Povežite se sa nama

INTERVJU

Bosna je ugušena zemlja

Objavljeno prije

na

Za sebe kaže da je kosmopolita, i po vlastitom razumijevanju života ne pripada nikome osim ljudskom rodu. U BiH i okruženju poznat je kao istaknuti intelektualac i bespoštedni kritičar bosanskohercegovačke vlasti i stvarnosti. Autor je desetak zapaženih knjiga, brojnih recenzija, eseja, prikaza… Nesposoban da bude podoban, živi od pisanja. Slučajno smo se sreli na Crnogorskom primorju i razgovor je, sasvim spontano, počeo, a o čemu drugom nego o – Bosni i Hercegovini danas. BAJTAL: Bosna i Hercegovina je danas vrlo komplikovana zemlja. Sa kojeg je god stanovišta pogledate. Sa stanovišta života građana, sa stanovišta aktualnih političkih etno-ideologija, kao i sa stanovišta prostornih odnosa. Pri tom mislim na strukturu njene Dejtonske podjele i logiku sukobljenih mentaliteta i isključivosti koje su došle sa tim ideologijama
koje BiH zatrpavaju u njeno vlastito tlo. Bosna je danas ugušena zemlja. Lijepa zemlja, ali zemlja koja ne može da diše punim plućima, jer joj je pravo na disanje oduzeto. A to joj je pravo oduzeo upravo onaj mirovni ugovor koji je trebalo da joj ga donose…

MONITOR: Mislite na Dejtonski ugovor.
BAJTAL: Da. To je mirovni ugovor koji je samo prekinuo rat. Taj nedovršeni rat se danas nastavlja drugim sredstvima. Kao što je rat u principu nastavak politike drugim sredstvima, tako je Dejtonski mirovni ugovor nastavak rata drugim sredstvima. U ta druga sredstva spadaju obrazovanje, kultura, religija, mediji… Uzmite samo fenomen “dvije škole pod jednim krovom”. To je čisti aparthejd. Čisti neofašizam. Gledao sam
nedavno na televiziji srednjoškolce Stoca koji o pripadnicima druge nacije govore sa neskrivenom mržnjom. Taj pubertetski govor nema nikakve veze sa njihovim mentalnim sklopom, ali ima veze sa umetnutim idejama koje su došle ili iz društva, ili iz škole, ili iz porodice. To je ta BiH koja još nema svoj sanjani mir. Ima neko napeto primirje, koje stalno vri i u kojem, svi mi koji Bosni želimo dobro, zajedno vrijemo s njom. U tom uzavrelom kotlu danas nikom nije ugodno.

MONITOR: Ukazuju li na to intelektualci, čuje li se njihov kritički glas i koliki je njihov uticaj na tamošnje javno mnjenje?
BAJTAL: Treba razlikovati intelektualce i inteligenciju. Biti intelektualac znači živjeti vođen i rukovođen vlastitim idejama i savješću. S druge strane, pripadati inteligenciji znači ono što si naučio, ono sa čime intelektualno raspolažeš staviti u službu nečega i nekoga. Intelektualaca koji su spremni da žive u skladu sa vlastitom savješću i da se bore na principima vlastite savjesti danas u BiH nema mnogo. Inteligencije koja se stavila u službu važećih ideologija koje nikad nikome dobro nisu donosile, a najmanje Bosni s obzirom na heterogenitet njenog etno-religijskog sastava ima mnogo, čak i previše. Istinskih intelektualca koji rade po principima kantovskog moralnog imperativa je vrlo malo. Srećom ili nažalost spadam u tu manjinu i ne mislim odustajati od vlastitog kritičkog puta. Ne mislim odustajati zato što smatram da su svi ljudi ljudi i da svi imaju isto ljudsko pravo na dostojanstven život. Mislim da nam BiH svima jednako pripada. Ne smije ničija biti više nego nekog drugog. Borimo se za takvu, ljudsku BiH. Svjesno ne koristim izraz “građanska”, jer su aktualne ideologije uspjele da taj izraz značenjski isperu i potpuno obesmisle, svjesno mu dajući pežorativni smisao.

MONITOR: Kome odgovara današnje stanje u BiH?
BAJTAL: Takvo kakvo je, to stanje je rezultanta sukoba interesnih sfera, pojedinačnih i grupnih interesa koji se kriju iza retrogradnih ideologija koje svoj oslonac nalaze u religiji ili naciji. Oni koji imaju koristi od takvog stanja nastoje da ga održe po svaku cijenu. Samo oni koji bi htjeli prosperitet nastoje da to promijene. S obzirom na to da je BiH i prostor na kome se lome i neki svjetski interesi (prostor na kome se već dvije decenije pere svjetski novac), pretpostaviti je da će stanje biti tako loše sve dok tog prljavog novca ima u opticaju i dok se ne opere do kraja. Međunarodna zajednica nije nije čista u tom smislu, i rat nam je to jasno pokazao. Tu se lome i međunarodni interesi i velike politike. Dakle, BiH danas je kompleksno pitanje. A stanje takvo da većini, odnosno nikome, nije dobro osim manjini koja vlada i koja svoju vlast održava po principu divide et impera (zavadi pa vladaj).

MONITOR: Kako izgleda socijalna karta BiH danas?
BAJTAL: Aktuelna vlast priznaje 40-postotnu nezaposlenost, neke procjene govore da u ovom trenutku imamo jednog penzionera na jednog radnika. Za sve one koji znaju misliti socijalno i ekonomski to dovoljno govori o kakvoj krizi je riječ. Ogroman broj nezaposlenih logički porađa sivu ekonomiju. Ako iz iskustva znamo da uz sivu ekonomiju uporedo idu i kriminal, i prostitucija, i droga i šverc, onda nije teško pretpostaviti kakvo je realno bh stanje danas. Oni koji rade doslovno su eksploatisani i prepušteni na milost i nemilost poslodavaca koji su uspjeli da društvenu i državnu imovinu lažnim tranzicijama pretvore u svoju privatnu prćiju. Takvi danas legalno eksploatišu i ucjenjuju one koji rade tako što im daju male i neredovne plate, a i radno mjesto čine upitnim i nesigurnim. Svaki uposlenik koji se odvaži da glasno stane u odbranu svojih ljudskih i radničkih prava biva šikaniran ili otpušten sa posla. Odnosno, već sama mogućnost da može biti otpušten dovoljna je da njegov život učini fatalno stresnim. Sve to govori sasvim dovoljno o (lošem) kvalitetu bh života danas. Sa penzijama nije ništa bolje. One su male ili neredovne. Teško se dobijaju ili se dobijaju mitom i korupcijom, što je dodatna dimenzija žalosne bh ljudske i socijalne krize. Dovoljno je pogledati jedan TV dnevnik pa da se vidi sav jad i čemer etno-demokratije i etno-demokrata.

MONITOR: Tranzicija je, izgleda, i Bosni donijela ono što i njenom okruženju…
BAJTAL: Naša kriza, naši mentaliteti i naše gluposti, govore da smo mi ipak jedno i isto, i da razlike u religijama ne znače ništa. One su samo zloupotrijebljene i iskorištene da bi se to jedno podijelilo na troje. Sve nam govori o jednom neljudskom konceptu osionih i neumjerenih pojedinaca kojima je malo bilo dosta, pa su htjeli sve. BiH je žrtva tog egoističkog koncepta i njegove neumjerenosti. I krvavi raspad Jugoslavije je produkt upravo te nezajažljive oholosti. Najvišu cijenu toga platila je BiH. Ako je Jugoslavija trebala da se raspadne, onda se to ljudski moglo dogovoriti i riješiti. Da je to moguće imamo za to dosta primjera – SSSR, Čehoslovačka…Ne vjerujem da su oni od nas ni pametniji ni obrazovaniji ni kulturniji, ali su, očito, imali manje političkih i intelektualnih mangupa u svojim redovima.

MONITOR: Šta se BiH piše u budućnosti?
BAJTAL: Nijednog trenutka ne mogu pomisliti da BiH nema svoju budućnost i ljudsku perspektivu. Uvjeren sam da će Bosna i Hercegovina izaći iz ovog beznađa u kojem se sada nalazi…

MONITOR: Najavljeno je da će jesenas biti održani parlamentarni izbori. Da li se naslućuju neke nove snage koje će donijeti boljitak BiH?
BAJTAL: To se danas pita i svaki građanin Bosne i Hercegovine. Svi se pitaju šta će biti u oktobru. Niko nije u stanju da realno procijeni šta će se zaista dogoditi. S jedne strane imate sve logičke i egzistencijalne razloge za radikalnu promjenu. S druge, međutim, logika na ovim prostorima ne znači mnogo. Po toj egzistencijalnoj logici bh ljudi bi već trebali biti siti gladi, nezaposlenosti, lošeg života, stalne zavade, življenja u mržnji, i življenja u zemlji u kojoj je ,,Nož, žica, Srebrenica” postao kulturni slogan. Mali obični ljudi siti su te omraze i tog besmisla. Međutim, kako se rijetko kad ponašamo logički, teško je prosuditi šta će se stvarno dogoditi u oktobru. Postoje neke naznake, postoje neki novi ljudi, neke nove stranke, koje bi mogle možda donijeti nešto novo. Garancije za to nikad nemate, i teško je reći koliko će ljudi uspjeti da u njima prepoznaju one koji će donijeti promjene i neke nove životne forme, i koji će
pokušati BiH učiniti propulzivnim, humanim prostorom koji će se usaglasiti sa standardima EU i modernog demokratskog svijeta.

MONITOR: Šta je, prema Vašoj procjeni, najveća prepreka da se to i ostvari?
BAJTAL: Problem totalitarizma, problem tog podaničkog čipa – to je problem BiH i cijelog regiona. Ovdje je više od pet stotina godina sve odlučivano u Istanbulu. Pa smo, nakon toga, mi u BiH, bili pod patronatom druge carske sile i odluke su nam dolazile iz Beča. Potom smo bili pod patronatom kada se idejni i životni obrazac, manje ili više, duže ili kraće, krojio u Moskvi. Sve to govori da smo posljednjih pet-šest vjekova bili samo podanici, da nikad nismo mislili svojim glavom, i da smo uvijek bili samo poslušni izvršioci. Bojim se da je taj podanički mentalni sklop sada već i u našim genima. Većina bh etno-lidera i danas sluša nekoga i ide po “svoje” mišljenje nekome.To podaništvo skupo nas staje i sprečava bh građane, koji se pitaju šta će se desiti u oktobru, da daju realan odgovor na to.

Prošlost ostaviti teorijama besmisla

MONITOR: Otkud Vi na Crnogorskom primorju?
BAJTAL: Ovdje sam došao ne samo zbog mora i sunca, nego zbog prijatelja. Ali i zbog nepostojanja jezičke barijere jer me svako može razumijeti i mogu sa svakim razgovarati. Konačno, došao sam zbog jednog mentalnog sklopa koji mi nije dalek. Ti mentalni sklopovi nedavno su se malo posvađali, kažem malo jer želim biti uljudan, pošto dobro znam i znamo šta se nedavno desilo i ko je iz toga izvukao korist. Mi treba da se kao ljudi srećemo i ovdje u Crnoj Gori, ali i u BiH, da razmjenjujemo svoje ideje i svoje dobre želje. Na prošlu tragediju treba staviti tačku i ostaviti je istoriji, pravu i pravdi da se njima bave. Ostaviti je filozofskim teorijama besmisla i krenuti nekim novim boljim ljudskijim putevima…

MONITOR: To su poodavno i prvi učinili kulturni stvaraoci, među kojima ste i Vi…
BAJTAL: Ljudi iz kulturnih sfera lakše prebrođavaju sve ono što se događalo. Drugačiji je njihov način razumijevanja i oni su zbog toga spremniji na dijalog i saradnju. Ja, na primjer, pišem i objavljujem i izvan granica BiH. Nedavno se, ovdje u CG, pojavila knjiga Vrijeme ističe – zbirka modernog bh pripovijedanja, u izdanju ulcinjske Plime. U njoj se se nalazi i jedna moja priča, u knjizi je zastupljen i moj prijatelj Marko Vešović, koji i danas daje golem doprinos za jednu bolju Bosnu i čiji se autorski i ljudski napor u BiH cijeni. Ta vrsta ljudi može da se razumije, da otvara vrata, da olakšava susrete koji na nekim razinama daju mnogo više od onog što nude aktualne politike. Ovdašnjim se politikama još ne može vjerovati. Mi na ovim prostorima nemamo jezičke barijere. Mi se kao ljudi jezički sasvim razumijemo i sve što budemo imali više prilike da budemo licem u lice jedni s drugima i da razgovaramo o najbanalnijim stvarima, uspješnije ćemo prevladavati i najkomplikovanija životna pitanja. Ta činjenica odsustva jezičke barijere u regionu treba da bude činjenica naših najvećih nada.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo