Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN BAĆA, SOCIOLOG: Država za potrebe elita

Objavljeno prije

na

baca2

MONITOR: Nerijetko se na vašem FB profilu mogu pročitati satirične opaske na temu tekovina 21. maja. Šta su po Vama tekovine ovih devet godina nezavisnosti?
BAĆA: Potpuno je nevažno kako ja vidim tekovine. Da to isto pitate nekoga iz vladajuće elite, sigurno biste dobili odgovor koji je radikalno drugačiji od mog. No, već to što tekovine nezavisnosti tumačimo zavisno od pozicije koju zauzimamo u crnogorskom društvenom prostoru, nešto nam govori. Fenomenološko iskustvo Crne Gore uslovljeno je tom pozicijom, koja je opet uslovljena klasnim, identitetskim, ideološkim, prostorim i drugim faktorima. „Tekovine 21. maja” ne predstavljaju isto u životu jedne mlade, dobrostojeće NVO-ovke iz Podgorice i sredovječnog, nezaposlenog radnika iz Šavnika. Problem nastaje kada taj radnik zanemari stanje u kome se našao i upusti se u odbranu tekovina koristeći preovlađujući narativ o DPS-u kao jedinom garantu „vječnosti” države Crne Gore. Svjestan sam opscenog užitka koji narativ o sopstvenoj „istorijskoj ulozi” može da ponudi našem egu, ali umjesto što devet godina živimo u dvadesetprvomajskom „danu mrmota”, valjalo bi krenuti dalje i fokusirati se na male uloge. Na duži rok, fetišizacija države (ili nacije) samo nas onesposobljava da uvidimo veličinu onih naizgled malih, a zapravo suštinskih problema. Znate, nije sramota baviti se i problemima lokalne zajednice. Niko nije manji Crnogorac zato što je zaštitio svoju đedovinu od otimačine ili selo od trovanja otpadom. Naprotiv, država se afirmiše i brani upravo kroz takve postupke.

MONITOR: Šta smo onda dobili devet godina kasnije?
BAĆA: To što smo izglasali nezavisnost ne znači da smo stekli i autonomiju – ni kao društvo, a još manje kao pojedinci. Kad kažem autonomija, pod tim podrazumijevam isto što i pomalo zaboravljeni Kornelijus Kastorijadis: mogućnost društva da samo sebe konstantno dovodi u pitanje – svoje vrijednosti, institucije, organizaciju, svaki svoj segment. To što dobar dio građana nije u stanju da iskustveno misli državu Crnu Goru nezavisno od DPS-a, to je posljedica istorijskih okolnosti. Recimo, mi smo tokom devedesetih imali independistički pokret koji je zamišljao Crnu Goru uprkos vladavini DPS-a, a danas su mnogi njegovi pripadnici najveći zagovornici režima kao garanta nezavisnosti. Da parafraziram Fredrika Džejmisona: „Danas je lakše zamisliti krah države Crne Gore, nego kraj vladavine DPS-a.” U tom smislu, najveći problem sa kojim se danas susrećemo jeste kriza imaginacije kod onih što se plaše za dobrobit i očuvanje „tekovina”. Za njih su država i partija nerazdvojivi, ali suština je, kao i uvijek, u emancipaciji: pokazati im da taj odnos nije simbiotički, već parazitski. Možda smo se izborili za formalno-pravnu nezavisnost, ali prava nezavisnost Crne Gore počeće kada budemo mogli da je (za)mislimo nezavisno od DPS-a.

Da krenem od jednog naizgled nevažnog, ali simptomatičnog primjera. U Pobjedi, od 27. aprila 1989. godine, izlazi članak koji govori o tome kako su fontane u Podgorici „oživjele”, odnosno stavljene u funkciju. To se dešava za vrijeme kongresa Saveza komunista na kome je iznijet čuveni programski dokument pod nazivom Nova razvojna filozofija. Mjesec dana kasnije, 1. juna, u istom dnevniku pojavljuje se tekst o tome kako su fontane radile samo za vrijeme kongresa, „poslije kojeg su opet zaboravljene”. U tom postupku je sadržana sva logika ove vlasti. Jednom riječju, opsenarstvo. Vremenom su samo usavršili trikove, pa su od fontane stigli do države. Korisno je biti dobar iluzionista u predizbornim kampanjama, ali opasno je kada na njima (iz)gradite državu. Suština iluzije jeste u tome da prikrije prevaru i učini je estetski prijemčivom. Opasno je kada za takav mađioničarski trik pomislite da je magija, odnosno da prevare nema.

MONITOR: Ili, kako ste sami kazali – ,,Kako konzumirati ticu sa zastave”. Šta mislite o pozivu Vlade onima koji zbog siromaštva odlaze da ostanu ovdje i beru breskve?
BAĆA: Moj prijatelj i kolega, Vuk Uskoković, jednom prilikom postavio je ključno pitanje: „Koliko nesposoban i neznaven treba da budeš da pred bankrot dovedeš industrijalizovanu i urbanizovanu zemlju od 600 hiljada ljudi, na Mediteranu?” Svi se sjećamo izjave premijera Đukanovića o gorivu kao luksuzu. Ne radi se tu samo o bezobzirnosti i odsustvu elementarnog poštovanja prema građanima Crne Gore. Ne, meni se čini da taj čovjek nije sposoban da uvidi toliko očigledne i upadljive posljedice sopstvenih politika. Elementarna neukost. Isti je slučaj i sa porukom da ljudi ne odlaze nego da beru breskve: odgovorni se ne bave uzrocima koji su natjerali te ljude da odu iz zemlje. Tu se jasno vidi da ova vlast nije sposobna da obezbijedi elementarne uslove za reprodukciju stanovništva. Međutim, ono što dodatno zabrinjava jeste ponašanje onih imućnijih. Ukupna ušteđevina građana Crne Gore u bankama je 2,31 milijarde eura, od čega depozit veći od 50 hiljada eura ima oko pet hiljada lica. I, šta vam to kaže? Koliko naši građani imaju povjerenja u svoju državu i njene institucije kada će novac radije držati u banci nego da ga ulože u neki biznis?

MONITOR: Svojevremeno ste Crnu Goru nazvali genetski modifikovanom državom. Šta to tačno znaci?
BAĆA: Tim terminom sam pokušao da mislim Crnu Goru u kontekstu post-politike, odnosno post-demokratije. Za razliku od zapadnih demokratija koje su vremenom mutirale u postdemokratije, Crna Gora nikada nije ni bila demokratsko društvo, već je stvorena kao postdemokratija. Naša država je poput genetički modifikovanog organizma: entitet kome je genetski materijal izmijenjen na vještački način, struktura strogo kontrolisana, a čiji je konačni proizvod država instrumentalizovana za potrebe elita koje su je stvarale, pod geslom „prvo država, potom demokratija”. Genetski materijal Crne Gore kao da je mijenjan i reprogramiran, kako bi došle do izražaja samo željene osobine: asimetrični odnosi moći, koncentracija kapitala u rukama „državotvornih” elita, etnizacija politike, srastanje partijskih sa državnim strukturama, neujednačen regionalni razvoj, politički klijentelizam kao ključni vid horizontalne i vertikalne mobilnosti, zvanična politika ljubavi prema državi kao jedini legitiman vid patriotizma, nesposobna „institucionalna opozicija”… I ne samo što nikada nismo dobili taj demokratski apgrejd, nego sve više shvatamo da i nismo baš toliko nezavisna država koliko se priča po čaršiji. Uvučeni smo u polje kapitalističke dominacije – kao država potpuno zavisna od stranog kapitala. Ništa nijesmo u stanju da uradimo bez nepromišljenog zaduživanja i sumnjivih investicija. To se dobije kada fetišizujete državu – predmet koji nema nikakvo značenje i upotrebnu vrijednost izvan koordinata vaše fantazije. Mislim da je to Stari Liberal najslikovitije objasnio opisujući modernog crnogorskog patriotu, ali i stanje naše nezavisnosti: „Đedovinu prodao Rusima, kredit vraća Kinezima, struju plaća Italijanima, internet Njemcima, telefon Norvežanima, kod doktora ide u Beograd, ali slavi Dan nezavisnosti Crne Gore!”

MONITOR: Nerijetko kritikujete i opoziciju. Nedavno ste napisali da ,,opozicija nije zaslužila ni minimum poštovanja”. Zašto tako mislite?
BAĆA: Govorim o „institucionalnoj opoziciji”, dakle onoj partijskoj, jer „opozicija” je širok pojam. Prvo, meni zaista smeta to što se parlamentarna opozicija ponaša potpuno isto kao oni protiv kojih se tobože bore – ne odgovaraju za svoje postupke. Ne znam ja ko je kriv za njihov poraz, ali znam ko je odgovoran. A sjetimo se kako se reagovalo na one koji su pokušali da im ukažu na propuste. Kad ona elita čiji je posao da kritikuje rad druge elite nema sluha za opravdanu kritiku na svoj račun niti odgovornost za sopstvene poraze, to je onda samo puka reprodukcija sistema. To nije ništa drugo do isti onaj režim vladavine i obrazac isključivanja koji vladajuća elita koristi već četvrt vijeka, a koji opozicionu elitu otkriva kao „režim u malom”. A iz dana u dan, iz izbora u izbore, opozicione partije sve manje se libe da pokažu kako i one, poput režima, imaju „bogom dane lidere”. U takvoj konstelaciji, opozicione elite ne teže promjenama društvenih odnosa, već zamjenama političkih pozicija. Zato često kažem kako je maestralni film Snowpiercer Džun Ho Bonga zapravo alegorija o političkoj borbi u Crnoj Gori: nije poenta da se preuzme kontrola nad lokomotivom i vagonima prve klase, već da se voz napusti. Jedino se tako mogu ukinuti postojeći obrasci eksploatacije – kroz promjenu strukture društvenih odnosa.

Problem sa opozicijom leži i u tome što želi i da zadovolji interese Zapada, ali i da prikupi dovoljno glasova da svrgne DPS. To se najbolje da vidjeti u aktuelnoj priči o evroatlantskim integracijama. Zapad želi potvrdu da je opozicija bezrezervno za ulazak u NATO, makar to značilo zanemarivanje volje građana. Međutim, njih samo ti građani mogu dovesti do neophodnog broja mandata, a najveći dio tih građana nema mnogo entuzijazma za ulazak u jedan takav savez. DPS je u mogućnosti da gura tu priču jer tako kupuje podršku Zapada. Ali zaboravlja se jedna krucijalna stvar – da DPS nije odgovorna svojim biračima. To je jedina partija koja ne predstavlja interese i želje svojih glasača. Ne, ona ih kreira! Priča o ulasku u NATO je win-win situacija samo za DPS.

MONITOR: Šta u Crnoj Gori nije promašaj?
BAĆA: Aktivističko građanstvo kao način neposrednog uticanja na agendu javnog života. Recimo, svaka akcija koja ima za cilj sprečavanje tretiranja Crne Gore kao ličnog feuda vladajućih elita. To je ujedno i simboličko odbijanje zvanične politike ljubavi prema državi. Sve one vrijednosti zbog kojih smo spremni da se samoorganizujemo i branimo ih. Sjetite se: Buljarica, Beranselo, Gorica, Valdanos, Tara… Građani su tako pokazali da kontra režimu nije antidržavna aktivnost, već odbrana onog što oni vide kao Crnu Goru. Ukoliko smo u stanju da prepoznamo silu i teror koji žele da oduzmu nešto što je javno dobro, nešto za šta nam nije potrebno tržišno vrednovanje da bismo prema tome gajili emocije, onda to nije promašaj. Možda će zvučati idealistički, čak i patetično, ali vrijeme je da Crnu Goru izvučemo iz simboličkog prostora, i da ne ustajemo samo na himnu, već i na svaku ,,pravovremenu tržišnu valorizaciju” javnih dobara. Niko nama nije podario Crnu Goru, ona je uvijek bila naša, ali umjesto što branimo simboličke prikaze Crne Gore, valjalo bi da u jednom trenutku odbranimo i ono što ona jeste. Pa makar počeli od fontane.

Milena PEROVIĆ- KORAĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo