Kada je ovih dana saopšteno da Predlog zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, kojim radnici sa sjevera Crne Gore traže ista prava kao i oni iz Željezare i Kombinata aluminijuma, nije uvršten u dnevni red Skupštine, bivši radnici iz sjevernog regiona i njihovi predstavnici ocijenili su da je to još jedan atak na državu.
U saopštenju, koje su potpisali predstavnici Gornjeg Ibra, invalida rada, Šumarskog preduzeća, Fabrike dekor papira i Fabrike mašinskih elemenata iz Rožaja, navedeno je da je to kap koja je prelila čašu i može dovesti do masovnih protesta na sjeveru.
,,Ruši se država i njen Ustav, a mi sa sjevera spremni smo uvijek da branimo ovu državu, zbog čega krećemo u masovne proteste i pohod prema Podgorici” – naveli su radnici. Radnici bivših velikih kompanija sa sjevera poručili su da će se vrlo brzo sastati u Rožajama i dogovoriti kada kreću u proteste za odbranu Ustava i sjevera.
Tako je poslije dužeg vremena prekipjelo nezadovoljstvo i pokuljao bijes. Ne tako davno funkcioner SDP iz Berana Radivoje Merdović, u razgovoru za Monitor, kao da je naslutio da to vrijeme mora doći, je ukazao na neophodnost revizije privatizacija na sjeveru Crne Gore. On je još ocijenio da je to proces u koji se kad-tad mora ući, s obzirom na katastrofalne rezultate i opljačkane privredne i prirodne resurse sjevera.
Merdović se u dva navrata obraćao državnom tužilaštvu sa zahtjevom da se preispitaju elementi eventualnih kriminalnih radnji i krivičnih djela, prije svega u dvjema privatizovanim kompanijama u Beranama. Najprije je, zajedno s generalnim sekretarom Unije samostalnih sindikata Srđom Kekovićem, zatražio da se ispita privatizacija beranske ciglane Rudeš i onog što se kasnije desilo s tom firmom, koja je pod izgovorom zastarjele tehnologije i uvođenja nove – sravnjena sa zemljom. Drugi put Merdović se tužilaštvu obratio s prijavom protiv vlasnika Fabrike papira Nova Beranka Radoja Gomilanovića.
U prijavi je tvrdio da je u ovim firmama u tom trenutku bio u toku postupak otuđenja opreme, mašina i alata, sumnjivo proglašenih kao otpad, odnosno sekundarne sirovine i tražio da se utvrdi da li u tome ima „nezakonite prodaje, zloupotrebe službenog položaja, falsifikovanja službenih isprava i zloupotreba u privatizaciji”. Neke od tih sekundarnih sirovina, pisao je Merodović tužiocu, izvjesni trgovac iz Nikšića potom je prodao kao osnovna sredstva, koja se i sada nalaze u funkciji kod pojedinih beranskih privatnika – bageri, viljuškari i drugo.
On objašnjava da mu je isključivo bio cilj da ukaže na pogrešne radnje u privatizacionim procesima i iznevjerena očekivanja u pogledu oživljavanja industrijske proizvodnje po kojoj je ovaj grad na sjeveru nekada bio poznat.
„Sada kada pogledamo bilans privatizacija, možemo konstatovati da je stanje katastrofalno. Umjesto pokretanja proizvodnje, unapređenja tehnologija i uvećanja broja zaposlenih, dobili smo industrijsku pustoš i armiju nezaposlenih, polugladnih, polugolih i polubosih građana” – kazao je Merdović.
On smatra da bi nakon svega, najpreči zadatak države bio da preispita sve privatizacije i stečajeve u posljednje dvije decenije, kako bi se spasilo što je još moguće spasiti.
„Treba preispitati kako je to bogatstvo prešlo u ruke nekoliko novokomponovanih bogataša. Imali smo potencijale, samo je bio potreban domaćinski odnos. Kompletna beranska privreda gusarski je osvojena, a hajdučki eksploatisana. Ko je za bilo šta od ovoga odgovarao? Đe su sudske presude? Građanima nije svejedno gledati kako neko preko noći postaje bogat, dok drugi gladuje” – kazao je Merdović.
Nema grada na sjeveru koji nema svoje beranke, kožare, gumare, klanice, gornje ibre, vunke, propala hotelska preduzeća. U Bijelom Polju je nekada radilo preko deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina.
Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti Vukman Kruščić u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva. Između dva popisa mojkovačku opštinu napustilo je čak četiri hiljade ljudi. Dobrim dijelom zahvaljujući propasti svega što je privatizovano.
U Kolašinu se za dvanaest godina broj stanovnika sa dvanaest sveo na osam hiljada, a broj zaposlenih sa tri na hiljadu, i to uglavnom u kafićima i kladionicama, gdje rade za bijedne plate, bez osiguranja.
Centar katastrofalnih privatizacija ne sjeveru Crne Gore je Berane. Poslije posla stoljeća ugašen je gigant, jedan od rijetkih pravih poslovnih sistema u Crnoj Gori, fabrika papira Beranka, gdje je bilo uposleno dvije i po hiljade ljudi. Rudnik mrkog uglja, koji je privatizovala Restis grupa, takođe je umrtvljen, a MANS je protiv vinovnika ove privatizaicije podnio krivične prijave. „Pokojna” je i fabrika kože i kožne galanterije Polimka, iz koje je pokradena oprema, baš kao i iz Beranke. Novi vlasnik srušio je Ciglanu, a od obećanja o novoj nije ostalo ništa.
U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Dobar dio njih je kupio odbjegli narko bos Safet Kalić, država ih potom oduzela, a radnici polako odlaze na biro za zapošljavanje.
Niz katastrofalnih privatizacija nije mimoišao ni Plav. Ne rade fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Plav je ostao i bez čuvenog hotela Plavsko jezero.
Na sjeveru i dalje živi oko četrdeset odsto ukupnog stanovništva Crne Gore. Oni čine 52,1 odsto siromašnih u cijeloj državi – zvanični su podaci. I bez te, čak i uljepšane statistike, golim okom je vidljivo da rudama, šumama, vodama i drugim resursima bogati sjever, stoji daleko gore u odnosu na jug.
Tufik SOFTIĆ