Povežite se sa nama

OKO NAS

BIVŠI RADNICI SA SJEVERA POZIVAJU NA PROTESTE: Glas očaja

Objavljeno prije

na

Kada je ovih dana saopšteno da Predlog zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, kojim radnici sa sjevera Crne Gore traže ista prava kao i oni iz Željezare i Kombinata aluminijuma, nije uvršten u dnevni red Skupštine, bivši radnici iz sjevernog regiona i njihovi predstavnici ocijenili su da je to još jedan atak na državu.

U saopštenju, koje su potpisali predstavnici Gornjeg Ibra, invalida rada, Šumarskog preduzeća, Fabrike dekor papira i Fabrike mašinskih elemenata iz Rožaja, navedeno je da je to kap koja je prelila čašu i može dovesti do masovnih protesta na sjeveru.

,,Ruši se država i njen Ustav, a mi sa sjevera spremni smo uvijek da branimo ovu državu, zbog čega krećemo u masovne proteste i pohod prema Podgorici” – naveli su radnici. Radnici bivših velikih kompanija sa sjevera poručili su da će se vrlo brzo sastati u Rožajama i dogovoriti kada kreću u proteste za odbranu Ustava i sjevera.

Tako je poslije dužeg vremena prekipjelo nezadovoljstvo i pokuljao bijes. Ne tako davno funkcioner SDP iz Berana Radivoje Merdović, u razgovoru za Monitor, kao da je naslutio da to vrijeme mora doći, je ukazao na neophodnost revizije privatizacija na sjeveru Crne Gore. On je još ocijenio da je to proces u koji se kad-tad mora ući, s obzirom na katastrofalne rezultate i opljačkane privredne i prirodne resurse sjevera.

Merdović se u dva navrata obraćao državnom tužilaštvu sa zahtjevom da se preispitaju elementi eventualnih kriminalnih radnji i krivičnih djela, prije svega u dvjema privatizovanim kompanijama u Beranama. Najprije je, zajedno s generalnim sekretarom Unije samostalnih sindikata Srđom Kekovićem, zatražio da se ispita privatizacija beranske ciglane Rudeš i onog što se kasnije desilo s tom firmom, koja je pod izgovorom zastarjele tehnologije i uvođenja nove – sravnjena sa zemljom. Drugi put Merdović se tužilaštvu obratio s prijavom protiv vlasnika Fabrike papira Nova Beranka Radoja Gomilanovića.

U prijavi je tvrdio da je u ovim firmama u tom trenutku bio u toku postupak otuđenja opreme, mašina i alata, sumnjivo proglašenih kao otpad, odnosno sekundarne sirovine i tražio da se utvrdi da li u tome ima „nezakonite prodaje, zloupotrebe službenog položaja, falsifikovanja službenih isprava i zloupotreba u privatizaciji”. Neke od tih sekundarnih sirovina, pisao je Merodović tužiocu, izvjesni trgovac iz Nikšića potom je prodao kao osnovna sredstva, koja se i sada nalaze u funkciji kod pojedinih beranskih privatnika – bageri, viljuškari i drugo.

On objašnjava da mu je isključivo bio cilj da ukaže na pogrešne radnje u privatizacionim procesima i iznevjerena očekivanja u pogledu oživljavanja industrijske proizvodnje po kojoj je ovaj grad na sjeveru nekada bio poznat.

„Sada kada pogledamo bilans privatizacija, možemo konstatovati da je stanje katastrofalno. Umjesto pokretanja proizvodnje, unapređenja tehnologija i uvećanja broja zaposlenih, dobili smo industrijsku pustoš i armiju nezaposlenih, polugladnih, polugolih i polubosih građana” – kazao je Merdović.

On smatra da bi nakon svega, najpreči zadatak države bio da preispita sve privatizacije i stečajeve u posljednje dvije decenije, kako bi se spasilo što je još moguće spasiti.

„Treba preispitati kako je to bogatstvo prešlo u ruke nekoliko novokomponovanih bogataša. Imali smo potencijale, samo je bio potreban domaćinski odnos. Kompletna beranska privreda gusarski je osvojena, a hajdučki eksploatisana. Ko je za bilo šta od ovoga odgovarao? Đe su sudske presude? Građanima nije svejedno gledati kako neko preko noći postaje bogat, dok drugi gladuje” – kazao je Merdović.

Nema grada na sjeveru koji nema svoje beranke, kožare, gumare, klanice, gornje ibre, vunke, propala hotelska preduzeća. U Bijelom Polju je nekada radilo preko deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina.

Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti Vukman Kruščić u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva. Između dva popisa mojkovačku opštinu napustilo je čak četiri hiljade ljudi. Dobrim dijelom zahvaljujući propasti svega što je privatizovano.

U Kolašinu se za dvanaest godina broj stanovnika sa dvanaest sveo na osam hiljada, a broj zaposlenih sa tri na hiljadu, i to uglavnom u kafićima i kladionicama, gdje rade za bijedne plate, bez osiguranja.

Centar katastrofalnih privatizacija ne sjeveru Crne Gore je Berane. Poslije posla stoljeća ugašen je gigant, jedan od rijetkih pravih poslovnih sistema u Crnoj Gori, fabrika papira Beranka, gdje je bilo uposleno dvije i po hiljade ljudi. Rudnik mrkog uglja, koji je privatizovala Restis grupa, takođe je umrtvljen, a MANS je protiv vinovnika ove privatizaicije podnio krivične prijave. „Pokojna” je i fabrika kože i kožne galanterije Polimka, iz koje je pokradena oprema, baš kao i iz Beranke. Novi vlasnik srušio je Ciglanu, a od obećanja o novoj nije ostalo ništa.

U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Dobar dio njih je kupio odbjegli narko bos Safet Kalić, država ih potom oduzela, a radnici polako odlaze na biro za zapošljavanje.

Niz katastrofalnih privatizacija nije mimoišao ni Plav. Ne rade fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Plav je ostao i bez čuvenog hotela Plavsko jezero.

Na sjeveru i dalje živi oko četrdeset odsto ukupnog stanovništva Crne Gore. Oni čine 52,1 odsto siromašnih u cijeloj državi – zvanični su podaci. I bez te, čak i uljepšane statistike, golim okom je vidljivo da rudama, šumama, vodama i drugim resursima bogati sjever, stoji daleko gore u odnosu na jug.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo