Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN MATIČEVIĆ, REDITELJ: Arsen je kao Kazablanka

Objavljeno prije

na

Šesti UnderhillFest zvanično je otvoren 4. juna u Crnogorskom narodnom pozorištu – projekcijom filma o Arsenu Dediću – Moj zanat reditelja Mladena Matičevića. Zamišljen kao intimistički portret jednog od najznačajnijih kantautora nekadašnje Jugoslavije, Moj zanat prati Dedićev životni put od djetinjstva u rodnom Šibeniku do danas i predstavlja do sada jedino kinematografsko ostvarenje posvećeno ovom umjetniku.

Mladen Matičević, koji je bio gost UnderhillFesta, najpoznatiji je kao reditelj igranih ostvarenja 1 na 1 i Zajedno, ali značajno mjesto u njegovoj filmografiji zauzimaju i dokumentarni radovi Geto, Kako postati heroj i Run for Life.

MONITOR: Svi mediji su najavili „Moj zanat” kao prvi većinsko hrvatski film koji je, od raspada SFRJ, režirao srpski reditelj. Kako je zapravo nastao film, kako ste odlučili da snimate priču o legendarnom kantautoru?
MATIČEVIĆ: Negde u proleće 2007. godine, dobio sam na poklon nekoliko kompakt diskova Arsena Dedića. Ja sam, kao i svi koji su rođeni u bivšoj SFRJ, donekle poznavao njegov opus, ali budući da sam u mladosti uglavnom bio okrenut rokenrolu, sa skepsom sam počeo da preslušavam albume. Vrlo brzo sam shvatio da je reč o izuzetnim delima i brže bolje sam pokupovao sve što se od Arsena moglo nabaviti. Uskoro sam uhvatio sebe kako slušam njegovu muziku i u stanu i u kolima i kako mi ona izaziva vrlo snažne emocije i što je još važnije slike u glavi. Tada sam shvatio da želim da snimim film o njemu i da moram da pronađem hrvatskog producenta. Imao sam sreće da sam sa nekih festivala poznavao gospođu Veru Robić-Škarica koja u Zagrebu vodi uglednu filmsku kuću Hrvatski filmski savez . Vera je bila dovoljno hrabra da u Hrvatskoj producira film koji režira srpski reditelj. Film je zatim finansijski podržao Hrvatski audiovizuelni centar, a onda i Filmski centar Srbije . Vrlo sam ponosan na činjenicu da sam prvi srpski reditelj koji je režirao većinski hrvatski film. Nadam se da će biti i obrnutih slučajeva i da će se zemlje bivše SFRJ ponovo povezati u sferi kulture.

MONITOR: Da li je bilo teško nagovoriti Arsena Dedića da govori o sebi?
MATIČEVIĆ: Uvek je teško nagovoriti nekoga da se otvori pred kamerom. Arsen nije bio izuzetak. Trebalo je puno vremena, gotovo godinu dana, da bi smo se nas dvojica uopšte dogovorili da pravimo ovaj film. Kada je snimanje počelo, stvari su postale još teže. Često smo se svađali oko toga šta u film treba da uđe, a šta ne. Nekada sam uspeo da isteram ono što sam hteo, nekada ne. On je bio vrlo oprezan kada su stvari koje govori o sebi u pitanju jer je bio svesan činjenice da će ovakav film biti nekakav finalni vizuelni dokument kada je on pitanju. Dakle, bilo je teško nagovoriti ga i raditi sa njim, ali istovremeno je bilo i veličanstveno biti u blizini čoveka koji je istinski genije. Na kraju, kada je odgledao film, bio je vrlo zadovoljan. Naš „rat” je rezultirao dobrim filmom.

MONITOR: Kažite nam nešto o realizaciji dokumentarnog filma. Koliko se razlikuje ono što snimite od prvobitne zamisli – da li ste dobili sve odgovore koji su Vas zanimali?
MATIČEVIĆ: Krajnji rezultat svakog dokumentarnog filma je gotovo uvek različit od onoga što je autor prvobitno zamislio. Na to utiču razne stvari, okolnosti, budžet, rokovi, relacija autor-glavni junak filma. Svaki reditelj kreće u realizaciju dokumentarnog filma sa određenim idejama ili čak predubeđenjima, ali se sve to neminovno menja na terenu. To što sam ja zamislio da nešto snimim je samo moja želja. Tome se vrlo često suprotstavljaju i okolnosti i akteri filma i nastaje neka potpuno nova vrednost. Posebno i poslednje preusmeravanje filma nastaje u montaži kada se vrlo često putanja dokumentarnog filma u potpunosti promeni, odnosno u njemu postane dominantan neki narativni tok koji je tokom snimanja delovao manje važno. Ipak, kada je film o Arsenu Dediću u pitanju, moram da kažem da je on gotovo potpuno onakav kakvim sam ga zamislio, jer sam ga snimao prilično precizno po unapred zamišljenom konceptu. Kao takav on u potpunosti odstupa od mojih prethodnih iskustava.

MONITOR: Šta Vas je najviše zanimalo da predstavite filmom – koji segment Arsenovog života?
MATIČEVIĆ: Moja osnovna namera je bila da kroz film pokušam da ,,saznam” ko je zapravo čovek koji stoji iza svih tih fenomenalnih pesama i poezije koju toliko volimo. Nisam želeo da se bavim faktografijom već karakterom čoveka čiji talenat, po mom mišljenju, prevazilazi sve druge u regionu. Moj zanat dakle nije zvanična već uslovno rečeno ,,emotivna” biografija Arsena Dedića. To je takođe film koji je potpuno subjektivan jer predstavlja ono kako ja vidim tog velikog umetnika.

MONITOR: Koliko vremena ste proveli u istraživanju i pripremama za film?
MATIČEVIĆ: Nisam proveo mnogo vremena u neposrednom istraživanju jer sam o Arsenu znao veoma mnogo, s obzirom na činjenicu da sam film o njemu želeo da snimam veoma dugo. Neposredne pripreme , koje su u stvari bili umetnički pregovori između mene i Vere Robić sa jedne strane i Arsena sa druge strane, trajale su nekoliko meseci jer nije bilo lako dogovoriti se sa njim kako taj film treba da izgleda. Takođe bilo je potrebno i vreme da bi se odabrale lokacije za ovakvu vrstu filma. U tome su mi pomogli kako Vera Robić-Škarica, tako i direktor fotografije Boris Poljak koji je dao izuzetan doprinos vizuelnom identitetu ovog filma. Na tome sam mu veoma zahvalan. Neke od najboljih scena u ovom filmu su njegova zasluga.

MONITOR: Naravno Vaše opredjeljenje da film bude crno-bijeli ispostavilo se kao pun pogodak. Ali zašto ste to odlučili?
MATIČEVIĆ: Zato što ja Arsenovu muziku vidim crno-belo. Pri tome, kada govorimo o crno-belom u sferi filma, ja pre svega mislim na velike klasične holivudske filmove. Arsenova muzika je u onom najboljem smislu starinska, emotivna i ima ogromnu težinu, baš kao veliki, stari filmovi koji ostaju zauvek. Arsen je kao Kazablanka. Njegova umetnost će ostati zauvek i kako je koja nova generacija bude otkrivala, ljudi će iznova shvatati da tu, u komšiluku , imamo jednog od najvećih evropskih kantautora svih vremena.

MONITOR: Kako birate teme koje ćete predstaviti u filmovima i možete li nam najaviti sledeći projekat?
MATIČEVIĆ: Teme kojima ću se eventualno baviti u filmovima biram potpuno nasumice. Mene su uvek zanimale potpuno različite stvari i zato pravim potpuno različite filmove. Takođe, ja u svakom trenutku pokušavam da paralelno razvijam nekoliko projekata. Moja teorija je da svakom autoru u proseku „prođe” tek svaki treći, četvrti film koji pokuša da napravi. Verujem da su oni filmovi koje uspem da snimim „odabrani” nekakvim prirodnim sistemom selekcije. Dakle, da bih se uopšte bavio filmom, moram da imam mnoštvo ideja u „džepu” i da se za svaku od njih podjednako borim. Na kraju se materijalizuje upravo ona koja je zbog nečega bila bitna. Ja dakle, vrlo često, ne biram šta ću da radim, već na neki čudan način teme odaberu mene.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo