Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, LIDER DEMOKRATSKOG FRONTA: Prekrajanje izborne volje neće proći bez potresa

Objavljeno prije

na

MONITOR: Narodna volja u Nikšiću grubo je prekrojena nakon izbora. Šta namjeravate da učinite kako bi povratili ono što vam je oduzeto?
LEKIĆ: Predstoji borba svim legalnim sredstvima da se vrati mandat stranci koja ga je dobila na izborima. Na posljednjim izborima je dvije hiljade građana više glasalo za promjenu vlasti u Nikšiću. U članu 2 Ustava piše: ,,Ne može se uspostaviti niti priznati vlast koja ne proističe iz slobodno izražene volje građana na demokratskim izborima”.

Ne radi se samo o odbrani volje građana Nikšića, nego i o odbrani Ustava. A kršenje Ustava se smatra jednim od najtežih krivičnih djela. Vrh vlasti se vara da će njihov naum da mijenjaju izbornu volju proći bez ozbiljnijih potresa na političkoj sceni. Tražićemo i adekvatan odnos međunarodnih činilaca prema ovome.

MONITOR: Lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević kazao je da su novi izbori u Nikšiću sve izvjesniji, te da treba razmišljati o zajedničkom nastupu opozicije. Namjerava li DF da izađete na izbore u ovakvim okolnostima?
LEKIĆ: Radi se o pojedinačnom političkom razmišljanju. Demokratski front u ovom trenutku zastupa stav da je neophodno vraćanje otetog odborničkog mandata Pozitivnoj CG. Činjenica da je DF spreman i za izbore ne mijenja naš principijelan stav da najprije treba do kraja razotkriti sve elemente političke korupcije u ovom slučaju.

MONITOR: Da li, nakon svega, ozbiljnije razmišljate o bojkotu?
LEKIĆ: Bojkot jeste jedan od mogućih oblika političke borbe i njega ne treba isključiti. Treba se opredijeliti za one oblike političkog djelovanja koji će voditi ostvarivanju legitimnih ciljeva.

MONITOR: Taman kada je opozicija, nakon dugog i mučnog pregovaranja pronašla zajednički jezik i stala iza Janka Vučinića, dogodio se Drago Đurović. Kako komentarišete sposobnost vlasti da uvijek nađe nekog novog ,,Đurovića”?
LEKIĆ: Ovdje je nekoliko karakterističnih momenata. Prvo, ova politička uzurpacija u formi provincijske predstave aktivirana je na dan kada je trebalo da se objavi postignuti koalicioni sporazum, a time konstituisanje i početak funkionisanja nove vlasti u Nikšiću.

Drugo – nestali odbornik još nije, bar ne jasno, saopštio svoju poziciju, motive i političke poglede. Izašao je sa odobrnicima DPS-a kada je sasvim legitimno trebalo ponoviti glasanje. Rekao je otprilike da ni on neće ni sa vlašću ni sa opozicijom, pa ni sa Pozitivnom, ali i da je glasao za opozicionog kandidata za predsjednika Skupštine, konačno da se više neće pojavljivati na sjednicama. Ova konfuzija govori i o drami čovjeka koji je možda pokleknuo pod teškim pritiscima. Ali, govori i o neugodnosti u kojoj se nalazi zbog ogromne osude koja se sručila na njega, vjerovatno i na njegovu porodicu, imajući u vidu crnogorske prilike.

Ovdje dolazimo do bitnog momenta. Umjesto nestalog odbornika, političko-etički smisao njegovih sumnjivih poteza javno objašnjavaju Đukanović u Skupštini i Marović u TV emisiji. Oni, bolje od nestalog odbornika, znaju motive za njegove poteze, pa advokatski, bajkovitim atributima objašnjavaju i pravdaju ono što odbornik još nije ni saopštio. Uzgred, Đukanović i Marović upozoravaju Pozitivnu da se ne igra sa principima, huškajući je protiv drugih u opoziciji.

Treće – korišćeni metodi DPS-a u Nikšiću daju do znanja da je vrh vlasti spreman na sve ukoliko budu gubili pozicije na državnom nivou. To je jedna od opasnih poruka aktuelne političke ujdurme u Nikšiću.

MONITOR: Opozicija je tokom pregovora pokazala brojne slabosti. Koliko je sve to uticalo na njen kredibilitet?
LEKIĆ: Nemoguće je negirati da je nametnuti metod, sadržaj, odugovlačenje pregovora, sve to zajedno, naškodilo opoziciji. Naš predlog je bio da odmah, već prvih dana postignemo sporazum i konstituišemo vlast u Nikšiću. Da zamrznemo razlike oko nesuštinskih pitanja, i da se koncentrišemo na ona suštinska, a to je kako povratiti dostojanstvo gradu koji je godinama sistematski uništavan i pljačkan. Prevladao je drugi scenario, nametanje i iscrpljujućih pregovora o temama koje nisu u vezi sa Nikšićem.

MONITOR: Lider Pozitivne Crne Gore nedavno je kazao da je sa vama imao dobru komunikaciju ali da se dogovor nije mogao postići zbog potpredsjednika Demokratskog fronta Nebojše Medojevića i Andrije Mandića koje je nazvao ,,prevarantima i nacionalistima”. Vaš komentar?
LEKIĆ: Izjave koje su išle u oba pravaca, a u uslovima povećane tenzije zbog odugovlačenja pregovora, ne bih komentarisao. Znam da u DF nema prevaranata i nacionalista, jer u protivnom ne bih ni bio u tom savezu. Neko se i ne mora saglasiti sa svim političkim stavovima Medojevića i Mandića ali im teško može negirati nekorumpiranost i dosljednu hrabru javnu borbu protiv korupcije i kriminala u Crnoj Gori. Zato su u dužem periodu predmet anatemisanja vlasti, posebno njenih specijalnih medijskih i drugih punktova.

MONITOR: Neki tvrde da je i DF povodom državnih simbola mogao biti fleksibiniji.
LEKIĆ: Pogledajmo činjenice. Veći dio DF sasvim uvažava državne simbole. Tokom nedavne sjednice Skupštine CG više je bilo članova DF koji su ustajanjem slušali himnu nego članova Pozitivne u istoj sali. Tačno je i to da postoje komponente DF-a koje od tri zakonom propisan državna simbola, poštuju sasvim dva, dakle zastavu i grb, i polovinu trećeg simbola, himne. Zbog autorstva dva posljednja stiha, koje je i po tvrdnajma predsjednika države napisao ratni zločinac, neke komponente DF-a ne žele da ih slušaju. Time ne poštuju Crnu Goru? Neko bi mogao zaključiti da se neprihvatanjem stihova ratnog zločinca izražava upravo respekt prema Crnoj Gori, ponosnoj zemlji, a na to Crna Gora svojom istorijom može pretendovati, i ne čini joj na čast činjenica da je autor dijela himne ratni zločinac.

MONITOR: Na proljeće su predsjednički izbori. Vi imate najveće povjerenje birača među opozicionim liderima. Imajući u vidu probleme u opozicionim redovima, kakav nastup opozicije na predsjedničkim izborima smatrate najboljim?
LEKIĆ: Predsjednički izbori su značajan datum u političkom kalendaru zemlje. Nakon ispoljenje većinske volje građana na posljednjim izborima u korist opozicije u većim gradovima kao što su Nikšić, Podgorica, Bar – pobjeda predsjedničkog kandidata iz, u širem smislu, opoziciono – građanskog dijela crnogorskog društva, označio bi novu etapu nužnih, progresivnih promjena u crnogorskom društvu. Crna Gora ne poznaje pravu podjelu vlasti, jer njeni glavni izvršni, zakonodavni i sudski segmenti uglavnom funkcionišu prema volji vrha vladajuće partije. Zato bi moguća kohabitacija opozicionog predsjednika države sa ostalim institucijama faktički jedne vlasti bio značajan demokratski iskorak zemlje. Crna Gora je zaslužila da konačno ima u pravom smislu riječi autonomnog predsjednika spremnog da se javno konfrontira sa drugim segmentima vlasti kada je u pitanju zaštita pravne države i principa građanske demokratije.

MONITOR: Ana Kolarević je proslavila bratov povratak na vlast tužbama protiv Monitora, Vijesti i Dana isporučujući ogromne odštetne zahtjeve. Milo Đukanović od Vladinih namještenika tražio je kovertiranje straha. Da li su to najave brutalnijeg odnosa višestrukog povratnika prema sljedbenicima i prema kritičarima?
LEKIĆ: Ako pravosudne institucije nisu u stanju da rasvijetle nijednu aferu koja se vezuje za članove porodice Đukanović, onda nije neočekivano da oni računaju na baš takav pravosudni sistem koji će ih prikazati žrtvama i borcima za pravdu. Ove posljednje tužbe kojima se teži gašenje slobodnih medija jeste novi ispit, ne samo za domaće sudove, već i za briselske institucije koje prate tkz. euroatlanski put Crne Gore. Da bi bile stvari jasnije, da bi građani imali manje iluzija, treba pratiti unutrašnje i međunarodne dimenzije ovog slučaja.

MONITOR: Da li opozicija ima strategiju da se suprotstavi novom talasu nasilja prema neistomišljenicima?
LEKIĆ: Opozicije je, uz sve svoje slabosti, bila u dužem periodu jedna od glavnih žrtva nasilja vlasti. U tim operacijama vlast je imala dosta pomagača i van njenih formalnih struktura. Sada treba izgrađivati širu zajedničku strategiju otpora nasilju prema neistomišljenicima, ali i otpora nasilju prema elementarnim civilizovanim i demokratskim normama.

Dalje demonizovanje protivnika

MONITOR: Šta očekujete od ,,nove” Vlade i ,,novog” premijera?
LEKIĆ: Sasvim sigurno, ne očekujem doprinos izgrađivanju odgovornog, zrelog društva na bazi pravila građanske demokratije i pravne države. Ne očekujem konkretnu borbu protiv kriminala i korupcije, inače, osnovne i sistemske bolesti crnogorskog društva. Još manje očekujem kompetentnu inicijativu za oporavak ekonomije koja se prividno održava samo novim zaduživanjima.

Očekujem nastavak statusa van pravnog poretka pojedinaca i grupa. Očekujem skretanje pažnje javnosti sa suštinskih problema društva na tzv. identitetska pitanja koja će se stalno renovirati u formama ideološkog kiča, sve to opet sa ciljem podsticanja podjela u crnogorskom društvu. Očekujem dalje demonizovanje protivnika – kasnije javno ofiranim lažima – što je Đukanović demonstrirao, i to na besprizoran način, tokom izborne kampanje.

Očekujem da će sve slabosti društva biti prikrivane isticanjem tzv. evroatlantskog puta Crne Gore i misionarskom ulogom šefa režima na istom putu. Biće proglašeni antidržavnim i antievropskim elementima svi oni koji budu smatrali da su korupcija i kriminal s jedne strane i evropski put s druge nespojivi, da se time zapravo ukrštaju vatra i voda. Ali, kada smo kod te teme, biće zanimljivo što će o tome misliti u Briselu.

 

Ne treba isključiti rađanje šireg otpora

MONITOR: Egipćani, Grci, ali i komšije Slovenci se ne mire sa nepravdom. U Crnoj Gori vlada tišina. Da li opozicija ima plan povezivanja sa sindikatima, nevladinim sektorom, slobodnim segmentima društva radi uspostavljanja demokratije u zemlji?
LEKIĆ: Između demokratizacije zemlje putem uspona zrele javnosti, individualne građanske svijesti i hrabrosti s jedne strane i jakih revolucionarnih organizacija masa s druge strane – ja bih, priznajem, radije izabrao ovaj prvi put. Pretpostavljam da vi mislite na organizovanje širih uličnih protesta. Naravno, ni te forme ne treba isključiti, jer su legitimne u demokratskim društvima. Konačno, na tom planu postoje određena iskustva u Crnoj Gori.

Politička korupcija u Nikšiću i otvoren pokušaj vrha vlasti na čelu sa predsjednikom vlade i predsjednikom države da se konstituiše, navodno privremeno, vlast DPS i SDP nakon njihovog izbornog poraza, zahtijeva reakciju. Ovdje se radi o javnom pokušaju legalizaovanja pravnog i moralnog sloma Crne Gore. Ovim povodom ne treba isključiti rađanje šireg društvenog otpora porukom da javna amoralnost neće proći, da Crna Gora nije izvršila moralno samoubistvo.

Marko MILAČIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Strašnu staminu traži ovo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas

 

 

MONITOR: Ove sedmice  u fokusu javnosti je  situacija u susjednoj Srbiji. Kako vidite ono što se dešava u komšiluku  i kako to može uticati na Crnu Goru?

PETRIČEVIĆ: Ključna riječ (bila) je nada. Studentski protesti u Srbiji dali su toliko potrebnu, rekla bih čak – ljekovitu nadu ne samo građankama i građanima Srbije, već cijelog regiona, raumatiziranog i izmrcvarenog srpskim velikodržavnim projektom posljednjih više od stotinu godina. Potencijal za drugačije i bolje konačno se pojavio na licima studenata i onih koji su ih podržavali, dočekivali, koji su učili od njih jedan novi jezik društvenog saobraćanja, jezik brige, dostojanstva, empatije i solidarnosti, jezik drugačije moći koja leži u nenasilju, odgovornosti i političkoj imaginaciji skoro zbunjujuće svježine i silovitosti. I ne samo u regionu, studentski su protesti i šire bili prepoznati kao oni koji „obnavljaju nadu“, koji mogu biti iskra koja će je upaliti, koji treba da posluže kao uzor koji inspiriše, pokreće i kojeg treba slijediti. Zato je toliko ljudi do suza bilo dirnuto prizorima koji su dolazili sa Slavije, iz Novog Pazara, sa trgova i ulica ostalih gradova i sela u Srbiji, koji su pokazivali da je drugačiji svijet zbilja moguć, i da se, možebit, rađa upravo na ruševinama novosadske nadstrešnice, na ruševinama korumpiranog sistema koji ne haje ni za život, a kamoli za zakone i pravdu. Protesti su tome bili alternativa, kao što su bili alternativa psihotičnom nacionalizmu srpskih političkih elita od kojih su studenti nastojali da preuzmu otete i okaljane nacionalne simbole – himnu, zastavu i ostalu menažeriju.

Međutim, sa Vidovdanom su se zagrcnuli. Sam izbor datuma dovoljno govori o potrebi organizatora protesta da se, u potrazi za osiguranjem većinske podrške, prije svega opravdaju pred optužbama Vučića, Vulina i ekipe da su „najprljavija obojena revolucija, finansirana spolja“ i da se pred srbijanskom javnošću legitimišu kao patriote. Prije nego su „bacili mikrofon“ i izjavili da „protest više nije studentski“, dajući namjerno višeznačno zeleno svijetlo ostalima, umjesto nade, obnovili su ustajali vidovdanski ideologem i prisegnuli bajatim zavjetima kojima je započinjao svaki krvavi pir kojeg je vodio srpski „integracionizam“ kako ga je jedan od govornika eufemistički nazvao.

Možda jedan od razloga što srpski studentski pokret nije uspio da povrati otete nacionalne simbole leži i u samim simbolima – u tome što oni sadrže elemente nespojive sa promjenom koju je studentski bunt želio da proizvede (uzmimo za primjer samo himnu u kojoj se pominju „srpske zemlje“ ili preambulu Ustava koja počiva na kolektivnoj konfabulaciji da je Kosovo dio Srbije). Za Crnu Goru ovakav epilog, jer studentski su protesti završeni, znači otpuštanje nade da je u Srbiji došlo do suštinskih promjena i da ona neće nastaviti da senilno bali nad teritorijama susjednih država u kojima srpstvo proglašava ugoženim ne bi li širila svoju „integracionističku“ agendu – Srpski svet ili Veliku Srbiju, kako ko voli da tepa ovom političkom delirijumu koji ne pokazuje znake umora niti odustajanja.

MONITOR:  Predsjednik Skupštine Andrija Mandić pohvalio se da je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio počasno priznanje povodom Vidovdana. Kazao je da to vidi „kao potvrdu rezultata politike pomirenja“.  Kako nam ide to „pomirenje“?

PETRIČEVIĆ: Žalosno je da u studentskim protestima u Srbiji nadu nijesu prepoznali predstavnici Srba u Crnoj Gori. Naprotiv, bliži im je autokrata pod čijim se repom kite „počasnim priznanjima“. „Pomirenje“ je oteta riječ i kada je Mandić koristi ona je šifra za vlastitu suprotnost, pa znači razdor ne samo između različitih etnija u Crnoj Gori, već i unutar one srpske, ma kojim se lomparovskim „krakom slobode“ protezala.

„Politika pomirenja“ koju sprovodi Mandić je politika bezočnog izjednačavanja suprotnosti, osobito onih vrijednosnih – istine i laži, slobode i ropstva, zločina i žrtve. U tom se smislu nadam da nam ne ide nikako, istovremeno se plašeći nepodnošljivog šuma koju ovaj tip nasilne promjene značenja i korumpiranja smisla unosi u javnu sferu i mogućnosti njene racionalne i utemeljene artikulacije. Buka mora biti zaglušujuća, kako bismo prestali da se trudimo da čujemo i razumijemo, gužva mora biti nepodnošljiva kako bismo odustali da bilo gdje krenemo, nasilje mora biti normalizovano kako bismo zaboravili da na drugačiji način možemo jedni sa drugima da saobraćamo. Isto tako, četnički vojvoda, počastvovan na Vidovdan – datum ritulno ojačan još jednim srpskim porazom ove godine, mora biti dovoljno uporan u poricanju crnogorskog suvereniteta da zaboravimo na čelu čijeg parlamenta se zapravo nalazi.

MONITOR: Učestale su  poruke iz vrha SPC, odnosno MPC, u kojima se veliča četnički pokret. Gdje nas to vodi i kako vidite ćutanje vlasti na te poruke?

PETRIČEVIĆ: Crna Gora se dugo batrgala na klizavoj revizionističkoj nizbrdici, ali joj to sve teže polazi za rukom. Bojim se da ozbiljno i planirano proklizavamo ka gubitku sekularnog karaktera države, a veličanje četničkog pokreta je samo jedna od logičnih posljedica toga, budući da je SPC epicentar iz kog se širi retradicionalizacija i repatrijarhalizacija društva i priželjkivano utapanje države u rusko-srpski svet. Jedna od posljedica na koju sam posljednjih pet godina upozoravala je i ugroženost reproduktivnih i seksualnih prava žena, učestali mizogini napadi na žene u javnom prostoru, ali i ugroženost prava trans osoba i generalno LGBT zajednice.

Izjednačavanje suprotnosti koje uključuje i izjednačavanje antifašista i fašista, partizana i četnika, heroja i zločinaca, jedna je od strategija masovnog gaslightinga – sluđivanja (u nedostatku boljeg prevoda) i dezorjentacije koji mogu rezultirati političkom apatijom i apstinencijom, ili daljom polarizacijom, radikalizacijom i otvorenim sukobima. Ne bih se složila da vlast ove poruke ignoriše, naprotiv – ona ih očito podržava – bilo neposredno, kao što je to Mandić i učinio izjavivši da se ne protivi izjavama popova koji veličaju koljače – bilo posredno, tako što krivično ne goni propagatore notornog govora mržnje.

Ako se u Crnoj Gori i formalno rehabilituje četnička ideologija, što je u vrhu agende SPC, od ove države neće ostati ništa vrijedno pomena i opstanka. Utopiće se u kolektivnu deluziju crnih mantija i još crnje ideologije koja će postati naša stvarnost.

MONITOR: Anima je nedavno organizovala polusatno stajanje, sa porukom “Stop genocidu u Gazi – u Gazi umire Čovječnost”. Kako vidite situaciju na Bliskom istoku i ulogu Zapada?

PETRIČEVIĆ: Sramim se i da izgovorim ime Palestine i Gaze. Mogu samo da nijemo stojim u znak protesta protiv onog što se dešava, a dešava se genocid nad palestinskim narodom koji oni koji bi trebalo da ga spriječe i kazne propuštaju i da osude, a ne da zaustave. Militarizacija društva na koju decenijama upozoravaju feminističke i mirovne aktivistkinje sad se operacionalizuje kroz budžete za odbranu, industrija rata potvrđuje svoju globalnu dominaciju nad bilo kojom drugom, dok Izrael sprovodi nesankcionisanu politiku istrebljenja Palestinaca temeljenu na sličnoj ideologiji od koje je jevrejski narod tako strašno nastradao tokom Drugog svjetskog rata. Zapad trguje i to će nastaviti da čini, na štetu vrijednosti i načela na kojima navodno počiva.

Prvi put nam se desilo da smo tokom stajanja 11. juna bile izložene uvredama prolaznika. Jedan nas je par turista, nakon što smo odbili da se pomjerimo sa mjesta na kom smo protestvovali, nazvao „odvratnim ljudima“ („disgusting people“). Ne vjerujem da to nije imalo veze sa porukom koju smo držale.

MONITOR: Vlasti rado pominju evropsku budućnost Crne Gore. Kako vidite to naše putovanje?

PETRIČEVIĆ: Moraju da pomenu „evropsku budućnost Crne Gore“, jer je to krinka pod kojom su došli na vlast i pod kojom ostaju na njoj. Za to vrijeme, otimačina je i stvarna i pravna. Usvajanje sporazuma sa UAE – Sporazuma o ekonomskoj saradnji i Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina, zatim usvajanje (Predloga odluke o donošenju) Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, ali i Predlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima kojim bi se zabranila blokada saobraćajnih puteva (auto-puteva, brzih saobraćajnica, magistralnih, regionalnih ili lokalnih puteva i graničnih prelaza) – jasni su pokazatelji toga da Crna Gora, po ugledu na Srbiju, klizi u autokratiju, izbijajući građanima iz ruku vlasništvo ne samo nad javnim prostorima, već potencijalno i onim privatnim, kao i sredstva za vaninstitucionalnu borbu protiv otuđene i štetočinske vlasti. Ironično je da oni koji su litijajući po crnogorskim ulicama došli na vlast, hoće da zabrane zauzimanje ulica kao vid protesta, skretanja pažnje na probleme koje sistem ignoriše i kao posljednje utočište nenasilnog otpora i građanske neposlušnosti. Stvar se ovdje ne završava, naredni pokušaj otimačine suvereniteta tek predstoji kroz izmjene izbornog zakonodavstva i eventualno proširivanje prava glasa i na nerezidente.

Zamor proširenja djeluje veći nego ikad, kao i perspektiva ulaska na evropski „after-party“ koja se sve više čini upitnom i neubjedljivom. Uvijek mi je smetala nespremnost da kao društvo sazrijevamo zbog nas samih, nezavisno od evropske politike uslovljavanja.Pa opet, čini se da je to bila i ostala jedina brana tranzicionoj hajdučiji. Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, koliko god umorna i istrošena, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas, važno je samo da znamo zbog čega i zbog koga ostajemo na tom putu.

Nije lako priznati da je svaka pobjeda građanskog aktivizma privremena. Istovremeno, to ni na koji način ne umanjuje vrijednost svakog osvojenog prava, svake odbranjene rijeke ili sačuvanog trga. Strašnu staminu traži ovo vrijeme, nadam se da će doći ono u kom ćemo prestati da se oslanjamo na Gramšijev pesimizam intelekta i optimizam volje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BORISLAV VUKIĆEVIĆ, ARHITEKTA: Profitu je sve podređeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imperativ je graditi – graditi se mora, građenje ne smije stati – a planiramo  i planiraćemo, sasvim je izvjesno samo toliko koliko budemo morali, tek da se zadovolji forma. Tom imperativu – graditi se mora – podređeni su i zakoni i svi planovi u većoj ili manjoj mjeri

 

MONITOR: Komentar na nedavno usvojeni Prostorni plan Crne Gore do 2040.

VUKIĆEVIĆ: Krenimo od konstatacije da je prostorni plan – u opštem smislu, bez obzira na obuhvat plana, odnosno prostornu ili administrativno određenu cjelinu koju pokriva prostorni plan  – krajnji ili konkretni rezultat kompleksnih metodologija i praksi prostornog planiranja. Što bi onda bilo, po definiciji, prostorno planiranje? Zakon o prostornom uređenju, koji je na snazi u susjednoj nam Republici Hrvatskoj – prostorno planiranje definiše kao interdisciplinarnu djelatnost koja predstavlja ,,institucionalni i tehnički oblik za upravljanje prostornom dimenzijom održivosti…”.

I još kaže da je prostorno planiranje ,,stalni proces koji obuhvata poznavanje, provjeru i procjenu mogućnosti korištenja, zaštite i razvoja prostora, izradu i donošenje prostornih planova, te praćenje sprovođenja prostornih planova i stanja u prostoru”.

U našem Zakonu o uređenju prostora, koji je na snazi od 4. marta tekuće godine, nije data definicija prostornog planiranja, ali zato kaže da se uređenjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru, izrada, donošenje i sprovođenje planskih dokumenata, uređivanje građevinskog zemljišta i sprovođenje urbane komasacije”.

Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. godine, kaže da se planiranjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru, izrada i donošenje planskih dokumenata i sprovođenje planskih dokumenata”.

U Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekta iz 2008. godine, stoji da se  uređenjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru (monitoring), utvrđivanje namjene, uslova i načina korišćenja prostora kroz izradu i donošenje planskih dokumenata, sprovođenje planskih dokumenata i uređivanje građevinskog zemljišta”.

Nameće se pitanje postoji li neka suštinska razlika između uređenja prostora i planiranja prostora? I da li da konstatujemo da se od 2008. godine do danas ništa od suštinske važnosti nije desilo po pitanju mjesta i uloge uređenja prostora/ prostornog planiranja/ planiranja prostora, kako vam drago, u sistemu upravljanja prostorom. I kakve konkretne reperkusije ta činjenica ima na prostorni plan, koji bi trebao da bude, u svakom pogledu, kruna tog ,,stalnog procesa” prostornog planiranja.

MONITOR: Koje su glavne zamjerke, ima li kvaliteta?

VUKIĆEVIĆ: Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, koji je donijela Skupština Crne Gore 26. juna, predstavlja naš maksimalni izbačaj u oblasti prostornog planiranja u ovom trenutku – uz sve dobre i loše strane tog plana. Ne treba sumnjati da su rukovoditeljka izrade Prostornog plana i njen tim prošli golgotu, uzimajući u obzir sve date okolnosti. Je li moglo bolje? Bojim se da u ovom trenutku nije moglo bolje.

Ako bi trebalo izdvojiti jednu (cinik bi ovdje dodao – i jedinu) zasigurno pozitivnu činjenicu koja se vezuje za PPCG, onda bi to bilo da je plan donijet – takav kakav je, kakav je da je – čime su otvorena još jedna vrata na našem dugom i trnovitom putu ka članstvu u EU. Najočiglednija negativna strana PPCG je nedovoljno insistiranje na inovativnim metodologijama i praksama prostornog planiranja koje se primjenjuju u regionu (Hrvatska i Slovenija), a zatim i na teritorijima najrazvijenijih država Evropske unije. Koliko zaostajemo za razvijenim državama na polju prostornog planiranja – i na svim drugim poljima – i što činimo kako bismo barem ublažili to zaostajanje – pitanje je koje se, nažalost, ne postavlja.

Drugo, u korijenu PP CG je jedan vrlo specifičan imperativ – nazovimo ga imperativom neodređenosti – smjernice uglavnom nijesu date jasno, jer bi u suprotnom bila ukinuta mogućnost za svakovrsna slobodna tumačenja – pogotovo u svjetlu činjenice da je sistem, u cjelini, neotporan na svakovrsne manipulacije i mahinacije, odnosno koruptivne radnje. Ministar Radunović, primjera radi, govori i o ,,smjernicama za buduće investicije” i o ,,dosljednoj implementaciji” Prostornog plana – plana  koji, dodao bih, vrlo često i nije baš dosljedan – na čemu potonjih dana zdušno insistira nevladin sektor – precizno navodeći brojne primjere nedosljednosi u planskim rješenjima u koje nije lako povjerovati.

I na koncu – nakon što je 22. aprila i 3. juna Skupština CG, na zahjev Vlade, usvojila po hitnom postupku zakone koji potvrđuju Sporazum o ekonomskoj saradnji i Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima – nameće se pitanje o svrsishodnosti planova i prostornog planiranja uopšte – što baca tešku sjenku na naš novi PPCG – na stranu brojne kontroverze koje se vezuju za PP – uključujući i način na koji je donijet u Skupštini.

MONITOR: Očekuje se i usvajanje PUP-a Podgorica. Kakav je vaš stav o tom planu?

VUKIĆEVIĆ: Riječ je o Izmjenama i dopunama prostorno urbanističkog plana Glavnog grada Podgorice i Izvještaju o strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu. I opet je riječ o vrlo kontroverznom planskom dokumentu – koji se, kao i PPCG, našao na žestokom udaru javnosti – s tim da je veliko pitanje koji dio zainteresovane javnosti je bio u mogućnosti da se detaljnije upozna sa planom , ako znamo da su fajlove koji su putem Interneta dati na uvid javnosti od strane Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine mogli otvoriti samo oni koji posjeduju računare sa snažnijim performansama. Da ne pominjem nazovi-javnu raspravu i očiglednu nespremnost ljudi koji su stajali iza Nacrta pomenutog planskog dokumenta da se suoče sa javnošću, da otvoreno prezentuju planska rješenja iza kojih stoje i odgovoraju na pitanja zainteresovanih građana.

I nije riječ samo o PUP-u Glavnog grada. Nakon donošenja PPCG, govori se o čitavoj seriji novih PUP-ova, a nainteresantniji momenat u toj priči je najavljeno osnivanje Agencije za planiranje prostora Crne Gore i lokalnih/opštinskih agencija za planiranje – odnosno privrednog društva koje osniva Vlada za izradu državnih planskih dokumenata i privrednih društava koje osnivaju skupštine jedinica lokalne samouprave za izradu lokalnih planskih dokumenata. Koliki će biti stepen autonomije koju će uživati ta privredna društva u vrlo ograničavajućem partitokratskom ambijentu – gdje je sve podređeno subjektima čije interese zastupaju tzv. nosioci odlučivanja – nije teško pretpostaviti.

Nijesam optimista. Biće, bojim se, po onoj staroj italijanskoj poslovici: Se vogliamo che tutto rimanga come è, bisogna che tutto cambi – Ako želimo da sve ostane kako jeste, moramo sve promijeniti. Jer nema ama baš nikakvih naznaka da postoji politička volja da se problemi jasno identifikuju, da se izvrši dijagnosticiranje stanja, pa da se, u skladu s tim, odrede mjere za konsolidaciju stanja u domenima uređenja prostora.Što bi bio prvi korak na nekom nazovi-putu ozdravljenja.

MONITOR: Planirano je i da nikne novi grad  – Velje brdo?

VUKIĆEVIĆ: Na to gledam kao na tipično spajićevski megalomanski vic u funkciji predizobrne kampanje – koji, za divno čudo, nikome nije bio smiješan i koji se u jednom trenutku oteo kontroli. Pretpostavljam da je pozadina te priče u nužnosti redefinisanja odnosa između Spajića, kao predsjednika Vlade i podgoričkog lobija stanograditelja – ne bi li se podgorička stanogradnja stavila pod Spajićevu kontrolu, ili pod kontrolu države, ako vam je tako draže – i to na duže staze. Sa druge strane, teško da je država  u ovom trenutku sposobna – ekonomski, u prvom redu – da iznese viziju o tih10.000 ili 20.000 stambenih jedinica, nebitno je – što bi, u to nema nikakve sumnje, bio izuzetno finansijski zahtjevan poduhvat – pogotovo u dijelu koji se odnosi na infrastrukturno opremanje.

Druga bitna činjenica je to što se u projekat grandioznih razmjera i nesagledivih konsekvenci krenulo bez ikakvih prethodnih analiza, studija i planova – dakle krajnje neozbiljno – na osnovu vizija predsjednika Vlade Spajića i ministra Radunovića.

MONITOR: Ima li nade da se riješe glavni problemi u Glavnom gradu?

VUKIĆEVIĆ: Moj je utisak da nova podgorička uprava problemima pristupa ad hoc – bez neophodnih priprema, nesistematično, bez agende – što i nije neka novina.

Uzmite samo gorući problem vezano za lokaciju budućeg gradskog kolektora za prikupljanje i prečišćavanje otpadnih voda. Gradonačelniku Mujoviću je trebalo čitavih pola godine da zaključi da bi možda trebalo razmišljati i o ,,pravičnoj nadoknadi” koja bi se isplatila Botunjanima, što svakako upućuje na neozbiljnost u pristupu problemu kolektora od samoga starta Mujovićeve uprave.

MONITOR: Koji su glavni arhitektonsko-urbanistički problemi u Crnoj Gori i da li se oni rješavaju?

VUKIĆEVIĆ: Možda je generalni problem, ako ostavimo po strani pojedinačne probleme kojima se broja ne zna, to što u Crnoj Gori primat imaju tzv. razvojni projekti, koji se uglavnom vezuju za turizam i nekretnine. Imperativ je graditi – graditi se mora, građenje ne smije stati – a planiramo i planiraćemo, sasvim je izvjesno samo toliko koliko budemo morali, tek toliko da se zadovolji forma. Tom imperativu – graditi se mora – podređeni su i zakoni i svi planovi  u većoj ili manjoj mjeri, u zavisnosti od atraktivnosti lokacija koje su u obuhvatu planova.

Kad govorimo o tzv. javnoj upravi, imperativ je realizovati budžet  i na državnom i na lokalnim nivoima. Nema toga nosioca odlučivanja u Crnoj Gori koji ne gradi, ili barem ne razmišlja o građenju.

Ne razmišljamo na duže staze,  ne razmišljamo o održivosti. Svi akteri u procesima koji rezultiraju intervencijama u prostoru – od Vlade, preko lokalnih samouprava do investitora i izvođača radova, svi  žele profit odmah, bez odlaganja. Profitu je sve podređeno.

MONITOR: Koliko se struka uopšte pita i da li tu bitniju ulogu igraju politički i biznis interesi?

VUKIĆEVIĆ: Struka se u međuvremenu svela na puki servis, na polzu vladajućim strukturama i tzv. nosiocima razvoja. Drugi problem je što strukovne organizacije – Inžinjerska komora, odnosno Strukovna komora arhitekata, u prvom redu – ne rade ništa na promociji profesionalnih standarda kroz stvaranje uslova da se i u Crnoj Gori konačno desi nešto što bismo mogli nazvati arhitektonsko-urbanističkoj scenom. A znamo da se ništa ne dešava izvan scene. Fali nam dijalog, razmjena mišljenja i stavova, ne komuniciramo kao struka.

MONITOR: Koji bi bio idelan plan razvoja za Crnu Goru?

VUKIĆEVIĆ: Svaki plan koji bi počivao na stvarnim, sveobuhvatnim analizama i studijama – odnosno na odgovornom planiranju – i kojemu bi korijeni bili u zdravom sistemu. Koliko smo daleko od toga – pokazaće vrijeme.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, KOPREDSJEDNICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA, NARODNA POSLANICA: Mora se pokazati da će ovdje imati ko da preuzme moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neophodno je da se uspostavi konkretniji mehanizam koordinacije između studenata i političkih i društvenih aktera u pogledu agende, strategije i taktike kako ne bismo sami sebi pucali u nogu zbog neinformisanosti i nesporazuma

 

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio nasilje učesnika protesta „Vidimo se na Vidovdan“, pominjući čak i satnicu. Prije protesta uhapšen je i protjeran crnogorski reditelj Danilo Marunović. Nakon protesta uhapšeno je na desetine ljudi, jaki odredi interventne policije i Žandarmerije koristili su prekomjernu silu…Imaju li studenti, građani i opozicija odgovor na Vučićev „pendrek spasa“- kako je nazvao ono što se i dogodilo?

ĐORĐEVIĆ: Ono što se dogodilo na sam dan protesta i neposredno nakon toga nije delovalo kao dobro organizovan odgovor. Oko najave nasilja, tu je već neko rasprava oko tzv. ubačenih elemenata – pa jedni kažu prestanite sa tom pričom jer ima (i zaista ima) autentično ljutih ljudi koji žele da iskažu svoj bes jer ih institucije ne samo da ne čuju već ih i gaze, a drugi svako nasilnije delovanje pripisuju ubačenim elementima i provokatorima jer odbijaju da poveruju da bi sami protesti koji su do sada imali izrazito nenasilnu dimenziju, mogli da se promene.

Istina je da postoji i jedno i drugo. Ali to prestaje da bude važno kad je odgovor policije nesrazmeran i neprimeren.

MONITOR: Dio opozicionih partija predlaže bojkot rada Skupštine.Može li se očekivati da bi-u kontekstu studentsko-građanske pobune i odbijanja vlasti da raspiše vanredne izbore, takav potez bio plodotvoran?

ĐORĐEVIĆ: ZLF ne predlaže bojkot rada parlamenta kao plodotvoran, niti verujemo da je bojkot nekih kolega iz opozicije do sada pokazao ikakvu delotvornost, već smo rekli da ne možemo da pričamo o REM-u i biračkom spisku (što su najavljene teme naredne sednice Narodne skupštine), dok se hapse studenti i građani i dok režimske falange brutalno prebijaju narod. To je pitanje stomaka. Istovremeno, ovo jesu teme koje se tiču stvaranja uslova za slobodne i poštene izbore, studenti jesu blokirali RTS zbog konkursa oko REM-a, i u najmanju ruku je čudno da sada kada je ta tema došla na dnevni red traže od opozicionih poslanika da ne učestvuju. Zato je neophodno da se uspostavi konkretniji mehanizam koordinacije između studenata i političkih i društvenih aktera u pogledu agende, strategije i taktike kako ne bismo sami sebi pucali u nogu zbog neinformisanosti i nesporazuma. Kada ovakav mehanizam postoji, onda možda bude jasnije da li se i šta dobija određenim potezima. Mi dobro znamo-iz prethodne prakse, da bojkot rada parlamenta olakšava rad vladajućoj većini. Da nije tako, oni bi već sada imali redovan rad, a ne bi bežali od sednica. Nijedan drugi parlament u regionu nema tako malo dana zasedanja kao srpski parlament. Kad u njemu nije bilo opozicije-radilo se redovnije, a promenio se i Ustav.

MONITOR: Goran Ješić smatra da je  vrijeme da se studentske blokade, zborovi, građanske organizacije i opozicija ujedine na najširem antirežimskom frontu. Da li je ovo  „momentum“ za tako nešto ili je prerano ili može biti i kontraproduktivno?

ĐORĐEVIĆ: Ovo jeste momentum za tako nešto, a možda je i poslednji trenutak.

Bilo je momentuma i pre-kad je pala Vlada, jer je tada postojao institucionalni prozor da se izvrši pritisak da se dobije prelazna vlada ili da se traže izbori. Ne tvrdim da bismo dobili prelaznu vladu koju je tražila opozicija, ali bismo sa studentskom podrškom opozicionom predlogu imali solidnu šansu da imamo jedinstveni front i da ih pritisnemo u konkretnom trenutku, što je moglo da da rezultate. Studenti nisu tada bili politički spremni za to. To je bila ogromna šteta.

MONITOR: Dio fakulteta održava neki oblik nastave i ispita-i Vaš FPN. Može li to umanjiti volju studenata za akcijama otpora?

ĐORĐEVIĆ: Malo studenata učestvuje u online nastavi iako je mi držimo gotovo u potpunosti. Mislim da su oni sa sobom odlučili ko želi i kako da nastavi dalje, a ko će ući u status mirovanja. Velika je šteta- nadam se ne i nenadoknadiva, što se potrošilo mnogo vremena i stvoreno mnogo nesporazuma između studenata i profesora koji su bili saveznici a vlast ih je zavadila napadom na univerzitet, kada su mnogi profesori imali razumljivu potrebu da ga brane kao instituciju. U delu javnosti to je nepošteno svedeno samo na pitanje plata profesora, ali je zapravo reč o odbrani onih instutucija koje štite i studente.

MONITOR: Profesor iz Kolumbije, Migel Beltran Viljegas je-sa porodicom, zadržan u aerodoromskom pritvoru. Protiv toga je protestovao i kolumbijski predsrednik, Gustavo Petro. Viljegas je, navodno, na jednom naučnom simpoziju u Novom Sadu, trebalo da govori i na temu „državnog nasilja protiv univerziteta“. Hoće li akademska zajednica u Srbiji reagovati?

ĐORĐEVIĆ: Akademska zajednica nikad nije bila budnija-od pisanja saopštenja, solidarnih akcija, do sopstvenih blokada kroz formate Pobunjenog i Slobodnih univerziteta. Mislim da je konkretno ovaj slučaj manje propraćen jer je i brzo rešen u uslovima u kojima se profesori bave i povezivanjem studenata sa advokatima nakon privođenja. Događaj je velika sramota. Ja sam članica Predsedništva Udruženja za političke nauke Srbije koje svake godine organizuje međunarodnu konferenciju na jesen, a ovogodišnja tema je “Borba za institucije: zarobljena država, napad na akademske slobode i otpor”. U kakvim ćemo okolnostima dočekati konferenciju i hoće li nam pritvarati ugledne međunarodne profesore zbog radova koje će izlagati?

MONITOR: Predsjednik Srbije- čiji su režim studenti na protestu proglasili „nelegitimnim“, sa međunarodnog skupa u Sevilji ocijenio je da su TV N1 i Nova S, takođe mjesta terorističke aktivnosti.Da li režim ulazi u odsudni obračun sa svojim protivnicima?

ĐORĐEVIĆ: Bojim se da da. Režim sve vreme mora da odgovori lojalistima i zadovolji njihove zahteve za brutalnijim odgovorom ali  da zadrži umivenu masku koja je za spoljašnju upotrebu dobro služila. Od zvučnog oružja protiv sopstvenog naroda do otvorene policijske brutalnosti nad omladinom i građanima pređen je put posle kojeg nema nazad.

MONITOR: Iz EK ponovo su stigle vijesti da oni „prate“ situaciju u Srbiji…Dok je Vučić bio u Španiji, šef ruske diplomatije-Sergej Lavrov, je “brinuo” o poštovanju Ustava Srbije…Može li se reći da  međunarodni faktori saradnju sa Vučićevim režimom i dalje ne dovode u pitanje?

ĐORĐEVIĆ: Međunarodni faktori vide da je Vučić u ozbiljnoj krizi i sve manje će tolerisati njegove transgresije, ali oni ne vide šta dolazi posle Vučića i plaše se nestabilnosti – zato je naša dužnost da što pre dođemo do zajedničkog fronta koji uliva sigurnost da će ovde imati ko da preuzme moć. Juče je reagovao i Savet UN za ljudska prava koji je pozvao vlasti da poštuju slobodu izražavanja i mirnog okupljanja, a pozvao je i na mere izgradnje poverenja, kako bi se otvorio put za obnovi društvenog ugovora. Nakon što je žandarmerija jurila, tukla i hapsila studente maltene ih izvlačeći sa Pravnog fakulteta i opkoljavajući Filozofski fakultet, mislim da ne postoje šanse za obnovu društvenog ugovora osim za pravljenje novog.

 

Građanska neposlušnost je  potentnija i prilagođenija srpskoj realnosti nego generalni štrajk

MONITOR: Djeluje da se otpor prenio na ulice. Zborovi građana kapilarno ometaju saobraćaj, sada i tzv. mobilnim blokadama. Građanska neposlušnost podrazumijeva i šire i dugotrajnije aktivnosti. Studenti su pozvali i na masovnu obustavu rada…Da li je moguće takve vrste pritiska na vlast sprovesti u Srbiji?

ĐORĐEVIĆ: Blokirane ulice i raskrsnice niču poput pečurki svuda po Beogradu ali i širom Srbije. U Novom Sadu se sa ulica sklanjaju kontejneri da ih građani ne bi iskoristili za blokadu ulice – a onda oni dođu da svoje đubre izbace na prostorije SNS. Jutros je neko zasuo prostorije SNS na Voždovcu balegom.

Građanska neposlušnost je od početka potentnija i prilagođenija srpskoj realnosti nego generalni štrajk. Možda tek kao posledica toga dođe i obustava rada u nekim kritičnim sektorima. Studenti jesu pozvali na masovnu obustavu rada ali su dali isuviše kratak rok i to se naravno za sada nije dogodilo – mesecima su pozivali na generalni štrajk od kojeg nije bilo ništa, pa pomalo zbunjuje to pozivanje na nešto što već nije uspelo, iako postoji razlika između generalnog štrajka i masovne obustave rada. Oni koji su najviše podržali studente – nastavnici koji su upravo pre pada nadstrešnice bili u štrajku pa onda svoju sindikalnu borbu zamenili za podršku studentima – nisu podržani onako kako je trebalo i povukli su se onda kada više nisu znali šta je cilj. Štafetu su preuzeli univerzitetski profesori i paradoks je da su mnogi studenti bili protiv štrajka univerzitetskih profesora onda kada je akademska zajednica apsolutno imala razloga za to – nakon donošenja neustavne Uredbe Vlade koja je promenila odnos nastavnog i istraživačkog, stručnog i umetničkog rada kako se ne bi isplaćivale pune plate profesorima.Jer, štrajk je zahtevao minimalni proces rada pa samim tim bio bi suprotstavljen obustavi nastave zbog studentske blokade. Bilo je mnogo kontradiktornosti u vezi sa kojima su se vodili sporovi. Ali, to nije došlo do šire javnosti što mislim da je šteta. Jer masovni pokret demokratizacije i participacije najširih slojeva društva u protestu nije praćen i kritičkim dijalogom o zahtevima, ciljevima i metodama borbe-odnosno načinu donošenja odluka, koje su po sve dalekosežne.

 

Ni govornici ni narativ ne predstavljaju ogroman dio ljudi na “vidovdanskom protestu”.

MONITOR: „Vidovdanski“ protest neki kritikuju kao odstupanje od okosnice studentskih zahtjeva jer je, kako tvrde, dio govornika pozivao na „kosovski zavet“, uz suviše nacionalističkih tonova. Kako  gledate na odabir datuma i neminovna različita konotiranja?

ĐORĐEVIĆ: Protest je bio uspešan jer je bio brojan, ali ni govornici ni narativ ne predstavljaju ni mene ni ogroman-a možda čak ni većinski, deo ljudi na protestu. Pod govornicima mislim pre svega na goste, ne na studentkinje i studente koji su govorili. Za mene je porazno što osim studentkinja-od ljudi koji su verovatno kandidati na studentskoj listi, nije govorila nijedna žena. Neki kažu da ovaj protest ima rodnu dimenziju – jer ima mnogo žena, studentkinja – da su one najviše stradale i da su bile najhrabrije-pa ipak, deluje da u političkoj artikulaciji protesta mi nećemo imati reprezentaciju toga.

Studenti su biciklirali i trčali do Strazbura i Brisela – nećemo imati reprezentaciju ni strateškog usmerenja zemlje ka EU, u programu liste. Na protestima nema LGBT zastave jer se ljudi ne osećaju dobrodošlo da je nose – nećemo imati reprezentaciju ni toga.

Ako pokušavamo da se sabiramo a ne delimo, to ne možemo uzimanjem zdravo za gotovo nekih građana- iako su to najverniji saveznici, jer takav izraz nepoštovanja može lako da se obije o glavu.

Da budem sasvim jasna – kada je reč o policijskoj brutalnosti i otporu režimu, onda smo svi na istoj strani. Ali opasno je da se cementira vizija “dana posle”, prepuštanjem samo jednoj strani da je oblikuje-a da pritom, ta nacionalistička vizija ni na koji način ne odgovara na uzroke protesta koji je počeo zbog toga što korupcija ubija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo