Povežite se sa nama

INTERVJU

Bosna je ugušena zemlja

Objavljeno prije

na

bajtal

Za sebe kaže da je kosmopolita, i po vlastitom razumijevanju života ne pripada nikome osim ljudskom rodu. U BiH i okruženju poznat je kao istaknuti intelektualac i bespoštedni kritičar bosanskohercegovačke vlasti i stvarnosti. Autor je desetak zapaženih knjiga, brojnih recenzija, eseja, prikaza… Nesposoban da bude podoban, živi od pisanja. Slučajno smo se sreli na Crnogorskom primorju i razgovor je, sasvim spontano, počeo, a o čemu drugom nego o – Bosni i Hercegovini danas. BAJTAL: Bosna i Hercegovina je danas vrlo komplikovana zemlja. Sa kojeg je god stanovišta pogledate. Sa stanovišta života građana, sa stanovišta aktualnih političkih etno-ideologija, kao i sa stanovišta prostornih odnosa. Pri tom mislim na strukturu njene Dejtonske podjele i logiku sukobljenih mentaliteta i isključivosti koje su došle sa tim ideologijama
koje BiH zatrpavaju u njeno vlastito tlo. Bosna je danas ugušena zemlja. Lijepa zemlja, ali zemlja koja ne može da diše punim plućima, jer joj je pravo na disanje oduzeto. A to joj je pravo oduzeo upravo onaj mirovni ugovor koji je trebalo da joj ga donose…

MONITOR: Mislite na Dejtonski ugovor.
BAJTAL: Da. To je mirovni ugovor koji je samo prekinuo rat. Taj nedovršeni rat se danas nastavlja drugim sredstvima. Kao što je rat u principu nastavak politike drugim sredstvima, tako je Dejtonski mirovni ugovor nastavak rata drugim sredstvima. U ta druga sredstva spadaju obrazovanje, kultura, religija, mediji… Uzmite samo fenomen “dvije škole pod jednim krovom”. To je čisti aparthejd. Čisti neofašizam. Gledao sam
nedavno na televiziji srednjoškolce Stoca koji o pripadnicima druge nacije govore sa neskrivenom mržnjom. Taj pubertetski govor nema nikakve veze sa njihovim mentalnim sklopom, ali ima veze sa umetnutim idejama koje su došle ili iz društva, ili iz škole, ili iz porodice. To je ta BiH koja još nema svoj sanjani mir. Ima neko napeto primirje, koje stalno vri i u kojem, svi mi koji Bosni želimo dobro, zajedno vrijemo s njom. U tom uzavrelom kotlu danas nikom nije ugodno.

MONITOR: Ukazuju li na to intelektualci, čuje li se njihov kritički glas i koliki je njihov uticaj na tamošnje javno mnjenje?
BAJTAL: Treba razlikovati intelektualce i inteligenciju. Biti intelektualac znači živjeti vođen i rukovođen vlastitim idejama i savješću. S druge strane, pripadati inteligenciji znači ono što si naučio, ono sa čime intelektualno raspolažeš staviti u službu nečega i nekoga. Intelektualaca koji su spremni da žive u skladu sa vlastitom savješću i da se bore na principima vlastite savjesti danas u BiH nema mnogo. Inteligencije koja se stavila u službu važećih ideologija koje nikad nikome dobro nisu donosile, a najmanje Bosni s obzirom na heterogenitet njenog etno-religijskog sastava ima mnogo, čak i previše. Istinskih intelektualca koji rade po principima kantovskog moralnog imperativa je vrlo malo. Srećom ili nažalost spadam u tu manjinu i ne mislim odustajati od vlastitog kritičkog puta. Ne mislim odustajati zato što smatram da su svi ljudi ljudi i da svi imaju isto ljudsko pravo na dostojanstven život. Mislim da nam BiH svima jednako pripada. Ne smije ničija biti više nego nekog drugog. Borimo se za takvu, ljudsku BiH. Svjesno ne koristim izraz “građanska”, jer su aktualne ideologije uspjele da taj izraz značenjski isperu i potpuno obesmisle, svjesno mu dajući pežorativni smisao.

MONITOR: Kome odgovara današnje stanje u BiH?
BAJTAL: Takvo kakvo je, to stanje je rezultanta sukoba interesnih sfera, pojedinačnih i grupnih interesa koji se kriju iza retrogradnih ideologija koje svoj oslonac nalaze u religiji ili naciji. Oni koji imaju koristi od takvog stanja nastoje da ga održe po svaku cijenu. Samo oni koji bi htjeli prosperitet nastoje da to promijene. S obzirom na to da je BiH i prostor na kome se lome i neki svjetski interesi (prostor na kome se već dvije decenije pere svjetski novac), pretpostaviti je da će stanje biti tako loše sve dok tog prljavog novca ima u opticaju i dok se ne opere do kraja. Međunarodna zajednica nije nije čista u tom smislu, i rat nam je to jasno pokazao. Tu se lome i međunarodni interesi i velike politike. Dakle, BiH danas je kompleksno pitanje. A stanje takvo da većini, odnosno nikome, nije dobro osim manjini koja vlada i koja svoju vlast održava po principu divide et impera (zavadi pa vladaj).

MONITOR: Kako izgleda socijalna karta BiH danas?
BAJTAL: Aktuelna vlast priznaje 40-postotnu nezaposlenost, neke procjene govore da u ovom trenutku imamo jednog penzionera na jednog radnika. Za sve one koji znaju misliti socijalno i ekonomski to dovoljno govori o kakvoj krizi je riječ. Ogroman broj nezaposlenih logički porađa sivu ekonomiju. Ako iz iskustva znamo da uz sivu ekonomiju uporedo idu i kriminal, i prostitucija, i droga i šverc, onda nije teško pretpostaviti kakvo je realno bh stanje danas. Oni koji rade doslovno su eksploatisani i prepušteni na milost i nemilost poslodavaca koji su uspjeli da društvenu i državnu imovinu lažnim tranzicijama pretvore u svoju privatnu prćiju. Takvi danas legalno eksploatišu i ucjenjuju one koji rade tako što im daju male i neredovne plate, a i radno mjesto čine upitnim i nesigurnim. Svaki uposlenik koji se odvaži da glasno stane u odbranu svojih ljudskih i radničkih prava biva šikaniran ili otpušten sa posla. Odnosno, već sama mogućnost da može biti otpušten dovoljna je da njegov život učini fatalno stresnim. Sve to govori sasvim dovoljno o (lošem) kvalitetu bh života danas. Sa penzijama nije ništa bolje. One su male ili neredovne. Teško se dobijaju ili se dobijaju mitom i korupcijom, što je dodatna dimenzija žalosne bh ljudske i socijalne krize. Dovoljno je pogledati jedan TV dnevnik pa da se vidi sav jad i čemer etno-demokratije i etno-demokrata.

MONITOR: Tranzicija je, izgleda, i Bosni donijela ono što i njenom okruženju…
BAJTAL: Naša kriza, naši mentaliteti i naše gluposti, govore da smo mi ipak jedno i isto, i da razlike u religijama ne znače ništa. One su samo zloupotrijebljene i iskorištene da bi se to jedno podijelilo na troje. Sve nam govori o jednom neljudskom konceptu osionih i neumjerenih pojedinaca kojima je malo bilo dosta, pa su htjeli sve. BiH je žrtva tog egoističkog koncepta i njegove neumjerenosti. I krvavi raspad Jugoslavije je produkt upravo te nezajažljive oholosti. Najvišu cijenu toga platila je BiH. Ako je Jugoslavija trebala da se raspadne, onda se to ljudski moglo dogovoriti i riješiti. Da je to moguće imamo za to dosta primjera – SSSR, Čehoslovačka…Ne vjerujem da su oni od nas ni pametniji ni obrazovaniji ni kulturniji, ali su, očito, imali manje političkih i intelektualnih mangupa u svojim redovima.

MONITOR: Šta se BiH piše u budućnosti?
BAJTAL: Nijednog trenutka ne mogu pomisliti da BiH nema svoju budućnost i ljudsku perspektivu. Uvjeren sam da će Bosna i Hercegovina izaći iz ovog beznađa u kojem se sada nalazi…

MONITOR: Najavljeno je da će jesenas biti održani parlamentarni izbori. Da li se naslućuju neke nove snage koje će donijeti boljitak BiH?
BAJTAL: To se danas pita i svaki građanin Bosne i Hercegovine. Svi se pitaju šta će biti u oktobru. Niko nije u stanju da realno procijeni šta će se zaista dogoditi. S jedne strane imate sve logičke i egzistencijalne razloge za radikalnu promjenu. S druge, međutim, logika na ovim prostorima ne znači mnogo. Po toj egzistencijalnoj logici bh ljudi bi već trebali biti siti gladi, nezaposlenosti, lošeg života, stalne zavade, življenja u mržnji, i življenja u zemlji u kojoj je ,,Nož, žica, Srebrenica” postao kulturni slogan. Mali obični ljudi siti su te omraze i tog besmisla. Međutim, kako se rijetko kad ponašamo logički, teško je prosuditi šta će se stvarno dogoditi u oktobru. Postoje neke naznake, postoje neki novi ljudi, neke nove stranke, koje bi mogle možda donijeti nešto novo. Garancije za to nikad nemate, i teško je reći koliko će ljudi uspjeti da u njima prepoznaju one koji će donijeti promjene i neke nove životne forme, i koji će
pokušati BiH učiniti propulzivnim, humanim prostorom koji će se usaglasiti sa standardima EU i modernog demokratskog svijeta.

MONITOR: Šta je, prema Vašoj procjeni, najveća prepreka da se to i ostvari?
BAJTAL: Problem totalitarizma, problem tog podaničkog čipa – to je problem BiH i cijelog regiona. Ovdje je više od pet stotina godina sve odlučivano u Istanbulu. Pa smo, nakon toga, mi u BiH, bili pod patronatom druge carske sile i odluke su nam dolazile iz Beča. Potom smo bili pod patronatom kada se idejni i životni obrazac, manje ili više, duže ili kraće, krojio u Moskvi. Sve to govori da smo posljednjih pet-šest vjekova bili samo podanici, da nikad nismo mislili svojim glavom, i da smo uvijek bili samo poslušni izvršioci. Bojim se da je taj podanički mentalni sklop sada već i u našim genima. Većina bh etno-lidera i danas sluša nekoga i ide po “svoje” mišljenje nekome.To podaništvo skupo nas staje i sprečava bh građane, koji se pitaju šta će se desiti u oktobru, da daju realan odgovor na to.

Prošlost ostaviti teorijama besmisla

MONITOR: Otkud Vi na Crnogorskom primorju?
BAJTAL: Ovdje sam došao ne samo zbog mora i sunca, nego zbog prijatelja. Ali i zbog nepostojanja jezičke barijere jer me svako može razumijeti i mogu sa svakim razgovarati. Konačno, došao sam zbog jednog mentalnog sklopa koji mi nije dalek. Ti mentalni sklopovi nedavno su se malo posvađali, kažem malo jer želim biti uljudan, pošto dobro znam i znamo šta se nedavno desilo i ko je iz toga izvukao korist. Mi treba da se kao ljudi srećemo i ovdje u Crnoj Gori, ali i u BiH, da razmjenjujemo svoje ideje i svoje dobre želje. Na prošlu tragediju treba staviti tačku i ostaviti je istoriji, pravu i pravdi da se njima bave. Ostaviti je filozofskim teorijama besmisla i krenuti nekim novim boljim ljudskijim putevima…

MONITOR: To su poodavno i prvi učinili kulturni stvaraoci, među kojima ste i Vi…
BAJTAL: Ljudi iz kulturnih sfera lakše prebrođavaju sve ono što se događalo. Drugačiji je njihov način razumijevanja i oni su zbog toga spremniji na dijalog i saradnju. Ja, na primjer, pišem i objavljujem i izvan granica BiH. Nedavno se, ovdje u CG, pojavila knjiga Vrijeme ističe – zbirka modernog bh pripovijedanja, u izdanju ulcinjske Plime. U njoj se se nalazi i jedna moja priča, u knjizi je zastupljen i moj prijatelj Marko Vešović, koji i danas daje golem doprinos za jednu bolju Bosnu i čiji se autorski i ljudski napor u BiH cijeni. Ta vrsta ljudi može da se razumije, da otvara vrata, da olakšava susrete koji na nekim razinama daju mnogo više od onog što nude aktualne politike. Ovdašnjim se politikama još ne može vjerovati. Mi na ovim prostorima nemamo jezičke barijere. Mi se kao ljudi jezički sasvim razumijemo i sve što budemo imali više prilike da budemo licem u lice jedni s drugima i da razgovaramo o najbanalnijim stvarima, uspješnije ćemo prevladavati i najkomplikovanija životna pitanja. Ta činjenica odsustva jezičke barijere u regionu treba da bude činjenica naših najvećih nada.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo