Bilo bi dobro ukoliko bi nas sadašnje vlasti poštedjele problema koje je proizveo prethodni (DPS) juriš na CBCG. Planirani udar na DRI tu dođe kao svojevrsna nadogradnja sistema „uvijek može gore“. Institucije se mogu popravljati i bez toga da se prethodno razruše do temelja

U sjenci svega što nas je zadesilo, aktelna parlamentarna većina insistira  da već na ovoj sjednici Skupštine CG izglasa novi zakon o Centralnoj banci. I nastavi pripremu novog zakona o Državnoj revizorskoj instituciji (DRI).

„Sadašnji princip da senator DRI praktično ima doživotan status niti je demokratski niti ispunjava evropske standarde“, obrazložio je predsjednik Odbora za ekonomiju Dejan Đurović (DF), otkrivajući nešto što, izgleda, ne znaju u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji… gdje se Senatori DRI takođe biraju doživotno, odnosno do odlaska u penziju. Samo što se tamo vladini zvaničnici ne ljute na izvještaje DRI nego otklanjaju (sitnije) nepravilnosti. I daju ostavku ako su one ozbiljnije i finansijski teže.  

Đurović, istovremeno, najavljuje da će novi zakon o CBCG biti uskoro izglasan, uprkos primjedbama na njegov sadržaj i trenutno sporan legitimitet parlamenta. „Tako otklanjamo politiku iz izbora guvernera CBCG i svako ko ispunjava uslove može da se kandiduje“.

Dovoljno da prepoznamo suštinu: Tri koalicije koje imaju većinu od 41 poslanika planiraju da izmjenama postojećih zakona dođu u priliku da predlože i izaberu novog guvernera i članove Savjeta CBCG, baš kao i članove Senata DRI. Makar to bilo i u suprotnosti sa standardima i preporukama EU i MMF-a.

Preuzimanje kontrole imenovanjem podobnih kadrova, na čelne funkcije institucija koje kontrolišu finansijski sistem (CBCG), te uspješnost i zakonitost raspolaganja državnim novcem (DRI) bio bi važan korak avgustovskih pobjednika ka planiranom preuzimanju vlasti. Po dubini i visini. Pitanje je, međutim, vrijedi li taj posao novih nesporazuma i sporenja sa međunarodnim partnerima i onim dijelom ovdašnje javnosti koji nije blagonaklon prema ideji da se Crnom Gorom vlada po modelu koji je uspostavio DPS. Samo, sada, bez DPS-a. Uz sve ekonomske i političke rizike koje takva praksa nosi.

Krenimo od Centralne banke. Aktuelni guverner Radoje Žugić potrošio je jesenas i svoj drugi mandat i trenutno vrhovnom monetarnom institucijom upravlja kao v.d. Važeći Zakon, koji je on pripremao, daje mu pravo na još jedan mandat, a odlazeći predsjednik Milo Đukanović parlamentu je, u skladu sa svojim ustavnim ovlašćenjima, predložio da Žugića reizabere. Tu su ideju u Skupštini Crne Gore – ignorisali.

Pošto smo izabrali novog predsjednika iza koga su stale sve članice parlamentarne većine, za očekivati je bilo malo strpljenja. Jakov Milatović, kada preuzme funkciju, dobio bi priliku da novom sazivu parlamenta predloži kanidata za novog guvernera. I – riješen jedan problem. Žugić odlazi. Ali…

Prema amandmanima DF-a, koji su postali sastavni dio Zakona o CBCG, predsjednik države više ne bi imao pravo i obavezu da predlaže čelnog čovjeka Centralne banke. Taj bi posao, po novome, radio parlamentarni Odbor za ekonomiju. Skupštinska većina bi, dakle, sama sebi predlagala novog guvernera. I to bi bilo, kako ono reče poslanik Đurović, „otklanjane politike“  iz procedure.

Istovremeno, u DF-u su isplanirali, a njihovi partneri prihvatili, normu kojom bi usvajanjem novog zakona o CBCG prestao mandat aktuelnom Savjetu Centralne banke. Pa bi, uz novog guvernera, oni odlučivali i o budućim članovima tog tijela (Skupština imenuje četiri člana Savjeta što čini polovinu njegovih članova). Po mogućnosti, izgleda, prije predstojećih izbora.

Iako radikalan, plan preuzimanja CBCG nije sasvim nov. Nešto slično je 2010. izveo DPS, na prijedlog tadašnjeg premijera Mila Đukanovića i njegovog ministra finansija Igora Lukšića. Tada je novim zakonom, prijevremeno, sa funkcije sklonjen guverner Ljubiša Krgović. Tadašnja opozicija, a mnogi od njih su danas u klupama koje pripadaju parlamentarnoj većini, oštro se protivila prijedlogu koji je, prema njihovom sudu, gazio princip nezavisnosti CBCG.

To što su u međuvremenu promijenili mišljenje posljedica je činjenice što na CBCG sada gledaju iz perspektive vlasti. I vide je kao mogući plijen. Baš onako kako je prije 12 godina vidio DPS.

DF, Demokrate, SNP, URA i njihovi koalicioni partneri ne mogu reći da nijesu svjesni brojnih  kritika i mogućih posljedica najavljene odluke. Šef misije MMF-a za Crnu Goru Srikant Sešadri kaže kako su parlamentu „direktno“ saopštili da postojeći sistem izbora guvernera ne bi trebalo mijenjati. „Naš je stav (MMF-a) da je procedura dvostrukog veta u potpunosti usklađena sa najboljom međunarodnom praksom, jer uključuje dvije odvojene, ali direktno na izborima izabrane grane vlasti (predsjednik države i poslanici), čime se štiti CBCG od političkog uticaja bilo koje institucije.“

Dodatno je isto pokušao da pojasni i bivši guverner Ljubiša Krgović. „Ja bih izbjegao da se tim zakonom skraćuje mandat članovima Savjeta CBCG, već samo treba da se odnosi na izbor novih, jer je to suprotno međunarodnim standardima“.

Primjedbama MMF-a tu nije kraj. Mediji su već citirali njihova radna dokumenta koja ukazuju da članove Savjeta treba imenovati „postepeno“, a ne odjednom „kako bi se obezbijedio kontinuitet rada“. I naglašavju potrebu da se zakonom predvidi procedura koja „ohrabruje imenovanje kvalifikovanih lica“.

Suprotno tome, Đurović u ime DF-a gura prijedlog da se za članove Savjeta mogu birati kandidati sa deset godina radnog staža, umjesto dodsadašnjih „pet godina na rukovodećim funkcijama“. To predstavlja svjesno snižavanje  kriterijuma koje bi se moglo odraziti na kvalitet rada čelnih ljudi CBCG. A šta to znači, vidjeli smo na primjerima Prve i Atlas banke.

Radoje Žugić je, ne zaboravimo, bio važan akter obje priče.

Početkom oktobra 2008. Prva banka, u kojoj su braća Milo i Aco Đukanović imali većinski paket akcija, imenuje Žugića prvo za člana a uskoro i predsjednika Odbora direktora banke. Sredinom oktobra 2008. Žugić je saopštio da je zbog novog profesionalnog angažmana podnio ostavku na mjesto direktora Fonda PIO.

Problemi Prve banke uskoro su kulminirali, pa je sredinom decembra te godine Žugić, kao predsjednik njenog Odbora direktora sa tadašnjim ministrom finansija Igorom Lukšićem potpisao ugovor o vladinoj pozajmici od 44 miliona eura ,,isključivo za obezbjeđenje likvidnosti”.

Potom se Žugić ,,vratio” u Fond PIO, iako tadašnji Zakon o sprečavanju konflikta interesa nije dozvoljavao paralelne aranžmane te vrste. A Igor Lukšuć je koju godinu kasnije Evropskoj komisiji objašnjavao kako sredstva data Prvoj banci nijesu korišćena po utvrđenim pravilima. To ni njega ni Žugića nije spriječilo da napreduju u službi. Lukšić je postao premijer a Žugić guverner CBCG.

Guverner je 2012. prekinuo mandat da bi postao ministar finansija u vladi Mila Đukanovića, pa se opet vratio na mjesto guvernera 2016, neposredno pred formiranje tzv. vlade izbornog povjerenja.

Na naslovnim stranama ponovo se našao sredinom 2018, kada je skupa sa šest  članova Savjeta CBCG od Skupštine CG zatrađio da po hitnom postupku razriješi viceguvernerku zaduženu i za kotrnolu banaka Irenu Radović, spočitavajući joj navodnu nestručnost, donošenje odluka u ličnom interesu i odavanje poslovne tajne. Irena Radović je smijenjena, prošla kroz golgotu, a sve njegove optužbe protiv nje su pale na sudu.

Dok se Žugić obračunavao sa neposlušnim saradnicima, dvije banke odbjeglog tajkuna Duška Kneževića – Atlas banka i IBM – tonule su u propast. Brzo i nezaustavljivo.

U aprilu 2019. Žugić u Monitoru tvrdi da je CBCG blagovremeno preduzela adekvatne mjere prema bankama „koje imaju problem sa radom“. (Tekst Bankarski sistem na pragu nove krize: Ko krije Kneževićev sunovrat, a ko će to da plati). Mjesec dana kasnije u Kneževićeve banke uvedena je prinudna uprava. Pa stečaj.

Žugić i njegovi saradnici iz kontrole banaka pravdali su se kako su tek nakon uvođenja privremene uprave utvrdili da su parametri Atlas banke znatno lošiji nego što ih je banka predstavljala. „Našli su nekoliko skrivenih mana“, glasilo je objašnjenje.

Istovremeno je ekonomska analitičarka i finansijska forenzičarka Mila Kasalica  zvaničnicima CBCG spočitava da su „pronašli u brojkama trošak koji je u revizorskim izvještajima identifikovan još od 2014, a u izvještajima Kontrole banaka CBCG  u 2015. godini…“.  Ali, Žugić i njegovi saradnici su te izvještaje ignorisali. I to nas je, pojedinačno i kao društvo, koštalo blizu 200 miliona.

Zato ne treba tugovati zbog njegovog odlaska. Naprotiv. Ali bi bilo dobro ukoliko bi nas sadašnje vlasti poštedjele problema koje je proizveo prethodni (DPS) juriš na CBCG. Planirani udar na DRI tu dođe kao svojevrsna nadogradnja sistema „uvijek može gore“.

Zoran RADULOVIĆ