Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN BAĆA, SOCIOLOG: Država za potrebe elita

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nerijetko se na vašem FB profilu mogu pročitati satirične opaske na temu tekovina 21. maja. Šta su po Vama tekovine ovih devet godina nezavisnosti?
BAĆA: Potpuno je nevažno kako ja vidim tekovine. Da to isto pitate nekoga iz vladajuće elite, sigurno biste dobili odgovor koji je radikalno drugačiji od mog. No, već to što tekovine nezavisnosti tumačimo zavisno od pozicije koju zauzimamo u crnogorskom društvenom prostoru, nešto nam govori. Fenomenološko iskustvo Crne Gore uslovljeno je tom pozicijom, koja je opet uslovljena klasnim, identitetskim, ideološkim, prostorim i drugim faktorima. „Tekovine 21. maja” ne predstavljaju isto u životu jedne mlade, dobrostojeće NVO-ovke iz Podgorice i sredovječnog, nezaposlenog radnika iz Šavnika. Problem nastaje kada taj radnik zanemari stanje u kome se našao i upusti se u odbranu tekovina koristeći preovlađujući narativ o DPS-u kao jedinom garantu „vječnosti” države Crne Gore. Svjestan sam opscenog užitka koji narativ o sopstvenoj „istorijskoj ulozi” može da ponudi našem egu, ali umjesto što devet godina živimo u dvadesetprvomajskom „danu mrmota”, valjalo bi krenuti dalje i fokusirati se na male uloge. Na duži rok, fetišizacija države (ili nacije) samo nas onesposobljava da uvidimo veličinu onih naizgled malih, a zapravo suštinskih problema. Znate, nije sramota baviti se i problemima lokalne zajednice. Niko nije manji Crnogorac zato što je zaštitio svoju đedovinu od otimačine ili selo od trovanja otpadom. Naprotiv, država se afirmiše i brani upravo kroz takve postupke.

MONITOR: Šta smo onda dobili devet godina kasnije?
BAĆA: To što smo izglasali nezavisnost ne znači da smo stekli i autonomiju – ni kao društvo, a još manje kao pojedinci. Kad kažem autonomija, pod tim podrazumijevam isto što i pomalo zaboravljeni Kornelijus Kastorijadis: mogućnost društva da samo sebe konstantno dovodi u pitanje – svoje vrijednosti, institucije, organizaciju, svaki svoj segment. To što dobar dio građana nije u stanju da iskustveno misli državu Crnu Goru nezavisno od DPS-a, to je posljedica istorijskih okolnosti. Recimo, mi smo tokom devedesetih imali independistički pokret koji je zamišljao Crnu Goru uprkos vladavini DPS-a, a danas su mnogi njegovi pripadnici najveći zagovornici režima kao garanta nezavisnosti. Da parafraziram Fredrika Džejmisona: „Danas je lakše zamisliti krah države Crne Gore, nego kraj vladavine DPS-a.” U tom smislu, najveći problem sa kojim se danas susrećemo jeste kriza imaginacije kod onih što se plaše za dobrobit i očuvanje „tekovina”. Za njih su država i partija nerazdvojivi, ali suština je, kao i uvijek, u emancipaciji: pokazati im da taj odnos nije simbiotički, već parazitski. Možda smo se izborili za formalno-pravnu nezavisnost, ali prava nezavisnost Crne Gore počeće kada budemo mogli da je (za)mislimo nezavisno od DPS-a.

Da krenem od jednog naizgled nevažnog, ali simptomatičnog primjera. U Pobjedi, od 27. aprila 1989. godine, izlazi članak koji govori o tome kako su fontane u Podgorici „oživjele”, odnosno stavljene u funkciju. To se dešava za vrijeme kongresa Saveza komunista na kome je iznijet čuveni programski dokument pod nazivom Nova razvojna filozofija. Mjesec dana kasnije, 1. juna, u istom dnevniku pojavljuje se tekst o tome kako su fontane radile samo za vrijeme kongresa, „poslije kojeg su opet zaboravljene”. U tom postupku je sadržana sva logika ove vlasti. Jednom riječju, opsenarstvo. Vremenom su samo usavršili trikove, pa su od fontane stigli do države. Korisno je biti dobar iluzionista u predizbornim kampanjama, ali opasno je kada na njima (iz)gradite državu. Suština iluzije jeste u tome da prikrije prevaru i učini je estetski prijemčivom. Opasno je kada za takav mađioničarski trik pomislite da je magija, odnosno da prevare nema.

MONITOR: Ili, kako ste sami kazali – ,,Kako konzumirati ticu sa zastave”. Šta mislite o pozivu Vlade onima koji zbog siromaštva odlaze da ostanu ovdje i beru breskve?
BAĆA: Moj prijatelj i kolega, Vuk Uskoković, jednom prilikom postavio je ključno pitanje: „Koliko nesposoban i neznaven treba da budeš da pred bankrot dovedeš industrijalizovanu i urbanizovanu zemlju od 600 hiljada ljudi, na Mediteranu?” Svi se sjećamo izjave premijera Đukanovića o gorivu kao luksuzu. Ne radi se tu samo o bezobzirnosti i odsustvu elementarnog poštovanja prema građanima Crne Gore. Ne, meni se čini da taj čovjek nije sposoban da uvidi toliko očigledne i upadljive posljedice sopstvenih politika. Elementarna neukost. Isti je slučaj i sa porukom da ljudi ne odlaze nego da beru breskve: odgovorni se ne bave uzrocima koji su natjerali te ljude da odu iz zemlje. Tu se jasno vidi da ova vlast nije sposobna da obezbijedi elementarne uslove za reprodukciju stanovništva. Međutim, ono što dodatno zabrinjava jeste ponašanje onih imućnijih. Ukupna ušteđevina građana Crne Gore u bankama je 2,31 milijarde eura, od čega depozit veći od 50 hiljada eura ima oko pet hiljada lica. I, šta vam to kaže? Koliko naši građani imaju povjerenja u svoju državu i njene institucije kada će novac radije držati u banci nego da ga ulože u neki biznis?

MONITOR: Svojevremeno ste Crnu Goru nazvali genetski modifikovanom državom. Šta to tačno znaci?
BAĆA: Tim terminom sam pokušao da mislim Crnu Goru u kontekstu post-politike, odnosno post-demokratije. Za razliku od zapadnih demokratija koje su vremenom mutirale u postdemokratije, Crna Gora nikada nije ni bila demokratsko društvo, već je stvorena kao postdemokratija. Naša država je poput genetički modifikovanog organizma: entitet kome je genetski materijal izmijenjen na vještački način, struktura strogo kontrolisana, a čiji je konačni proizvod država instrumentalizovana za potrebe elita koje su je stvarale, pod geslom „prvo država, potom demokratija”. Genetski materijal Crne Gore kao da je mijenjan i reprogramiran, kako bi došle do izražaja samo željene osobine: asimetrični odnosi moći, koncentracija kapitala u rukama „državotvornih” elita, etnizacija politike, srastanje partijskih sa državnim strukturama, neujednačen regionalni razvoj, politički klijentelizam kao ključni vid horizontalne i vertikalne mobilnosti, zvanična politika ljubavi prema državi kao jedini legitiman vid patriotizma, nesposobna „institucionalna opozicija”… I ne samo što nikada nismo dobili taj demokratski apgrejd, nego sve više shvatamo da i nismo baš toliko nezavisna država koliko se priča po čaršiji. Uvučeni smo u polje kapitalističke dominacije – kao država potpuno zavisna od stranog kapitala. Ništa nijesmo u stanju da uradimo bez nepromišljenog zaduživanja i sumnjivih investicija. To se dobije kada fetišizujete državu – predmet koji nema nikakvo značenje i upotrebnu vrijednost izvan koordinata vaše fantazije. Mislim da je to Stari Liberal najslikovitije objasnio opisujući modernog crnogorskog patriotu, ali i stanje naše nezavisnosti: „Đedovinu prodao Rusima, kredit vraća Kinezima, struju plaća Italijanima, internet Njemcima, telefon Norvežanima, kod doktora ide u Beograd, ali slavi Dan nezavisnosti Crne Gore!”

MONITOR: Nerijetko kritikujete i opoziciju. Nedavno ste napisali da ,,opozicija nije zaslužila ni minimum poštovanja”. Zašto tako mislite?
BAĆA: Govorim o „institucionalnoj opoziciji”, dakle onoj partijskoj, jer „opozicija” je širok pojam. Prvo, meni zaista smeta to što se parlamentarna opozicija ponaša potpuno isto kao oni protiv kojih se tobože bore – ne odgovaraju za svoje postupke. Ne znam ja ko je kriv za njihov poraz, ali znam ko je odgovoran. A sjetimo se kako se reagovalo na one koji su pokušali da im ukažu na propuste. Kad ona elita čiji je posao da kritikuje rad druge elite nema sluha za opravdanu kritiku na svoj račun niti odgovornost za sopstvene poraze, to je onda samo puka reprodukcija sistema. To nije ništa drugo do isti onaj režim vladavine i obrazac isključivanja koji vladajuća elita koristi već četvrt vijeka, a koji opozicionu elitu otkriva kao „režim u malom”. A iz dana u dan, iz izbora u izbore, opozicione partije sve manje se libe da pokažu kako i one, poput režima, imaju „bogom dane lidere”. U takvoj konstelaciji, opozicione elite ne teže promjenama društvenih odnosa, već zamjenama političkih pozicija. Zato često kažem kako je maestralni film Snowpiercer Džun Ho Bonga zapravo alegorija o političkoj borbi u Crnoj Gori: nije poenta da se preuzme kontrola nad lokomotivom i vagonima prve klase, već da se voz napusti. Jedino se tako mogu ukinuti postojeći obrasci eksploatacije – kroz promjenu strukture društvenih odnosa.

Problem sa opozicijom leži i u tome što želi i da zadovolji interese Zapada, ali i da prikupi dovoljno glasova da svrgne DPS. To se najbolje da vidjeti u aktuelnoj priči o evroatlantskim integracijama. Zapad želi potvrdu da je opozicija bezrezervno za ulazak u NATO, makar to značilo zanemarivanje volje građana. Međutim, njih samo ti građani mogu dovesti do neophodnog broja mandata, a najveći dio tih građana nema mnogo entuzijazma za ulazak u jedan takav savez. DPS je u mogućnosti da gura tu priču jer tako kupuje podršku Zapada. Ali zaboravlja se jedna krucijalna stvar – da DPS nije odgovorna svojim biračima. To je jedina partija koja ne predstavlja interese i želje svojih glasača. Ne, ona ih kreira! Priča o ulasku u NATO je win-win situacija samo za DPS.

MONITOR: Šta u Crnoj Gori nije promašaj?
BAĆA: Aktivističko građanstvo kao način neposrednog uticanja na agendu javnog života. Recimo, svaka akcija koja ima za cilj sprečavanje tretiranja Crne Gore kao ličnog feuda vladajućih elita. To je ujedno i simboličko odbijanje zvanične politike ljubavi prema državi. Sve one vrijednosti zbog kojih smo spremni da se samoorganizujemo i branimo ih. Sjetite se: Buljarica, Beranselo, Gorica, Valdanos, Tara… Građani su tako pokazali da kontra režimu nije antidržavna aktivnost, već odbrana onog što oni vide kao Crnu Goru. Ukoliko smo u stanju da prepoznamo silu i teror koji žele da oduzmu nešto što je javno dobro, nešto za šta nam nije potrebno tržišno vrednovanje da bismo prema tome gajili emocije, onda to nije promašaj. Možda će zvučati idealistički, čak i patetično, ali vrijeme je da Crnu Goru izvučemo iz simboličkog prostora, i da ne ustajemo samo na himnu, već i na svaku ,,pravovremenu tržišnu valorizaciju” javnih dobara. Niko nama nije podario Crnu Goru, ona je uvijek bila naša, ali umjesto što branimo simboličke prikaze Crne Gore, valjalo bi da u jednom trenutku odbranimo i ono što ona jeste. Pa makar počeli od fontane.

Milena PEROVIĆ- KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUK VELEBIT, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Vučić želi da kroz Narodni pokret za državu rebrendira sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krajnji cilj ovog pokreta jeste i kontrola narativa „za državu“. Oni politički akteri koji ne budu dio ovog pokreta automatski će biti percipirani kao oni koji rade protiv interesa svoje države

 

MONITOR: Godinama se iznose podaci i svjedočenja o korišćenju resursa javnih preduzeća i budžetskog sektora uopšte, ne samo za netransparentne tendere, klijentelizam i kronizam, već i za razna „događanja naroda“. Djeluje predvidljivo da ćemo to gledati ponovo, samo kao „pokret“?

VELEBIT: Nažalost u političkoj stvarnosti Srbije, kao i celog našeg regiona, korišćenje javnih sredstava za partijske svrhe postalo je standard u političkom delovanju predstavnika vlasti. Građani bi trebalo više da budu svesni načina na koji se njihov novac troši u lične ili partijske svrhe nosilaca vlasti. Takav odnos vlasti prema novcu poreskih obveznika predstavlja čistu krađu. Ipak, građani Srbije više nego ranije vide da se novac troši u izgradnju puteva i ulaganje u druge infrastrukturne projekte što je bilo od velikog političkog značaja za Vučića.

MONITOR: Pored javnog djelovanja projekta Otvoreni Balkan, iz Beograda se promovisala i ideja srpskog sveta, politički maglovita i finansijski netransparentna. Kako će ovaj najnoviji Vučićev politički patent −„za državu“, uticati na organizovanje Srba van Srbije koja, formalno, ne priznaje ni faktičko stanje u vezi sa svojim granicama?

VELEBIT: Srbija nema nijedan interes da bude remetilački faktor u regionu. Od Srbije kao najveće države regiona zavisi i politička dinamika i stabilnost u celom regionu. Zato je Srbija danas prepoznata kao nezaobilazan partner kako EU tako i SAD-a u ovom regionu kog je neophodno imati na svojoj strani. Projekat Otvoreni Balkan treba da doprinese upravo regionalnom ekonomskom povezivanju koje će biti ključni faktor političke stabilnosti regiona i pripremanja regiona za ulazak u EU jednog dana. Čuo sam kritike da je Otvoreni Balkan velikosrpska ideja, ali ne vidim kako je to moguće ako je Srbija u manjini u odnosu na ostale države koje bi bile članice ove inicijative. Oni koji su protiv Otvorenog Balkana jer se plaše da bi srpska ekonomija dominirala u odnosu na ostale države onda ne razumem kako su istovremeno za ulazak tih država u EU gde bi konkurencija bila još veća.

MONITOR: Ove ideje o opštenarodnom pokretu da se sačuva država Srbija, tumače se, i kao „kontrola štete“ koja je za vlast nastala pristankom Vučića da u Briselu prihvati (ali ne i potpiše), tzv. Nemačko-francuski sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. O tom pokretu Vučić ne govori sada prvi put. Znači li to da je, ipak, imao nekakvu strategiju u vezi sa pitanjem Kosova i onoga: „Šta poslije?“

VELEBIT: Da se ta ideja o narodnom pokretu pojavila iznenada sada onda bismo mogli da kažemo da je reč o kontroli štete zbog pritiska koji dolazi sa desnice. Međutim, Vučić je još prošle godine najavio realizaciju te ideje ali mislim da je primarni cilj bio da se dugoročno suprostavi ekstremnoj desnici koja bi mogla da postane najozbiljniji politički izazivač. Nemačko-francuski predlog je verovatno samo ubrzao realizaciju ovog projekta, a najavljeni susret u Ohridu je podstakao predsednika Vučića da otpočne kampanju nedelju dana pre odlaska u Ohrid.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIKOLOG: Izbori, jedino rješenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje krize

 

MONITOR: Prema pisanju medija, parlamentarna većina pregovara o rekonstrukciji Vlade, koja je izgubila povjerenje. Kako to komentarišete?

ZENOVIĆ: Parlamentarna većina ima pravo da Vladi uskrati podršku, a da onda dio te iste većine u nekoj novoj konfiguraciji da podršku za rekonstrukciju te iste Vlade. Ustav to ne zabranjuje, ali postavlja se pitanje legitimnosti, opravdanosti i svrsishodnosti takve političke odluke.

Tu je i pitanje suštine parlamentarizma kao sistema saradnje i ravnoteže triju vlasti, ali i dostojanstva parlamenta koji, na neki način, prelazi preko svoje odluke. To je za jedan vulnerabilni parlamentarizam opasno i može postati praksa u kojoj egzekutivna (izvršna) vlast vrši pritisak i uslovljava zakonodavnu. Premijer u ostavci je u postavgustovskom vremenu pokazao izuzetnu političku vještinu i uspio da, uprkos ograničenom političkom dometu svoje partije, nametne agendu, uobliči put i prve i druge vlade i za kratko vrijeme ostavi svoj politički, pa i državnički pečat. Međutim, insistiranjem da se zadrži status-quo zarad kratkoročnih političih ciljeva i „one man show” liderstvom, Abazović može dovesti u pitanje budućnost ne samo izbornog bilansa građanskog pokreta URA nego i demokratije u Crnoj Gori. Političke odluke pred kojim se nalaze crnogorska država i društvo zahtijevaju širi konsenzus, zato je neophodno da imamo Vladu iza koje stoji parlamentarna većina, a da ta parlamentarna većina bude realna slika demokratskog raspoloženja građana Crne Gore.

MONITOR: Rekonstrukcija tehničke vlade je navodno jedna od opcija kako bi se izbjegla mogućnost da predsjednik države Milo Đukanović raspusti parlament. Koliko je realno da Miodrag Lekić sastavi Vladu, s obzirom na to da su ti pregovori već propali, i šta bi trebalo da bude izlaz iz ove političke krize?

ZENOVIĆ: Zakon o izmjenama Zakona o predsjedniku je, u formalno-pravnom i materijalnom smislu, upitan i o njemu se Ustavni sud u što skorijem roku treba odrediti, jednako kao i o onome što mu je prethodilo, a odnosi se na ustavna ovlašćenja predsjednika države. Ipak, taj se put čini legitimnijim od rekonstrukcije Vlade koja je izgubila povjerenje. Ovoj Vladi je trebalo dati šansu da zaokruži minimum reformskih i integracijskih procesa, ali nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje ove krize. Kako će do njih doći, ostaje da vidimo. Predsjednik države bi, postupanjem po izmjenama zakona, implicitno priznao sve elemente njegove valjanosti. Partije bi, opet, zavisno od ishoda predsjedničkih izbora i raspoloženja javnog mnjenja, mogle da se odluče na skraćivanje mandata skupštini što bi i bio optimalan način da se ide u nove izbore.

MONITOR: Zašto se izbjegavaju vanredni parlamentarnni izbori?

ZENOVIĆ: Partije post 30-oavgustovske većine su, što zbog lagodne pozicije vlasti, što zbog zauzetih mjesta po dubini, izgubile opozicionu borbenost, dok se partijama posljednje vlade pride zamjera parlamentarna podrška DPS-a. Na sve to pojavio se i novi akter – Evropa sad, na krilima istoimenog socio-ekonomskog programa, koji je otvorio novo polje političke borbe u jednom tranzicionom, osiromašenom društvu. Uspon ovog pokreta mogao bi politički da naudi svim ostalim akterima – i partijama većine, ali i DPS-u. Iz svih tih razloga ne postoji volja da se politička podrška parlamentarnim partijama preispita na vanrednim izborima jer bi u novoj konstelaciji svako mogao da izgubi djelić moći, zakonodavne ili izvršne vlasti.

MONITOR: Kako vidite rezultat na lokalnim izborima u Tuzima?

ZENOVIĆ: Lokalni izbori u Tuzima pokazuju da je pad DPS-a nezaustavljiv i u zajednici na koju je tradicionalno računao, ali i to da je etnifikacija politike među Albancima možda i jača nego kod drugih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Etnička distanca prema Albancima koja je i dalje na neprihvatljivo visokom nivou, polarizovana i etnifikovana politika od strane „prosrpskog” i „procrnogorskog” bloka dijelom doprinose takvoj političkoj reakciji nacionalnih manjina. Uvjeren sam da je važno da gradimo i multikulturno društvo razlika i različitosti, ali i građansko društvo ravnopravnosti, kao i politike koje prevazilaze etničke okvire i rješavaju zajedničke probleme građana ove države. U suštini, to će biti ključan izazov u narednoj fazi demokratske konsolidacije Crne Gore.

MONITOR: Saopštili ste da se predstojeći predsjednički izbori mogu jedino porediti sa onima iz 1997. godine. Po čemu? 

ZENOVIĆ: Ovo su prvi predsjednički izbori nakon 1997. godini koji imaju odsudan značaj za političku panoramu i istorijski put Crne Gore. Iz tog razloga, politički i istorijski gledano, ovi izbori se mogu jedino porediti sa izborima 1997. budući da su ti izbori bili tačka odvajanja, prvi poraz Miloševićevog režima i nacionalno-političke matrice koja je po svojim vrijednostima i ciljevima bila u autističnom sudaru sa svijetom. To je bio i početak „novog” DPS-a koji se transformisao, ponudio drugačiju, emancipatorsku koncepciju države i društva i obećao evropsku budućnost. Ipak, politička stvarnost pokazala se drugačijom. Ratnička država zamijenjena je policijskom, u multikulturalnom pejzažu Crne Gore opet nije bilo mjesta za sve, ratni zločini gurnuti pod tepih, institucije ostale u sjenci svemoći jedne partije. Ekonomija se liberalizovala, ali su od toga koristi vidjeli jedino junaci prvobitne akumulacije kapitala, krupni kapital upitnog porijekla i partijska „avangarda” koja je privatizaciju društvenih resursa vidjela kao polugu „ortačkog kapitalizma”. Evropske integracije su, bez ijednog objektivnog razloga, ostale samo fasadna dekoracija za sistem koji je sebe utemeljio u partitokratiji i korupciji. Crnoj Gori je vraćen suverenitet na referendumu, ali su država i institucije urušavani, a građani obespravljeni uz indukovanu političku polarizaciju koja zatire građansko društvo. Harizmatska vladavina Đukanovića je, iscrpivši sve svoje prednosti, postala balast demokratskim i emancipatorskim procesima u ime koje je odnijela pobjedu i 1997. i 2006. godine. U tom strukturnom smislu ovi izbori nalikuju, iako je uloga i pozicija Đukanovića, u smislu procesa demokratizacije i evropeizacije Crne Gore, dijametralno suprotna ondašnjoj.

Zato bi ovi izbori mogli da budu završetak istorijskog kruga, podvlačenje računa od te 1997. naovamo, epilog političko-društvene drame Crne Gore i politički kraj njenog protagoniste.

MONITOR: Kako vidite to što avgustovski pobjednici nemaju zajedničkog kandidata, i kako to može uticati na konačan rezultat izbora?

ZENOVIĆ: Avgustovci su se, nažalost, suštinski ujedinili samo oko jednog: suprotstavljanja DPS-u. Za vođenje države i društva nakon prve demokratske smjene vlasti, ispostavilo se, potrebno je mnogo više saglasja i konsenzusa, stabilne vlasti, jasnih programskih opredjeljenja. Mislim da je ova neujedinjenost parlamentarne većine, uprkos činjenici da bi zajednički kandidat odnio sigurnu pobjedu, izraz potrebe da se u novoj konfiguraciji političke moći jasno markira pojedinačna partijska snaga i kapitalizuje pobjeda nad DPS-om. Gramšijevski govoreći, na mjesto rastočene hegemonijske vladavine DPS-a partije žele da nametnu i kreiraju svoju ideološko-idejnu političku matricu.

MONITOR: Da li bi ovi izbori i njihov ishod mogli uticati na odluku o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora?  

ZENOVIĆ: Vrlo izvjesno će rezultat predsjedničkih izbora odrediti dalju političku dinamiku budući da će političke pozicije svih aktera biti izmijenjene, ali i da će budući predsjednik države imati ustavno-pravne mehanizme da utiče na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Izborni rezultat može ili ohrabriti parlamentarne stranke da izađu na izbore prethodno skrativši mandate Skupštini ili, što nije isključeno, dalje odlažu izbore i traže nove konfiguracije izvršne vlasti u postojećem skupštinskom sazivu.

MONITOR: Ustavni sud će ove sedmice odlučivati o izbornim sporovima, među kojima su i oni zbog kojih još nijesu proglašeni rezultati lokalnih izbora u Podgorici, Plavu i Pljevljima. Očekujete li da će to odblokirati te procese, imajući u vidu da taj sud i dalje nije kompletan?

ZENOVIĆ: Uvjeren sam da, ako je nešto bez ograde donio 30. avgust, onda je to osjećaj nesputane lične autonomije i političke za najširi krug građana. Isto tako vjerujem da, premda su sudije birane po partijskom ključu, da će, upravo na tragu te autonomije, na svakoj narednoj sjednici, uprkos tom politizovanju prava, prevladati kod sudija Ustavnog suda osjećaj za pravdu i pravičnost kojima se uče cio svoj radni i veliki dio životnog vijeka, pravnička kultura i vrlina za koju su najodgovorniji i koje su najpozvaniji da baštine poštovanje prema ustavu, koji, uz sve moguće valere tumačenja, ipak u svakoj odredbi nosi jasan normativni i pozitivistički rezon. Zato nemam ni najmanju dilemu da će rezultati biti proglašeni u najskorijem roku, a vlast uspostavljena prema ustavnim i demokratskim principima koje poznaje cio civilizovani svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo