Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN BAĆA, SOCIOLOG: Država za potrebe elita

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nerijetko se na vašem FB profilu mogu pročitati satirične opaske na temu tekovina 21. maja. Šta su po Vama tekovine ovih devet godina nezavisnosti?
BAĆA: Potpuno je nevažno kako ja vidim tekovine. Da to isto pitate nekoga iz vladajuće elite, sigurno biste dobili odgovor koji je radikalno drugačiji od mog. No, već to što tekovine nezavisnosti tumačimo zavisno od pozicije koju zauzimamo u crnogorskom društvenom prostoru, nešto nam govori. Fenomenološko iskustvo Crne Gore uslovljeno je tom pozicijom, koja je opet uslovljena klasnim, identitetskim, ideološkim, prostorim i drugim faktorima. „Tekovine 21. maja” ne predstavljaju isto u životu jedne mlade, dobrostojeće NVO-ovke iz Podgorice i sredovječnog, nezaposlenog radnika iz Šavnika. Problem nastaje kada taj radnik zanemari stanje u kome se našao i upusti se u odbranu tekovina koristeći preovlađujući narativ o DPS-u kao jedinom garantu „vječnosti” države Crne Gore. Svjestan sam opscenog užitka koji narativ o sopstvenoj „istorijskoj ulozi” može da ponudi našem egu, ali umjesto što devet godina živimo u dvadesetprvomajskom „danu mrmota”, valjalo bi krenuti dalje i fokusirati se na male uloge. Na duži rok, fetišizacija države (ili nacije) samo nas onesposobljava da uvidimo veličinu onih naizgled malih, a zapravo suštinskih problema. Znate, nije sramota baviti se i problemima lokalne zajednice. Niko nije manji Crnogorac zato što je zaštitio svoju đedovinu od otimačine ili selo od trovanja otpadom. Naprotiv, država se afirmiše i brani upravo kroz takve postupke.

MONITOR: Šta smo onda dobili devet godina kasnije?
BAĆA: To što smo izglasali nezavisnost ne znači da smo stekli i autonomiju – ni kao društvo, a još manje kao pojedinci. Kad kažem autonomija, pod tim podrazumijevam isto što i pomalo zaboravljeni Kornelijus Kastorijadis: mogućnost društva da samo sebe konstantno dovodi u pitanje – svoje vrijednosti, institucije, organizaciju, svaki svoj segment. To što dobar dio građana nije u stanju da iskustveno misli državu Crnu Goru nezavisno od DPS-a, to je posljedica istorijskih okolnosti. Recimo, mi smo tokom devedesetih imali independistički pokret koji je zamišljao Crnu Goru uprkos vladavini DPS-a, a danas su mnogi njegovi pripadnici najveći zagovornici režima kao garanta nezavisnosti. Da parafraziram Fredrika Džejmisona: „Danas je lakše zamisliti krah države Crne Gore, nego kraj vladavine DPS-a.” U tom smislu, najveći problem sa kojim se danas susrećemo jeste kriza imaginacije kod onih što se plaše za dobrobit i očuvanje „tekovina”. Za njih su država i partija nerazdvojivi, ali suština je, kao i uvijek, u emancipaciji: pokazati im da taj odnos nije simbiotički, već parazitski. Možda smo se izborili za formalno-pravnu nezavisnost, ali prava nezavisnost Crne Gore počeće kada budemo mogli da je (za)mislimo nezavisno od DPS-a.

Da krenem od jednog naizgled nevažnog, ali simptomatičnog primjera. U Pobjedi, od 27. aprila 1989. godine, izlazi članak koji govori o tome kako su fontane u Podgorici „oživjele”, odnosno stavljene u funkciju. To se dešava za vrijeme kongresa Saveza komunista na kome je iznijet čuveni programski dokument pod nazivom Nova razvojna filozofija. Mjesec dana kasnije, 1. juna, u istom dnevniku pojavljuje se tekst o tome kako su fontane radile samo za vrijeme kongresa, „poslije kojeg su opet zaboravljene”. U tom postupku je sadržana sva logika ove vlasti. Jednom riječju, opsenarstvo. Vremenom su samo usavršili trikove, pa su od fontane stigli do države. Korisno je biti dobar iluzionista u predizbornim kampanjama, ali opasno je kada na njima (iz)gradite državu. Suština iluzije jeste u tome da prikrije prevaru i učini je estetski prijemčivom. Opasno je kada za takav mađioničarski trik pomislite da je magija, odnosno da prevare nema.

MONITOR: Ili, kako ste sami kazali – ,,Kako konzumirati ticu sa zastave”. Šta mislite o pozivu Vlade onima koji zbog siromaštva odlaze da ostanu ovdje i beru breskve?
BAĆA: Moj prijatelj i kolega, Vuk Uskoković, jednom prilikom postavio je ključno pitanje: „Koliko nesposoban i neznaven treba da budeš da pred bankrot dovedeš industrijalizovanu i urbanizovanu zemlju od 600 hiljada ljudi, na Mediteranu?” Svi se sjećamo izjave premijera Đukanovića o gorivu kao luksuzu. Ne radi se tu samo o bezobzirnosti i odsustvu elementarnog poštovanja prema građanima Crne Gore. Ne, meni se čini da taj čovjek nije sposoban da uvidi toliko očigledne i upadljive posljedice sopstvenih politika. Elementarna neukost. Isti je slučaj i sa porukom da ljudi ne odlaze nego da beru breskve: odgovorni se ne bave uzrocima koji su natjerali te ljude da odu iz zemlje. Tu se jasno vidi da ova vlast nije sposobna da obezbijedi elementarne uslove za reprodukciju stanovništva. Međutim, ono što dodatno zabrinjava jeste ponašanje onih imućnijih. Ukupna ušteđevina građana Crne Gore u bankama je 2,31 milijarde eura, od čega depozit veći od 50 hiljada eura ima oko pet hiljada lica. I, šta vam to kaže? Koliko naši građani imaju povjerenja u svoju državu i njene institucije kada će novac radije držati u banci nego da ga ulože u neki biznis?

MONITOR: Svojevremeno ste Crnu Goru nazvali genetski modifikovanom državom. Šta to tačno znaci?
BAĆA: Tim terminom sam pokušao da mislim Crnu Goru u kontekstu post-politike, odnosno post-demokratije. Za razliku od zapadnih demokratija koje su vremenom mutirale u postdemokratije, Crna Gora nikada nije ni bila demokratsko društvo, već je stvorena kao postdemokratija. Naša država je poput genetički modifikovanog organizma: entitet kome je genetski materijal izmijenjen na vještački način, struktura strogo kontrolisana, a čiji je konačni proizvod država instrumentalizovana za potrebe elita koje su je stvarale, pod geslom „prvo država, potom demokratija”. Genetski materijal Crne Gore kao da je mijenjan i reprogramiran, kako bi došle do izražaja samo željene osobine: asimetrični odnosi moći, koncentracija kapitala u rukama „državotvornih” elita, etnizacija politike, srastanje partijskih sa državnim strukturama, neujednačen regionalni razvoj, politički klijentelizam kao ključni vid horizontalne i vertikalne mobilnosti, zvanična politika ljubavi prema državi kao jedini legitiman vid patriotizma, nesposobna „institucionalna opozicija”… I ne samo što nikada nismo dobili taj demokratski apgrejd, nego sve više shvatamo da i nismo baš toliko nezavisna država koliko se priča po čaršiji. Uvučeni smo u polje kapitalističke dominacije – kao država potpuno zavisna od stranog kapitala. Ništa nijesmo u stanju da uradimo bez nepromišljenog zaduživanja i sumnjivih investicija. To se dobije kada fetišizujete državu – predmet koji nema nikakvo značenje i upotrebnu vrijednost izvan koordinata vaše fantazije. Mislim da je to Stari Liberal najslikovitije objasnio opisujući modernog crnogorskog patriotu, ali i stanje naše nezavisnosti: „Đedovinu prodao Rusima, kredit vraća Kinezima, struju plaća Italijanima, internet Njemcima, telefon Norvežanima, kod doktora ide u Beograd, ali slavi Dan nezavisnosti Crne Gore!”

MONITOR: Nerijetko kritikujete i opoziciju. Nedavno ste napisali da ,,opozicija nije zaslužila ni minimum poštovanja”. Zašto tako mislite?
BAĆA: Govorim o „institucionalnoj opoziciji”, dakle onoj partijskoj, jer „opozicija” je širok pojam. Prvo, meni zaista smeta to što se parlamentarna opozicija ponaša potpuno isto kao oni protiv kojih se tobože bore – ne odgovaraju za svoje postupke. Ne znam ja ko je kriv za njihov poraz, ali znam ko je odgovoran. A sjetimo se kako se reagovalo na one koji su pokušali da im ukažu na propuste. Kad ona elita čiji je posao da kritikuje rad druge elite nema sluha za opravdanu kritiku na svoj račun niti odgovornost za sopstvene poraze, to je onda samo puka reprodukcija sistema. To nije ništa drugo do isti onaj režim vladavine i obrazac isključivanja koji vladajuća elita koristi već četvrt vijeka, a koji opozicionu elitu otkriva kao „režim u malom”. A iz dana u dan, iz izbora u izbore, opozicione partije sve manje se libe da pokažu kako i one, poput režima, imaju „bogom dane lidere”. U takvoj konstelaciji, opozicione elite ne teže promjenama društvenih odnosa, već zamjenama političkih pozicija. Zato često kažem kako je maestralni film Snowpiercer Džun Ho Bonga zapravo alegorija o političkoj borbi u Crnoj Gori: nije poenta da se preuzme kontrola nad lokomotivom i vagonima prve klase, već da se voz napusti. Jedino se tako mogu ukinuti postojeći obrasci eksploatacije – kroz promjenu strukture društvenih odnosa.

Problem sa opozicijom leži i u tome što želi i da zadovolji interese Zapada, ali i da prikupi dovoljno glasova da svrgne DPS. To se najbolje da vidjeti u aktuelnoj priči o evroatlantskim integracijama. Zapad želi potvrdu da je opozicija bezrezervno za ulazak u NATO, makar to značilo zanemarivanje volje građana. Međutim, njih samo ti građani mogu dovesti do neophodnog broja mandata, a najveći dio tih građana nema mnogo entuzijazma za ulazak u jedan takav savez. DPS je u mogućnosti da gura tu priču jer tako kupuje podršku Zapada. Ali zaboravlja se jedna krucijalna stvar – da DPS nije odgovorna svojim biračima. To je jedina partija koja ne predstavlja interese i želje svojih glasača. Ne, ona ih kreira! Priča o ulasku u NATO je win-win situacija samo za DPS.

MONITOR: Šta u Crnoj Gori nije promašaj?
BAĆA: Aktivističko građanstvo kao način neposrednog uticanja na agendu javnog života. Recimo, svaka akcija koja ima za cilj sprečavanje tretiranja Crne Gore kao ličnog feuda vladajućih elita. To je ujedno i simboličko odbijanje zvanične politike ljubavi prema državi. Sve one vrijednosti zbog kojih smo spremni da se samoorganizujemo i branimo ih. Sjetite se: Buljarica, Beranselo, Gorica, Valdanos, Tara… Građani su tako pokazali da kontra režimu nije antidržavna aktivnost, već odbrana onog što oni vide kao Crnu Goru. Ukoliko smo u stanju da prepoznamo silu i teror koji žele da oduzmu nešto što je javno dobro, nešto za šta nam nije potrebno tržišno vrednovanje da bismo prema tome gajili emocije, onda to nije promašaj. Možda će zvučati idealistički, čak i patetično, ali vrijeme je da Crnu Goru izvučemo iz simboličkog prostora, i da ne ustajemo samo na himnu, već i na svaku ,,pravovremenu tržišnu valorizaciju” javnih dobara. Niko nama nije podario Crnu Goru, ona je uvijek bila naša, ali umjesto što branimo simboličke prikaze Crne Gore, valjalo bi da u jednom trenutku odbranimo i ono što ona jeste. Pa makar počeli od fontane.

Milena PEROVIĆ- KORAĆ

Komentari

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo