Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN BAĆA, SOCIOLOG: Država za potrebe elita

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nerijetko se na vašem FB profilu mogu pročitati satirične opaske na temu tekovina 21. maja. Šta su po Vama tekovine ovih devet godina nezavisnosti?
BAĆA: Potpuno je nevažno kako ja vidim tekovine. Da to isto pitate nekoga iz vladajuće elite, sigurno biste dobili odgovor koji je radikalno drugačiji od mog. No, već to što tekovine nezavisnosti tumačimo zavisno od pozicije koju zauzimamo u crnogorskom društvenom prostoru, nešto nam govori. Fenomenološko iskustvo Crne Gore uslovljeno je tom pozicijom, koja je opet uslovljena klasnim, identitetskim, ideološkim, prostorim i drugim faktorima. „Tekovine 21. maja” ne predstavljaju isto u životu jedne mlade, dobrostojeće NVO-ovke iz Podgorice i sredovječnog, nezaposlenog radnika iz Šavnika. Problem nastaje kada taj radnik zanemari stanje u kome se našao i upusti se u odbranu tekovina koristeći preovlađujući narativ o DPS-u kao jedinom garantu „vječnosti” države Crne Gore. Svjestan sam opscenog užitka koji narativ o sopstvenoj „istorijskoj ulozi” može da ponudi našem egu, ali umjesto što devet godina živimo u dvadesetprvomajskom „danu mrmota”, valjalo bi krenuti dalje i fokusirati se na male uloge. Na duži rok, fetišizacija države (ili nacije) samo nas onesposobljava da uvidimo veličinu onih naizgled malih, a zapravo suštinskih problema. Znate, nije sramota baviti se i problemima lokalne zajednice. Niko nije manji Crnogorac zato što je zaštitio svoju đedovinu od otimačine ili selo od trovanja otpadom. Naprotiv, država se afirmiše i brani upravo kroz takve postupke.

MONITOR: Šta smo onda dobili devet godina kasnije?
BAĆA: To što smo izglasali nezavisnost ne znači da smo stekli i autonomiju – ni kao društvo, a još manje kao pojedinci. Kad kažem autonomija, pod tim podrazumijevam isto što i pomalo zaboravljeni Kornelijus Kastorijadis: mogućnost društva da samo sebe konstantno dovodi u pitanje – svoje vrijednosti, institucije, organizaciju, svaki svoj segment. To što dobar dio građana nije u stanju da iskustveno misli državu Crnu Goru nezavisno od DPS-a, to je posljedica istorijskih okolnosti. Recimo, mi smo tokom devedesetih imali independistički pokret koji je zamišljao Crnu Goru uprkos vladavini DPS-a, a danas su mnogi njegovi pripadnici najveći zagovornici režima kao garanta nezavisnosti. Da parafraziram Fredrika Džejmisona: „Danas je lakše zamisliti krah države Crne Gore, nego kraj vladavine DPS-a.” U tom smislu, najveći problem sa kojim se danas susrećemo jeste kriza imaginacije kod onih što se plaše za dobrobit i očuvanje „tekovina”. Za njih su država i partija nerazdvojivi, ali suština je, kao i uvijek, u emancipaciji: pokazati im da taj odnos nije simbiotički, već parazitski. Možda smo se izborili za formalno-pravnu nezavisnost, ali prava nezavisnost Crne Gore počeće kada budemo mogli da je (za)mislimo nezavisno od DPS-a.

Da krenem od jednog naizgled nevažnog, ali simptomatičnog primjera. U Pobjedi, od 27. aprila 1989. godine, izlazi članak koji govori o tome kako su fontane u Podgorici „oživjele”, odnosno stavljene u funkciju. To se dešava za vrijeme kongresa Saveza komunista na kome je iznijet čuveni programski dokument pod nazivom Nova razvojna filozofija. Mjesec dana kasnije, 1. juna, u istom dnevniku pojavljuje se tekst o tome kako su fontane radile samo za vrijeme kongresa, „poslije kojeg su opet zaboravljene”. U tom postupku je sadržana sva logika ove vlasti. Jednom riječju, opsenarstvo. Vremenom su samo usavršili trikove, pa su od fontane stigli do države. Korisno je biti dobar iluzionista u predizbornim kampanjama, ali opasno je kada na njima (iz)gradite državu. Suština iluzije jeste u tome da prikrije prevaru i učini je estetski prijemčivom. Opasno je kada za takav mađioničarski trik pomislite da je magija, odnosno da prevare nema.

MONITOR: Ili, kako ste sami kazali – ,,Kako konzumirati ticu sa zastave”. Šta mislite o pozivu Vlade onima koji zbog siromaštva odlaze da ostanu ovdje i beru breskve?
BAĆA: Moj prijatelj i kolega, Vuk Uskoković, jednom prilikom postavio je ključno pitanje: „Koliko nesposoban i neznaven treba da budeš da pred bankrot dovedeš industrijalizovanu i urbanizovanu zemlju od 600 hiljada ljudi, na Mediteranu?” Svi se sjećamo izjave premijera Đukanovića o gorivu kao luksuzu. Ne radi se tu samo o bezobzirnosti i odsustvu elementarnog poštovanja prema građanima Crne Gore. Ne, meni se čini da taj čovjek nije sposoban da uvidi toliko očigledne i upadljive posljedice sopstvenih politika. Elementarna neukost. Isti je slučaj i sa porukom da ljudi ne odlaze nego da beru breskve: odgovorni se ne bave uzrocima koji su natjerali te ljude da odu iz zemlje. Tu se jasno vidi da ova vlast nije sposobna da obezbijedi elementarne uslove za reprodukciju stanovništva. Međutim, ono što dodatno zabrinjava jeste ponašanje onih imućnijih. Ukupna ušteđevina građana Crne Gore u bankama je 2,31 milijarde eura, od čega depozit veći od 50 hiljada eura ima oko pet hiljada lica. I, šta vam to kaže? Koliko naši građani imaju povjerenja u svoju državu i njene institucije kada će novac radije držati u banci nego da ga ulože u neki biznis?

MONITOR: Svojevremeno ste Crnu Goru nazvali genetski modifikovanom državom. Šta to tačno znaci?
BAĆA: Tim terminom sam pokušao da mislim Crnu Goru u kontekstu post-politike, odnosno post-demokratije. Za razliku od zapadnih demokratija koje su vremenom mutirale u postdemokratije, Crna Gora nikada nije ni bila demokratsko društvo, već je stvorena kao postdemokratija. Naša država je poput genetički modifikovanog organizma: entitet kome je genetski materijal izmijenjen na vještački način, struktura strogo kontrolisana, a čiji je konačni proizvod država instrumentalizovana za potrebe elita koje su je stvarale, pod geslom „prvo država, potom demokratija”. Genetski materijal Crne Gore kao da je mijenjan i reprogramiran, kako bi došle do izražaja samo željene osobine: asimetrični odnosi moći, koncentracija kapitala u rukama „državotvornih” elita, etnizacija politike, srastanje partijskih sa državnim strukturama, neujednačen regionalni razvoj, politički klijentelizam kao ključni vid horizontalne i vertikalne mobilnosti, zvanična politika ljubavi prema državi kao jedini legitiman vid patriotizma, nesposobna „institucionalna opozicija”… I ne samo što nikada nismo dobili taj demokratski apgrejd, nego sve više shvatamo da i nismo baš toliko nezavisna država koliko se priča po čaršiji. Uvučeni smo u polje kapitalističke dominacije – kao država potpuno zavisna od stranog kapitala. Ništa nijesmo u stanju da uradimo bez nepromišljenog zaduživanja i sumnjivih investicija. To se dobije kada fetišizujete državu – predmet koji nema nikakvo značenje i upotrebnu vrijednost izvan koordinata vaše fantazije. Mislim da je to Stari Liberal najslikovitije objasnio opisujući modernog crnogorskog patriotu, ali i stanje naše nezavisnosti: „Đedovinu prodao Rusima, kredit vraća Kinezima, struju plaća Italijanima, internet Njemcima, telefon Norvežanima, kod doktora ide u Beograd, ali slavi Dan nezavisnosti Crne Gore!”

MONITOR: Nerijetko kritikujete i opoziciju. Nedavno ste napisali da ,,opozicija nije zaslužila ni minimum poštovanja”. Zašto tako mislite?
BAĆA: Govorim o „institucionalnoj opoziciji”, dakle onoj partijskoj, jer „opozicija” je širok pojam. Prvo, meni zaista smeta to što se parlamentarna opozicija ponaša potpuno isto kao oni protiv kojih se tobože bore – ne odgovaraju za svoje postupke. Ne znam ja ko je kriv za njihov poraz, ali znam ko je odgovoran. A sjetimo se kako se reagovalo na one koji su pokušali da im ukažu na propuste. Kad ona elita čiji je posao da kritikuje rad druge elite nema sluha za opravdanu kritiku na svoj račun niti odgovornost za sopstvene poraze, to je onda samo puka reprodukcija sistema. To nije ništa drugo do isti onaj režim vladavine i obrazac isključivanja koji vladajuća elita koristi već četvrt vijeka, a koji opozicionu elitu otkriva kao „režim u malom”. A iz dana u dan, iz izbora u izbore, opozicione partije sve manje se libe da pokažu kako i one, poput režima, imaju „bogom dane lidere”. U takvoj konstelaciji, opozicione elite ne teže promjenama društvenih odnosa, već zamjenama političkih pozicija. Zato često kažem kako je maestralni film Snowpiercer Džun Ho Bonga zapravo alegorija o političkoj borbi u Crnoj Gori: nije poenta da se preuzme kontrola nad lokomotivom i vagonima prve klase, već da se voz napusti. Jedino se tako mogu ukinuti postojeći obrasci eksploatacije – kroz promjenu strukture društvenih odnosa.

Problem sa opozicijom leži i u tome što želi i da zadovolji interese Zapada, ali i da prikupi dovoljno glasova da svrgne DPS. To se najbolje da vidjeti u aktuelnoj priči o evroatlantskim integracijama. Zapad želi potvrdu da je opozicija bezrezervno za ulazak u NATO, makar to značilo zanemarivanje volje građana. Međutim, njih samo ti građani mogu dovesti do neophodnog broja mandata, a najveći dio tih građana nema mnogo entuzijazma za ulazak u jedan takav savez. DPS je u mogućnosti da gura tu priču jer tako kupuje podršku Zapada. Ali zaboravlja se jedna krucijalna stvar – da DPS nije odgovorna svojim biračima. To je jedina partija koja ne predstavlja interese i želje svojih glasača. Ne, ona ih kreira! Priča o ulasku u NATO je win-win situacija samo za DPS.

MONITOR: Šta u Crnoj Gori nije promašaj?
BAĆA: Aktivističko građanstvo kao način neposrednog uticanja na agendu javnog života. Recimo, svaka akcija koja ima za cilj sprečavanje tretiranja Crne Gore kao ličnog feuda vladajućih elita. To je ujedno i simboličko odbijanje zvanične politike ljubavi prema državi. Sve one vrijednosti zbog kojih smo spremni da se samoorganizujemo i branimo ih. Sjetite se: Buljarica, Beranselo, Gorica, Valdanos, Tara… Građani su tako pokazali da kontra režimu nije antidržavna aktivnost, već odbrana onog što oni vide kao Crnu Goru. Ukoliko smo u stanju da prepoznamo silu i teror koji žele da oduzmu nešto što je javno dobro, nešto za šta nam nije potrebno tržišno vrednovanje da bismo prema tome gajili emocije, onda to nije promašaj. Možda će zvučati idealistički, čak i patetično, ali vrijeme je da Crnu Goru izvučemo iz simboličkog prostora, i da ne ustajemo samo na himnu, već i na svaku ,,pravovremenu tržišnu valorizaciju” javnih dobara. Niko nama nije podario Crnu Goru, ona je uvijek bila naša, ali umjesto što branimo simboličke prikaze Crne Gore, valjalo bi da u jednom trenutku odbranimo i ono što ona jeste. Pa makar počeli od fontane.

Milena PEROVIĆ- KORAĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo