Povežite se sa nama

INTERVJU

U kući imam svoje Kosovo

Objavljeno prije

na

Kulturna politika kod nas i kada je ima, podređena je političkim ciljevima a ne kulturnim vrednostima.To odlično zna Zorica Jevremović Munitić, autorka nekoliko izvedenih (najpoznatija Oj Srbijo, nigde lada nema) ali i neizvedenih drama, koja je pozorište izmjestila iz lijepih zgrada, mjesta VIP okupljanja. MONITOR: Istražujući teološko nasljeđe i njegov uticaj, proveli ste mnogo dana na Kosovu. Da li ste tada pomišljali da bi se već tinjući sukob mogao pretvoriti u čitav jedan rat, u „raspad sistema”?

JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: Prvi put sam bila na Kosovu aprila 1981, na Uskrs u Pećkoj patrijaršiji. Videla sam kolo ispred manastirske crkve u kojem deca pevaju osvetničke pesme Šiptarima. Na moju burnu reakciju okupljenim majkama, uzvratile su da ja ko Beograđanka dođem jednom, odem, a oni ostaju sami da se bore…I da zato ništa ne razumem. Da, već osamdesetih godina je bilo tenzija koje nisu slutile na razrešenje onako kako se radilo u beogradskim i prištinskim političkim krugovima. U susretima na stanici, u kafani, apoteci, prodavnici, Albanci su bili prema meni nepoverljivi, morala sam da im se predstavim i objasnim zbog čega sam „ovde”. Srbi nisu bili manje nepoverljivi, preporučivali su da ostanem „ovde” mada su oni neskriveno pripremali odlazak s Kosova, oni koji su provdavali imanja Albancima za velike pare i kupovali kuće i placeve po Srbiji i Crnoj Gori. A oni siromašni, i jedni i drugi, dočekivali su me kao vesnika ljudskog, dobrog. Slegali su ramenima, ćutali.

Na asfaltnom putu Peć-Dečani mogao se uočiti ogroman napis veličine jedan metar pisan belom i crvenom farbom – belim slovima KOSOVO, ispod crvenim REPUBLIKA. To niko nije brisao tih desetak godina koliko sam išla ovim putem bar dva puta godišnje. Ni Beograd, ni Priština.

MONITOR: Vi ste svoj odnos prema „svom Kosovu” izrazili na izložbi fotografija „Kosovo iz mog stana”. Šta ste htjeli da pokažete sem lijepih predmeta i dobrih priča uz njih?
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: Od 1990. nisam odlazila na Kosovo. Pred rat sve je bilo napetije i bezizglednije za svaku vrstu intelektualne akcije. A u Beogradu se nisu smirivale utopije da je Kosovo srpsko, da je bilo i ostaće srpsko, po bilo koju cenu. Kad je Koštunica pre dve godine istakao bedž „Kosovo je Srbija”, e onda sam od muke i besa počela pažljivije da razgledam svoje kosovske uspomene, predmete, stare fotografije, putne karte, koje sam sakupila, dobila ili kupila na Kosovu. Ja u kući imam svoje Kosovo jer sam tamo bila i radila, družila se sa Albancima koliko i sa Srbima. Rešila sam da mi te kućne predmete Srđan Veljović fotografiše pa da napravim konceptualnu, procesualnu izložbu na kojoj bi posetioci mogli da donose svoje kosovske uspomene. Ali kako naći mesto za takvu izložbu? U to uspaljeno vreme -„Kosovo je Srbija”, jedva sam pronašla mesto u gradu gde ću izložiti fotografije tih predmeta. Niko od meni poznatih galerista nije hteo da rizikuje izložbu sa tako bombastično običnim nazivom koji uključuje reč „Kosovo”. U prolaznom holu”Reksa” pronašao je mesto Branko Dimitrijević pošto je izgledao uživo te predmete u mom stanu. Izložba je bila u danima Uskrsa i Prvog maja kada je Beograd skoro ispražnjen. Zato sam i dobila desetodnevni termin.Usred tvrdnji i izjava -„Kosovo je Srbija”, „Kosovo, nezavisna država”, „Kosovo, neraskidivi deo Srbije”- izložba „Kosovo iz mog stana” je bila primer pojedinačnog odnosa prema ljudima koji žive na Kosovu i Metohiji, nezaborava na ljudsko, lepo, bez obzira koje nacije bilo.

MONITOR: S vremena na vrijeme, i ovdje i na drugim mjestima ex-yu prostora, zaoštri se tema o „nacionalnom repertoaru” pozorišta. Tu, međutim, ima puno nedosljednosti jer ima dramskih pisaca i autora drugih za pozorište adaptiranih djela koji se pojavljuju u više „nacionalnih” spiskova: Andrić, Selimović, Njegoš…
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: To što se Selimović ili Njegoš igraju u više država kao nacionalni pisci jeste svojevrsna kulturološka manipulacija. Ali, bolje je da se igraju nego da se skidaju sa repertoara. A Jugosloveni? Jugoslovenski pisci? Pa, to više ne postoji.

MONITOR: Da li je današnje insistiranje kulturnih politika na zaokruženom nacionalnom repertoaru, jedan novi oblik „dogovornog pozorišta” o kojem ste pisali?
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: „Dogovorni teatar” podrazumeva očuvanje tradicionalnih pozorišnih tema, formi, ideja. Stoga je pozorište sve dalje od konkretne stvarnosti. Ono se ulizuje i kada kritički govori o globalnim temama. Naprosto, potrebno je prvo protresti domaći milje da bi se progovaralo o opštim svetskim problemima zajednice i pojedinca.

MONITOR: Da li je KPGT Ljubiše Ristića bio pozorišna alternativa ili avangarda?
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ : KPGT Ljubiše Ristića je bila alternativa koliko i avangarda.

MONITOR: Vaša drama Kopile, napisana 1987. nikada nije postavljena na scenu, a prošle godine je imala prvo javno čitanje.To je autobiografska priča o 1968. sa ljudima od kojih su neki veoma napredovali na društvenoj lestvici. Za jedan od likova kažete da predstavlja Željka Ražnatovića Arkana. Zašto je nema na daskama?
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: U dva lika sam sa promenjenim imenima stavila lik i delo u tadašnje šezdesetoosmaško vreme Ljubiše Ristića i Borke Pavićević. U drami su oni brat i sestra koji nemaju mnogo zajedničkog osim vere da su u pravu. Njihove odluke, njihovi životi tvoriće budući život zajednice, i oblikovaće njihov privatni. Umetnička anticipacija kao realnost. Da, lik Zorana Es-Ka je pravljen po životnoj biografiji Željka Ražnatovića koji je živeo na Dedinju te 1968, kada se drama Kopile1948-1968 događa na Dedinju. Ražnatović je bio dete visokog člana Udbe, i gde bi dedinjsko dete bilo pregrupisano u ranoj mladosti nego u službu svoga tate. Sve što je radio pre rata u inostranstvu, lovio i ubijao neprijatelje socijalističke Jugoslavije, u zemlji je bilo dočekivano kao herojsko delo. Utopija koja je Ražnatovića dovela u poziciju Zvezdinog „delije” koji kao Arkan ubijajući brani sve što nije za Jugoslaviju devedesetih godina. Ne, nije Arkan kriv koliko su krive obaveštajne službe, policija, vojska. Ali, to „službe” nikada neće priznati. Zoran Es-Ka je ojađeni omaž liku Zorana iz Jovanovićevog Oslobođenja Skopja. Od nesretnog deteta do nesretnog mladog čoveka.

MONITOR: Važite za provokativnog autora i ne manje subverzivnu javnu ličnost. Drama „Balada o devojačkom odelu” je priča o ljubavi dvije žene, Albanke i Srpkinje, na mjestu gdje se žene kriju od muškog nasilja. Šta kažu pozorišni ljudi, kada ćemo je vidjeti na sceni?
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: Balada o devojačkom odelu neće biti izvedena „za mog života”, kako se to kaže. Poslednji stihovi Deae ex Machinae su:
„Svetu hvala. Ostalo je politika”. Za junakinje ove prve srpske tragedije u novije doba izabrala sam dve žene koje se erotski vole, dve žene različite nacionalnosti, Srpkinju Jelenu i Albanku Teutu. A koju bi najugroženiju socijalnu grupu izabrala da progovorim o strahotama života na Kosovu ako ne žene. Žene najviše trpe, i kad odobravaju ubijanje drugih zbog svojih, i kada brane svoje a druge nipodaštavaju. Jer žene nemaju drugu društvenu ulogu osim da podupiru stvaranje nove države, ili da brane staru. Kad sam uvidela da nigde ne mogu da izrežiram tragediju, niti iko hoće da je postavi u pozorištu, odlučila sam da je štampam kao knjigu koju sam samostalno izdala.

MONITOR: Aktivno ste učestvovali u antiratnim aktivnostima 90-tih. Na čemu bi danas trebalo da se „građanski” angažujemo?
JEVREMOVIĆ-MUNITIĆ: Nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo