Povežite se sa nama

INTERVJU

Ron Haviv, američki fotoreporter: Bio sam na Arkanovoj listi za odstrjel

Objavljeno prije

na

Ron Haviv (1965) je američki fotoreporter, koji pokriva široki spektar međunarodnih sukoba. Autor je nekoliko fotografskih zbirki i dobitnik brojnih svjetskih nagrada. Haviv je također suosnivač VII Foto Agencije, koja je posvećena fotografskom dokumentiranju sukoba i razvoju pojedinaca u kulturama i društvima širom svijeta. Izbor svojih najznačajnijih fotografija sa ratnog Balkana Haviv je 2000. godine objavio u knjizi Blood And Honey: A Balkan War Journal. Prije nekoliko godina izlagao je te fotografije po Srbiji, ali i zabranili su ih u Užicu, Čačku i Kragujevcu jer su radovi osporeni kao ,,provokacije, falsifikati i bezočna propaganda”.

Havivov fokus je na podizanju svijesti o kršenju ljudskih prava, pomaže da se stvori multi-platforma projekata za nevladine organizacije, kao što su Doktori bez granica, DR Kongo mission: ForgottenWar, UNICEF- Dijete Uzbuna za Darfuru i Šri Lanku i Međunarodni odbor Crvenog križa „World at War”. Predaje na univerzitetima i drži fotografske radionice širom svijeta. Živi u New Yorku. Sa njim smo nedavno razgovarali u Sarajevu.

MONITOR: Kako ste stigli u Bosnu i Hercegovinu, tačnije na područje bivše Jugoslavije?
HAVIV: Stigao sam kao nezavisni fotoreporter. Prvo sam stigao u Sloveniju gdje se događao kraći rat. Iz Slovenije sam otišao u Hrvatsku na prve linije i kad je rat već poprimio svoje razmjere bio sam i na hrvatskoj i na srpskoj strani. Ostao sam u Vukovaru. Kada je Vukovar pao, ostao sam nekoliko sedmica sa srpskim vojnicima.

MONITOR: Tu ste upoznali i Željka Ražnatovića Arkana…
HAVIV: Upoznao sam ga nakon pada Vukovara, proveo sam neko kraće vrijeme u Erdutu, gdje je bilo njegovo sjedište. Tu sam ga fotografisao sa tigrom.

MONITOR: Kako ga se danas sjećate?
HAVIV: Bio je vrlo komplikovan. Vjerovao je u srpsku odbranu, ali u isto vrijeme bio je veliki nacionalista. Bio je ratni zločinac, kriminalac i mislio je da sve zna najbolje.

MONITOR: Šta se događalo nakon toga?
HAVIV: Sljedeći put sam ga sreo u Bijeljini gdje sam dva dana snimao ratna zbivanja, kad je došao sa svojom vojskom autobusom iz Beograda. Sjetio me se iz Erduta i kad sam ga pitao mogu li biti uz njegovu vojsku i pratiti događaje, on mi je to odobrio. Mrtav-hladan rekao mi je: ,,Nema problema.” Pridružio me grupi od 15 do 20 svojih vojnika koja je odlazila od kuće do kuće sve dok nisu došli u središte grada. Tada je nastala poznata slika gdje njegov vojnik udara nogom tijelo mrtve Bošnjakinje i nakon toga Arkana više nikada nisam ni vidio ni čuo. Od drugih novinara čuo sam da sam se našao na njegovoj listi za odstrjel, jer sam lažov. Govorio je da živi za dan kad će se napiti moje krvi. Arkan me je proglasio lažovom, jer je u jednom televizijskom intervjuu tvrdio da su vojnici Bošnjaci dok su na zemlji srpski leševi.

MONITOR: Kada ste stigli u Beograd kakva je bila situacija u Srbiji, jer je Milošević tvrdio da Srbija nije u ratu…
HAVIV: Većinu vremena koje sam proveo u Vukovaru bio sam i u Beogradu. Odsjedao sam u jednom vrlo lijepom hotelu. Budem u hotelu tokom dana, a onda odem na nekoliko dana u Vukovar. Odlazio sam i vraćao sam se u neurednom stanju, tako da su me ljudi u Beogradu pitali: Šta? Odakle ti takav dolaziš? Šta si radio? Oni to nisu u pravom smislu razumjeli, niti su znali šta se događa jedan ili dva sata vožnje od njihove kuće.

MONITOR: Da se vratimo Arkanu…
HAVIV: Zbog te njegove prijetnje u ratu u Bosni nisam mogao previše putovati na srpsku stranu, tako da sam većinu vremena provodio na bosanskoj i hrvatskoj strani. Povremeno sam, ipak, kad sam znao da sam siguran, prelazio na srpsku stranu u Bosni. No i bez te Arkanove prijetnje nisam se ugodno osjećao, jer su bosanski Srbi toliko mrzili sve novinare da je bilo nemoguće raditi. Maksimalno sam izbjegavao Arkana, ali na kraju sam ušao u Srbiju zbog rata na Kosovu. Nekoliko puta prije toga umalo sam se susreo s Arkanom, ali bi me prijatelji upozoravali da pobjegnem iz nekog grada ili hotela.

MONITOR: Jeste li se bojali Arkana?
HAVIV: Naš odnos je bio dobar sve do slika iz Bijeljine. Poslije ga nikada nisam vidio. Imali smo dobar odnos, ali nismo bili prijatelji. Kada su se fotografije pojavile u javnosti, on je počeo da govori da sam lažov i od tada je htio da me ubije.

MONITOR: Narodi Bosne i Hercegovine su dosta obaviješteni o Vašim fotografijama. Još su te fotografije aktuelne, ali nas interesuje koliko su one zaista imale uticaja na Sjedinjene Američke Države i zemlje Zapada kako bi zaustavile rat u Bosni i Hercegovini?
HAVIV: Mislim da je na kraju ne samo moj rad, već i sve ostalo što se činilo, bilo više nego što Zapad može podnijeti i što je na kraju dovelo do bombardiranja i ukidanja embarga na oružje. Kada su nekoliko godina kasnije iste slike počele stizati sa Kosova, svjetski lideri su rekli da to ne mogu dopustiti ponovo i intervencija je bila puno brža.

MONITOR: Šta je Bosna u to vrijeme za Vas značila?
HAVIV: Bosna je bila primjer koliko loše stvari mogu poći krivim putem kad na svim stranama imate vođe koje koriste strah i nacionalizam kao motivaciju za borbu. Ono što je važno na makro razini jeste da to što se desilo u Bosni može da se desi bilo gdje i da svi treba da naučimo lekcije iz toga.

MONITOR: Koje biste fotografije izdvojili kao najvažnije od fotografija iz Bosne i Hercegovine?
HAVIV: Što se tiče mog rada, rekao bih da su slike iz Bijeljine najvažnije. Prvenstveno zbog toga što se ono isto što smo vidjeli na slikama desilo ponovno tokom rata i to bezbroj puta, daleko od objektiva kamere.

MONITOR: U kojim ste logorima bili? Jeste li bili u prijedorskim konc-logorima?
HAVIV: Nikada nisam bio u Omarskoj. Bio sam u Manjači i Trnopolju.

MONITOR: Kakav je to osjećaj bio biti u Manjači i Trnopolju?
HAVIV: Kao što i sami vidite sa fotografija za javno mijenje se govorilo da je tamo dobro i ugodno. Međutim, logoraši nisu mogli da razgovaraju sa mnom. Bojali su se. Tu su ljudi ubijani. To su bili pravi koncentracioni logori.

MONITOR: Vi ste fotografisali demonstracije u Sarajevu koje su se održavale pred sami rat…
HAVIV: Da. To se događalo u martu 1992. godine. Ljudi su bili na cestama. Držali su fotografije Tita. Govorili su da su Jugosloveni, a ne Bosanci. Jugoslavija je tada bila jako moćna. Tu se i pucalo.. Mi smo se trudili da što brže i bolje to prikažemo u svijetu. Željeli smo promijeniti situaciju, ali onda je rat započeo.

MONITOR: Poslije rata u Bosni i Hercegovini, otišli ste na Kosovo…
HAVIV: Na Kosovo sam otišao 1999. godine. Mnogo vremena sam i tada proveo na srpskoj strani. Napustio sam Prištinu nakon sedam mjeseci i vratio sam se u Los Angeles.

MONITOR: Prije rata u Jugoslaviji šta ste znali o Jugoslaviji i njenim republikama?
HAVIV: Jako sam malo poznavao Jugoslaviju. Tačnije, ni malo. Da Vam samo kažem koliko sam samo naivan bio: Kada sam otišao u Sloveniju i kada je počeo rat putovao sam vozom iz Zagreba za Ljubljanu. U vozu je bila jedna djevojka koja je tom prilikom plakala i rekla: Počelo je u Sloveniji, nastavit će se u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu. Ja sam joj tada rekao: Ne, ne, nemoj se brinuti. Svijet neće dozvoliti da se to ponovo dogodi. Nemoguće je da bude rata. Bio sam krajnje naivan. Ona je tačno znala šta će se dogoditi. Nažalost, ona je bila upravu.

MONITOR: Šta Amerikanci kažu kada vide Vaše fotografije iz bivše Jugoslavije?
HAVIV: Politika Vlade Sjedinjenih Američkih Država je jedno, ali ljudi to osjećaju veoma teško. Njima to nije prihvatljivo, oni u potpunosti suosjećaju sa građanima ove zemlje i zemalja bivše Jugoslavije.

Ovo nije Bosna

MONITOR: Kako danas gledate na zemlje bivše Jugoslavije?
HAVIV: Ja nisam ekspert za ta pitanja, ali bit ću iskren. Kada slušam priče o Bosni na svjetskim TV kanalima, onda moram reći da sam vrlo razočaran što Bosna još uvijek nije država. Niko ne gleda na budućnost. Politika je još najvažnija tema u razgovorima. Mladi još žive u prošlosti. Bosna nije država kakva bi trebalo da bude. Ovo nije Bosna. To je Federacija BiH ili Republika Srpska ili samo Hercegovina.

Sve je bilo spremljeno za rat

MONITOR: Kada je rat započeo je li to za Vas bio pravi šok?
HAVIV: U početku nisam mislio o ratu. Međutim, kad je on već počeo bilo mi je jasno da će se prenijeti i na Bosnu i Hercegovinu. To je bilo vrlo jednostavno predvidjeti. Dok sam pravio fotografije kad su počeli sukobi u Sarajevu mislio sam: Ove fotografije su istina i svijet to neće dozvoliti kada vidi fotografije. UN-ove trupe su bile u Sarajevu. Svi su vidjeli šta se događa i koliko mi radimo, ali su to ignorirali. Florence Hartmann je pisala, ja sam fotografisao, narod je govorio šta se događa, ali je svijet to kulturno ignorirao. To nije bio šok, to je bilo nevjerovatno razočaranje. Međunarodna zajednica nije učinila ništa da se spriječi rat. To je bila na neki način kao neka njihova tajna. Bilo je jasno da je sve spremljeno za rat u Hrvatskoj i Bosni.

Edvin Kanka ĆUDIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo