Povežite se sa nama

INTERVJU

Bosna je ugušena zemlja

Objavljeno prije

na

Za sebe kaže da je kosmopolita, i po vlastitom razumijevanju života ne pripada nikome osim ljudskom rodu. U BiH i okruženju poznat je kao istaknuti intelektualac i bespoštedni kritičar bosanskohercegovačke vlasti i stvarnosti. Autor je desetak zapaženih knjiga, brojnih recenzija, eseja, prikaza… Nesposoban da bude podoban, živi od pisanja. Slučajno smo se sreli na Crnogorskom primorju i razgovor je, sasvim spontano, počeo, a o čemu drugom nego o – Bosni i Hercegovini danas. BAJTAL: Bosna i Hercegovina je danas vrlo komplikovana zemlja. Sa kojeg je god stanovišta pogledate. Sa stanovišta života građana, sa stanovišta aktualnih političkih etno-ideologija, kao i sa stanovišta prostornih odnosa. Pri tom mislim na strukturu njene Dejtonske podjele i logiku sukobljenih mentaliteta i isključivosti koje su došle sa tim ideologijama
koje BiH zatrpavaju u njeno vlastito tlo. Bosna je danas ugušena zemlja. Lijepa zemlja, ali zemlja koja ne može da diše punim plućima, jer joj je pravo na disanje oduzeto. A to joj je pravo oduzeo upravo onaj mirovni ugovor koji je trebalo da joj ga donose…

MONITOR: Mislite na Dejtonski ugovor.
BAJTAL: Da. To je mirovni ugovor koji je samo prekinuo rat. Taj nedovršeni rat se danas nastavlja drugim sredstvima. Kao što je rat u principu nastavak politike drugim sredstvima, tako je Dejtonski mirovni ugovor nastavak rata drugim sredstvima. U ta druga sredstva spadaju obrazovanje, kultura, religija, mediji… Uzmite samo fenomen “dvije škole pod jednim krovom”. To je čisti aparthejd. Čisti neofašizam. Gledao sam
nedavno na televiziji srednjoškolce Stoca koji o pripadnicima druge nacije govore sa neskrivenom mržnjom. Taj pubertetski govor nema nikakve veze sa njihovim mentalnim sklopom, ali ima veze sa umetnutim idejama koje su došle ili iz društva, ili iz škole, ili iz porodice. To je ta BiH koja još nema svoj sanjani mir. Ima neko napeto primirje, koje stalno vri i u kojem, svi mi koji Bosni želimo dobro, zajedno vrijemo s njom. U tom uzavrelom kotlu danas nikom nije ugodno.

MONITOR: Ukazuju li na to intelektualci, čuje li se njihov kritički glas i koliki je njihov uticaj na tamošnje javno mnjenje?
BAJTAL: Treba razlikovati intelektualce i inteligenciju. Biti intelektualac znači živjeti vođen i rukovođen vlastitim idejama i savješću. S druge strane, pripadati inteligenciji znači ono što si naučio, ono sa čime intelektualno raspolažeš staviti u službu nečega i nekoga. Intelektualaca koji su spremni da žive u skladu sa vlastitom savješću i da se bore na principima vlastite savjesti danas u BiH nema mnogo. Inteligencije koja se stavila u službu važećih ideologija koje nikad nikome dobro nisu donosile, a najmanje Bosni s obzirom na heterogenitet njenog etno-religijskog sastava ima mnogo, čak i previše. Istinskih intelektualca koji rade po principima kantovskog moralnog imperativa je vrlo malo. Srećom ili nažalost spadam u tu manjinu i ne mislim odustajati od vlastitog kritičkog puta. Ne mislim odustajati zato što smatram da su svi ljudi ljudi i da svi imaju isto ljudsko pravo na dostojanstven život. Mislim da nam BiH svima jednako pripada. Ne smije ničija biti više nego nekog drugog. Borimo se za takvu, ljudsku BiH. Svjesno ne koristim izraz “građanska”, jer su aktualne ideologije uspjele da taj izraz značenjski isperu i potpuno obesmisle, svjesno mu dajući pežorativni smisao.

MONITOR: Kome odgovara današnje stanje u BiH?
BAJTAL: Takvo kakvo je, to stanje je rezultanta sukoba interesnih sfera, pojedinačnih i grupnih interesa koji se kriju iza retrogradnih ideologija koje svoj oslonac nalaze u religiji ili naciji. Oni koji imaju koristi od takvog stanja nastoje da ga održe po svaku cijenu. Samo oni koji bi htjeli prosperitet nastoje da to promijene. S obzirom na to da je BiH i prostor na kome se lome i neki svjetski interesi (prostor na kome se već dvije decenije pere svjetski novac), pretpostaviti je da će stanje biti tako loše sve dok tog prljavog novca ima u opticaju i dok se ne opere do kraja. Međunarodna zajednica nije nije čista u tom smislu, i rat nam je to jasno pokazao. Tu se lome i međunarodni interesi i velike politike. Dakle, BiH danas je kompleksno pitanje. A stanje takvo da većini, odnosno nikome, nije dobro osim manjini koja vlada i koja svoju vlast održava po principu divide et impera (zavadi pa vladaj).

MONITOR: Kako izgleda socijalna karta BiH danas?
BAJTAL: Aktuelna vlast priznaje 40-postotnu nezaposlenost, neke procjene govore da u ovom trenutku imamo jednog penzionera na jednog radnika. Za sve one koji znaju misliti socijalno i ekonomski to dovoljno govori o kakvoj krizi je riječ. Ogroman broj nezaposlenih logički porađa sivu ekonomiju. Ako iz iskustva znamo da uz sivu ekonomiju uporedo idu i kriminal, i prostitucija, i droga i šverc, onda nije teško pretpostaviti kakvo je realno bh stanje danas. Oni koji rade doslovno su eksploatisani i prepušteni na milost i nemilost poslodavaca koji su uspjeli da društvenu i državnu imovinu lažnim tranzicijama pretvore u svoju privatnu prćiju. Takvi danas legalno eksploatišu i ucjenjuju one koji rade tako što im daju male i neredovne plate, a i radno mjesto čine upitnim i nesigurnim. Svaki uposlenik koji se odvaži da glasno stane u odbranu svojih ljudskih i radničkih prava biva šikaniran ili otpušten sa posla. Odnosno, već sama mogućnost da može biti otpušten dovoljna je da njegov život učini fatalno stresnim. Sve to govori sasvim dovoljno o (lošem) kvalitetu bh života danas. Sa penzijama nije ništa bolje. One su male ili neredovne. Teško se dobijaju ili se dobijaju mitom i korupcijom, što je dodatna dimenzija žalosne bh ljudske i socijalne krize. Dovoljno je pogledati jedan TV dnevnik pa da se vidi sav jad i čemer etno-demokratije i etno-demokrata.

MONITOR: Tranzicija je, izgleda, i Bosni donijela ono što i njenom okruženju…
BAJTAL: Naša kriza, naši mentaliteti i naše gluposti, govore da smo mi ipak jedno i isto, i da razlike u religijama ne znače ništa. One su samo zloupotrijebljene i iskorištene da bi se to jedno podijelilo na troje. Sve nam govori o jednom neljudskom konceptu osionih i neumjerenih pojedinaca kojima je malo bilo dosta, pa su htjeli sve. BiH je žrtva tog egoističkog koncepta i njegove neumjerenosti. I krvavi raspad Jugoslavije je produkt upravo te nezajažljive oholosti. Najvišu cijenu toga platila je BiH. Ako je Jugoslavija trebala da se raspadne, onda se to ljudski moglo dogovoriti i riješiti. Da je to moguće imamo za to dosta primjera – SSSR, Čehoslovačka…Ne vjerujem da su oni od nas ni pametniji ni obrazovaniji ni kulturniji, ali su, očito, imali manje političkih i intelektualnih mangupa u svojim redovima.

MONITOR: Šta se BiH piše u budućnosti?
BAJTAL: Nijednog trenutka ne mogu pomisliti da BiH nema svoju budućnost i ljudsku perspektivu. Uvjeren sam da će Bosna i Hercegovina izaći iz ovog beznađa u kojem se sada nalazi…

MONITOR: Najavljeno je da će jesenas biti održani parlamentarni izbori. Da li se naslućuju neke nove snage koje će donijeti boljitak BiH?
BAJTAL: To se danas pita i svaki građanin Bosne i Hercegovine. Svi se pitaju šta će biti u oktobru. Niko nije u stanju da realno procijeni šta će se zaista dogoditi. S jedne strane imate sve logičke i egzistencijalne razloge za radikalnu promjenu. S druge, međutim, logika na ovim prostorima ne znači mnogo. Po toj egzistencijalnoj logici bh ljudi bi već trebali biti siti gladi, nezaposlenosti, lošeg života, stalne zavade, življenja u mržnji, i življenja u zemlji u kojoj je ,,Nož, žica, Srebrenica” postao kulturni slogan. Mali obični ljudi siti su te omraze i tog besmisla. Međutim, kako se rijetko kad ponašamo logički, teško je prosuditi šta će se stvarno dogoditi u oktobru. Postoje neke naznake, postoje neki novi ljudi, neke nove stranke, koje bi mogle možda donijeti nešto novo. Garancije za to nikad nemate, i teško je reći koliko će ljudi uspjeti da u njima prepoznaju one koji će donijeti promjene i neke nove životne forme, i koji će
pokušati BiH učiniti propulzivnim, humanim prostorom koji će se usaglasiti sa standardima EU i modernog demokratskog svijeta.

MONITOR: Šta je, prema Vašoj procjeni, najveća prepreka da se to i ostvari?
BAJTAL: Problem totalitarizma, problem tog podaničkog čipa – to je problem BiH i cijelog regiona. Ovdje je više od pet stotina godina sve odlučivano u Istanbulu. Pa smo, nakon toga, mi u BiH, bili pod patronatom druge carske sile i odluke su nam dolazile iz Beča. Potom smo bili pod patronatom kada se idejni i životni obrazac, manje ili više, duže ili kraće, krojio u Moskvi. Sve to govori da smo posljednjih pet-šest vjekova bili samo podanici, da nikad nismo mislili svojim glavom, i da smo uvijek bili samo poslušni izvršioci. Bojim se da je taj podanički mentalni sklop sada već i u našim genima. Većina bh etno-lidera i danas sluša nekoga i ide po “svoje” mišljenje nekome.To podaništvo skupo nas staje i sprečava bh građane, koji se pitaju šta će se desiti u oktobru, da daju realan odgovor na to.

Prošlost ostaviti teorijama besmisla

MONITOR: Otkud Vi na Crnogorskom primorju?
BAJTAL: Ovdje sam došao ne samo zbog mora i sunca, nego zbog prijatelja. Ali i zbog nepostojanja jezičke barijere jer me svako može razumijeti i mogu sa svakim razgovarati. Konačno, došao sam zbog jednog mentalnog sklopa koji mi nije dalek. Ti mentalni sklopovi nedavno su se malo posvađali, kažem malo jer želim biti uljudan, pošto dobro znam i znamo šta se nedavno desilo i ko je iz toga izvukao korist. Mi treba da se kao ljudi srećemo i ovdje u Crnoj Gori, ali i u BiH, da razmjenjujemo svoje ideje i svoje dobre želje. Na prošlu tragediju treba staviti tačku i ostaviti je istoriji, pravu i pravdi da se njima bave. Ostaviti je filozofskim teorijama besmisla i krenuti nekim novim boljim ljudskijim putevima…

MONITOR: To su poodavno i prvi učinili kulturni stvaraoci, među kojima ste i Vi…
BAJTAL: Ljudi iz kulturnih sfera lakše prebrođavaju sve ono što se događalo. Drugačiji je njihov način razumijevanja i oni su zbog toga spremniji na dijalog i saradnju. Ja, na primjer, pišem i objavljujem i izvan granica BiH. Nedavno se, ovdje u CG, pojavila knjiga Vrijeme ističe – zbirka modernog bh pripovijedanja, u izdanju ulcinjske Plime. U njoj se se nalazi i jedna moja priča, u knjizi je zastupljen i moj prijatelj Marko Vešović, koji i danas daje golem doprinos za jednu bolju Bosnu i čiji se autorski i ljudski napor u BiH cijeni. Ta vrsta ljudi može da se razumije, da otvara vrata, da olakšava susrete koji na nekim razinama daju mnogo više od onog što nude aktualne politike. Ovdašnjim se politikama još ne može vjerovati. Mi na ovim prostorima nemamo jezičke barijere. Mi se kao ljudi jezički sasvim razumijemo i sve što budemo imali više prilike da budemo licem u lice jedni s drugima i da razgovaramo o najbanalnijim stvarima, uspješnije ćemo prevladavati i najkomplikovanija životna pitanja. Ta činjenica odsustva jezičke barijere u regionu treba da bude činjenica naših najvećih nada.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo