Povežite se sa nama

INTERVJU

U kući imam svoje Kosovo

Objavljeno prije

na

Kulturna politika kod nas i kada je ima, podređena je političkim ciljevima a ne kulturnim vrednostima.To odlično zna Zorica Jevremović Munitić, autorka nekoliko izvedenih (najpoznatija Oj Srbijo, nigde lada nema) ali i neizvedenih drama, koja je pozorište izmjestila iz lijepih zgrada, mjesta VIP okupljanja. MONITOR: Istražujući teološko nasljeđe i njegov uticaj, proveli ste mnogo dana na Kosovu. Da li ste tada pomišljali da bi se već tinjući sukob mogao pretvoriti u čitav jedan rat, u „raspad sistema”?

JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: Prvi put sam bila na Kosovu aprila 1981, na Uskrs u Pećkoj patrijaršiji. Videla sam kolo ispred manastirske crkve u kojem deca pevaju osvetničke pesme Šiptarima. Na moju burnu reakciju okupljenim majkama, uzvratile su da ja ko Beograđanka dođem jednom, odem, a oni ostaju sami da se bore…I da zato ništa ne razumem. Da, već osamdesetih godina je bilo tenzija koje nisu slutile na razrešenje onako kako se radilo u beogradskim i prištinskim političkim krugovima. U susretima na stanici, u kafani, apoteci, prodavnici, Albanci su bili prema meni nepoverljivi, morala sam da im se predstavim i objasnim zbog čega sam „ovde”. Srbi nisu bili manje nepoverljivi, preporučivali su da ostanem „ovde” mada su oni neskriveno pripremali odlazak s Kosova, oni koji su provdavali imanja Albancima za velike pare i kupovali kuće i placeve po Srbiji i Crnoj Gori. A oni siromašni, i jedni i drugi, dočekivali su me kao vesnika ljudskog, dobrog. Slegali su ramenima, ćutali.

Na asfaltnom putu Peć-Dečani mogao se uočiti ogroman napis veličine jedan metar pisan belom i crvenom farbom – belim slovima KOSOVO, ispod crvenim REPUBLIKA. To niko nije brisao tih desetak godina koliko sam išla ovim putem bar dva puta godišnje. Ni Beograd, ni Priština.

MONITOR: Vi ste svoj odnos prema „svom Kosovu” izrazili na izložbi fotografija „Kosovo iz mog stana”. Šta ste htjeli da pokažete sem lijepih predmeta i dobrih priča uz njih?
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: Od 1990. nisam odlazila na Kosovo. Pred rat sve je bilo napetije i bezizglednije za svaku vrstu intelektualne akcije. A u Beogradu se nisu smirivale utopije da je Kosovo srpsko, da je bilo i ostaće srpsko, po bilo koju cenu. Kad je Koštunica pre dve godine istakao bedž „Kosovo je Srbija”, e onda sam od muke i besa počela pažljivije da razgledam svoje kosovske uspomene, predmete, stare fotografije, putne karte, koje sam sakupila, dobila ili kupila na Kosovu. Ja u kući imam svoje Kosovo jer sam tamo bila i radila, družila se sa Albancima koliko i sa Srbima. Rešila sam da mi te kućne predmete Srđan Veljović fotografiše pa da napravim konceptualnu, procesualnu izložbu na kojoj bi posetioci mogli da donose svoje kosovske uspomene. Ali kako naći mesto za takvu izložbu? U to uspaljeno vreme -„Kosovo je Srbija”, jedva sam pronašla mesto u gradu gde ću izložiti fotografije tih predmeta. Niko od meni poznatih galerista nije hteo da rizikuje izložbu sa tako bombastično običnim nazivom koji uključuje reč „Kosovo”. U prolaznom holu”Reksa” pronašao je mesto Branko Dimitrijević pošto je izgledao uživo te predmete u mom stanu. Izložba je bila u danima Uskrsa i Prvog maja kada je Beograd skoro ispražnjen. Zato sam i dobila desetodnevni termin.Usred tvrdnji i izjava -„Kosovo je Srbija”, „Kosovo, nezavisna država”, „Kosovo, neraskidivi deo Srbije”- izložba „Kosovo iz mog stana” je bila primer pojedinačnog odnosa prema ljudima koji žive na Kosovu i Metohiji, nezaborava na ljudsko, lepo, bez obzira koje nacije bilo.

MONITOR: S vremena na vrijeme, i ovdje i na drugim mjestima ex-yu prostora, zaoštri se tema o „nacionalnom repertoaru” pozorišta. Tu, međutim, ima puno nedosljednosti jer ima dramskih pisaca i autora drugih za pozorište adaptiranih djela koji se pojavljuju u više „nacionalnih” spiskova: Andrić, Selimović, Njegoš…
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: To što se Selimović ili Njegoš igraju u više država kao nacionalni pisci jeste svojevrsna kulturološka manipulacija. Ali, bolje je da se igraju nego da se skidaju sa repertoara. A Jugosloveni? Jugoslovenski pisci? Pa, to više ne postoji.

MONITOR: Da li je današnje insistiranje kulturnih politika na zaokruženom nacionalnom repertoaru, jedan novi oblik „dogovornog pozorišta” o kojem ste pisali?
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: „Dogovorni teatar” podrazumeva očuvanje tradicionalnih pozorišnih tema, formi, ideja. Stoga je pozorište sve dalje od konkretne stvarnosti. Ono se ulizuje i kada kritički govori o globalnim temama. Naprosto, potrebno je prvo protresti domaći milje da bi se progovaralo o opštim svetskim problemima zajednice i pojedinca.

MONITOR: Da li je KPGT Ljubiše Ristića bio pozorišna alternativa ili avangarda?
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ : KPGT Ljubiše Ristića je bila alternativa koliko i avangarda.

MONITOR: Vaša drama Kopile, napisana 1987. nikada nije postavljena na scenu, a prošle godine je imala prvo javno čitanje.To je autobiografska priča o 1968. sa ljudima od kojih su neki veoma napredovali na društvenoj lestvici. Za jedan od likova kažete da predstavlja Željka Ražnatovića Arkana. Zašto je nema na daskama?
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: U dva lika sam sa promenjenim imenima stavila lik i delo u tadašnje šezdesetoosmaško vreme Ljubiše Ristića i Borke Pavićević. U drami su oni brat i sestra koji nemaju mnogo zajedničkog osim vere da su u pravu. Njihove odluke, njihovi životi tvoriće budući život zajednice, i oblikovaće njihov privatni. Umetnička anticipacija kao realnost. Da, lik Zorana Es-Ka je pravljen po životnoj biografiji Željka Ražnatovića koji je živeo na Dedinju te 1968, kada se drama Kopile1948-1968 događa na Dedinju. Ražnatović je bio dete visokog člana Udbe, i gde bi dedinjsko dete bilo pregrupisano u ranoj mladosti nego u službu svoga tate. Sve što je radio pre rata u inostranstvu, lovio i ubijao neprijatelje socijalističke Jugoslavije, u zemlji je bilo dočekivano kao herojsko delo. Utopija koja je Ražnatovića dovela u poziciju Zvezdinog „delije” koji kao Arkan ubijajući brani sve što nije za Jugoslaviju devedesetih godina. Ne, nije Arkan kriv koliko su krive obaveštajne službe, policija, vojska. Ali, to „službe” nikada neće priznati. Zoran Es-Ka je ojađeni omaž liku Zorana iz Jovanovićevog Oslobođenja Skopja. Od nesretnog deteta do nesretnog mladog čoveka.

MONITOR: Važite za provokativnog autora i ne manje subverzivnu javnu ličnost. Drama „Balada o devojačkom odelu” je priča o ljubavi dvije žene, Albanke i Srpkinje, na mjestu gdje se žene kriju od muškog nasilja. Šta kažu pozorišni ljudi, kada ćemo je vidjeti na sceni?
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: Balada o devojačkom odelu neće biti izvedena „za mog života”, kako se to kaže. Poslednji stihovi Deae ex Machinae su:
„Svetu hvala. Ostalo je politika”. Za junakinje ove prve srpske tragedije u novije doba izabrala sam dve žene koje se erotski vole, dve žene različite nacionalnosti, Srpkinju Jelenu i Albanku Teutu. A koju bi najugroženiju socijalnu grupu izabrala da progovorim o strahotama života na Kosovu ako ne žene. Žene najviše trpe, i kad odobravaju ubijanje drugih zbog svojih, i kada brane svoje a druge nipodaštavaju. Jer žene nemaju drugu društvenu ulogu osim da podupiru stvaranje nove države, ili da brane staru. Kad sam uvidela da nigde ne mogu da izrežiram tragediju, niti iko hoće da je postavi u pozorištu, odlučila sam da je štampam kao knjigu koju sam samostalno izdala.

MONITOR: Aktivno ste učestvovali u antiratnim aktivnostima 90-tih. Na čemu bi danas trebalo da se „građanski” angažujemo?
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: Nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo