Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS PAVELIĆ, NOVINAR I KOLUMNISTA IZ HRVATSKE: Evropa danas: tvrđava za privilegovane

Objavljeno prije

na

Od nasilja hrvatskih policajaca na istočnim granicama, najviše na onima s BiH, gora je još samo politika Evropske unije prema izbjeglicama

 

MONITOR: Hrvatska je, od skoro, dio Šengen i Euro zone. Tvrdi se da su cijene, uprkos tvrdnjama iz Hrvatske Vlade, porasle poslije ove promjene. Kako se građanke i građani Hrvatske nose sa ekonomskom krizom?

PAVELIĆ: Cijene rastu iz dana u dan. Inflacija je krenula prije otprilike godinu, i sad je jedna od najviših u EU, viša od 12 posto. Pogoršalo ju je i uvođenje eura 1. siječnja ove godine, jer su trgovci uistinu besramno povisili cijene. To je Vladu očito šokiralo, pa je krenula u obračun s trgovcima, prijeteći im i zahtijevajući da cijene vrate na staro. Zvučali su poput dekadentnih socijalista koji unaprijed znaju da su izgubili bitku. Naravno, sve uzalud: ne možete u kapitalizmu državnim intervencionizmom utjecati na cijene. A možda ta Vladina halabuka i nije bila ništa drugo nego politički PR trik.  Minimalna je plaća malo viša od petsto eura, medijalna oko 900, a prosječna oko hiljadu. Znam da čitateljima u Crnoj Gori to može zvučati mnogo. Dakle, jedino što Hrvatima možda može zvučati kao neka groteskna utjeha, jest to da se u BiH, Srbiji i Crnoj Gori vjerojatno živi još lošije. Ali, naravno, nikakva utjeha to nije nikome: kad bismo bar svi zajedno živjeli tri puta bolje – bar kao, recimo, Slovenci.

MONITOR: U vezi sa ulaskom Hrvatske u Šengen prostor, zapaženo je protivljenje osam relevantnih međunarodnih i domaćih organizacija. To nije imalo posljedica. Razlog je „tvrđava Evropa“ ili nešto drugo?

PAVELIĆ: ,,Tvrđava Evropa” – dobro ste to rekli. Od nasilja hrvatskih policajaca na istočnim granicama, najviše na onima s BiH, gora je još samo politika Evropske unije prema izbjeglicama. Svo nasilje koje Hrvatska provodi nad izbjeglicama koje pokušavaju prijeći granicu EU, i zbog čega su se opravdano bunile nevladine organizacije koje spominjete, ali i mnoge druge, opravdano je politikom EU. Da se EU drukčije odnosi prema izbjeglicama, drukčije bi se odnosila i Hrvatska. Hrvatska je, posve nepromišljeno, pristala da bude karaula, palanka Evrope. Nedavno sam pisao o ulasku Hrvatske u Schengen. Tekst je objavljen pod naslovom ,,Euforija palanke”. Uistinu: oduševljenje ulaskom u Schengen mogli su iskazivati samo oni koji odbijaju vidjeti svu stvarnost, i zapažaju samo njezinu ljepštu stranu, Europu bez granica za Hrvate i Europljane. Biti danas Europljaninom, biti dijelom Evrope koja dopušta da se ljudi utapaju u Mediteranu, i ginu na našim granicama, u našim šumama, rijekama i gudurama, svakome iole odgovornom treba izazivati građanski sram, protest i pobunu. To je Evropa danas: tvrđava za privilegirane, groblje za deprivirane.

MONITOR: Pišete o fenomenu „hrvatskog bijega sa Balkana“ o „balkanskim traumama“ i nesposobnosti Hrvatske da pomogne zemljama Zapadnog Balkana. Može li se to objasniti samo 90-im godinama ili je „balkanski kompleks“ u Hrvatskoj, neka vrsta trajnijeg kulturološkog fenomena?

PAVELIĆ: Svakako trajnijeg. Franjo Tuđman bio je pravi šampion nesposobnosti da Hrvatsku u pravo vrijeme pozicionira na pravo mjesto: kada su mu, u prvoj polovini 90-ih, ponudili da se Hrvatska priključi srednjeeuropskim zemljama, tada mladim istočnoeuropskim tigrovima demokratizacije, on je to odbio, nastavljajući uprazno tvrditi da Hrvatska nije balkanska zemlja, premda je cijelom svojom politikom potvrđivao baš to; danas, kada srednja Europa klizi natrag u autoritarizam, Hrvatska se polomi da se priključi tim zemljama. I to iz istog, kako dobro rekoste, ,,balkanskog kompleksa”, koji uistinu jest trajan kulturološki fenomen. Točnije rečeno, kulturološka farsa.

MONITOR: I Vi iznosite podatak od 1816. nestalih na području Hrvatske tokom rata 90-ih. Pomaka nema ni u Srbiji. Prije nekoliko mjeseci, na Sljemenu je obilježena godišnjica stradanja porodice Zec. Ponovo je rečeno da kazne za počinioce njihovog ubistva nema,  kao ni dostojne memorijalizacije. Znači li to da je suočavanje sa prošlošću bilo neuspješno?

PAVELIĆ: U cijeloj bivšoj Jugoslaviji, suočavanje s prošlošću bilo je uspješno tek u mjeri u kojoj je korisna arhiva Haškog suda. Što od suočavanja s prošlošću uistinu imamo, imamo od Haškog suda. Imamo, istina, i neke dobre presude Suda BiH, pa i sudova u Hrvatskoj i Srbiji, ali svi se ti ovdašnji pravosudni rezultati mogu promatrati kao rukavci intervencija međunarodne zajednice. Sami nismo učinili baš ništa, uz časne i rijetke izuzetke aktivista za ljudska prava u svim našim zemljama, i njihovih mladih nasljednika. Oni su, međutim, tek iskre plemenitosti u mraku ravnodušnosti; nisu, nažalost, nikada uspjeli postati istinska društvena snaga. Utoliko je i potraga za nestalima već odavno sramotna i bešćutna politička igra dviju ravnodušnih vlada. Komemoracija Aleksandri Zec na Sljemenu, na koju je i prošle i ove godine došao zagrebačke gradonačelnik Tomislav Tomašević, mogao bi biti stidljiv početak povratka nekim ranijim plemenitim gestama, kakve su bile pokloni bivših predsjednika Srbije i Hrvatske Borisa Tadića i Ive Josipovića 2010. u Vukovaru i u Paulin dvoru, ili Josipovićeve isprike u Sarajevu iste godine. No, nažalost, malo je od toga imalo istinsku snagu društvenog iscjeljenja.

MONITOR: Često se govori o opasnosti da Rusija na Zapadnom Balkanu izazove neku vrstu „drugog fronta“. Kako procjenjujete domete i opasnost od uticaja Vladimira Putina, ne samo na Zapadnom Balkanu?

PAVELIĆ: Čini mi se da na Balkanu nije dovoljno osviješteno kolika je  putinizam opasnost za cijelu Evropu, i u geografskom, i u političkom, i u civilizacijskom smislu. Putin je, u pismu Bidenu u prosincu 2021, zahtijevao da se NATO vrati na granice iz 1997, što praktički znači zahtjev za resovjetizacijom cijele istočne Evrope, za povratkom na sferu utjecaja iz Varšavskog pakta. Kako bi se u tom scenariju provela bivša Jugoslavija, možda može sugerirati rečenica koju je ruski maršal Žukov 50-ih izgovorio Titovom ambasadoru Veljku Mićunoviću, koji ju je zabilježio u svojim memoarima Moskovske godine iz 1977… Parafraza te rečenice glasi otprilike ovako: Mi Sovjeti smo jaka država. Da smo htjeli, 1948. pregazili bismo Jugoslaviju za tri dana.

MONITOR: Iako pravih mirovnih pregovora  još nema,  pretpostavlja se da će glavni pregovarači biti Rusija i SAD. Sve više se računa i na „faktor Kina“, a EU djeluje samo kao partner SAD-a. Gdje da tražimo odgovor za toliku globalno-političku defanzivu EU?

PAVELIĆ: EU nije ni zamišljena da bude vojna sila. Europska demokracija i europsko blagostanje trebali bi biti, da tako kažem, najljepši cvijet zapadne demokracije. Putinizam nije pokrenuo samo rat protiv Ukrajine; njegovi prvaci tvrde da je riječ o ratu protiv Zapada. Čini mi se da smo opet u nekoj vrsti vrijednosnog rata, u kojemu putinizam simbolizira diktaturu i osobnu neslobodu, a Ukrajina demokraciju i slobodu pojedinca. Ako je to točno, a ja sam uvjeren da jest, tada se savezništvo sa SAD – sačuva li ta zemlja vlastitu demokraciju – čini jedinim logičnim odabirom.

 

Plenkovičeva Vlada je  ublažila proustaški val prethodne Vlade

MONITOR: Nedavno se u Hrvatskom saboru glasalo o povjerenju premijeru Andreju Plenkoviću. Plenković je dobio povjerenje Sabora koje je na upit stavio opozicioni Domovinski pokret. Opozicija nije nastupila jedinstveno. Znači li to da je opstanak Plenkovića bedem protiv ultra-desnice?

PAVELIĆ: I da i ne. Glasanje o povjerenju Plenkoviću nije imalo veze s tradicionalnom, dubokom podjelom hrvatskog društva na koju aludirate kada spominjete ultra-desnicu. Opozicijski pokušaj opoziva premijera, za koji se  znalo da je uzaludan, bio je motiviran golemim valom korupcijskih afera Plenkovićevih ministara koje su proteklih mjeseci preplavile javnost. Ali, kada govorimo o tome je li Plenkovićeva Vlada bedem protiv ultra-desnice, mora se istaknuti važnost koalicije Plenkovićevog HDZ-a i Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Milorada Pupovca. U Hrvatskoj i Srbiji česta je interpretacija – koja izvorno pripada desnici ali je često prihvaća i ljevica – da politička koalicija HDZ-a i SDSS-a nije više od koristoljubive taktike HDZ-u da ostane na vlasti, a SDSS-u da sudjeluje u vlasti. Ta je interpretacija ili zlonamjerna, ili plitka, ili nedomišljena, ali u svakom slučaju netočna. Čak kad bi politička koalicija HDZ-a i SDSS-a i bila motivirana isključivo razlozima političke taktike, ona bi, neovisno o motivima HDZ-a i SDSS-a, daleko nadmašivala motive tih stranaka. Jer, hrvatsko-srpska politička suradnja u Hrvatskoj jedan je od temeljnih uvjeta ne samo političke, nego i civilizacijske stabilnosti zemlje, i lakmus test njezine tolerancije. Ona je pokazatelj vrijednosne zrelosti hrvatske političke elite, ali, donekle, i cijeloga društva. Utoliko, s obzirom da Andrej Plenković tu koaliciju brani baš na taj način – ne političkom, nego vrijednsnom retorikom – može se tvrditi da ,,opstanak Plenkovića jest bedem protiv ultra-desnice”. Uostalom, njegova je Vlada ublažila proustaški val prethodne Vlade. S druge strane, s HDZ-om nikad ne znate: prostuaški val koji spominjem također je pokrenula Vlada u kojoj je HDZ bio najjača stranka.

 

Neznanje o BiH  u Hrvatskoj je zapanjujuće

MONITOR: Često se govori o tome da Hrvatska (kao i Srbija), ne odustaju od svojih interesa u BiH, pa ni od starog projekta o njenoj podjeli. Kakvo je opšte raspoloženje u Hrvatskoj kada se radi o njenim vezama i uticaju u BiH?

PAVELIĆ: Široka javnost u Hrvatskoj kronično je i potpuno nezainteresirana za Bosnu i Hercegovinu. BiH se u Hrvatskoj doživljava u procesima dugog trajanja: možda nikada o toj zemlji nije promijenjena percepcija kao o tajnovitom,  nepoznatom i manje vrijednom susjedstvu koje se nikako ne može razumjeti, i o kojemu je dovoljno znati tek to da Bosanci znaju biti duhoviti, srčani i naivni ljudi. Donekle karikiram, ali istina je da je neznanje o BiH u Hrvatskoj zapanjujuće, ako se ima na umu objektivna i višestruka bliskost dvije zemlje i njezinih ljudi. Tako se Bosnom u Hrvatskoj bavi samo politika, a i to često po obrascu: što češće i što više, tim gore. Hrvatska je za Bosnu, u posljednje tri decenije, bila najzainteresiranija u Tuđmanovo vrijeme – tim gore za Bosnu. Dvijetisućitih, u vrijeme predsjednika Stjepana Mesića, bilo je dobronamjernih inicijativa, ali nijedna se nije čvrsto uhvatila, jer nije bilo dovoljno političkog razumijevanja i osmišljene strategije. Danas, kako ste i sami spomenuli, Plenković  i Milanović imaju podjednake stavove, ali su ih pukom retorikom uspjeli pretvoriti u različite politike. Pretjerano bi bilo tvrditi da hrvatska politika danas želi podijeliti BiH; točnije bi bilo reći da zna što želi kratkoročno – da Hrvati mogu izabrati sve svoje političke predstavnike – ali ne i strateški, dugoročno. Ključne i konačne odluke, rekao bih, jako će mnogo ovisiti o okolnostima na koje Hrvatska ne može utjecati.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANA LALIĆ-HEGEDIŠ, PREDSJEDNICA NEZAVISNOG DRUŠTVA NOVINARA VOJVODINE: Hajka će se završiti kada Vučić opozove svoje poslušnike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podrška međunarodnih organizacija i pritisci EU zvaničnika i stranih ambasada na srpsku vlast su jedini način da se ova krvločna hajka na Dinka Gruhonjića i mene završi

 

MONITOR: U vrijeme vanrednog stanja usled pandemije kovida, bili ste uhapšeni zbog izvještavanja o situaciji u zdravstvenim ustanovama u Novom Sadu. Sada ste ponovo na žestokom udaru, na društvenim mrežama i preko SMS poruka…Čini se kao da ste na nekom mogućem spisku „dežurnih krivaca“?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Srpskim vlastima je uvek potrebna lista “dežurnih krivaca” kojom se skreće pažnja građana sa nepočinstava, nepodopština i političkih marifetluka vladajuće koalicije. S obzirom da svojim izveštavanjem godinama ukazujem na sistemsku korupciju, nepotizam, partijsko iživljavanje nad građanima, koketiranje sa nacionalizmom, na bahatost, siledžijstvo … a uz to radim u nezavisnim medijima koje Vučić otvoreno naziva “stranoplaćeničkim i izdajničkim”, moje ime je podvučeno na svim njihovim spiskovima za obračun. Za mene ništa novo, jer prezime moje porodice se već devedesetih našlo na jednom takvom opskurnom spisku. Tada ga je sastavljao četnički vojvoda, haški osuđenik i Vučićev politički otac Vojisalav Šešelj, za potrebe proterivanja Hrvata iz Srema. Danas, njegov najbolji radikalski đak samo nastavlja Šešeljevu misiju i viziju, a to je hegemonističko društvo podeljeno na “srpske patriote” i “izdajnike” , “ustaše” i “strane plaćenike”. A zna se šta takvima treba da se dogodi …

MONITOR: Identifikovano je nekoliko  osoba od onih koji su vam prijetili, neki su uhapšeni -pa pušteni u kućni pritvor…Može li ovo što je do sada urađeno na očuvanju vaše bezbjednosti, da spriječi dalje napade? Ili je za to važnija javna podrška-kolega, strukovnih udruženja-ovdašnjih i međunarodnih, EU predstavnika i dijela javnosti, koju ste vi i vaš kolega Dinko Gruhonjić, dobili?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Koliko god su hapšenje osoba koje su nam pretile da će nam zaklati porodice, ubiti nas, silovati decu, lomiti kosti … za nas dobra vest, toliko istovremeno izazivaju potpuni kontraefekat u javnosti. Nakon svakog uhapšenog, salve nasilja i uvreda koje primamo se multiplikuju, jer značajan deo građana Srbije, koji se svakodnevno informišu isključivo preko režimskih medija, smatra da su ljudi koji nam prete neki novi srspki Obilići, a da smo Dinko i ja izdajnici koji zaslužuju da im se stane na kraj.

Podrška međunarodnih organizacija, ali i pritisci EU zvaničnika i stranih ambasada na srpsku vlast su jedini način da se ova krvločna hajka završi. A, završiće se onda kada Vučić opozove svoje trbuhozborce sa skupštinskih govornica, poslušnike, dodvorice i armiju botova koji su po njegovom nalogu i otpočeli ovaj pir nasilja i bezumlja.

MONITOR: Zašto baš vas dvoje i zašto baš sada? Radi li se o zastrašivanju novinara ali možda i o politici NDNV čija ste predsjednica a Gruhonjić programski direktor i profesor novinarstva, a koja je uvijek bila osjetljiva i na zaštitu novinara i njihovo praktikovanje Kodeksa i na društvene i političke okolnosti i uslove u kojima oni rade?

LALIĆ-HEGEDIŠ: NDNV je, u svoje 34 godine postojanja, uvek imao jasne ciljeve: konstantna borba za ljudska prava i jasna i glasna osuda nacionalizma bilo gde na postjugoslovenskom prostoru.    Proporcionalno porastu srpskog nacionalizma u vreme vladavine Vučića, pojačava se i nivo pritiska i pretnji na sve koji im se suprostavljaju i ukazuju na njega. O tome je možda najbolje referisao Branko Sekulić, postdoktorand na Protestantskom fakultetu Sveučilišta Ludwig-Maximilians u Münchenu:

“Ovo je odavno prestala biti priča o Dinku Gruhonjiću i Ani Lalić, ako je, uvjetno rečeno, ikad to i bila, jer- kako stvari stoje, oni su samo poslužili kao simboli obračuna jednog propalog političkog sustava sa obrazovanim i nepotkupljivim ljudima u generalu, onim ljudima koje države nastale raspadom Jugoslavije posebno ne trebaju, jer ih svakodnevno, iznova podsjećaju na sve ono što one nisu: smislene, konkretne i uspješne.”

MONITOR: Da Gruhonjić dobije otkaz tražili su i Student prorektor i Predsjednica Studentskog parlamenta, Filozofski je više dana bio blokiran od strane grupe mladića (studenata?) od kojih su neki nosili majice sa likom M.U. Legije. Rektor Dejan Madić- kao i dekan Tehničkog fakulteta Rade Doroslovački, bili su na javnom spisku onih koji su podržali SNS izbornu listu u decembru. Da li neko misli da ponovi „recept“ iz 1998., kada su institucionalno prvo gušeni mediji a onda i autonomija univerziteta?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Prva politička zloupotreba studenata novosadskog univerziteta odigrala se 5. oktobra 1988.  Tada su neki “studenti” sličnog mentalnog sklopa  kao i mladić u majici sa likom ubice premijera upadali na predavanja, tražeći od profesora da pošalju studente da se priključe  “antibirokratskim protestima“ , poznatijim kao “Jogurt revolucija” kojom je smenjeno kompletno rukovodstvo AP Vojvodine, i od kada je praktično i krenuo njen sunovrat. Sergej Flere, jedan od tadašnjih profesora koji je odbio to da učini, na kraju je bio prinuđen da napusti Novi Sad i svoju katedru. Obračun sa univerzitetima se dodatno zaoštrava 1998. godine, kada u vlasti zajedno sede upravo dva aktera sa početka ovog teksta:  Vojislav Šešelj sa svojim radikalima i Aleksandar Vučić kao radikalski ministar informisanja. Dakle, patern je jasan: nakon 26 godina, Vučić je u Srbiji “svevlast”, a kum Šešelj je dežurni “politički analitičar” na njegovim režimskim televizijama sa nacionalnim frekvencijama, odakle bljuje mržnju, huška i iščitava spiskove nekakvih “izdajnika” i “stranih plaćenika”, među kojima su- velikim brojem, upravo i univerzitetski profesori. Sadašnja vlast u Srbiji se, pored pluralizma mišljenja, grčevito bori i protiv obrazovanja generalno.

MONITOR: Povod za napad na vas je ono što ste, na ovogodišnjem Rebedu, kritički govorili o porastu nacionalizma u Vojvodini, o uništavanju multinacionalnog karaktera Vojvodine, SPC gradnji crkava tamo gdje im nije mjesto…Kako se politika vlasti u vezi sa Kosovom pokazuje sve manje uspješnom, da li je vojvođansko „dosrbljavanje“-kako ste nazvali odnos vlasti prema Vojvođanima, sledeće za „dokazivanje“?

LALIĆ-HEGEDIŠ: “Dosrbljavanje” Vojvodine traje upravo od onog momenta pomenutog u primeru profesora Flerea.

Sada je podignuto na steroide. Sve je počelo ugroženošću Srba na Kosovu, pa se kao prepreka rešavanju pitanja njihove bezbedosti postavilo pitanje autonomije Vojvodine. Što, naravno, nema veze jedno sa drugim, ali je tadašnja situacija na Kosovu instrumentalizovana u cilju uništenja autonomije pokrajina, a potom i federalnog uređenja SFRJ. Vojvodina je od tog 5. oktobra 1988. sukcesivno uništavana, prvo kao federalna jedinica, a potom i kao autonomija, kojoj su oduzimana sva moguća prava. Kako tada Slobodan Milošević-tako  danas Aleksandar Vučić, koristi Vojvodinu kao omiljenu zamenu teza za zamagljivanje očiju javnosti. I što je Kosovo više nezavisno, to se insistira na pojačavanju “srpstva” u Vojvodini.  Nakon što su joj oduzete skoro sve ingerencije i prava u nivou pokrajinske samouprave, naprednjačka vlast je krenula i sa “mekim” pritiscima poput izbacivanja imenice Vojvodina iz političkog i javnog govora, zamenjujući je terminom “severna srpska pokrajina”. Brisanje Vojvodine iz jezika ima za cilj i brisanje Vojvodine iz sećanja, a sa krajnim rezultatom da se ljudima koji žive u njoj na kraju izbriše i osećaj pripadanja.

“Dosrbljavanje” je i pokušaj definitivnog ukidanja opstajanja bilo kakvog pluralizma, a Vojvodina je u Srbiji bila sinonim za pluralizam. Zato ne čudi silina reakcije režimske propagande na moje gostovanje u Dubrovniku. Ali, negde je bilo i očekivano, s obzirom da se na Rebed festivalu poklopilo, za srpski režim, par nedopustivih stvari: slobodnomisleći ljudi, novinari (a ne propagandisti), antifašisti, Vojvodina i levičari.

MONITOR: Na sastanku Zajedničkog konsultativnog komiteta EU-Srbija-održanog nedavno u Briselu (NVO iz EU i Srbije), zatraženo je od institucija u Srbiji da realizuju preporuke ODIHR za izbore, dodijele petu nacionalnu frekvenciju, kritikovan je položaj nezavisnih medija i novinara, preporučeno da OEBS posreduje između vlasti i opozicije…Djeluje da se Beograd ni na ovo neće obazirati?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Propali pregovori sa opozicijom, koja zahteva poštovanje praktično elementarnih izbornih uslova samo je još jedna potvrda da vlada Alksandra Vučića “ne shvata za ozbiljno” preporuke iz Brisela, niti ih doživljava obligaciono. Vučićeva stranka je  i te kako svesna  činjenice da bez “migracije birača”, odnosno premeštanja plaćenog glasačkog tela po izbornim potrebama iz opštine u opštinu, ne bi dobila većinu ni u znatno manjim i “poslušnijim” opštinama od Beograda i Novog Sada. SNS već i sada opstaje na vlasti zahvaljujući ogromnim manipulacijama, pritiscima i ucenama čak i sopstvenog glasačkog tela. U prilog im idu i još dve činjenice: nedovoljno organizovana i složna opozicija, ali i nemešanje i simptomatično ćutanje američke administracije na sva Vučićeva politička i ljudska nepočinstva.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Ogoljena borba za vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv akta u čijem je donošenju učestvovao, bez obzira na to kako je na sjednici Vlade glasao. Tužbu protiv ove odluke Vlade mogao bi podnijeti neko od kandidata koji nijesu izabrani. Prihvatanje tužbe ministra bio bi presedan u dosadašnjoj praksi Upravnog suda

 

 

MONITOR: Ministar policije Danilo Šaranović tužio je Vladu Upravnom sudu zbog postavljenja v.d šefa Uprave policije za koje tvrdi da je bilo nezakonito. Kako vidite tu tužbu i njenu sudbinu pred Upravnim sudom?

RADULOVIĆ: Postupak određivanja v.d. direktora Uprave policije je bio nezakonit, ali je u tom nezakonitom postupku vrlo aktivno učestvovao i ministar unutrašnjih poslova. Tužbu gospodina Šaranovića vidim kao reakciju strane koja je poražena u besprizornoj borbi za kontrolom tog značajnog dijela bezbjednosnog sektora. Međutim, ono što je bitno jeste da ministar nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv akta u čijem je donošenju učestvovao, bez obzira na to kako je na sjednici Vlade glasao. Tužbu protiv ove odluke Vlade mogao bi podnijeti neko od kandidata koji nijesu izabrani. Prihvatanje tužbe ministra bio bi presedan u dosadašnjoj praksi Upravnog suda i zato očekujem da taj sud štiti interese zakonitosti, a ne partijske interese i neostvarene ambicije bilo kog člana Vlade.

MONITOR: Koliko su takve tužbe uobičajene?

RADULOVIĆ: Takve tužbe nijesu česte u praksi, ali dešavaju se slučajevi da tužbu podnese lice koje nema aktivnu legitimaciju. Obično takve tužbe podnose pravno neuka lica.

MONITOR: Kako vidite proces izbora vd šefa UP i šta je sve tokom tog izbora bilo nezakonito?

RADULOVIĆ: U procesu izbora v.d. direktora UP sve je bilo nezakonito. Na istoj sjednici kada je razriješen prethodni direktor policije Zoran Brđanin, Vlada je morala da odredi vršioca dužnosti na predlog ministra, kako je to propisano Zakonom o unutrašnjim poslovima.Umjesto toga, Vlada i ministar su ušli u nezakonite improvizacije, počev od raspisivanja tzv. internog oglasa, pa do poligrafskog testiranja na inicijativu ministra koje je sprovođeno proizvoljno i na način koji je izazvao brojne sumnje. Ni javnost, a ni kandidati, ne znaju ko je i na osnovu čega odredio na koje okolnosti kandidati treba da se ispitaju na poligrafu, gdje će se sprovodi ispitivanje, kojim redosljedom, da li će svima biti postavljena ista pitanja i sl. Na kraju smo došli do čak apsurdne situacije da su strožiji uslovi i komplikovanija procedura za izbor v.d. direktora, nego za izbor direktora u punom mandatu.

MONITOR: Sporni izbor odigrava se u vrijeme dok se vlasti kunu u IBAR, odnosno dobijanje Izvještaja o privremenim mjerilima za poglavlja 23, 24, koja se tiču upravo vladavne prava. Koliko je Crna Gora daleko od vladavine prava?

RADULOVIĆ: Ovaj izbor je samo jedan od primjera koji pokazuje da živimo u ambijentu u kome je sve podređeno partijskim i ličnim interesima i pokušajima da se preuzme ili sačuva kontrola nad što većim dijelom sistema. Političke partije i njihovi lideri otvoreno pokazuju da ih javni interes ne zanima. Politička scena u Crnoj Gori uglavnom je podijeljena na dva dijela, od kojih bi jedan dio prodao Crnu Goru bez razmišljanja, a drugi dio bi je poklonio drugom. Pri tome i jedni i drugi državu i njene resurse doživljavaju kao plijen i koriste ih u ličnom i partijskom interesu. Istovremeno, brojne insititucije koje treba da obezbijede poštovanje pravnog poretka su nedovoljno funkcionalne. Kad svemu tome dodamo nepodnošljivo neznanje i veoma često i loše namjere kod političara i javnih funkcionera, onda je jasno koliko smo blizu ili daleko od društva vladavine prava.

MONITOR: Gdje je u tom smislu pravosuđe, i koliko smo daleko od njegovog reformisanja?

RAULOVIĆ: Nažalost, pravosuđe još uvijek nije ušlo u proces ozbiljnih i istinskih reformi. Vesna Medenica je ukupno 17 godina rukovodila pravosuđem na jedan autokratski način koji je favorizovao nestručne kadrove bez integriteta, a istovremeno sputavao profesionalce. Tri godine nakon njene ostavke i dvije godine od kada je ona uhapšena, sistem koji je ona sa saradnicima u pravosuđu kreirala i dalje je skoro netaknut. Možda je najbolji primjer za to upravo postupak koji se vodi protiv nje, gdje je suđenje do sada 15 puta odloženo i to na način koji pokazuje da je određenim akterima postupka i dalje dozvoljeno da se sa pravosuđem i državom izruguju jednako kako su to zajedno sa g-đom Medenicim radili dok je ona pravosuđem i formalno upravljala. Mislim da će tako biti sve dok se u cjelokupnom pravosuđu ne sprovede neka vrsta vetinga ili lustracije koja će pravosuđe očistiti od kadrova koji su ga doveli u stanje u kome se nalazi i koji sada sprječavaju početak ozbiljne reforme u pravosuđu. U fokusu tog procesa, pored odgovornosti, trabalo bi da bude ispitivanje zakonitosti porijekla imovine tih lica.

MONITOR: Šta su vlasti nakon pada DPS-a propustile da urade na reformisanju pravosuđa?

RADULOVIĆ: Osim izbora Glavnog specijalnog tužioca, teško da se može govoriti o pozitivnim potezima koje su vlasti nakon pada DPS-a preduzele na reformi pravosuđa. Prije se stekao utisak da su svi koji su vršili vlast željeli da u pravosuđu imaju nekoga ko će njima biti ono što je Medenica bila DPS-u. Od kada je DPS izgubio vlast, aktuelna Vlada je treća po redu. Niti jedna od tih Vlada nije uradila gotovo ništa da državnom tužilaštvu i pravosuđu uopšte poboljša uslove rada. Pozitivne stvari u pravosuđu prethodnih godina desile su se isključivo iz dva razloga. Prvi je izbor g-dina Novovića za Glavnog specijalnog tužioca, a drugi je dokazni materijal koji je Crnoj Gori stigao od strane Europola. To je u krajnjem dovelo i do procesiuranja g-đe Medenice, pa je logično i prirodno da ona i njeni saradnici čine sve da ospore i opstruiraju aktivnosti GST-a i materijal Europola. Ipak, zabrinjavajuće je da GST i pravosuđe nemaju adekvatnu i dovoljnu podršku od onih koji, bar deklarativno, ne pripadaju sistemu čiji značajan dio je bila g-đa Medenica. Izgleda da vladavina prava ne ide u prilog ni mnogima od njih.

MONITOR: Dok se u vladi dešava sukob oko bezbjednosnog sektora, na lokalnom nivou dešavaju se turblencije. Kako vidite slučajeve Andrijevica i Šavnik iz pravnog ugla?

RADULOVIĆ: Uvođenje tzv. prinudne uprave u Andrijevici od strane Vlade bilo je opravdano. Međutim, odluka Vlade da uvede prinudnu upravu u opštini Šavnik je sporna, isto kao što je sporna i odluka Skupštine opštine Šavnik da skrati mandat koji je prestao još 2022. godine. Nakon toga, sporna je bila i odluka Vlade da “povuče” odluku i kasnije opet da je objavi. Skupštini opštine kojoj je mandat istekao ne može se skratiti mandat, niti se može raspuštiti Skupština opštine kojoj je mandat istekao. Odluke o raspuštanju ili skraćenju mandata mogu se donijeti samo dok mandat traje. Primjeri Andrijevice i Šavnika potvrđuju da Crna Gora nema funkcionalne institucije koje treba da obezbijede poštovanje zakona, odnosno u tim slučajevima održavanje sjednice Skupštine opštine i održavanje lokalnih izbora.

Mislim da je dobra odluka predsjednika Milatovića da ne raspiše izbore u opštini Šavnik jer izborni proces po ranijoj odluci o raspisivanju izbora je tamo u toku, odnosno nije okončan. Pravni izlaz iz takve situacije je u tome da institucije obezbijede da se okončaju već raspisani lokalni izbori jer je to obaveza države i njenih institucija. Nažalost, na djelu imamo ogoljenu borbu za vlast koja, u nedostatku funkcionalnih institucija, ima prednost u odnosu na pravni izlaz i poštovanje zakona.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo