Povežite se sa nama

INTERVJU

Brane na Morači triput izmjeriti

Objavljeno prije

na

Časlav Pejović je redovni profesor na Kjusu univerzitetu, Japan. Na postdiplomskim studijama predaje, između ostalog, pravo stranih ulaganja. To je jedan od povoda da sa gospodinom Pejovićem razgovaramo o izgradnji hidroelektrana na Morači, projektu koji bezrezervno podržava crnogorska vlast, a stručnjaci, nevladin sektor i dio javnosti osporavaju. MONITOR: Kritičari ovog projekta tvrde da se radi o nerazumnoj odluci – ona se ne zasniva na temeljnim stručnim analizama, barata se starim podacima, ne sagledavaju se posljedice, ne nude alternative… Šta Vi na to kažete?
PEJOVIĆ: Prva pretpostavka da bi se mogla voditi valjana rasprava jeste raspolaganje relevantnim informacijama. Teško je govoriti o ispravnosti neke odluke kada se ne znaju svi relevantni podaci. Dakle, mogu govoriti samo uz određene rezerve na osnovu podataka koji su dostupni. Utisak je da se u ovaj projekat ušlo bez dovoljno temeljne analize projekta i alternativnih rješenja. SEA (Strateška procjena uticaja na životnu sredinu) tretira samo dvije opcije: da se rade četiri brane na HE Morača i da se ništa ne radi. Pretpostavljam da je obrađivač postupio prema onom što je od njega traženo. Međutim, graditi četiri brane ili ništa ne raditi, su samo dvije opcije. Postoje i druge opcije: da se radi ,,nisko” Andrijevo, da se rade dvije brane, da se radi prvo brana na Komarnici, itd. Kako zauzeti stav da li je bolja varijanta ,,visoko” ili ,,nisko” Andrijevo, ako obje opcije nijesu ponuđene kao alternative, uz analizu njihovih prednosti i nedostataka? Dakle, prije nego se može uopšte raspravljati na valjan način o HE Morača, trebalo bi postojeći SEA dopuniti razmatranjem drugih opcija.

MONITOR: I oko ovog projekta javnost u Crnoj Gori je podijeljena…
PEJOVIĆ: Mislim da je veoma važno postići konsenzus i ne dijeliti ponovo Crnu Goru, kao što je to mnogo puta rađeno u prošlosti. U ovaj projekat se ne bi smjelo ući prije nego se postigne barem minimalni konsenzus oko ključnih stvari. Ako se takav konsenzus ne može postići, onda treba pokušati naći kompromis oko najvažnijih rješenja. U tom slučaju obje strane trebalo bi da budu spremne na određene ustupke. Mogući kompromis mogao bi biti da se prihvati neko manje radikalno rješenje za brane, kojim bi se, recimo, sačuvali djelovi kanjona Morače, Mrtvice i Male Rijeke. Na ovaj način bi se, vjerujem, mogao postići konsenzus prihvatljiv za većinu na obje strane. Posebna vrijednost takvog pristupa bila bi da bi Crna Gora pokazala da se dogovorom mogu rješavati nesporazumi.

MONITOR: Šta mislite o tvrdnjama eksperta za ovu oblast dr Lazara Ljubiše da bi Crna Gora imala velike koristi od HE Morača?
PEJOVIĆ: Moguće da je dr Ljubiša u pravu, kada je riječ o cijeni proizvodnje. Sasvim drugo je pitanje ko bi od toga imao koristi. Ne treba biti stručnjak da bi se znalo da od brane najveću korist ima onaj ko njome upravlja. Po postojećim informacijama, to neće biti Crna Gora, već koncesionar. Dakle, jasno je da najveću korist zbog niske cijene proizvodnje struje ne bi imala Crna Gora, već koncesionar. Crna Gora bi, eventualno, od niske cijene proizvodnje imala punu korist tek kroz 30 godina, kada bi brane trebalo predati Crnoj Gori. Naravno, ostaje pitanje da li će kroz 30 godina sadašnji parametri biti primjenjivi. Sa sadašnjim tempom razvoja nauke i tehnologije niko ne može garantovati koja će proizvodnja struje biti najisplativija kroz 30 godina. Sve je to na “dugom štapu” da bi se danas moglo nešto decidirano tvrditi.

MONITOR: Na osnovu poznatih informacija Vlada se opredijelila za BOT (Build, Operate, Transfer) model. Ukratko, šta taj model znači?
PEJOVIĆ: Koncept BOT je jednostavan, ali je transakcija veoma kompleksna. Umjesto da se država zadužuje za izgradnju infrastrukture, kod BOT modela država raspisuje tender i zaključuje ugovor o koncesiji sa odabranom kompanijom. Kad objekat bude izgrađen, koncesionar ga koristi određeni period da bi vratio uloženo i pristojno zaradio, a nakon tog infrastruktura prelazi u vlasništvo države. Taj model djeluje, na prvi pogled, atraktivno. Država ne ulaže ništa, a dobija gotovu infrastrukturu. A nije baš tako. Država često značajno učestvuje u finansiranju. To je predviđeno i u slučaju HE Morača. Poseban problem jeste stanje u kojem se predaje objekat nakon isteka koncesije. Koncesionar nema poseban interes da objekat preda državi u besprekornom stanju. Sem toga, niko ne može garantovati da će koncesionar uopšte postojati kroz 30 godina, a kamoli da li će i u kojoj mjeri ispostavati obaveze iz ugovora.

MONITOR: Kako treba koncipirati konkurs za koncesije da bi Crna Gora zaštitila svoj uloženi kapital u izgradnju HE?
PEJOVIĆ: Jedno od ključnih pitanja jeste način raspolaganja proizvedenom strujom. Iz postojećih informacija nije jasno da li će Crna Gora raspolagati sa odgovarajućim procentom proizvedene struje, ili će dobijati samo naknadu po osnovu koncesije. Crna Gora bi morala insistirati da učestvuje u proizvedenoj struji, i to u proporciji koja bi bila veća od njenog udjela u finansiranju. Jer, osim finansijskog učešća, Crna Gora bi učestvovala stavljanjem na raspolaganje jednog izuzetno vrijednog prirodnog resursa koji mora biti adekvatno valorizovan u ugovoru.Takav model (production sharing) je čest kod stranih ulaganja u sektor energetike, naročito u eksploataciji nafte i gasa. Posebno pitanje koje treba tretirati u ugovoru jeste način korišćenja proizvedene struje. Ako je priča o HE Morača zasnovana na argumentu da Crna Gora ima energetski deficit i da je gradnja HE neophodna da bi se se riješio taj deficit, onda treba jasno precizirati u ugovoru da koncesionar nema pravo da izvozi struju…

MONITOR: Ali, spekuliše se da se struja koju proizvede HE Morača namjerava izvoziti za Italiju, te da je postavljanje podmorskog kabla između Crne Gore i Italije u toj funkciji.
PEJOVIĆ: Crna Gora ne bi na to smjela da pristane. Jer, ako bi se struja iz HE Morača izvozila za Italiju, mogao bi se izvesti zaključak da se HE Morača gradi da bi se rješavao energetski deficit Italije, a ne Crne Gore. Ko može da pristane na to da se devastira priroda u sopstvenoj zemlji da bi se rješavao energetski deficit druge zemlje? Dakle, u ugovoru treba eksplicitno predvidjeti da će struja proizvedena u HE Morača biti isključivo korišćena u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li bi bilo isplativije Crnoj Gori da sama gradi HE na Morači i da li za to ona ima mogućnosti?
PEJOVIĆ: Ovu priču o HE Morača bi bilo lakše prihvatiti ako bi Crna Gora sama gradila HE Morača. Ako je prije 45 godina brana na Mratinju, koja je mnogo zahtjevnija, bila sagrađena sopstvenim snagama (istina, Jugoslavije), zašto Crna Gora ne bi to mogla danas uraditi sama? Naravno, uz angažovanje preduzeća iz okruženja. Uostalom, ni koncesionar koji bude gradio HE Morača neće sam finansirati izgradnju, niti graditi brane.

MONITOR: Koje su štete neminovne prilikom izgradnje ovih hidroelektrana?
PEJOVIĆ: Zabluda je da hidrocentrale ne nanose štetu životnoj sredini, biljnom i životinjskom svijetu; jedino ne emituju CO2. Posebne probleme donose lokalnom stanovništvu, koje će biti primorano da napusti svoje domove i imanja. Hidroenergija jeste obnovljiva, ali nijesu ljudi koji se zbog njene proizvodnje isele i zemljište koje biva potopljeno. Osim toga, u slučaju HE Morača, gubi se izuzetni prirodni pejzaž kanjon Morača, koji čini Crnu Goru prepoznatljivom, ugrožava manastir Morača, izuzetno vrijedan dio kulturne baštine Crne Gore.

MONITOR: Šta Vi predlažete kao dalje korake koje treba napraviti?
PEJOVIĆ: Prije nego što se može uopšte raspravljati na valjan način o HE Morača, trebalo bi postojeći SEA dopuniti razmatranjem drugih opcija. Recimo, ako bi se smanjila visina brana, ili gradile dvije umjesto četiri brane, bolje bi bili očuvani kanjoni rijeka, stanovništvo bi bilo manje pogođeno, a manastir Morača bi bio manje ugrožen. To bi imalo čak i ekonomske prednosti, jer bi troškovi gradnje bili niži, a smanjili bi se troškovi izmještanja infrastrukture i eksproprijacije. Možda treba razmisliti o promjeni prioriteta, tako da se prvo gradi brana na Komarnici. Osim toga, bili bi mali troškovi za eksproprijaciju, ne bi trebalo izmještati magistralu, čime bi se uštedjeli troškovi za infrastrukturu. Na sajtu HE Morača može se pročitati načelo ,,dva put mjeri treći put sijeci”. Mislim da ne bi bilo na odmet izmjeriti i treći put. Ulog je suviše veliki da bi se olako donosile odluke. Kad se jednom naprave brane, popravke više nema.

Iskustvo HE Mratinje

MONITOR: Koliko je projekat HE Morača u funkciji održivog razvoja?
PEJOVIĆ: Argument da je HE Morača u funkciji održivog razvoja je upitan, posebno ako se ima u vidu iskustvo sa HE Mratinje. Iako je HE Mratinje najvrjedniji energetski objekat u Crnoj Gori, Plužine su najsiromašnija opština u Crnoj Gori. Nakon što je HE Mratinje izgrađena, Plužine su ostale bez pola stanovništva. Projekcija prostornog plana predviđa dalje smanjenje broja stanovnika sa 4.272 (2003. godine) na 2.850 (2021. godine). Jasnije nego bilo koja parola ili projekcija, ove brojke pokazuju koliko je ideja održivog razvoja ,,uspješno” sprovedena prilikom izgradnje HE Mratinje. HE Morača treba uklopiti u ideju održivog razvoja, ali da to ne bude samo deklarativno. Umjesto projekta koji se bazira dominantno na ekonomskoj efikasnosti, bolja varijanta bi bio kompromis u kojem bi se dobilo manje energije, a bolje sačuvala životna sredina, te zaštitili interesi stanovništva i kulturna baština. Niko razuman ne spori potrebu za povećanjem energetskih kapaciteta Crne Gore. Jasno je da se određena cijena mora platiti ako se želi ekonomski prosperitet.

Zlatna brda

MONITOR: Šta mislite o tvrdnjama vlasti da će izgradnju HE Morača pratiti nagli razvoj turizma u tom kraju?
PEJOVIĆ: Projekcije pravljene za razvoj turizma su toliko prenaduvane da je to neozbiljno. Pročitao sam da se u rejonu HE Morača planira 16.000 kreveta! Kako se došlo do takve projekcije? Da li je ova projekcija uzela u obzir iskustvo s razvojem turizma u rejonu HE Mratinje? Ako nije, zašto nije? Ako jeste, na osnovu kojih parametara se došlo do brojke od 16.000 kreveta, ako se zna da u rejonu Pivskog jezera nema vjerovatno ni 100 kreveta? Naravno, obrađivač može reći da je to samo projekcija. Jednako je tako moglo da stoji da će po projekciji u rejonu HE Morača na vrbama rađati grožđe. Ne radi se samo o tome da su ove projekcije potpuno nerealne. Činjenica da su pravljene ovakve projekcije izaziva podozrenje da su možda i neke druge projekcije ovakve. Iskustvo me naučilo da budem posebno oprezan kad neko obećava ,,brda i doline”.

Veseljko KOPRIVICA

 

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo