Povežite se sa nama

INTERVJU

BISERKA RAJČIĆ, PREVODITELJICA I AUTORKA: Nema slovenske duše

Objavljeno prije

na

Upotreba kulture u političke svrhe, san je svakog inteligentnijeg političara, a njena zloupotreba nužnost je svakog ambicioznog diktatora. Kako, međutim, kultura pomaže emancipaciji građana, šireći društveni prostor kreativne slobode, razgovarali smo s Biserkom Rajčić, jednom od najvećih prevodilaca s naših zajedničkih jezičkih prostora, posebno značajnom za upoznavanje s poljskom i češkom književnošću, teorijom, publicistikom i umjetnošću. Dobitnica je najvećih poljskih državnih i priznanja institucija i fondacija za kulturu.

Gospođa Rajčić prevodila je i slovačke, ruske i bugarske autore i njen prevodilački opus broji više od sto knjiga. A sama je autorka nekoliko knjiga: Poljska civilizacija, Pisma iz Praga, Moj Krakov, kao i drame Šopen, Žorž Sand i njena deca. Autorka je i poznatih antologija: Đavo u istoriji, Poljsko pitanje, Češko pitanje, Nevolje s đavolom, Zbignjev Herbert: Gospodin Kogito i drugih. Bavi se i umjetnošću kolaža.

MONITOR: Kao prevodilac stotine knjiga različite tematike, od književno-poetske do političko-publicističke, možete li da govorite o razlikama u kulturnim tradicijama i umjetničkom izrazu kod slovenskih naroda i ima li tu nečeg od poslovične „slovenske duše”?
RAJČIĆ: Slovenska duša, po meni, ne postoji. Premda slovenski narodi imaju zajednički jezik, odnosno oko 1.500 zajedničkih korena reči, sličnu istorijsku, kulturnu i religijsku prošlost, u biti se veoma razlikuju. U zavisnosti od epohe u kojoj žive, od uticaja s Istoka ili Zapada. Prema drugim narodima ponašaju se isto kao i ostali narodi. Kada su jaki napadaju i osvajaju. Kada su slabi trpe ropstvo i spremaju se na ustanak, bunu, da bi se oslobodili. I u tome se ne razlikuju od drugih naroda.

Posebno mi je neprihvatljiv slogan „slovenska duša” za Ruse. Da li bi osvojili Sibir i zauzeli šestinu teritorije zemljine kugle da su se držali „duše”, humanog odnosa prema nizu naroda koje su pokorili, asimilovali, ukinuli njihovu kulturu i jezike ili u vreme staljinizma? I Poljaci su u trenucima moći osvajali teritorije svog glavnog neprijatelja, Rusije, što im se kasnije teško osvetilo. Česi, Slovaci i Srbi nisu nikada bili toliko moćni da osvoje svog suseda, što pokazuje i najnovija istorija. S tim što su Česi među njima kao narod najzreliji. Jer, ta zrelost ih je poštedela žrtava koje je podneo srpski narod, vodeći iracionalnu politiku.

MONITOR: Koliko su, po vama, istorijske okolnosti i vjerska tradicija a koliko kulturno-politička misija velikih stvaralaca uticali na ono što kolokvijalno zovemo narodnim mentalitetom i političkom racionalnošću kada pravimo razlike između „zapadnih” i „istočnih” Slovena?
RAJČIĆ: Katoličanstvo i pravoslavlje, naravno, uticali su na stvaranje narodnog mentaliteta i političke racionalnosti, jer je iza toga u prošlosti stajala moćna podrška Vatikana, Konstantinopolja ili Moskve, ali i uticaj „evropske kulture” koji je jači od vizantijskog i ruskog, mada su u izvesnim periodima i ovi bili veoma moćni, osobito na razvoj kulture i civilizacije Srbije. Ma koliko su njeni vladari u srednjem veku i pre turskih osvajanja pokušavali da se osamostale i stvore samostalnu kulturu i civilizaciju. Zbog nesloge, na žalost, nije im pošlo za rukom. Tako da je naša kultura i civilizacija još uvek slaba, „neprozirna”. Na šta ukazuje današnji nacionalizam koji je poguban po nas. Slogani: „Mi smo u Evropi”, „Uvek smo bili u Evropi” – samo su puste želje. Nikada nismo učinili dovoljno koraka da postignemo stepen evropskosti koji su postigli Poljaci i Česi.

MONITOR: Preveli ste i dvije antologije političko-publicističkih tekstova „Poljsko pitanje” i „Češko pitanje”, kao i tekstove angažovanih intelektualaca kao što je Adam Mihnjik. To su knjige koje su inspirisale i ljude odavde da više učine za svoju slobodu. Koliko su njihova iskustva danas primjenjiva kao odgovori na neka još nezatvorena naša, balkanska „pitanja”?
RAJČIĆ: Narodi s prostora bivše Jugoslavije u izvesnim trenucima svoje istorije pokušavali su da slede primere Češke i Poljske i oslobode se totalitarizma. Međutim, nikada nisu smogli snage da to učine do kraja. Mi nismo imali milionsku opoziciju, nismo imali disidente koji će se po cenu života boriti za slobodu svoga naroda, kao što su to činili Havel, Mihnjik i stotine drugih. Iako su postojale neke grupe intelektualaca, disidenata koje su želele da taj tip borbe sprovedu kod nas, nisu istrajale u tome. Naši intelektualci lako odustaju od borbe ili se uopšte ne bore na način koji zahteva žrtve i istrajnost. U vreme tranzicije odigrali su veoma lošu ulogu, posebno uključujući se u pojedine vladajuće partije, koje su im dodeljivale ministarske, diplomatske, direktorske fotelje, zaboravljajući da postoje viši ciljevi za koje se treba boriti na sasvim drugi način. Tako da ne vidim skoro rešavanje tzv. balkanskih pitanja.

MONITOR: Za Poljsku i Češku na tapetu su stalna preispitivanja koja se nerijetko pretvaraju u afere koje su dokačile ne samo Leha Valensu već i umjetnike i mislioce, poput Lešeka Kolakovskog, Milana Kundere, pa i Vaclava Havela. Kako tumačite to stalno traženje i najmanje odgovornosti i to kod ljudi koji su bili progonjeni ili koji su, u značajnoj mjeri, predvodili otpor?
RAJČIĆ: Činjenica je da u Češkoj i Poljskoj, koje su najdalje otišle u borbi s totalitarizmom, postoje afere, optužbe bivših disidenata koji su se nakon sloma komunizma uključili u novu vlast i kao svaka vlast pravili greške, kompromise. Kolakovski je 1990, kada mu je ponuđeno da umesto Valense postane predsednik Poljske rekao: „Kako možete predlagati takvu funkciju čoveku koji je u prethodnom periodu učinio tolike greške?” I, sam, pored nagovaranja sa svih strana, nije prihvatio da predvodi novooslobođenu Poljsku. Valensa je oberučke prihvatio. I, ubrzo se pokazalo da vlast menja ljude, navodi ih na greške, s teškim posledicama. Havel je bio bolji predsednik s obzirom na obrazovanje i demokratsku tradiciju Češke, međutim kad je prestao da se bavi politikom brzo je otišao u zaborav i zamereno mu je mnogo šta loše što je činio tokom svog predsednikovanja. Mada, to se ne može porediti s greškama naših lidera.

Svojatanje i samohvalisanje

MONITOR: Po vašem iskustvu ima li granice između „pravog” i „pogrešnog” korišćenja nacionalno-kulturne baštine u poltičke svrhe? Recimo, naše regionalne prepirke oko toga čiji su Njegoš, Ivo Andrić ili Meša Selimović? Da li je nečeg sličnog bilo i u kulturama kojima ste se vi bavili?
RAJČIĆ: Građanski otpor u Srbiji uvek je bio slab. Uglavnom mrtvo slovo na papiru. Razbio ga je nacionalizam svih naroda bivše Jugoslavije koji je dugotrajan i nepromenljiv. Svojatanje pojedinih pisaca naprosto je smešno. Samohvalisanje je tužna stvar. Ide u korist onih koji ništa ozbiljno ne rade za svoju zemlju. Jedina zemlja koja istrajava u stvaranju evropski orijentisane vlastite kulture već hiljadu godina je Poljska. Nije ni ona lišena nacionalizma, ali u njoj on je prolazan, dok je u našim zemljama trajna pojava, koju i katolička, i pravoslavna crkva, i islam neprekidno potpiruju.

 

Nesloga

MONITOR: Preveli ste i knjigu Jana Patočke, veoma provokativnog naslova „Evropa i postevropsko doba”. Kako razumijete sintagmu „evropska civilizacija” i koji su, po vama, njeni istorijski a koji savremeni stubovi? Da li smo već zakasnili s jedinstvenom Evropom, jer već u mnogim stvarima živimo u „postevropskom dobu”?
RAJČIĆ: Na žalost, već živimo u postevropskom dobu, jer postojanje Evropske unije pokazuje neslogu evropskih naroda – zbog pojedinačnih interesa i prevage – nosilaca tzv. evropske civilizacije koja je stvarana vekovima, nametana drugim narodima, čak na drugim kontinentima kao jedino vredna, iako se pokazuje da je puna mana, da je danas pod velikim uticajem američke masovne kulture. Ne vidim kada će u skoroj budućnosti nastupiti prelomni trenutak koji će doprineti da osetimo nov pravac kretanja evropske kulture, njen civilizacijski zaokret.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo