatila zbog te koincidencije. Od tada smo dogovarali moje gostovanje. Većinom nisam mogao zbog obiteljskih obaveza, ali i zato što sam prilično intenzivno radio na scenariju za dugometražni film po Črnoj mati zemli. Mislim da sam se 2018. godine na festival javio video-vezom baš iz writer’s rooma, a konačno ove godine smo realizirali i gostovanje. Kratko, nažalost, ali slatko. Rekao sam i publici – puno topline i ljubavi je tamo.

MONITOR:  Iako su u Vašim romanima zastupljene različite teme, sva tri imaju veze sa Međimurjem, koje ste uveli na književnu kartu Hrvatske i koji predstavlja i jednog od glavnih junaka. U Međimurju ste i odrastali, pa me zanima koliko ima autobiografskog u svakom romanu?

NOVAK: Volio bih reći da nema nimalo autobiografskog, ali to bi bila preočita laž. Mislim da u svakom tekstu koji bilo koji čovjek proizvede, ima trunka autobiografskog. Makar kao potvrda da je bio u određeno vrijeme na određenom mjestu i pisao. Eh, sad, kod mojih romana je taj omjer kudikamo veći, jer krećem od nečega što mi je poznato i od nečega što me duboko pogađa. Nisam toliko marljiv i predan da bih išao pisati o bilo čemu drugome, barem u fazu u kojoj sam trenutno. Drago mi je da je recepcija prepoznala važnost Međimurja u mojim tekstovima, ali moram reći da to nije bilo planski ni strateški. Nisam mogao drukčije, eto.

MONITOR: U Crnoj Gori smo mogli da čitamo vaša dva romana, ali najmanje znamo o djelu ,,Obješeni”.  Čuo sam i da niste bili zadovoljni romanom i da ste čak planirali da prestanete da pišete.

NOVAK: Nisam planirao, nego i jesam prestao s radom. Imao sam preča posla, trebalo je završiti faks, pozabavit se postiplomskim i doktoratom, a roman Obješeni, na kojem sam bio radio s prekidima četiri godine, nije pročitala ni moja majka, pa me i ništa nije vuklo u tom smjeru. Trebao bih smoći hrabrosti i ponovo ga uzeti u ruke, da pokušam objektivno procijeniti koliko je loš. Znam da ni tada nisam bio prezadovoljan, ali si nisam znao kako pomoći. Problem je bio po svemu sudeći što sam, kao mlad autor, bio previše zaljubljen u svaku svoju rečenicu, pa nit’ sam mijenjao, nit’ sam izbacivao. A to su mi danas dva osnovna postupka kod redakcije teksta.

MONITOR: Ali odmah ste veliku slavu stekli drugim romanom ,,Črna mati zemla”. U njemu se prepliće i fiksija i Vaša sjećanja iz djetinjstva prožeta pričama o samoubistvima, mučnim scenama nasilja i pedofilije… Kakav je bio proces pisanja ovog djela?

NOVAK: Prvo je krenulo od pisanja dnevničkih zapisa, u kojima sam se prisjećao anegdota i pričica, pa zatim sve ozbiljnijih stvari iz svojega djetinjstva. Nakon toga je došlo do spoznaje da je svako sjećanje već kreativan proces, odnosno da je sjećanje verbalizacija već neke n-te verbalizacije stvarnoga iskustva. To je bila istodobno zastrašujuća spoznaja, ali i ona koja me konačno gurnula prema fikciji. Sjećanje i fikcionalizacija je temelj tog romana, ali i osnovni problem koji ima glavni lik u sadašnjosti – odgovoriti na pitanje zašto je postao toliko vješt u laganju.

MONITOR: Kako ste doživjeli taj uspjeh kad je djelo postavljeno na scenu ZKM-a i kad je krenula priča o filmskoj adaptaciji? Ali zanima me i koliko ste učestvovali u stvaranju predstave i kratkog filma, a i dugometražnog koji je u planu da se snima?

NOVAK: Doživljaj kada glumci kojima si se toliko puta divio iz publike odjednom izgovaraju rečenice koje si ti napisao je doista nešto posebno. ZKM-ova premijera Črne mati zemle došla je prije Ciganina u HNK-u, pa se toga sjećam još nešto snažnije. Predao sam sve u ruke redateljice Dore Ruždjak Podolski i dramaturga Tomislava Zajeca i rekao im neka me pozovu kad budu imali prvi progon. Imao sam najbolju namjeru doći tamo, odgledati i dati nekakav objektivni sud o predstavi. Međutim, razoružali su me odmah, nakon pete minute pale su sve ograde i do danas se nisam oporavio. U pozitivnom smislu, naravno. Za razliku od kazališta, gdje sam sve dao teatarskim profesionalcima da rade sami, rado sam se uključio u pisanje scenarija. Mislio sam da je lakše i da ću hrpe toga naučiti. Bio sam u pravu kod ove druge pretpostavke.

MONITOR: Čim se pojavio dugoočekivani ,,Ciganin al najljepši”, oduševili ste i kritiku i publiku strukturom romana, naracijom, likovima – pripovjedačima…  Čini se kao da ste dugo istraživali o čemu ćete pisati, a i spretno uspjeli da izbalansirate između korišćenja riječi i fabule koja liči na klasični kriminalistički roman.

NOVAK: Osamdeset posto vremena provedenog u radu na tom tekstu nisam vjerovao da ću ga ikada dovršiti. Odnosno, da će dobiti konture koja će biti barem korektna. Zadao sam si doista zadatak koji je za čovjeka mojih sposobnosti bio na samom gornjem rubu izvedivog. Mislio sam si, ili idi dokraja, ili ga nemoj uopće objaviti. Izazova je bilo mnogo. Kao prvo, trebao sam ispitati kako pisati o likovima koji nisu ja, odnosno čije se iskustvo dubinski razlikuje od mojeg. Drugo, kako pisati, kao muško, hetero, bijelac, iz prvog lica o mladom Romu, ženi, Kurdu izbjeglici. Treće, kako nakon godinu i pol istraživanja srediti pozamašnu građu činjenica i statistika u čitljivu priču. Četvrto, kako učiniti da svaki od likova ima svoj poseban glas. Kad sam barem djelimično razriješio ove četiri dileme, išlo je lakše.

MONITOR: Stručnjak ste za sociolingvistiku, doktor lingvistike, univerzitetski profesor. Koristeći kajkavski govor romani su dodatno višeslojni i autentični. Da li Vas je iznenadila čitanost romana i u regionu, koji sve manje zna ovo narečje, a i dijalekte.

NOVAK: Jest, iznenadila me i još me iznenađuje. Tekstovi su doduše pisani većinom na hrvatskom štokavskom, ali ima dosta kajkavskih dijaloških replika, što se u vrijeme prije Črne mati zemle moglo činiti granično s autosabotažom. A par godina poslije, roman se čita izvorno u cijeloj regiji i još luđe, izvodi se predstava u kojoj jedva da i ima ičeg osim kajkavskog. Javljaju mi se i mnogi kojima je baš taj jezik nepremostiva prepreka, i mogu to razumjeti, ali ima i dobar dio onih koje je radnja toliko povukla da su se probili dokraja. I svaki od tih slučajeva je jedna mala pobjeda za nestandardne varijetete.

MONITOR: Koje Vas teme inspirišu? Pišete li novi roman i da li će radnja ponovo biti  u Međimurju?

NOVAK: Imam nekoliko novih skica, vrijeme će pokazati iza koje od njih doista ima nešto vrijedno pripovijedanja. Jedna od tih priča vezana je za suvremeno Međimurje, ostale su vezane za hrvatsku emigraciju u Njemačkoj, antifašistički pokret otpora u Zagrebu, 16. stoljeće, lutke za seks, obiteljske odnose, spiritizam, policajca koji je odbio mito, svašta. Toliko je šareno trenutno u mom folderu Skice da mi je teško pronaći neke zajedničke nazivnike.

MONITOR: Za kraj bih volio da mi kažete ko su Vaši uzori u pisanju i koje su knjige na Vas uticale?

NOVAK: Baš za kraj si mi ostavio najteže pitanje. Mogao bih o tome satima. Vjerojatno je pomalo utjecala svaka knjiga i svaki film koji sam pogledao. Čak i oni koji mi se nisu sviđali. A nabrajanje toga bi doista bilo neiscrpno. Ovako ukratko, kad zapnem s pisanjem, nevjerojatan poguranac dobijem upravo od klasika, u prvom redu Andrića, Krleže, Dubravke Ugrešić. Također, mislim da moja proza ne bi mogla bez čitanja suvremene domaće poezije.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC I KOLUMNISTA ,,VIJESTI”: Što se nađe pod potpunom kontrolom vlasti, prestaje da postoji, ili postaje karikatura

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imam osjećaj da identitetska pitanja zapravo nikada ne odlaze… Zato što ne izlazimo iz starog terminološkog poretka… Dakle, vraćaju se, ili se ne sklanjaju sa dnevnog reda, jer ih ne rješavamo na demokratski način. Ovdje se i danas najviše vjeruje direktivama i komesarima. A takva logika ne može ništa razriješiti

 

MONITOR: Godišnjica je gubitka vlasti DPS-a. Ima li ste šta slaviti? Primjećujete li promjene, i šta je ostalo isto?

BRKOVIĆ: Odgovor na ovo pitanje zavisi od horizonta očekivanja koji ste imali povodom pada DPS vlasti. Ako vam je horizont očekivanja bio previsoko postavljen, izvjesno je da ste razočarani, dok bi oni sa nižim horizontom očekivanja sigurno bili manje razočarani. Opet, proces demontaže izvjesno nije jednostavan, riječ je o sistemu koji je kreiran decenijama, i to na postamentu jednog takođe manipulativnog ideološkog sistema, kakav je bio onaj poznokomunistički iz kojeg je izrasla čuvena AB ekipa „mladih, lijepih i pametnih”. Uzgred, bilo bi zanimljivo iz današnje vizure dodatno osmotriti taj slogan o „mladima, lijepima i pametnima”. Moglo bi se tu izvući štošta dobrih pouka za ove što danas vjeruju da su „mladi, lijepi i pemetni”.

Mislim da je najvažniji pozitivni bilans mogućnost da u političkim procesima koje je otvorio 30. avgust ovo društvo postane demokratskije i zrelije. To bi bilo nešto, to bi bio korak naprijed za crnogorsko drušvo.

MONITOR: Jesen počinje tenzijama oko identitetskih pitanja. Zašto nam se ona stalno vraćaju?

BRKOVIĆ: Zar se vraćaju? Imam osjećaj da zapravo nikada ne odlaze… Zato što ne izlazimo iz starog terminološkog poretka… Dakle, vraćaju se, ili se ne sklanjaju sa dnevnog reda, jer ih ne rješavamo na demokratski način. Ovdje se i danas najviše vjeruje direktivama i komesarima. A takva logika ne može ništa razriješiti. Može samo stvari odlagati, maskirati, falsifikovati…

Drugi razlog zašto imamo osjećaj da se ta pitanja vraćaju je – to što identitet nikad nije sasvim fiksiran, što je on dinamička kategorija, uvijek u nekoj vrsti redefinisanja… Zato nije pametno spočitavati da je u Crnoj Gori bila riječ o nekakvom kreiranju „novog identiteta”. Takav osjećaj se javlja u konzervativnoj svijesti, jer kod nje aktivira osjećaj propadanja tzv. starih, provjerenih vrijednosti… Sve su to, naravno, utvare i himere jedne svijesti koja ima strah od novoga. One Krležine „historijske utvare”. Suštinski najvažniji sloj jednog identiteta je upravo u tome kako ćete se pripremiti za ono što je „novo”. Kako će „novo” djelovati na vas i koliko će vas učiniti drugačijim. Iz tradicije ima smisla da preživi samo ono što može komunicirati sa „novim”.

MONITOR: Kako vidite ustoličenje mitropolita Joanikija i sve što prati taj događaj?

BRKOVIĆ: Kao veliku priliku za crnogorsko ludilo različitih usmjerenja. Bojim se da bi taj događaj mogao poslužiti onima koji žele da zapale Crnu Goru. Ipak, vjerujem da će sve – i ustoličenje i legitimni građanski protest – biti na civilizacijski nespornom nivou. Bila bi to još jedna potvrda zrelosti crnogorskog društva. Zapravo, značilo bi to da je ovo drušvo zrelije od sopstvenih predvodnika.

S druge strane, suviše providno djeluje aktuelna histerija DPS-a, koji je tokom svoje apsolutističke vladavine obasipao silnim privilegijama Mitropoliju i njenog Mitropolita. Što građani Cetinja dobro znaju. DPS vlast je crnogorske crkve upisala na SPC, oni su sve uradili da 1993. obnovljena CPC ne zaživi u narodu, jer su je, kao i sve što su stavili pod svoju kontrolu, pretvorili u karikaturu. Zato njihova današnja patriotska histerija djeluje perverzno, licemjerno, i, uvjeren sam suviše providno za svakog punoljetnog građanina…

MONITOR: Proteklih sedmica nova vlast hvalila se uspjesima u borbi protiv organizovanog kriminala. Pad tone i po kokaina, hapšenje pripadnika kotorskih klanova. Ipak, da li je ta borba suštinska dok se ne oslobode institucije?

BRKOVIĆ: Atraktivno, nema sumnje. Čini se da ova vlast zaista ulazi u ozbiljan obračun sa kriminalom. Koliko ozbiljan, tek ćemo da vidimo. Jer, zapljena je medijski atraktivna, ali sve to je besmisleno bez odgovarajućeg istražnog i sudskog epiloga. A do sada smo vidjeli da takvi epilozi nerijetko izostaju.

Zato je presudna institucionalna priroda promjena koje se dešavaju. A to građani još ne vide.

Obračun sa kriminalom mogao bi pružiti mnoge odgovore, mogao bi objasniti i neke tamne stranice neposredne prošlosti…

MONITOR: Uhapšeni su i kumovi predsjednika države. Koliko je u stvari u proteklih godinu demontiran sistem koji je Đukanović stvorio?

BRKOVIĆ: Kako stvari trenutno izgledaju ubjedljivije je demontiran sistem koji je bio stvorio „pobjednik” na izborima prije godinu dana, mitropolit Amfilohije. Tako da je i to jedna bizarnost vezana za ove izbore: sve što je u Crnoj Gori konstituisao Amfilohije, crkvena centrala je poništila, a Đukanovićevo sistemsko nasljeđe se još u dobroj mjeri drži…

MONITOR: Kako vidite DPS nakon avgusta prošle godine?

BRKOVIĆ: Đukanović više nije ni sjenka one britve koja je oštrinom i ubojitošću fascinirala Crnogorce svih uvjerenja. Vjerovatno je to jedan od važnih razloga poraza DPS-a. Pored onog najosnovnijeg – bili su loša i nepravedna vlast.

Šta će biti sa DPS-om nije nevažno pitanje za današnju Crnu Goru. U golemom procentu njihovih glasova postoji mnogo proevropskih, i građanski utemeljenih, i ne bi bilo dobro da takvi glasovi, takva energija bude talac jedne vladalačke frustracije, jednog golemog nesnalaženja koje danas vidimo na ovdašnjoj javnoj sceni kada je riječ o nekadašnjoj vladajućoj partiji.

MONITOR: Šta je sa medijima? Kako vidite promjene u RTCG-u, ali i sve češće napade na novinare?

BRKOVIĆ: Kao nastavak jedne nakaradne prakse. Sada se čude oni koji su napravili takvu atmosferu u društvu, kada su njihovi podobni novinari postali takođe mete primitivizma i napada. Tu vrstu odnosa prema novinarima prethodna vlast je demonstriarala tokom cijelog, predugog trajanja… Uzmite primjer Crnogorskog PEN centra, čiji sam i sam član, riječ je o važnoj organizaciji koja ima međunarodnu težinu. Od 2006. do 2020. Crnogorski PEN kao da nije postojao. Kada je ranjena Olja Lakić, podsjetiću, oglasio se slovenački i američki PEN, ne i crnogorski. U vrijeme čvrste vladavine DPS-a, PEN se nije oglašavao bez obzira što je bilo mnogo povoda koji su iziskivali reakciju. Danas, najednom, ponovo su vrlo aktivni – a meni ostaje problem: kako im vjerovati. Da su se oglašavali i proteklih petnaest godina kada je god bilo potrebno oglasiti se, danas bih im možda i vjerovao… Ovako, samo se ukazuije još jednom stara istina – sve što se nađe pod potpunom kontrolom vlasti, prestaje da postoji, ili, još gore, postaje – karikatura.

MONITOR: Često u kolumnama pomenete riječ normalnost. Ima li danas u Crnoj Gori normalnosti, i kad ćemo biti normalna zemlja jednakih?

BRKOVIĆ: Sve ovo jeste put ka normalnosti, koliko god pejzaži kroz koje trenutno prolazimo bili daleko od normalnosti… Nije to neki ideal, normalnost bi morala biti uslov, nakon koga je moguće misliti o idealima, o onome što zaista želimo i što nam je zaista potrebno. Normalnost je, zapravo, ona čistina sa koje možete sagledati svijet. A što to sagledavanje bude istinitije, to će i naši odgovori na realne situacije biti bolji i učinkovitiji…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo