Povežite se sa nama

INTERVJU

Brane na Morači triput izmjeriti

Objavljeno prije

na

Časlav Pejović je redovni profesor na Kjusu univerzitetu, Japan. Na postdiplomskim studijama predaje, između ostalog, pravo stranih ulaganja. To je jedan od povoda da sa gospodinom Pejovićem razgovaramo o izgradnji hidroelektrana na Morači, projektu koji bezrezervno podržava crnogorska vlast, a stručnjaci, nevladin sektor i dio javnosti osporavaju. MONITOR: Kritičari ovog projekta tvrde da se radi o nerazumnoj odluci – ona se ne zasniva na temeljnim stručnim analizama, barata se starim podacima, ne sagledavaju se posljedice, ne nude alternative… Šta Vi na to kažete?
PEJOVIĆ: Prva pretpostavka da bi se mogla voditi valjana rasprava jeste raspolaganje relevantnim informacijama. Teško je govoriti o ispravnosti neke odluke kada se ne znaju svi relevantni podaci. Dakle, mogu govoriti samo uz određene rezerve na osnovu podataka koji su dostupni. Utisak je da se u ovaj projekat ušlo bez dovoljno temeljne analize projekta i alternativnih rješenja. SEA (Strateška procjena uticaja na životnu sredinu) tretira samo dvije opcije: da se rade četiri brane na HE Morača i da se ništa ne radi. Pretpostavljam da je obrađivač postupio prema onom što je od njega traženo. Međutim, graditi četiri brane ili ništa ne raditi, su samo dvije opcije. Postoje i druge opcije: da se radi ,,nisko” Andrijevo, da se rade dvije brane, da se radi prvo brana na Komarnici, itd. Kako zauzeti stav da li je bolja varijanta ,,visoko” ili ,,nisko” Andrijevo, ako obje opcije nijesu ponuđene kao alternative, uz analizu njihovih prednosti i nedostataka? Dakle, prije nego se može uopšte raspravljati na valjan način o HE Morača, trebalo bi postojeći SEA dopuniti razmatranjem drugih opcija.

MONITOR: I oko ovog projekta javnost u Crnoj Gori je podijeljena…
PEJOVIĆ: Mislim da je veoma važno postići konsenzus i ne dijeliti ponovo Crnu Goru, kao što je to mnogo puta rađeno u prošlosti. U ovaj projekat se ne bi smjelo ući prije nego se postigne barem minimalni konsenzus oko ključnih stvari. Ako se takav konsenzus ne može postići, onda treba pokušati naći kompromis oko najvažnijih rješenja. U tom slučaju obje strane trebalo bi da budu spremne na određene ustupke. Mogući kompromis mogao bi biti da se prihvati neko manje radikalno rješenje za brane, kojim bi se, recimo, sačuvali djelovi kanjona Morače, Mrtvice i Male Rijeke. Na ovaj način bi se, vjerujem, mogao postići konsenzus prihvatljiv za većinu na obje strane. Posebna vrijednost takvog pristupa bila bi da bi Crna Gora pokazala da se dogovorom mogu rješavati nesporazumi.

MONITOR: Šta mislite o tvrdnjama eksperta za ovu oblast dr Lazara Ljubiše da bi Crna Gora imala velike koristi od HE Morača?
PEJOVIĆ: Moguće da je dr Ljubiša u pravu, kada je riječ o cijeni proizvodnje. Sasvim drugo je pitanje ko bi od toga imao koristi. Ne treba biti stručnjak da bi se znalo da od brane najveću korist ima onaj ko njome upravlja. Po postojećim informacijama, to neće biti Crna Gora, već koncesionar. Dakle, jasno je da najveću korist zbog niske cijene proizvodnje struje ne bi imala Crna Gora, već koncesionar. Crna Gora bi, eventualno, od niske cijene proizvodnje imala punu korist tek kroz 30 godina, kada bi brane trebalo predati Crnoj Gori. Naravno, ostaje pitanje da li će kroz 30 godina sadašnji parametri biti primjenjivi. Sa sadašnjim tempom razvoja nauke i tehnologije niko ne može garantovati koja će proizvodnja struje biti najisplativija kroz 30 godina. Sve je to na “dugom štapu” da bi se danas moglo nešto decidirano tvrditi.

MONITOR: Na osnovu poznatih informacija Vlada se opredijelila za BOT (Build, Operate, Transfer) model. Ukratko, šta taj model znači?
PEJOVIĆ: Koncept BOT je jednostavan, ali je transakcija veoma kompleksna. Umjesto da se država zadužuje za izgradnju infrastrukture, kod BOT modela država raspisuje tender i zaključuje ugovor o koncesiji sa odabranom kompanijom. Kad objekat bude izgrađen, koncesionar ga koristi određeni period da bi vratio uloženo i pristojno zaradio, a nakon tog infrastruktura prelazi u vlasništvo države. Taj model djeluje, na prvi pogled, atraktivno. Država ne ulaže ništa, a dobija gotovu infrastrukturu. A nije baš tako. Država često značajno učestvuje u finansiranju. To je predviđeno i u slučaju HE Morača. Poseban problem jeste stanje u kojem se predaje objekat nakon isteka koncesije. Koncesionar nema poseban interes da objekat preda državi u besprekornom stanju. Sem toga, niko ne može garantovati da će koncesionar uopšte postojati kroz 30 godina, a kamoli da li će i u kojoj mjeri ispostavati obaveze iz ugovora.

MONITOR: Kako treba koncipirati konkurs za koncesije da bi Crna Gora zaštitila svoj uloženi kapital u izgradnju HE?
PEJOVIĆ: Jedno od ključnih pitanja jeste način raspolaganja proizvedenom strujom. Iz postojećih informacija nije jasno da li će Crna Gora raspolagati sa odgovarajućim procentom proizvedene struje, ili će dobijati samo naknadu po osnovu koncesije. Crna Gora bi morala insistirati da učestvuje u proizvedenoj struji, i to u proporciji koja bi bila veća od njenog udjela u finansiranju. Jer, osim finansijskog učešća, Crna Gora bi učestvovala stavljanjem na raspolaganje jednog izuzetno vrijednog prirodnog resursa koji mora biti adekvatno valorizovan u ugovoru.Takav model (production sharing) je čest kod stranih ulaganja u sektor energetike, naročito u eksploataciji nafte i gasa. Posebno pitanje koje treba tretirati u ugovoru jeste način korišćenja proizvedene struje. Ako je priča o HE Morača zasnovana na argumentu da Crna Gora ima energetski deficit i da je gradnja HE neophodna da bi se se riješio taj deficit, onda treba jasno precizirati u ugovoru da koncesionar nema pravo da izvozi struju…

MONITOR: Ali, spekuliše se da se struja koju proizvede HE Morača namjerava izvoziti za Italiju, te da je postavljanje podmorskog kabla između Crne Gore i Italije u toj funkciji.
PEJOVIĆ: Crna Gora ne bi na to smjela da pristane. Jer, ako bi se struja iz HE Morača izvozila za Italiju, mogao bi se izvesti zaključak da se HE Morača gradi da bi se rješavao energetski deficit Italije, a ne Crne Gore. Ko može da pristane na to da se devastira priroda u sopstvenoj zemlji da bi se rješavao energetski deficit druge zemlje? Dakle, u ugovoru treba eksplicitno predvidjeti da će struja proizvedena u HE Morača biti isključivo korišćena u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li bi bilo isplativije Crnoj Gori da sama gradi HE na Morači i da li za to ona ima mogućnosti?
PEJOVIĆ: Ovu priču o HE Morača bi bilo lakše prihvatiti ako bi Crna Gora sama gradila HE Morača. Ako je prije 45 godina brana na Mratinju, koja je mnogo zahtjevnija, bila sagrađena sopstvenim snagama (istina, Jugoslavije), zašto Crna Gora ne bi to mogla danas uraditi sama? Naravno, uz angažovanje preduzeća iz okruženja. Uostalom, ni koncesionar koji bude gradio HE Morača neće sam finansirati izgradnju, niti graditi brane.

MONITOR: Koje su štete neminovne prilikom izgradnje ovih hidroelektrana?
PEJOVIĆ: Zabluda je da hidrocentrale ne nanose štetu životnoj sredini, biljnom i životinjskom svijetu; jedino ne emituju CO2. Posebne probleme donose lokalnom stanovništvu, koje će biti primorano da napusti svoje domove i imanja. Hidroenergija jeste obnovljiva, ali nijesu ljudi koji se zbog njene proizvodnje isele i zemljište koje biva potopljeno. Osim toga, u slučaju HE Morača, gubi se izuzetni prirodni pejzaž kanjon Morača, koji čini Crnu Goru prepoznatljivom, ugrožava manastir Morača, izuzetno vrijedan dio kulturne baštine Crne Gore.

MONITOR: Šta Vi predlažete kao dalje korake koje treba napraviti?
PEJOVIĆ: Prije nego što se može uopšte raspravljati na valjan način o HE Morača, trebalo bi postojeći SEA dopuniti razmatranjem drugih opcija. Recimo, ako bi se smanjila visina brana, ili gradile dvije umjesto četiri brane, bolje bi bili očuvani kanjoni rijeka, stanovništvo bi bilo manje pogođeno, a manastir Morača bi bio manje ugrožen. To bi imalo čak i ekonomske prednosti, jer bi troškovi gradnje bili niži, a smanjili bi se troškovi izmještanja infrastrukture i eksproprijacije. Možda treba razmisliti o promjeni prioriteta, tako da se prvo gradi brana na Komarnici. Osim toga, bili bi mali troškovi za eksproprijaciju, ne bi trebalo izmještati magistralu, čime bi se uštedjeli troškovi za infrastrukturu. Na sajtu HE Morača može se pročitati načelo ,,dva put mjeri treći put sijeci”. Mislim da ne bi bilo na odmet izmjeriti i treći put. Ulog je suviše veliki da bi se olako donosile odluke. Kad se jednom naprave brane, popravke više nema.

Iskustvo HE Mratinje

MONITOR: Koliko je projekat HE Morača u funkciji održivog razvoja?
PEJOVIĆ: Argument da je HE Morača u funkciji održivog razvoja je upitan, posebno ako se ima u vidu iskustvo sa HE Mratinje. Iako je HE Mratinje najvrjedniji energetski objekat u Crnoj Gori, Plužine su najsiromašnija opština u Crnoj Gori. Nakon što je HE Mratinje izgrađena, Plužine su ostale bez pola stanovništva. Projekcija prostornog plana predviđa dalje smanjenje broja stanovnika sa 4.272 (2003. godine) na 2.850 (2021. godine). Jasnije nego bilo koja parola ili projekcija, ove brojke pokazuju koliko je ideja održivog razvoja ,,uspješno” sprovedena prilikom izgradnje HE Mratinje. HE Morača treba uklopiti u ideju održivog razvoja, ali da to ne bude samo deklarativno. Umjesto projekta koji se bazira dominantno na ekonomskoj efikasnosti, bolja varijanta bi bio kompromis u kojem bi se dobilo manje energije, a bolje sačuvala životna sredina, te zaštitili interesi stanovništva i kulturna baština. Niko razuman ne spori potrebu za povećanjem energetskih kapaciteta Crne Gore. Jasno je da se određena cijena mora platiti ako se želi ekonomski prosperitet.

Zlatna brda

MONITOR: Šta mislite o tvrdnjama vlasti da će izgradnju HE Morača pratiti nagli razvoj turizma u tom kraju?
PEJOVIĆ: Projekcije pravljene za razvoj turizma su toliko prenaduvane da je to neozbiljno. Pročitao sam da se u rejonu HE Morača planira 16.000 kreveta! Kako se došlo do takve projekcije? Da li je ova projekcija uzela u obzir iskustvo s razvojem turizma u rejonu HE Mratinje? Ako nije, zašto nije? Ako jeste, na osnovu kojih parametara se došlo do brojke od 16.000 kreveta, ako se zna da u rejonu Pivskog jezera nema vjerovatno ni 100 kreveta? Naravno, obrađivač može reći da je to samo projekcija. Jednako je tako moglo da stoji da će po projekciji u rejonu HE Morača na vrbama rađati grožđe. Ne radi se samo o tome da su ove projekcije potpuno nerealne. Činjenica da su pravljene ovakve projekcije izaziva podozrenje da su možda i neke druge projekcije ovakve. Iskustvo me naučilo da budem posebno oprezan kad neko obećava ,,brda i doline”.

Veseljko KOPRIVICA

 

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo