Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGO PILSEL, TEOLOG I NOVINAR IZ ZAGREBA: Mir je djelo primijenjene pravde

Objavljeno prije

na

Drago Pilsel, rođen u Buenos Airesu 1962. u obitelji ustaških emigranata (od 1989. živi u Hrvatskoj gdje radi kao novinar, gdje je diplomirao teologiju a onda i obranio magisterij znanosti iz oblasti moralne i političke teologije), glavni urednik portal Autograf.hr, jedan je od rijetkih koji ne propušta upozoravati na zloupotrebe oltara za političke svrhe ili za već uhodan katolički nacionalizam koji je iz perspektive crkvenih dokumenata nedopustiv i grešan. Tokom posjete pape Franje Sarajevu bio je cjelodnevni komentator prijenosa za Al Jazeeru Balkans.

MONITOR: Papa Franjo je prije nekoliko dana bio u pastirsko-državnoj poseti BIH, u Sarajevu. Nazvao je Sarajevo „evropskim Jerusalimom”. Kako bi ste prognozirali efekte ove poruke prije svega na vjernike?
PILSEL: Papa Franjo se poslužio metaforom mosta, suštinskom u Ive Andrića, kojom se služio i Sv. Ivan Pavao II, da bi opisao što očekuje i čemu se nada od katolika u Bosni i Hercegovini prema svojim inokonfesionalnim, inoreligijskim ili naprosto inokulturalnim zemljacima, a i od pripadnika inih vjerskih ili svjetonazorskih grupa prema katolicima i zapadu. Za razliku od apostolskog putovanja u Albaniju, gdje je izrijekom pohvalio tamošnju privrženost istoj naciji bez obzira na vjerske razlike, papa se u Sarajevu pokazao dobro informiranim, govoreći o raznim etnicima, ali nipošto o dijaspori, implicirajući da su ondje svi oni doma, svoji na svome, a ne tuđi, ne delegat drugih nacija. To je stav univerzalne Crkve, koji se razlikuje od prakse partikularnih crkava u BiH. Imam dojam da će se iz nacionalističkih torova, prvenstveno hrvatskih, pokušati neutralizirati ekumenske, mirotvorne i univerzalne poruke pape Franje tako što će ga se proglasiti ,,neprijateljem” hrvatskih interesa pa tako i onih najprizemnijih, zelenaških, međugorskih, o kojima se papa u više navrata ironično osvrnuo.

MONITOR: Ovo je i državna posjeta BIH. Koliko je snažan politički uticaj Vatikana, koji bi mogao djelovati i kao ekonomski „podsticaj”, tamo gdje Vatikan želi da pomogne državama u krizi?
PILSEL: To smo vidjeli i za pontifikata svetog pape Ivana Pavla II. koji je preko 600 puta javno progovorio u interesu BiH a i posjetio tu zemlju 1997. (u Sarajevu) i 2003. (u Banjaluci). Obje su posjete imale i državnički značaj, sarajevska više, naravno, od banjalučke. U Sarajevu je 1997. papa sreo tadašnje članove predsjedništva i, kao i sada Franjo, čelnike crkava i vjerskih zajednica. Papa Franjo je zadovoljan napretkom od kraja rata na ovamo ali nije zadovoljan postignutim pa je jasno rekao da treba ići prema naprijed. Bosna i Hercegovina mora poći dalje od Daytona, bio je jasan Papa, putem evropske integracije, jer ona je sastavni dio Evrope. To je jasna politička implikacija tog dijela papina obraćanja članovima Predsjedništva. U tome ima podršku Islamske zajednice. Nadamo se da će imati i podršku bosanskih Srba.

MONITOR: Koliko je na odluku pape Franje da sada posjeti BiH u tom dvostrukom svojstvu, uticao i porast islamskog terorizma u svijetu i neki znaci moguće regionalne destabilizacije?
PILSEL: Papa Franjo je i u Sarajevu opetovao tezu da se ratovi izazivaju ne zbog interesa onih na koje se rat survao, nego drugih, možda i dalekih, poput proizvođača oružja i trgovaca njime. To je rekao čak dva puta. On je i u Sarajevu nastavio tezom da smo svjedoci ,,Trećeg svjetskog rata”. Papa navodi proroka Izaiju: ,,Mir će biti djelo pravde” (32,17). Kada kaže da je ,,Mir djelo pravde” ne radi se o teoriji i planiranju pravde, već o pravdi koja je primijenjena, življena. Novi zavjet nas uči kako je savršeno ispunjenje pravde ljubiti bližnjega kao sebe same (usp. Mt 22,39; Rim 13,9). Dakle, istinska bi pravednost bila činiti toj osobi, tome narodu, sve ono što bih volio da bude učinjeno meni i mome narodu (usp. Mt 7,12). Ovo gotovo opće mjesto, od Benedikta XV prije 100 godina, preko Sv. Ivana XXIII (Pacem in Terris) i Sv. Ivana Pavla II (assiški molitveni susreti, ali i homilija na zagrebačkom Hipodromu 1994), ali u Sarajevu poprima značaj krajnje konkretnog zahtjeva, koji pokazuje izrazitu političku svijest pape i kad ostaje u striktno biblijskim okvirima.

MONITOR: O dolasku pape u Srbiju, nema još konsenzusa, prije svega između SPC i srpskog državnog vrha.
PILSEL: U Beogradu je po drugi puta ove godine boravio predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana kardinal Kurt Koch. Bio je u februaru kada se u Patrijaršiji počelo diskutirati o ulozi Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu, a sada je bio gost nadbiskupa beogradskog mons. Stanislava Hočevara i Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Na marginama se, naravno, razgovaralo i o Stepincu. Nikako slučajno, isti dan kada je papa Franjo primio u Vatikanu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović u Beogradu su se 28. maja sastali predsjednik Tomislav Nikolić i kardinal Koch. U Vatikanu su shvatili da ne smiju popustiti pritiscima Zagreba da se Stepinca kanonizira pošto poto pa se cijeli proces stavio na čekanje. Recimo, tek će se 24. novembra ove godine u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije održati simpoziji o odnosima Stepinca i pravoslavaca, a s druge strane će se vidjeti kako će uznapredovati ekumenski dijalog kojim će rukovoditi novi zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije. U Vatikanu su shvatili da će do toliko važnog kročenja jednoga pape u beogradski hram Svetoga Save doći, ali da strane trebaju usuglasiti stavove oko spornih pitanja. Stepinčevo je pitanje očito najspornije. Zagreb mora prihvatiti kritike SPC-a a Beograd mora prestati „lupati” s cifrom o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, ta pretjerivanja su monstruozna i kamen spoticanja suradnje Zagreba i Beograda i Beograda i Rima.

MONITOR: Delite li mišljenje nekih analitičara da u tome veliki uticaj ima Ruska pravoslavna crkva, pa i država Rusija koja je, smatra se, djelatni faktor u sprovođenju ruske politike u međunarodnim odnosima?
PILSEL: Ne, sasvim suprotno. SPC je prilično samostalna u vezi navodnog utjecaja Moskve. Mladi episkopi žele biti autonomni. Poznajem ih i odlični su. U prvome redu me jako raduje da je čovjek poput Porfirija Perića poslan kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski. Izvanredan je to čovjek, jako iskren i maksimalno zainteresiran za ekumenski i međureligijski dijalog, Isto tako je to i vladika Grigorije. Nisu oni jedini, dakako.

MONITOR: Ima i oni poznavalaca hrišćanske teologije i međuverskih odnosa koji smatraju da bi papa u Srbiju mogao doći na poziv svojih vernika, kojih najviše ima u Vojvodini?
PILSEL: Crkve će se dogodoriti prije nego vlade u Zagrebu i u Beogradu. Iako vjerujem da će u procesu približavanja Europskoj uniji beogradska vlast učiniti divovske korake ka normalizaciji. Puno je toga već, nemojmo biti nekorektni, i učinjeno. Osobito između bivših predsjednika Borisa Tadića i Ive Josipovića. Radi se „punom parom” da papa dođe u Beograd. Ja vjerujem da neće proći puno vremena a da tomu ne svjedočimo. Ne samo zbog 350.000 katolika koliko ih ima u Srbiji već i zbog toga što Vatikan kuca na vrata Moskve i preko beogradske patrijaršije.

MONITOR: Papa Franjo je dobio kritike nekih evropskih političara, među njima i britanskog premijera Dejvida Kameruna, kada je izjavio da nije dobro ismijavati nečija vjerska osjećanja i da se ako se to radi može očekivati reakcija sa druge strane. To je bilo nakon tragičnih ubistava u novinama Šarli Ebdo.
PILSEL: Ni u kojem slučaju se ne može govoriti o crkvenom relativiziranju ili opravdavanju terorističkog napada na parišku redakciju. Ali nije nikakva novost da je Vatikan izuzetno zabrinut zbog desetkovanja kršćana u Iraku i u Siriji. Papa kaže: ,,Stvarati mir svojevrsno je umijeće: zahtijeva se strast, strpljivost, iskustvo, postojanost. Blaženi su oni koji siju mir svojim svagdanjim radom, s gestama služenja, bratstva, dijaloga, milosrđa…,,Usred ove ratne klime, poput sunčeve zrake koja prodire kroz oblake odzvanja Isusova riječ u Evanđelju: “Blago mirotvorcima” (Mt 5,9). Poziv je ovo uvijek aktualan koji vrijedi za svaki naraštaj. Ne kaže Isus ,,Blaženi propovjednici mira”: svatko je sposoban govoriti o njemu, čak na licemjeran i lažan način. Ne. Isus (tako i papa Franjo), kaže: “Blago miro-tvorcima”, to jest, onima koji ga tvore, stvaraju.

MONITOR: Poznavali ste papu Franja dok ste živjeli i školovali se u Argentini. Kako je on trasirao svoje mjesto i ulogu u svijetu, kroz misiju, duhovničku i političku?
PILSEL: Gledajući i komentirajući u televizijskom prijenosu potresne i emotivne scene iz sarajevske katedrale meni će ostati urezana slika pape kako ljubi ruku čovjeka, jako bolesnog svećenika, koji je pobijedio želju za osvetom i koji je očistio svoje srce od mržnje i mnogima na Balkanu nažalost dominantne mane da se služe agresijom. Papa Franjo smatra da ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih. Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom, govorio nam je 1986. kada smo bili studenti fakulteta u Buenos Airesu kojem je bio rektorom. Oni koji vjeruju u Boga znaju koliko je Franjo spasio ljudi da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga znaju to isto.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo