MONITORING
Brano duguje Acu i Milu najmanje 3,79 miliona eura
Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor online
U posljednjih godinu-dvije Branislav Mićunović, alijas Brano ili Baka, izašao je iz „anonimnosti” kockarnica i fudbalskih transakcija. Sa pribavljenim dozvolama investira u turistički biznis na elitnim lokacijama u Budvi.
Poduhvati su multimilionski i za javnost otvaraju dileme: kakvo je porijeklo tolikog novca i ko su mu poslovni partneri?
Mićunović je 23. februara ove godine od Ministarstva održivog razvoja i turizma dobio urbanističko-tehničke uslove izrade dokumentacije za apartmanski kompleks u zahvatu lokacije Mirište, tik uz magistralu Sveti Stefan – Bečići.
Investicija je pod budnim okom MANS-a, koji je izradio posebnu studiju slučaja. Utvrđeno je da su novembra 2007. započeti divlji građevinski radovi. Izgradnja osmospratnice i dvospratnice oko sedam mjeseci kasnije je obustavljena jer investitor nije imao dozvolu. Lokacija je u dokumentima bila definisana kao maslinjak. Nelegalni objekti nijesu srušeni.
No, Mićunović nije bio vlasnik parcele, već Dragan Radusinović, šef FZU Mig – sjetićemo ga se iz perioda masovne vaučerske privatizacije. Parcelu na Mirištu je kupio aproksimativno za 2,5 miliona eura, ali je iz nekog razloga 17. aprila 2008. za pet puta manje, odnosno za svega 500.000 eura potpisao kupoprodaju nepokretnosti. U ugovoru – koji divlje sagrađene objekte ne pominje! – piše da je Mićunović isplatio Radusinovića „danom potpisivanja”.
Studiju lokacije za Mirište je naručila i novcem poreskih obveznika platila budvanska opština. Izradila je firma Urban studio, vlasnice Gordane Raičević, koja je radila u Agenciji za planiranje prostora SO Budva. Njen prethodni posao je bio u Republičkom zavodu za urbanizam i projektovanje, privatnoj firmi Aca Đukanovića.
Ministri nadležni za urbanizam Branimir Gvozdenović i Predrag Sekulić, prezentni i bivši politički direktor DPS-a, davali su saglasnosti na izmjene opštinskih urbanističkih planova za Mićunovićevu investiciju. Odluku da se otpočne izrada plana za Mirište donio je sredinom 2009. budvanski eks-gradonačelnik Rajko Kuljača, sada nepravosnažno osuđen na pet godina robije. Divlje sagrađeni objekati su „uklopljeni”, iako lokalni nacrt plana nije bio usklađen sa dokumentom višega reda. Kompleks na Mirištu će imati prvoklasne apartmane, zatim penthause, jedan od bazena biće na krovu, tu su i prostori za wellness, beauty i spa sadržaje, garaža u suterenu, itd.
Druga, krupnija Mićunovićeva investicija, preko jednog ili više povezanih lica je Harmonia building sa 14 spratova (službeni podatak investitora, iako se u javnosti pominju 13 spratova) i oko 28.000 kvadrata bruto površine. Nalazi se između bečićkog hotela Iberostar Bellevue i famozne Astra Montenegro, koju je do bankrota gradio ruski Mirax.
Vrijednost projekta je procijenjena na oko 15 miliona eura. Prva dva sprata Harmonia building su parkinzi, slijede dva sprata sa poslovnim prostorima, na petom su glavni ulaz, recepcija, restoran, 6. sprat je kombinacija apartmana i poslovnih prostora, od 7. do 13. su samo apartmani a na 14. spratu penthausi.
Mićunovićeva kćerka je vlasnica 30 odsto Old Town Invest Group, firme investitora Harmonia building. Radovi su započeti 2009. a kasnije iste godine je od ministra Gvozdenovića dobijena građevinska dozvola.
U nedavno objavljenom serijalu OCCRP-a o Prvoj banci, izvještava se o epizodi u kojoj su maja 2010. kontrolori CBCG za Svetlanu Mićunović, Branovu suprugu, ustanovili minus na tekućem računu, navodno od 4,6 miliona eura. Taj minus od banke, odobren maja 2008, opisan je kao „neuobičajen za fizičko lice” i kasnije pretvoren u kratkoročni kredit – uz napomenu kontrolora da nije predočena nikakva analiza „na osnovu koje bi se moglo zaključiti kako će novac biti vraćen”.
Svježiji i pouzdaniji podaci o finansijskim transakcijama porodice Brana Mićunovića i banke Đukanovića, Aca i Mila, dostupni su u katastarskim registrima. Radi se, prema našem uvidu, o većim sumama od pomenutih u serijalu OCCRP-a koje su pokrivene hipotekama: jedna na Harmonia building a druga na parcele u Reževićima. Kredit Prve je 18. decembra 2008. zapisan kao hipotekarni teret od 5,4 miliona eura, dok je ista nekretnina ugovorom od 6. juna 2011. takođe pod teretom Prve zbog kredita od 2,45 miliona eura.
Ipak, najveću hipoteku od 14,37 miliona eura na investiciju Old Town Invest Group posjeduje budvanska firmu Radenko I, koju su osnovali Rusi, izvjesni Stanislav i Igor Ivanov. I ,,druga banka Crne Gore”, Hipo Alpe-Adria, takođe je plasirala najmanje dva kredita za Old Town Invest Group, ukupno 5,6 miliona.
No, banka braće Đukanović je za suprugu Brana Mićunovića odobrila dodatnu kreditnu liniju. Prema ugovoru od 28. decembra 2009. zemljište koje se vodi na Svetlanu Mićunović u Reževićima, ukupne površine 6.467 kvadrata, pod hipotekom je Prve za 1,44 milion eura.
Na osnovu opisanih hipotekarnih tereta, uzimajuću u obzir da je Mićunovićeva kćerka vlasnica 30 odsto Harmonia building, dobija se podatak da porodica Mićunović duguje Đukanovićima najmanje oko 3,79 miliona eura.
Ta suma je možda samo kusur dvodecenijske kooperacije započete duvanskim tranzitom ili švercom, kako ko voli. Milo Đukanović nikada nije demantovao da je prijatelj ili saradnik Brana Mićunovića. Usmena književnost prenosi predanja očevidaca da su ih mnogo puta viđali zajedno.
U svakom slučaju, do prve polovine 2008, kada je Đukanovićev predmet pred Sudom u Bariju navodno stavljen ad acta, bili su zajedno pod istragom a zatim i optužnicom italijanskog tužilaštva zbog mafijaškog udruživanja.
Ispostavilo se da Đukanović odlično poznaje rodbinske relacije Mićunovića. Za Duška Mićunovića iz Beograda, prvooptuženog u italijanskoj akciji Šah mat protiv švercera kokaina, nagađalo se da je ,,brat od strica” Brana Mićunovića, što je Đukanović dematovao: ,,Nijesam pronašao podatak da je on brat Brana Mićunovića”.
Nekoliko insajdera, javno ili u istragama su tvrdili da postoje, kako bi se reklo, „netransparentne” robo-novčane realcije između Mićunovića i Mila Đukanovića. Na primjer, Radivoje Lolo Šturanović, bivši bokser iz Nikšića, svojevremeno se požalio da je izigran za 600.000 DEM.
Početkom 1999. tadašnja savezna vojska je zaplijenila šest glisera od nekoliko italijanskih državljana da bi ih, nešto kasnije, dala na licitaciju. Šturanović je navodno kupio te glisere. Kada je u Luci Bar htio da ih preuzme, naoružani pripadnici SDB-a mu to nijesu dozvolili jer je tako „naredio Milo Đukanović”.
„Uključio se i Brano Mićunović, navodno, da mi pomogne da se problem riješi”, ispričao je. Đukanović je, tvrdi, primio Šturanovića u svom kabinetu. „Obećao da će sve biti riješeno uz napomenu da on, navodno, nema ništa s tim” i da će se „za vikend spuštiti do Svetoga Stefana i reći Mićunoviću da to napokon završi”. Kada je to ispričao listu Dan, 19. maja 2005, bio je još bez novca ili glisera.
Italijanski mafijaš Benedeto Stano je novembra 1996, tokom istrage, na pitanje tužioca odgovorio da poznaje „izvjesnog Brana koji je bio u društvu predsjednika Mila Đukanovića”. Brano je, tvrdi, vodio glavnu riječ, izdavao naređenja jednom rođaku Mila Đukanovića, koji je glavna veza iz Bara. Desetak drugih italijanskih svjedoka je dalo slične iskaze.
O relaciji Mićunovića i Đukanovića svjedočio je i Vasilije Mijović, ratni pukovnik JSO srpske policije, brendiran nadimkom Ladni. U jednoj polemici 2006, kada je kao bivši savjetnik MUP-a Crne Gore u Zeti snimio onaj famozni film, detaljno je opisao kako je pištolj izraelske proizvodnje jericho dobio od premijera Mila Đukanovića u njegovom kabinetu. Mijović je kazao:
„Kako bih pomogao Đukanoviću da se prisjeti toga, za sada ću mu reći samo da je tom prilikom on pio red-bul, a ja i Brano Mićunović viski. Mi smo sjeđeli, a on je šetao”.
Mijović je pozvao Brana Mićunovića za svjedoka. Đukanović tu epizodu nije demantovao.
O „veoma strašnom čovjeku” i drugim priključenijima
Tokom 2010. u sudski registar je upisano, pa kasnije uklonjeno, da of-šor firma iz Belizea MS Invest inc. posjeduje 51,9 odsto Old Town Invest Group. Vlasnik MS Investa je Rus Sergej Malov a firma preko svog sajta reklamira Harmonia building i prodaje dio apartmana.
Za najmanje dvojicu, od ukupno četvoro aktuelnih osnivača Old Town Invest Group, postoje podaci ili izjave da su navodno bliski saradnici Brana Mićunovića. Osim 30 odsto koje u toj firmi prema sudskom registru posjeduje Mićunovićeva kćerka, Danilo Mićović iz Podgorice je juna prošle godine upisan kao vlasnik 30 odsto, koliko ima i Nikšićanin Milan Zindović, dok prvobitni osnivač firme Goran Boljanović iz Budve ima 10 odsto.
Danilo Mićović je početkom 2000-ih bio zamjenik osnovnog tužioca u Baru. Potom prelazi u advokate. U odvojenim procesima branio je ili još brani: Milana Čilu Šćekića iz Berana za ubistvo inspektora Slavoljuba Šćekića, Ranka B. Radulovića iz Nikšića u aferi Lipci, gangstera Veselina D. Bujića za pucnjavu u Baru, Gorana Lekovića, bivšeg policajca i vlasnika diskoteke Sparta u Budvi zbog tuče sa pripadnicima SAJ-a… Takođe je dio advokatskoga tima koji zastupa okrivljene u aferi Zavala.
Vladimir V. Kuznjecov, bivši pripadnik specijalnih jedinica Ruske Federacije koji tvrdi da je vlasnik restorana Jadranska straža u budvanskom Starom gradu, objavio je da ga dvojica nepoznatih ljudi maja 2009. nijesu pustili da uđe u taj objekat „po naređenju Danila Mićovića iz Podgorice”, ali da ih on „smatra ljudima Dragana Gige Zindovića”.
Ispričao je Kuznjecov Vijestima „dva puta sam se susreo sa Mićovićem, advokatom porodice Zindović”, koji ga je, tvrdi, ubjeđivao da je njegova partnerka, izvjesna Ruskinja, „prodala svoj dio nekom Crnogorcu i da je to veoma strašan čovjek”.
„Insistirao sam da se susretnem sa tim čovjekom, ali mi je Mićović kazao da treba ići nekuda u planine. Saglasio sam se, ali do susreta nije došlo”, kazao je Kuznjecov.
Advokat Mićović, međutim, saopštio je da sa tim Rusom nikada nije govorio o prodaji Jadranske straže. Njegov klijent, pomenuti Dragan Giga Zindović, skupa sa trojicom drugova, nepravosnažno je osuđen na 17 godina zbog pucnjave septembra 2007. u Jadranskoj straži. Tada su ubijeni Vladimir Rakočević i Ukrajinac Adalbert Šuto, dok su Vladimir i Željko Janković ranjeni. Ponovljeno suđenje je u toku a Mićović je u timu branilaca okrivljenih.
Dragan Giga Zindović je rođeni brat Milana Zindovića, sada osnivača, ovlašćenog zastupnika i izvršnog direktora Old Town Invest Group. Braća Zindovići su se 7. oktobra 2000. godine kartali u kazinu hotela Podgorica dok je „za susjednim stolom sjedio Brano Mićunović”. Te okolnosti su pominjane na suđenju za ubistava Cetinjanina Petka Pešukića i Nikšićanina Radovana Kovačevića.
Mićunović je bio terećen za smaknuće Kovačevića ispred Urgentnog bloka KBC-a, no pravosnažnom presudom je 2008. oslobođen. U prvobitnoj optužnici Mićunović i Milan Zindović su optuženi i za neovlašćeno posjedovanje naoružanja.
Kod Zindovića je kobne noći 7/8. oktobra 2000. u automobilu zaplijenjen hekler, dok su u gepeku Mićunovićevog audija A8 pronađeni: hekler, okvir od heklera, prigušivač, okvir od automatske puške, 30 metaka. Zindović je na suđenju izjavio da mu je hekler dala policija, „za njega je dobio i potvrdu, ali je izgubio, ne može se sjetiti ko mu je tu potvrdu dao”.
Kasnije je MUP Crne Gore za Brana Mićunovića i Milana Zindovića sudu dostavio potvrdu da su bili pripadnici rezervnog sastava policije i da su po tom osnovu dobili naoružanje, zbog čega su oslobođeni krivice za to djelo.
Karijera
Brano Mićunović je rođen 1953. u Nikšiću.
Nakon kratke karijere boksera u lokalnom klubu, 1970-ih odlazi na studije u Novi Sad. U društvu je sa tamošnjim Crnogorcima, kako onima na školovanju ili „školovanju”, tako i onima iz Vojvodine, potomcima kolonista, poput Branislava Dugog Lainovića (Savino selo, 1955 – 2000) ili Nikšićanina Ratka Bata Kankana Butorovića, dugogodišnjeg vlasnika FK Vojvodina. Potom kreće na „turneje” po Zapadnoj Evropi.
Mićunović je bio kum sa Đorđem Božovićem (1955 – 1991), zvanim Giška i Debeli, beogradskim kriminalcem koji je očevim porijeklom iz Kuča. Svojevremeno su u Austriji imali firmu Sloga. Kada je Božović imao probleme sa policijom u Beogradu, kao 1991. nakon opozicionih protesta, sklanjao se kod Mićunovića u Crnu Goru.
„Mog sina je u Crnoj Gori poznavala i policija i to kao čestitog čovjeka. Debelo su ga uvažavali”, kazala je Milena, majka pokojnog Božovića. Pomenula je da joj je Mićunović pomogao nakon pogibije sina.
Sreten Jocić, koga branša i mediji brendiraju kao Jocu Amsterdama, 21. aprila ove godine je na suđenju izjavio: „Giška Božović me 1991. upoznao sa Mićunovićem”. Jocić je kazao da su ga u istrazi nagovarali da za ubistvo Iva Pukanića tereti Mila Đukanovića, Stanka Cana Subotića i Mićunovića. Tvrdi da su mu obećavali status svjedoka-saradnika i obezbijeđen život u Kostariki.
„Nijesam pristao, jer ne znam ništa o tom zločinu. Ko su uopšte Cane, Milo i Brano da bih ja ubijao za njih? Ja sam prije njih imao i novac i biznis!”
Sa Vlastimirom Zečevićem, zvanim Mićko Talijan, rođenim u Kotoru, Brano Mićunović je bio prijatelj. Zečević je, prvi u Crnoj Gori iz serije „žestokih momaka”, ubijen 2. septembra 1991. u Budvi. Optuženi za taj zločin, sa prebivalištima u Beogradu, pravosnažno su oslobođeni.
Boško Radonjić (1943 – 2011), alijas Yugo, takođe je bio ortak Brana Mićunovića. Radonjić je 1970-ih i 1980-ih bio saradnik irske i italijanske mafije u Njujorku, uključujući u filmovima opjevane članove porodice Gambino.
Do hapšenja Dragana Džajića i predsjednika Fudbalskog saveza Srbije Zvezdana Terzića, za beogradsku štampu je Brano Mićunović, zbog navodnog namještanja i „dionica” u kupoprodaji igrača, bio „kralj srpskoga fudbala”.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
Na najnovijoj listi 100 najbogatijih regiona beogradskog Nedeljnika i dalje su Ivan Ubović, Dragan Bokan, Komnen Laković i Risto Drekalović. U odnosu na prethodnu godinu, nedostaju Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Zvaničnim listama, istovremeno, hronično nedostaju neka moćna ovdašnja imena. Njihova metodologija ne vidi tajne račune
Beogradski Nedeljnik objavio je novu listu stotinu najbogatijih u regionu. U odnosu na prošlogodišnju, broj ovdašnjih milijunaša smanjio se. Prošle godine na listi ih je bilo sedam, sada su ostala četvorica.
Prema Nedeljniku, najbogatiji Crnogorac i dalje je Ivan Ubović, zvanični vlasnik kompanije Bemax. Njegovo, odnosno bogatstvo firme, procjenjuje se na 430.916.634 eura, što je mladog Ubovića postavilo na 70. mjesto najbogatijih u regionu. Prošle godine bogatstvo Ubovića je prema ovoj listi bilo veće. Procijenjeno je tada na preko 482 miliona, zbog čega se našao na 52. mjestu.
Najbogatiji Crnogorac ima drugačiju priču od mnogih regionalnih bogataša. Krajnje neobičan put do milionera. Do prije par godina bio je tek student. Onda je kupio jednu od najmoćnijih građevinskih kompanija u Crnoj Gori i preko noći postao milioner. Kako, ne zna ni njegov otac, Ranko Ubović, nedavno uhapšen zbog sumnje da je prao novac za vođu kavačkog klana Radoja Zvicera.
Tokom saslušanja u tužilaštvu krajem prošle godine, Ranko Ubović, koji se smatra stvarnim vlasnikom Bemaxa, negirao je da je kompanija njegova i kazao da ne zna odakle njegovom sinu, tek svršenom studentu, novac da je kupi. Objasnio je da ga to nije pitao jer „nije želio da se u to petlja“. Samo mu je , kazao je, preporučio da kupi Bemax, i bio mu pri ruci.
Ivan Ubović je u julu 2022. kupio Bemax od Veselina Kovačevića, tadašnjeg zvaničnog vlasnika kompanije. I Kovčević je nedavno uhapšen.
Mladi Ubović je od Kovčevića kupio Bemax za 750 hiljada eura, što je manje od jedan odsto tadašnje vrijednosti firme iskazane u zvaničnim izvještajima. Kompanija je, prema finansijskim izvještajima iz 2021. godine, imala stalnu imovinu od 120 miliona eura, ukupan kapital je bio procijenjen na 142 miliona, a na računu je bila i neraspoređena dobit iz ranijih godina od 141 milion eura. Dobar roditeljski savjet zlata vrijedi.
Na Nedeljnikovoj listi najbogatijih i ove godine je kompanija Voli, odnosno njen vlasnik Dragan Bokan, sa bogatstvom procijenjenim na 421.114.020 eura. Prošle godine Bokanovo bogatstvo, odnosno vrijednost Volija, procijenjeno je na 413 miliona. Za razliku od Ubovića i Bemaxa, u međuvremeno je poraslo. Bokan se na ovogodišnjoj listi našao tik iza Ubovića, na 71. mjestu.
Među najbogatijima regiona opet je i vlasnik Hard Discount Lakovića, Komnen Laković, na 91. mjestu, sa bogatstvom procijenjenim na 311.427.170 eura. I vrijednost Lakovićevog lanca porasla je, pošto je prošle godine procijenjena na 234 miliona eura. Konačno, tu je i vlasnik kompanije KIPS Risto Drekalović, sa bogatstvom od 297.927.624 eura, koje ga je dovelo na 94. mjesto ovogodišnje liste. I ono je uvećano. Prošle godine vrijednost KIPS-a procijenjena je na 260 miliona.
Listi, u odnosu na prošlogodišnju, nedostaju tri domaće kompanije, odnosno bogataša: Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Pejović se tada kao vlasnik Uniproma našao na 81. mjestu, Đukanović sa Invest novom i Prvom bankom na 84. mjestu), a Franca i njihov Mesopromet, na 100-tom mjestu. Đukanovićevo bogatstvo tada je procijenjeno na 285 miliona, Pejovića na 296 miliona, a France na 218 miliona.
Ove godine posljednje, stoto mjesto, zauzeo je Milan Beko, odnosno Luka Beograd sa 265.000.000 eura. Bogatstvo 100 najbogatijih u regionu uvećano je za godinu dana za čak – dvije milijarde eura.
Na Listi je najviše, čak 48 biznismena iz Srbije, dok je prethodne dvije godine prednjačila Hrvatska. Vlasnik Delta holdinga Miroslav Mišković ponovo je najbogatiji poslovni čovjek u regionu. Njegovo bogatstvo procijenjeno je na 3.011.403.812 eura. Nešto malo manje ima porodica Kostić, koja je preuzela upravljanje MK grupom.
“Četvorica najbogatijih Crnogoraca vrijede koliko sam Filip Cepter. Nesumnjivo, veličina tržišta igra presudnu ulogu u bogatstvu vlasnika kompanija”, npomenuli su iz Nedeljnika.
Naznačili su da su i ovu Listu sačinili eksperti dvije renomirane konsultantska firme koji rade na Njujorškoj berzi. Koristili su najmjerodavnije multiplikatore Stern School of Business New York University (i komparativnih kompanija) a u analizu su uključili i rezultate tržišnih transakcija u regionu i svijetu. Korišćena je finansijska metodologija i niz alatki koje dopuštaju da se dođe do što realnije vrijednosti kompanija, saopštili su.
Koliko god bile renomirane konsultantske firme koje izrađuju liste najbogatijih, te liste imaju jednu falinku. Njihove metodologije ne vide tajne račune. Otuda, na zvaničnim listama, kada je Crna Gora u pitanju, hronično nedostaju neka moćna imena, o čijem na oko vidnom bogatstvu decenijama nema zvaničnih podataka.
Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase. Do danas nema institucionalnog odgovora, kako su oni to i postali. Pa ni kako su stasali domaći tajkuni, kumovi i prijatelji, milioneri zahvaljujući političkim konekcijama. Odgovor nije stigao ni nakon pada višedecenijske vlasti DPS u avgustu 2020. Pet godina kasnije, nema čak ni novog zakona o oduzimanju nelegalno stečenog bogatstva.
O bogatstvu ovdašnjih milionera koje ne prepoznaju zvanične liste, ne šuška se samo decenijma po kuloarima, već su tu i brojni medijski članci, i svjedočenja.
Jedno od najpoznatijih je ono bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića. On je u knjizi Pravila ćutanja iz 2004., pisao da mu je Svetozar Marović priznao da je na nezakonit način zaradio prvi veliki novac. Napisao je i da mu je Milica Pejanović-Đurišić, bivša DPS ministarka odbrane, navodno dostavila dokumenta Službe državne bezbjednosti iz kojih se vidjelo da je Marović izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, omogućio da bez plaćanja bilo kakvih dažbina četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Zauzvrat Maroviću je usluga navodno plaćena – 40 hiljada eura po šleperu.
O švercu cigareta i bogaćenju, govorio je nešto kasnije i Ratko Knežević, nekadašnji šef trgovinskog centra Crne Gore u Vašingtonu i kum Mila Đukanovića. Kumu je posvetio dobar dio priče. Koja do danas nije institucionalno potvrđena. Što se tiče institucija, jedini Đukanovićev višak trenutno je kolekcija skupih satova.
Đukanović se prije više od decenije našao među dvadeset najbogatijih državnika svijeta, sve skupa sa šeicima i prinčevima. Koju su metodologiju koristili autori te liste, ne zna se, ali njegovo bogatstvo procijenjeno je na preko 160 milina eura. Istovremeno, prema zvaničnim registrima, Đukanović je živio kao obični državni službenik. Dok je i golom oku bilo jasno da postoji opasan nesklad između zvaničnog i stvarnog.
Zvanično, još nema odgovora ni na neke afere novijeg datuma. Tajni Đukanovićevi poslovi, iskočili su i u okviru svjetske afere Pandorini papiri. Nalazi velike, globalne istrage Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICFJ) nazvane Pandorini papiri, objelodanjeni su 3. oktobra 2021. godine. Radi se o oko 12 miliona dokumenata o poslovnim tajnama 35 aktuelnih i bivših svjetskih lidera. Dokumenta razotkrivaju sakrivena bogatstva, izbjegavanje poreza, ali i pranje novca nekih od najmoćnijih ljudi na svijetu. Nazivani su – “finansijski zemljotres“.
Ti podaci pokazuju da su Đukanović i njegov sin Blažo formirali kompleksnu mrežu trustova i kompanija na offshore destinacijama, da su poslovnu dokumentaciju čuvali u Švajcarskoj, da su iznajmljivani fiktivni direktori i vlasnici kompanija, londonski i panamski advokati, te da su kćerke firme otvarane u Londonu, ali i u Crnoj Gori. Na sve to Đukanović je saopštio da se radi o kompanijama koje nijesu poslovale ni dan. Tužilaštvo ni na to još nema odgovor.
I tako, iz godine u godinu, od liste do liste, u raskoraku između zvaničnog i stvarnog.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Izdvojeno
NASTAVAK SAGE O IZGRADNJI POSTROJENJA ZA PREČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA: Botunizacija
Objavljeno prije
3 danana
16 Januara, 2026
Teritorijalno širenje protesta zbog izgradnje PPOV, uz širenje liste zahtjeva DNP-a prema koalicionim partnerima, postaju alat za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija
Poslije prazničnog zatišja, situacija sa izgradnjom postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) u Botunu ušla je u novu fazu. Složeniju.
Na samom gradilištu, uz stalno obezbjeđenje, jedan bager angažovan je na pripremnim (tzv. zemljanim) radovima. Svjedoči o ubjeđenju čelnika Opštine Podgorica, kao investitora projekta, da su problem nezadovoljnih mještana riješili ili ih, makar, “pacifikovali” do mjere koja ne ugrožava izgradnju PPOV.
Demonstrirana je odlučnost vlasti, lokalne i državne, da provodi odluke koje trenutno nijesu popularne, ali su neophodne. Razloge te nužnosti – od rješavanja jednog od najvećih ekoloških problema u Crnoj Gori do adekvatnog odnosa prema projektima koje finansira EU, kao pomoć u procesu pristupanja – nepotrebno je detaljnije elaborirati. Bilo je o tome već priče.
Na drugoj strani, raste nezadovoljstvo sumnjičavih prema tom projektu. Protestne blokade saobraćajnica izlile su se, poput poplava, sa teritorije opštine Zeta. Trenutno je fokus demonstranata na raskršću puteva između Cetinja, Podgorice i Nikšića. Prethodno je na meti bila saobraćajnica koja vodi ka Aerodromu Golubovci.
Nezvanični glasnogovornici protesta najavljuju da bi blokade mogle stići i u druge djelove zemlje. Ako se “onaj” bager ne ugasi, a najavljeni/obećani pregovori ne nastave. I uprkos tome što se čini da nema niti može biti kompromisa između stanovnika Botuna/Zete koji “po svaku cijenu” traže izmještanje projektovanog postrojenja sa planirane lokacije, i zvaničnika Glavnog grada i Vlade koji insistiraju, jednako odlučno, da je to jedina lokacija na kojoj PPOV može biti izgrađen.
O čemu se, sa tih pozicija, može razgovarati i dogovarati ostaje nejasno. Čak i nakon najave predsjednika Skupštine Andrije Mandića da će inicirati novu rundu pregovora između strana koje personifikuju njegov dugogodišnji koalicioni partner Milan Knežević sa jedne i premijer Milojko Spajić, odnosno gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, sa druge strane. U sadašnjim okolnostima, Mandićeva najava djeluje više kao pokušaj kupovine vremena nego kao stvarna potraga za rješenjem.
Ljestvica je, u međuvremenu, podignuta. Milan Knežević je, na izmaku prošle godine, najavio da će njegova DNP donijeti odluku u napuštanju “krvave vlade” i vladajuće koalicije u Glavnom gradu ili će on podnijeti ostavku na mjesto predsjednika partije i poslanika. Umjesto najavljenog, stigla je proširena lista zahtjeva.
DNP će, saopšteno je nakon sjednice predsjedništva partije, pred Vladu iznijeti niz inicijativa koje uključuju pitanje ustavne definicije srpskog jezika, izmjene ili dopune državnih simbola Crne Gore, liberalizaciju sticanja dvojnog državljanstva… Pomenut je i kolektor. Ukoliko njihove inicijative u Vladi ne naiđu na podršku većine oni će napustiti vlast.
Analitičari u tom ultimatumu prepoznaju dosta nedosljednosti i nedorečenosti.
Prvo, zahtjevi DNP su u suprotnosti sa Sporazumom o formiranju vladajuće većine, ali i njegovom dopunom poznatom kao Barometar 26. Tamo stoji kako će se potpisnici suzdržavati “od svih tema koje mogu obnavljati ili produbljivati podjele”. Odnosno, da će se “fokusirati na državno jedinstvo i saradnju u oblasti EU integracija, ostavljajući polarizujuća pitanja koja bi mogla ugroziti proces pristupanja Crne Gore u EU posebnom mehanizmu razrješenja… Takva pitanja uključuju identitetske teme i druga pitanja koja mogu izazvati etničke ili vjerske tenzije ili destabilizovati nacionalnu bezbjednost Crne Gore”.
Proizilazi da Knežević i njegovi sljedbenici udaraju u temeljne principe na kojima je formirana aktuelna većina. Ili će ti principi biti redefinisani, ili će Knežević i njegov DNP… šta? Preći u opoziciju? Ili, napuštajući ministarska mjesta a čuvajući ona dobijena “po dubini”, postati tihi partner vladajuće većine. Odričući se odgovornosti a koristeći benefite te pozicije.
Ovonedjeljni ultimatum dovoljno je neodređen da ostavlja otvorenim obje mogućnosti. Iz saopštenja DNP ne znamo rokove u kojima Vlada, a valjda i parlament, moraju prihvatiti najavljene inicijative. Ni šta tačno one podrazumijevaju. Pitanja jezika, simbola, državljanstva nijesu problematizovana od juče. I svima je poznata procedura za njihovo razrješenje, baš kao i procjena da postojeće raspoloženje u parlamentu i među biračima, ne obaćava ishod koji priželjkuje DNP.
Za razliku od Kneževića, Mandić zauzima drugačiju poziciju. Iako formalno podržava zahtjeve DNP, on insistira da „nije vrijeme“ za njihovo otvaranje. Zvanično, prioritet su EU integracije. Suštinski, jasno je da bi otvaranje fronta koji zahtijeva Knežević moglo biti unaprijed izgubljena bitka. Ukoliko bi se vodila na način propisan Ustavom Crne Gore.
Umjesto toga, Mandić najavljuje borbu da vladajuća koalicija na izborima 2027. dobije novi mandat. Nadajući se, vjerovatno, i nešto drugačijem rasporedu snaga u parlamentu, sa većim uticajem srpskih nacionalnih partija.
Pokazalo se da strategija predsjednika parlamenta ima pobornike i među Kneževićevim najbližim partijskim saradnicima. Nakon pomenute sjednice Predsjedništva DNP oglasio se njegov član, poslanik Dragan Bojović, obavještavajući partijske drugove da podnosi ostavku na sve političke funkcije, ali da zadržava poslanički mandat. “Svako ko Srbe danas ponovo nagovara da se nađu u opoziciji i na političkim marginama – nije im prijatelj”, naveo je Bojović u svojoj ostavci.
Eto novog izazova za Milana Kneževića. A još nije svojim partijskim drugovima, postizbornim koalicionim partnerima ni javnosti objasnio zašto se partija koju predvodi ponaša suprotno u institucijama i na barikadama. Da podsjetimo, PPOV u Botunu ne bi bilo moguće legalno graditi da poslanici i podgorički odbornici DNP nijesu podržali niz propisa (Prostorni plan Crna Gore… budžet Glavnog grada za 2026.) koji su prethodno morali biti usvojeni.
DNP, odnosno njen predsjednik, predvodi proteste protiv realizacije projekta koji je ta partija, prethodno, institucionalno omogućila. Dok su glasali, pred njima su bile zastavice EU, na protestima i u naknadnim zahtjevima insistira se na nacionalnim obrascima ugroženosti, obespravljenosti, sveopšte zavjere.
Dio analitičara kaže da nije riječ o nesnađenosti ili slučajnoj grešci, nego o političkoj strategiji. Sjedjenje na dvije stolice, u najkraćem.
Prema toj interpretaciji Knežević ne predvodi proteste uprkos tome što je DNP glasao za odluke koje su omogućile izgradnju PPOV u Botunu, nego – baš zato. Pokušavajući da političku odgovornosti zamijeni legitimacijom “s narodom”, u nadi da će to biti dovoljno da se zaboravi prethodno glasanje ali i sva obećanja o suštinskoj izmjeni klijentelističko-nepotističkog sistema vladavine koje su naslijedili od prethodnika. Pa nadogradili i unaprijedili.
U tom kontekstu, protesti postaju alat za proizvodnju trajne krize. Za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija. Koje, gle čuda, priželjkuje i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je Knežević najmiliji gost.
Zato je, između ostalog, Kneževiću važno da za sporenja u Botunu, u istom kontekstu, optuži šefa delegacije EU u Podgorici i predstavnika turske firma koja je izabrana za izvođača radova na izgradnji PPOV. Kad se pronađu strani neprijatelji biće lakše normalizovati model u kojem nijedna odluka nije konačna, nijedna odgovornost lična, a svaka započeta reforma može okončati pred zidom barikada i blokada.
Odatle do botunizacije Crne Gore i njenog evropskog puta samo je par koraka.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PARLAMENT PREĆUTAO MANE I USVOJIO BUDŽET ZA 2026.: Kako Vlada kaže
Objavljeno prije
2 sedmicena
3 Januara, 2026
Spajićeva Vlada neće moći da evidentirane finansijske izazove ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona
Za raspravu o budžetu za narednu godinu, u plenumu Skupštine Crne Gore odvojeno je 180 minuta (tri sata). Brzinom od 21 milion eura u minutu, Vladin prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu usvojen je bez detaljnije rasprave i bilo kakvih intervencija.
Država će, prema objašnjenju ministra finansija Novice Vukovića, dogodine na raspolaganju imati 3,79 milijardi eura koje će prikupiti kao redovne prihode (porezi, akcize, carine…), depozite prenijete iz ove godine i planirana zaduženja. Skoro polovinu očekivanog novca donijeće porez na dodatu vrijednost (PDV).
Obratimo, ipak, malo više pažnje na stavke: prenijeti depoziti i planirana zaduženja.
Nakon što je Skupštini upućen prijedlog zakona o budžetu za narednu godinu, a prije glasanja o tom prijedlogu, Vlada je u državnu kasu, preko dva zaduženja, upumpala oko 500 miliona eura. Prvo je na domaćem tržištu realizovana emisija državnih obveznica vrijedna 50 miliona, a onda je sa međunarodnim bankama ugovoren i kreditni aranžman od oko 450 miliona eura.
Novac je, prema tvrdnjama iz Ministarstva finansija, uzajmljen radi “upravljanja likvidnošću, refinansiranja postojećih obaveza i stvaranja fiskalne rezerve za 2026. i 2027. godinu”. Po zvaničnom tumačenju, riječ je o “tehničkim operacijama” koje su bile u skladu sa ovlašćenjima iz budžeta za 2025. godinu i nijesu zahtijevale dodatnu odluku Skupštine.
Suma ovogodišnjih zaduženja dostigla je iznos od 1,5 milijarde, što znači da je za nekih 100 miliona eura prekoračena granica zaduženja utvrđena rebalansom budžeta za 2025. Prema tom dokumentu, država je skorašnju pozajmicu od pola milijarde mogla koristiti za pokrivanje deficita i obezbjeđenje rezerve za narednu godinu. Samo što u budžetu usvojenom prethodnog vikenda tog novca nema, pošto je struktura prihoda i rashoda ostala ista kao i prije uzajmljenih 500 miliona.
Prema Vladinim zvaničnicima, pošto budžet ne prikazuje stanje gotovine već planirane novčane tokove, novo zaduženje ne mora biti direktno vidljivo u Zakonu o budžetu za 2026. Kroz dokumenta, ono će biti registrovano tek u izvještajima o izvršenju budžeta (kraj 2025. i početak naredne godine) i budućim izvještajima o javnom dugu. Tada će postati evidentno da je država zimus značajno povećala iznos ukupnog zaduženja. Istovremeno će se pokazati i da je najveći dio tog novca već potrošen na izmirenje budžetskih obaveza iz odlazeće godine.
Ministar finansija svjedoči da plan zaduženja za narednu godinu ostaje neizmijenjen u odnosu na novembarski Prijedlog. Obrazlažući Vladin prijedlog Odluke o zaduženju, Vuković je najavio uzimanje do 500 miliona eura kredita kojim će se pokrivati budžetski deficit i, dijelom, planirane kapitalne izdatke. Uz to, Odlukom je predviđena mogućnost dodatnog zaduženja od milijardu eura za stvaranje fiskalne rezerve i dodatne dvije milijarde za konkretne projekte.
“Ostavljanje mogućnosti da se zadužimo još jednu milijardu eura ne znači da ćemo se i zadužiti, već stvaramo pravni osnov da, ukoliko situacija na tržištu bude povoljna, stvorimo depozite za naredni period u cilju rasterećenja budžeta i pravovremenog obezbjeđivanja velikih iznosa za otplate koje dospijevaju”, kazao je Vuković.
Ako vam se čini da ste već ranije čuli fraze o stvaranju depozita i pravovremenom obezbjeđivanju novca za otplatu dospjelih kredita – u pravi ste. To je, u mandatu Vlade Milojka Spajića, postao redovan dio novembarsko-decembarskog budžetskog repertoara. I svaki put se pokaže da su glasnogovornici izvršne vlasti bili preveliki optimisti. Odnosno, da uzeti novac “otiče” i kroz redovnu (tekuću) budžetsku potrošnju.
Tako će, po svoj prilici, biti i naredne godine. Pošto je prilično izvjesno da će popis budžetskih troškova biti duži od planiranog.
Možda Vlada neće prihvatiti izmjenu odredbi Opšteg kolektivnog ugovora o povećanju koeficijenta sa 90 na 100 eura, koji su već dogovorili reprezentativni sindikati i poslodavci, a što bi državu moglo koštati 80 – 100 miliona.
Možda će nastaviti da ignoriše obaveze koje proizilaze iz ljetos usvojenog Zakona o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je predviđeno da se tokom 2026. godine isplate novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima preduzeća iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj. Nedavne procjene, na osnovu nekompletnih podataka, govorile su da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. U usvojenom budžetu za narednu godinu tog novca nema. Umjesto njega, stiglo je objašnjenje da je taj Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa Vladom, te da oni još ne znaju koliko novca treba da obezbijede i kome da ga daju.
Možda izvršna vlast ostane ravnodušna i prema obavezama koje prizilaze iz prošlonedjeljnih izmjena Zakona o radu. Njima je porodiljsko odsustvo produženo sa 12 na 18 (za drugo dijete), odnosno 24 mjeseca (za treće i svako naredno dijete). Ne postoji proračun o očekivanom iznosu novih rashoda ali on, svakako, ne može biti neprimjetan.
Ali, “možda” mora imati granicu. Ni Spajićeva Vlada neće moći da sve navedene finansijske izazove, a oni nijesu jedini, ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona.
Iz NVO sektora već se čula ideja da se neki novac za uštedu i preusmjeravanje može pronaći među 24 miliona namijenjena radu parlamentarnih partija. (Vlada je, amandmanom na vlastiti Prijedlog budžeta, Skupštini preusmjerila još jedan million iz planirane budžetske rezerve). Drugi su, skupa sa Milanom Kneževićem, problematizovali više od devet miliona eura namijenjenih za službena putovanja. A treći mogućnost za uštede vide tamo gdje su one najmanje poželjne: u kapitalnom budžetu.
Već i prve analize kapitalnog budžeta za 2025. i 2026. godinu pokazuje da značajan broj investicija u državnim planovima postoji samo formalno, bez stvarnog nauma države da krene u realizaciju obećanog. Riječ je o zamrznutim projektima koji se iz godine u godinu ponavljaju sa simboličnim iznosima od hiljadu, pet ili deset hiljada eura. Pa se, bez tendera za izvođača, potpisanog ugovora ili radova na terenu, prenose u narednu godinu.
Karakteristični primjeri takvih investicija najvidljiviji su u obrazovanju. Projekti izgradnje osnovnih škola u City kvartu i na Zabjelu u Podgorici, te na Karabuškom polju u Tuzima, kao i više vrtića (Berane, Stari aerodrom i Zabjelo u Podgorici) već tri-četiri godine postoje samo u tabelama najavljenih kapitalnih investicija.
U sektoru javne bezbjednosti, identičan tretman ima “projekat izgradnje i rekonstrukcije administrativnih objekata za potrebe MUP-a i Policije Crne Gore”. I on se godinama prenosi iz budžeta u budžet, sa opredijeljenim iznosom od 10.003 eura (realizacija 0,00). Slične primjere možemo naći i u pravosuđu, zdravstvu i kulturi.
U ovogodišnjem kapitalnom budžetu ostalo je finansiranje izgradnje tržnice u Mojkovcu, iako je u međuvremenu utvrđeno da su iz te opštine posao kandidovali uz lažnu tvrdnju da imaju gotov glavni projekat. Tako jačaju sumnje da kod odabira i realizacije kapitalnih projekata nije problem novac koliko njihova vidljivost, odnosno, procjena da li se rokovi izgradnje poklapaju sa trajanjem mandata onih koji o njima odlučuju i na tome žele politički profitirati.
Ponuđeni budžet je, ipak, naišao na razumijevanje i podršku skoro pa svih poslanika vladajuće većine. Valjda s više pažnje budu odlučivali kada pred njih stigne Vladin prijedlog rebalansa budžeta za 2026. Ni do toga neće mnogo trebati.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari

Stid
CRNA GORA I POPLAVE: Kad voda ogoli vlast
NAJBOGATIJI CRNOGORCI: Zvanično i skriveno
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceDOČEK NOVE 2026. U BUDVI: Milion i po eura za sedam dana pjesme i zabave
-
DRUŠTVO3 sedmiceNOVO BETONIRANJE BETONIRANE ZAVALE: Hoteli, zgrade , stanovi, apartmani
-
FOKUS3 sedmiceBORBA PROTIV VISOKE KORUPCIJE PO NAŠKI: I Milutinovih 5.000 eura
-
Izdvojeno3 sedmiceVLADIN PRIJEDLOG IZMJENA ZAKONA O UNUTRAŠNJIM POSLOVIMA: Veting ili privatizacija bezbjednosti
-
INTERVJU2 sedmiceŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Priča o pomirenju je borba za reanimaciju poraženih ideologija
-
FELJTON3 sedmiceŽENE CRNE GORE (XV): Romansijerka i ilegalka
-
INTERVJU3 sedmiceDEJAN MIJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR I BIVŠI ČLAN ODBORA DIREKTORA EPCG N: Umjesto tranzicije imamo kolaps
-
INTERVJU3 sedmiceDEJAN MILOVAC, MANS: Potrebni su rezultati a ne “akcije”
