Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN TOKIN, PISAC: Učim da živim svaki dan

Objavljeno prije

na

Ivan Tokin je pisac kojeg su ljudi zavoljeli kroz pisanje kolumne u magazinu City, u okviru koje se bavi svakodnevnim stvarima kao što su kuvanje, ljubav prema ženi, lojalnost psa… Najnormalniji čovek na svetu je njegov prvi roman koji je objavljen 2014. godine. Nedavno je bio gost Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga gdje je promovisao roman prvijenac, za koji je Teofil Pančić ranije rekao da je diskretno nježan, elegantan, s oporom završnicom. Takođe je dodao da odlično ide uz vino, sir i Majlsa Dejvisa i da ga treba čuvati na suvom mjestu zaklonjenom od sunca, uživati ga u samoći misleći na nekog dragog, dostižnog ili ne.

MONITOR: U vašoj biografiji piše da ste radili i kao konobar, prodavac čokolade, revizor računovodstvenih izvještaja, pomoćnik zidara… Da li je uvijek bio prisutan taj poriv za pisanjem i kako su izgledali Vaši spisateljski počeci?
TOKIN: Bio je uvek prisutan. Od kad se sećam. U ranim razredima osnovne škole počeo sam da vodim dnevnike i da pišem pričice. Ima zanimljivih priča iz tog perioda. Kao tinejdžer pisao sam srceparajuće pesme. Uvek sam pisao dnevnike, povremeno me je neko angažovao da napišem tekst za ovo ili ono, potpisan imenom ili pseudonimom. Uvek sam nalazio zadovoljstvo u pisanju, a u nekom trenutku sam počeo da nalazim spas. Čim sam ga ugledao, počeo sam redovno da se spasavam. I ne planiram da prestajem.

MONITOR: Iako je ,,Najnormalniji čovek na svetu” vaš prvi roman, publika već godina poznaje vaš rad zbog više od 100 objavljenih kolumni. Kad ste odlučili da napišete roman i da li je bio težak prelazak iz kraće literarne forme u roman?
TOKIN: Stvarno sam odlučio šest meseci pre nego što je izašao iz štamparije. Prvo je išlo teško, jer nisam imao pojma kako se to radi, a vuklo me je, osećao sam da je neophodno da uđem u dužu formu i da će mi to doneti nešto novo, da će izvući iz mene ono što kratka ne može. Bio sam u pravu, u stvari taj glas je u meni bio toliko jači od moje lenjosti i mog straha da prosto nisam mogao da ga ne čujem. Tako u stvari ništa nisam odlučio nego sam bio primoran da to uradim ili da crknem.

MONITOR: Dva su paralelna pripovjedna toka u romanu koja se sve vrijeme smjenjuju. Polovina poglavlja je opis fotografije iz djetinjstva – doba protagonistove porodične sreće, a drugi tok priče počinje njegovim hapšenjem. Čitalac kao da prati razgovor sa prošlošću, sa izgubljenim trenucima, nedorečenim dijalozima sa članovima porodice. Da li je ovo neka vrsta i vaše nostalgije i žal za prošlim vremenima?
TOKIN: Što se kompozicije romana tiče, samo mi je palo na pamet. Razmišljao sam kako da ispričam priču, i smislio ovo. Sećam se trenutka kad sam pomislio na fotografije. Nije to bio precizan plan kako će sve da izgleda, samo naznake. Ostatak se stvorio tokom pisanja i preživljavanja te priče.

Verovatno ima i nostalgije, mada ja ne vidim da je primarna. Ja te fotografije i razgovore koji ih prate, vidim kao pokušalj utemeljenja onogo što glavni junak jeste sada. Traženje nečega od čega bi se čovek odbacio, u trenutku kad mu život izmiče, a on ga traži.

MONITOR: U romanu protagonist pomaže „Priručnik za rukovanje samim sobom”. Kako Vi gledate na svakodnevicu i koji je Vaš recept opstajanja u njoj?
TOKIN: Svakodnevica je jedino u šta ponekad pomislim da se razumem. To je nešto u šta verujem. Skup trenutaka čini život, toga sam svestan, mada mi oni često izmiču. Život mi često izmiče dok planiram ili se kajem. Učim da živim svaki dan, ali retko uspevam. Uspeh najčešće dolazi izvan mene, kad me neko prene, kad vikne, kad se nešto strašno desi, kad me sva čula zajedno izdignu iznad prošlosti i budućnosti, onda živim. A ponekad, kad baš imam sreće, poživim malo i sam od sebe, samo osetim život, osetim da sam to ja koji sam tu, tada. Ne uživam u tim trenucima, i mislim da oni i nisu za uživanje. To su trenuci svesnosti kojima se klanjam.

MONITOR: Zanimljiv je naslov romana ,,Najnormalniji čovek na svetu”, a tokom čitanja čak malo i zbunjuje jer junak upada u mnoge probleme. Zašto baš ovaj naslov?
TOKIN: Naslov sam dao na brzinu jer je trebalo da se pošalje u tom trenutku zbog katalogizacije. Mislio sam da ću moći da ga menjam. Ispostavilo se da nisam mogao da ga promenim. U prvom trenutku sam bio očajan jer sam mislio da ću sigurno smisliti bolji, pa će mi biti krivo. Sekirao sam se što sam prvom romanu dao naslov tako brzopleto. Međutim, sedam meseci po izlasku romana, ja još nemam bolji naslov.

A zašto baš taj naslov? Zato što mi se sviđa taj tip iz romana. Volim kako se postavlja prema životu, bez kukanja, bez ljutnje, mirno i ne pridajući sebi veliku važnost. Voleo bih da on bude prosek, da on bude najnormalniji, jer bi onda ovaj svet bio mnogo bolje mesto nego što je sada.

MONITOR: U kolumnama često opisujete Beograd. Šta Vas sve vrijeme kod njega fascinira?
TOKIN: Fascinira me jedino to što sam rođen u Beogradu, što sam tu odrastao i proveo najveći deo života. Da se to desilo na nekom drugom mestu, opisivao bih to drugo mesto. Zanima me okruženje, a moje okruženje je Beograd. Beograd se menja, na načine koji mi se ne sviđaju, ali ne bih ništa menjao. Sve to ima nekog smisla, sigurno. To što ja taj smisao trenutno ne vidim, to ne znači da on ne postoji. Beograd nije od juče, a nije ni do sutra.

MONITOR: Planirate li da sakupite kolumne i objavite knjigu ili da li pišete novi roman?
TOKIN: Upravo to radim. Skupljam ih, biram, pravim planove za ilustracije. Trebalo bi da bude i desetak neobjavljenih i jedna priča, ili novela, videćemo kako će da ispadne. Mislim da će zbirka izaći za manje od dva meseca.

Ne pišem novi roman, mada imam plan. Sigurno znam da ću ga pisati sledeće zime, ili kasne jeseni. Negde ću otići, nadam se da će me neko primiti na residence za pisce, pa ću tamo na miru pisati. O čemu će biti ne znam, ili znam malo, ali to ništa ne znači, jer se to menja. Biće o životu, to je sigurno.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo