Povežite se sa nama

INTERVJU

IGOR BEZINOVIĆ, REDITELJ: Film o Bojanu

Objavljeno prije

na

Na nedavno završenom 6. UnderhillFestu, nagradu Maslačak u regionalnoj selekciji dobio je film Veruda – film o Bojanu reditelja Igora Bezinovića. Žiri u sastavu Dragana Kanjevac, Erol Bilibani i Senad Šahmanović bio je jednoglasan – reditelj je izuzetno upečatljivo, a jednostavnim rješenjima predstavio pulskog mladića na ivici zakona čija iskrenost i dramatična životna priča ostavljaju bez daha. Protagonista filma – Bojan ima dvadeset i četiri godine i kako stoji u najavi – četiri i po godine svog života proveo je u zatvorima u Turopolju, Sisku, Glini, Remetincu, Puli, Zagrebu i Rijeci, a dvadeset godina svog života proveo je u pulskom kvartu Veruda.

Rad Igora Bezinovića je poznat podgoričkoj publici, jer je 2012. godine njegov film Blokada dobio Specijalno proznanje žirija na 3. UnderhillFEstu – međunarodnom festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici.

MONITOR: Film je oduševio podgoričku publiku, čak je i na trenutke uspio da je nasmije iako je tematika veoma tužna, pa me zanima kako je nastala “Veruda – film o Bojanu”?
BEZINOVIĆ: Film je nastao kao jedna od četiri epizode dokumentarne serije Hrvatske radio televizije o osobama kojima su skraćene zatvorske kazne te koje svoje kazne odrađuju putem sustava probacije. Bojan je jedan od četiri lika serije. Snimanje svake epizode je trajalo samo pet dana, što je iznimno kratak period, uzevši u obzir da snimanja mnogih dokumentaraca nerijetko traju mjesecima, pa i godinama.

MONITOR: Kako je izgledao vaš prvi susret s Bojanom i kakav ste odnos sa njim uspostavili dok je trajalo snimanje?
BEZINOVIĆ: Bojana su kao protagonista filma odabrali Slobodan Uzelac, hrvatski ekspert za probacije te Leon Rizmaul, jedan od producenata filma, oni su ga ranije upoznali. Ja sam ga prvi put susreo putem kratkog Skype razgovora, tijekom kojeg se pokazao iznimno verbalno sposobnim i motiviranim za snimanje. U Puli smo s njim proveli pet dana, prvoga dana nam je pokazao lokacije na kojima ćemo snimati, a već idućeg dana smo krenuli sa snimanjem.

MONITOR: Ušli ste u sve Bojanove svjetove, dotakli ste svakoga ko je uticao pri njegovom odrastanju, ali i sa onima koji su mu nanijeli bol. Da li je bilo teško pridobiti Bojana da govori o sebi?
BEZINOVIĆ: Rekao bih da smo ovim filmom, s obzirom da smo snimali samo pet dana, samo zagrebali površinu priče. Pretpostavljam da je gledateljima zanimljivo što priča kreće s činjenicama iz policijskih zapisnika, o kojima je Bojan bio spreman iskreno javno govoriti, a završava sa svojevrsnom rekonstrukcijom trauma iz djetinjstva, koje nam je Bojan s iznenađujućom lakoćom ispričao u kameru zadnjeg dana snimanja. Svrha te zadnje scene je da gledatelja potakne da pokuša razumjeti Bojana, iako tijekom gledanja filma ne može opravdati Bojanove postupke.

MONITOR: Iako ste rekli da je snimanje trajalo samo pet dana, ali me zanima kako je sve to teklo? Da li ste imali nekih problema tokom snimanja – neko nije htio da učestvuje?
BEZINOVIĆ: Snimanje je proteklo vrlo organizirano – s Bojanom smo jasno dogovorili da će on govoriti o stvarima za koje je osuđen, ali da nećemo ulaziti u djela za koja nije osuđen. Nismo željeli gurati priču u određenom unaprijed zadanom pravcu, već smo jednostavno pružili Bojanu priliku da u tridesetak minuta ispriča svoju stranu priče.

MONITOR: Da li je ovo snimanje na neki način bilo dio njegove rehabilitacije? Kako je reagovao kad je pogledao film?
BEZINOVIĆ: Bojan je rekao da je uživao snimajući film, a osobno je došao razgovarati s publikom na premijeri na ZagrebDox festivalu, u društvu dvojice prijatelja. Prije premijere željeli smo da Bojan pogleda i odobri film, jer nismo željeli uvrštavati scene koje bi ga na neki način mogle oštetiti, a i na samoj premijeri je iskazao zadovoljstvo filmom. Nadam se da će ova serija i njemu i ostalim trima likovima serije pomoći da se odvoje od svoje kriminalne prošlosti. Serija će biti emitirana na HRT-u najesen.

MONITOR: Film koji vas je proslavio je “Blokada” – film o štrajku studenata Filozofskog fakulteta. Oba filma koja je imala prilike da pogleda podgorička publika na UnderhillFestu su filmovi socijalne tematike. Što vas privlači takvim temama?
BEZINOVIĆ: Film Blokada je nastajao godinama, a Veruda u samo nekoliko tjedana, tako da je proces rada na ta dva filma meni osobno jako različit. Međutim, socijalna tematika prisutna je u dokumentarcima od samih začetaka dokumentarnog filma, čini mi se da su dokumentarci i socijalne teme u mnogo slučajeva nerazdruživi pojmovi, iako sadržajno slični filmovi mogu imati posve drugačiju filmsku formu.

MONITOR: Cijela ekipa koja je radila BLOKADU bila je aktivni učesnik studentskih protesta. Koliko je bilo teško sve vrijeme snimati, biti dio te priče, a ostati nepristrasan?
BEZINOVIĆ: Mislim da u žanru angažiranog dokumentarca, a osobito u filmovima koji se bave političkim aktivizmom, nije bitno ostati nepristran. Dapače, čini mi se da je radeći takve filmove bitno otvoreno biti na strani likova filma koje snimaš, ali istovremeno njihove postupke ne idealizirati, već ih prikazati na filmski zanimljiv način. A onda ostaje na gledatelju da pogleda film i osjeti vjeruje li ciljevima i postupcima likova ili ne.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo