Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SVETLANA SLAPŠAK: Umijeće pobune

Objavljeno prije

na

Manje-više samoorganizovani građani traže izlaz iz krize u koju ih je bacila zavisnost političkih elita od slobodnog finansijskog kapitala. Gdje smo mi u svemu tome, razgovarali smo sa dr Svetlanom Slapšak, profesorkom Antropologije antičkog svijeta i Antropologije roda Institutum studiorum humanitatis, Fakulteta za postdiplomske studije u Ljubljani i direktorkom srpskog kulturnog centra Danilo Kiš.

MONITOR: Sa prenošenjem finansijsko-ekonomske krize sa SAD na EU pojavilo se dosta građansko-političkih inicijativa koje su uglavnom procijenjene kao lijevo i ultra-lijevo inspirisane. Donose li one neka djelatna rješenja sem citiranja „mladog Marksa”i pozivanja na Vikiliks revoluciju?
SLAPŠAK: Marksovo delo je pouzdana, dosada najpotpunija kritika istorijskog kapitalizma: neophodno da se sistematizuje mišljenje, ali nedovoljno da se misli današnjica.Od neodgovornih ,,zvezda” međunarodne misli pa do uglavnom temeljno neobaveštenih mladih levičara, ,,levo” je danas nepouzdan marker, jedna od onih maglovitih odrednica koje se više poklapaju sa potrošačkim praznoverjem i banalizovanim i površnim diskursom popularnih medija, nego sa promišljenim stavom. Možda krizni trenutak zaista nije najpogodniji – ali koji onda jeste – da se studira, uči, neguje preciznost mišljenja i izražavanja. Nijedan pokret za oslobađanje i poboljšavanje položaja čoveka u društvu nije bio uspešan bez velikog intelektualnog rada. ,,Curenje” ili ventili koje predstavlja Vikiliks omogućava produbljeniju analizu politike, ali iz toga, sem senzacionalizma, nije još izašlo nešto bolje.

MONITOR: U Sloveniji su protesti masovni, u Srbiji se tek povremeno pojavi neki radnički protest. Da li slovenački događaji pokazuju da političko-partijska ponuda ne može da riješi probleme građana, a u Srbiji je rješenje traženo kroz promjenu vlasti koja je, po nekima, srpsku politiku vratila unazad?
SLAPŠAK: I u Sloveniji i Srbiji, ali manje-više u svim državama Evrope i sveta, potpuna odvojenost političke kaste izaziva slične reakcije ljudstva. Povlašćeni će nastaviti svoj privilegovani život sve dok budu imali materijalne i ljudske resurse (stečene rezerve i prednosti, jeftin ili besplatan rad), a to može trajati dugo. Održanje vrste nikada nije bilo jasnije povezano sa bogatstvom i privilegijama: nasuprot progresivnoj i humanoj društvenoj zamisli od 18. veka pa do danas, jedino bogatstvo garantuje preživljavanje. Penzijski sistem se programski svodi na istrebljivanje staraca; zdravstvena zaštita se ukida siromašnima; školstvo je uveliko namenjeno samo bogatim. Razlike nestaju od države do države, i ,,tranzicija” jasno u regionu pokazuje realne rezultate.

MONITOR: Šta da se radi?
SLAPŠAK: Jedina prava promena vlasti bila bi potpuna zamena političke kaste uz promenu društvenog sistema: neposredna demokratija, kao što je to pokazao islandski eksperiment, itetako ima smisla, uz novo raspoređivanje dobara i socijalnu državu. U našem regionalnom slučaju, EU je učinila ogromne napore i uložila ogromna sredstva da za demokratiju ,,prevaspita” čitave države. Rezultat su samo potisnuti agresivni nacionalizam, koji pokulja i iz najmanje rupe, dogovorna meritokratija i korupcija ugrađena u svakodnevno ponašanje i viđenje sveta. Da li je to samo zato što smo kao materijal ,,loši”: ne, dobar deo razloga leži u kolonijalnoj bezobzirnosti i opet – u nedovoljnom znanju. Evropski parlament drže u većini seljačko-populističko-desne partije, nesklone nauci, humanistici, misli, kritici. Birokratski aparat neverovatno mnogo košta. Promena u centru bi imala smisla! Slovenačka pobuna pokazuje neke nove elemente – municipalnu povezanost, zahtev za iskazivanjem nepoverenja naroda celokupnoj političkoj strukturi. Skinuti pokvarenog gradonačelnika je podjednako važno kao skinuti vladu. Pitanje je da li će male promene u šminki, kakve već predlažu neki političari, biti dovoljne.

MONITOR: Kako ocjenjujete rezultate izbora u Crnoj Gori?
SLAPŠAK: Naučili smo se da rezultati izbora nemaju ponekad neposredne veze sa funkcionalnošću ili nefunkcionalnošću vlasti, jer je demokratsko ustrojstvo slabo, bez tradicije u glavama građana, i uz to duboko korumpirano. Politička kasta je daleko od okoštalosti, naprotiv, elastičnija je nego ikad, spremna na najluđe metode da se očuva, i pre svega spremna da žrtvuje građane. Nezadovoljan građanin je lak plen: obrazovan, inventivan, hrabar građanin je mnogo teži. Nezadovoljstvo bi se moralo artikulisati, interiorizovati, preraditi u mislene sisteme. Ne pristati na postojeće kalupe političkog ponašanja, biti nepredvidljiv za vlast: ,,demokratska duhovitost” je ono što nam treba, ne ,,demokratizacija”, isušena i bez pravog značenja. Za to su zgodne tajne škole, neinstitucionalni prenos znanja, subkulture.

MONITOR: Lideri demokratije danas lako padaju na nacionalistički „šarm” dominantne varijante populizma u svojim državama?
SLAPŠAK: Evropska super-kontrola ništa nije doprinela raspršivanju nacionalističke napasti – naprotiv, mnoštvo malih, međusobno lagano posvađanih i nacionalno definisanih (na račun manjina, drugih i suseda) je upravo ono što je EU podupirala. Zato danas ,,evropskije” države imaju isti problem sa neonacizmima kao i manje evropske, recimo Mađarska. Nacionalizam u 21. veku nužno vodi u neki oblik nacizma: nema ni korisnog, ni lepog, ni umerenog nacionalizma. Neodgovornost prema iskustvima 20. veka i prema nedavnim ratovima vodi direktno u nove ratove. Nije nešto ,,zversko” u čoveku što navodi na istrebljenje drugoga: jugoslovenski rat je pokazao da je zločin oportunistički i uvek banalan, sa ličnim frustracijama koje se umotaju u važniji tekst, tekst zamišljenog kolektiva. U osnovi cinično jugoslovensko socijalističko društvo, zasnovano na dvoličnosti (uspešnog) pojedinca i sistemskoj laži, obećavalo je zločine, čim budu ,,dopušteni” – socijalno, kulturno-ideološki. Zato sam danas još više uverena da su za pripremu rata u velikoj meri krivi ,,nacionalni” intelektualci, oni koji su tu dopuštenost propovedali pojednostavljivanjem i manipulisanjem prošlosti, i zamenom ljudskih prava istorijskim pravima, po pravilu izmišljenim.

MONITOR: Jednom žrtve, drugi put mogu biti inspiratori i počinioci zlodjela. Kako izaći iz modela žrtve kao političkog sredstva?
SLAPŠAK: Popisom i dokumentacijom o žrtvama, kao što to radi REKOM. Kada imate imena, brojeve, dejstva, datume, postaje jasno da nijedan narod nije žrtva, već nesrećni, nereprezentativni pojedinci. Etablirani status žrtve, koji kao osnova izraelskog zvaničnog političkog diskursa, služi nasilju nad drugim ne bi nas smeo omesti ni u upornom prisećanju na holokaust, niti u upornom zahtevanju mira i građanskih prava za Palestince. Drugim rečima, samo sledite izraelske i palestinske mirovnjake.

MONITOR: Kako ocjenjujete način na koji se građani Grčke odnose prema zahtjevima EU?
SLAPŠAK: Grci imaju zastrašujuća iskustva u novijoj istoriji – dakle u sećanju još živih ljudi – nedoživljene socijalističke revolucije posle pobede nad nacizmom, agresivne političke i ekonomske kolonizacije prvo Britanaca pa onda Amerikanaca, uključujući i eksperimente sa diktaturama, masovne progone, pučeve i sl. U sramotnoj istoriji Nobelove nagrade za mir, nije li Kisindžer dobio Nobelovu nagradu, pošto je pokušao da produži život vojne diktature u Grčkoj pučem na Kipru, i time zapečatio ne samo sudbinu ostrva, nego i celog Mediterana? Na mikro-nivou, Grci dobro poznaju trikove snalaženja, posebno u EU. Na makro-nivou, jasno im je da ,,pomoć” uglavnom teče nazad u nemačke i druge banke, da se mnogo novca još daje za oružje, uglavnom Nemačkoj, i da su žrtve strašne globalne medijske manipulacije u kojoj se govori jezikom 19. veka, o lenjosti, kažnjavanju, i sl.

Medijski ,,infantilizovani” Grci, među kojima je kultura demokratske misli u svakodnevici visoka, mogu još samo da se šale, prikazujući Merkelovu u roza nacističkoj uniformi. Za razliku od nekadašnjeg jugoslovenskog folklora, u Grčkoj se i danas neguje samostalnost pojedinca i skladnost života sa idejom, dakle spremnost da se živi u teškim uslovima, ali da se sačuva integritet. Odsustvo dobrog javnog školstva međutim vodi u ignoranciju, koja sa očajanjem omogućava rast nacističke stranke, kao što je Zlatna zora. Uverena sam da bi u tom slučaju odluka vlasti o izbacivanju te stranke iz parlamenta imala ogroman psihološki efekat.

MONITOR: Sa jedne strane multikulturalnost a sa druge samodovoljnost kulture zapada – to je donekle „šizofrena”evropska kulturna matrica koju je nametala i EU. Treba li ona da se redefiniše ?
SLAPŠAK: Mnogo je ,,šizofrenog” u EU, počev od ustava, koji započinje konzervativnim nebulozama o antici i hrišćanstvu, i koji nije ni izglasan ni važeći, pa do Barozovog proglašenja federacije – u trenutku kad tri evropske regije pripremaju otcepljenje i nezavisnost (Katalonija, Škotska, Flamanska); sastav parlamenta je beznadežan, EU nema svoje medije, u kojima bismo možda primetili da postoje i neki drugi poslanici, na međusobnom upoznavanju članica i obrazovanju građana se ne radi ništa, projektantska politika otvoreno privileguje velike ustanove (univerzitete) i kulture. A bilo bi potrebno relativno malo i relativno jeftino: EU TV (ne samo poneki sportski prenos i naci-fešta Evrosonga), EU elitni časopis, evropeizirani školski programi (svi se uče o svima), gostoljubivost za begunce umesto proganjanja, stvarno negovanje mnogojezičnosti. Sve ostalo bi moglo biti pozitivna posledica ovih mera.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo