Imao sam nekad davno jednog poznanika. Muka je živa bila sjesti s njim u kafanu. Valjda je živio za trenutke kad može do mile volje da ponižava konobare. Svakom riječju i gestom pokazivao je da smatra da je pravo gosta u kafani da konobara tretira kao niže biće koje obavezno treba šikanirati. Iako sam znao da neće biti vajde, pripomenuo sam mu jednom da se ponaša potpuno u skladu sa jednom starom crnogorskom poslovicom, ali samo kad mu se čini da konobar nije otresit. Spram onoga šta sve ta poslovica kazuje, Frojdova psihoanaliza je naivna po svojoj pretenziji da prodre u dubinu ljudske duševne nutrine.

Kako i priliči, u vrijeme dok su riječi još bile skupe i nije se beskrajno brbljalo, narod ju je izbrusio taman kako treba: „Ne daj ti bože da te bije bjeni!“, odno sno, onaj što su ga bili. Nije tu narod smišljao nikakvu zgodnu „psihološku koncepciju“ da bude u centru pažnje na nekom svjetskom kongresu psihologa, da novim trendom u tzv. psihologiji ličnosti ili nečemu od te vrste zatrpa edicije i časopise, niti da sebi pojača tzv. „indekse citiranosti“, još manje da ispunjava stranice sveznajućih ženskih novina u rubrikama o tajnama duše, naročito ženske. Narod je samo u duge lance generacijskih spoznaja uvezivao najtemeljnija i stal no ponavljana antropološka iskustva. I utvrdio je davno neku dublju zakonomjernost psiholoških i patoloških ekvivalencija, opakijih i od tanatosa i od erosa i od svega što su izmaštali sljedbenici bečkoga doktora.
Čudo je božje koliko se na svakoj strani može naći dokaza te zakonomjernosti. Sadistički tuče onaj koga su sadistički tukli. Koga su od malih nogu strašili, za toga se svijet dijeli na strašene i one koji straše, te boga moli da se i njemu pruži prilika da nekoga straši. Na koga su gadno brečali, taj gleda da odabere struku u kojoj može do mile volje i bez opasnosti po sebe brečati na ljude. 
Najstrašnije mrzi onaj koga su odnjivili u mržnji. Onaj što su ga od malih nogu sjetovali da lupeština nije prestup, ima sasvim specifičnu recepciju stvarnosti: za njega se stvarnost sastoji dijelom od bezvrednih stvari, a dijelom od tuđih stvari koje bi po svaku cijenu valjalo nekako prisvojiti. Koga su od malena ponižavali, cijelog života čezne da nađe nekoga koga će moći ponižavati. Koga su stalno nečim uslovljavali, taj čeka svojih pet minuta kada će moći nekome postavljati neke uslove. Većini takvih ljudi teško je da shvate i prihvate da je suština svake zajednice u uzajamnosti priznanja jednakog prava na sve ono na što ljudi mogu imati pravo. Za njih životna „pravda“ je u tome da se nekada trpljeno zlo namiri mogućnošću činjenja zla, da se nekada pretrpljena nepravda namiri sadašnjom moći da se drugome čini nepravda.
Predsjednik države Crne Gore, onako odlučno i državnički, reče skoro nešto u smislu da Kosovo, ako misli da uspostavlja diplomatske odnose s Crnom Gorom, najprije mora priznati status crnogorskoj nacionalnoj manjini na Kosovu. Eto, zapalo i njega da nekoga nešto i nečim uslovljava. Nije, naravno, Predsjednik države Crne Gore bio kapac da isti takav uslov za priznanje crnogorske nacionalne manjine postavi Srbiji u vrijeme kada su, poslije referenduma, Crna Gora i Srbija uspostavljale diplomatske odnose. 
Uopšte mi nije milo što me Predsjednik države Crne Gore pomalo asocira na onoga moga poznanika s početka priče.

Milenko PEROVIĆ