I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra ili na www.novinarnica.net

Umjetnost ne mijenja svijet preko noći, ali mijenja način na koji ga gledamo

Umjetnik Stefan Todorović predstavio je novi opus radova na samostalnoj izložbi pod nazivom “Beton” u Umjetničkom paviljonu u Podgorici. Diplomirao je i magistrirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Njegova karijera uključuje samostalne izložbe u Beogradu, Podgorici i Parizu, kao i učešće u rezidencijalnom programu Cité internationale des arts u Parizu.

Među njegovim priznanjima su Nagrada za crtež na XVIII Bijenalu studentskog crteža i nagrada “Milunović, Stijović, Lubarda” na 71. tradicionalnoj izložbi ULUCG, te Nagrada CANU za istaknute mlade stvaraoce u oblastima nauke i umjetnosti (2016).

MONITOR: Naziv izložbe „Beton“ asocira na nešto univerzalno i sveprisutno. Koliko naziv ima direktnu vezu sa Vašim radovima? Da li ste željeli da Vaša izložba komunicira ideju koja prevazilazi samo vizuelni aspekt radova?

TODOROVIĆ: Naziv je dovoljno banalan da privuče pažnju. Poenta izložbe i postavke jeste da upravlja pažnjom gledalaca, a ne da im priča priču. Ja sam oduševljen brojnim komentarima koje sam slušao, ljudi su lako ukapirali da taj naziv ne korespondira ni sa kakvom tematikom, formom ili suštinom. Što potvrđuje tezu iz vašeg pitanja, da ideja komunicira prevazilazeći estetske aspekte.

MONITOR: Vaše slike bave se odnosom između trajnosti i promjene, otpornosti i propadanja. Kako te kontrastne teme reflektuju stvarnost koju istražujete?

TODOROVIĆ:  To je sve dio jednog istog procesa permanentne transformacije i promjene koji se jednako odnosi na nas i na sve što nas okružuje. Mi se vezujemo za stvari, razvijamo osjećanja i odnos prema njima, i  u njima se reflektuje naša stvarnost.  Sentimentalnost i sujevjerje stvaraju mitove, ja se sa tim mitovima igram.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra ili na www.novinarnica.net

S Plenkovićem HDZ-ova većina ostaje centristička, a Domovinski pokret –u slučaju parlamentarnih izbora, ne može računati na prelazak izbornog praga

MONITOR: Vlada Andreja Plenkovića je prošla još jedno saborsko glasanje o povjerenju. Koliko su podjela u Domovinskom pokretu i slabljenje krajnje desnice doprinijeli učvršćivanju saradnje HDZ i Domovinskog pokreta Ivana Penave, poslije prelaska u opoziciju DOMINO Maria Radića? Pomjera li to hrvatski desni centar još udesno?

ĐENERO: U konsolidiranim demokracijama proceduru glasanja o povjerenju vladi opozicija pokreće samo onda kad je vjerojatno da je moguće izglasati nepovjerenje. Kad je parlamentarna većina-ako i minimalna, čvrsta, a kad opozicijski front prema vladi nije čvrst, ona je besmislena. Praksu ustrajanja na pokretanju procedure izglasavanja nepovjerena vladi u hrvatsku je političku arenu uveo Zoran Milanović, kao šef SDP-a u parlamentarnom mandatu 2007-11, a ljudi koje je on selektirao kao političku elitu u SDP-u (nekoć važnoj stranci demokratske ljevice), ponavljaju njegove političke početničke greške i danas. A istovremeno s procedurom glasanja o nepovjerenju vladi, vodio se i dijalog o izboru sudaca Ustavnog suda, koje se bira dvotrećinskom većinom- pa je nužan politički konsenzus. Paradoksalno je da se istog dana trebalo glasati o nepovjerenju Vladi i o ustavnim sucima- koji su izabrani de facto dogovorom vladajuće većine i SDP-a.

U današnjoj parlamentarnoj većini marginalno sudjeluje populistički Domovinski pokret, njegovi ministri formalno upravljaju s tri ministarstva. Ali, pogotovo nakon raskola u DP-u, njihov utjecaj na vladine politike je marginalan. Nažalost, oni su potisnuli dosadašnjeg partnera u Plenkovićevim administracijama-SDSS Milorada Pupovca. Ali korektni parlamentarni odnosi HDZ-a i SDSS-a nisu prekinuti i pitanje je kako će dugo trajati to „izbivanje“ (najveće stranke srpske manjinske zajednice) iz vladajuće koalicije. Pupovac nastavlja voditi odmjerenu i racionalnu politiku i zaustavlja prodor koncepta „srpskog sveta“. Ton vladajućoj koaliciji i dalje dominanto daje Andrej Plenković-koji je prije svega zagovornik koncepta „više Europe“, a to ne ugoržava niti kvazisuverenizam DP-ovaca-niti pritisak ostalih populističkih stranaka. Pa niti kvazisuverenistička matrica koju nastoji nametnuti predsjednik Milanović.

S Plenkovićem, HDZ-ova većina ostaje centristička, a DP-koji kao niti DOMINO (u slučaju ponovljenih parlamentarnih izbora), ne može računati na prelazak izbornog praga. Nema manevarskog prostora insistirati na nekim „svojim politikama“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra ili na www.novinarnica.net