Sva se crnogorska javnost, krajem prošle nedjelje, mogla uvjeriti koliko je nezahvalno živjeti od pisanja. I neisplativo. Ako ne pronađete i odobrovoljite kakvog mecenu iz vladajućih struktura okupljenih oko DPS-a.
Funkcioner Nove Radoš Zečević obznanio je dokumenta iz kojih se vidi kako su se, prije nešto više od dvije godine, na popisu pisaca – korisnika jednokratne finansijske pomoći Ministarstva prosvjete našli i aktuelni viceguverner Centralne banke Nikola Fabris (neto plata oko 4,5 hiljada eura mjesečno); šef crnogorske SDB s kraja 90-ih godina prošlog vijeka Vlado Keković, nekadašnji urednik kulture u TVCG Bogić Rakočević i dugogodišnji urednik Pobjede Goran Sekulović domaćoj i stranoj javnosti poznatiji kao autor romansirane biografije Mila Đukanovića u (za sada) dva toma: Premijer pobjedničkog duha i, makar naslovom neponovljiva, Enigma jedne harizme: prilog crnogorskom samoosvješćenju.
Sve ljudi poznati a, bogami, i priznati ne samo u Crnoj Gori.
Kad ono: pomenuta gospoda imaju pisanu potvrdu, propisno ovjerenu pečatom Ministarstva i potpisom tadašnjeg ministra prosvjete – aktuelnog gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Stijepovića da su se te 2014. godine nalazili u teškoj materijalnoj situaciji. Pa im je Ministarstvo prosvjete dodijelilo jednokratnu finansijsku pomoć u iznosu od 300 do 500 eura.
,,U skladu sa procedurom, pomoć se može dodijeliti za školovanje, studiranje, usavršavanje, liječenje, što je u pomenutim slučajevima i učinjeno”, pojasnili su iz Ministarstva zainteresovanim novinarima navodeći da je jednokratna socijalna pomoć, i tada, podnosiocima zahtjeva dodijeljene po Zakonu o budžetu za tu godinu i u skladu sa internom procedurom o isplati pomoći.
Sa druge strane, Fabris, Keković i Rakočević su – u odvojenim izjavama – ustvrdili da socijalnu pomoć niti trebaju niti su je tražili. Dobijeni novac je, kažu, bio namijenjen za štampanje njihovih knijiga, odnosno, otkup dijela odštampanog tiraža.
,,Nije riječ o primanju materijalne pomoći, već je Ministarstvo sa 500 eura pomoglo izdavanje knjige Umijeće upravljanja novcem”, objašnjava Fabris. Rakočević „pretpostavlja” da je riječ o novcu (500 eura) koji je dobio nakon što je Ministarstvu uputio zahtjev da otkupi i školama podijeli dio tiraža njegove „knjige koja afirmiše multinacionalnost i multietničnost Crne Gore”. I Keković je isti iznos dobio za štampanje knjige o raspadu bivše Jugoslavije 25 godina poslije koja je, prema riječima autora, „od revnosnih kritičara ocijenjena kao istorijski izvor” (citati preuzeti iz ovdašnjih elektronskih i printanih medija).
To, ipak, ne rješava osnovni problem koji je otvorila ova priča: pravo na (zlo)upotrebu državnih para. Fabris i društvo tražili su novac po jednom osnovu, a dobili ga po drugom. A sada se i jedni i drugi ljute što nemaju valjan odgovor na pitanja: ko i po kojim kriterijumima odlučuje o tome koje će se štampane stvari finansirati novcem poreskih obveznika a koje neće? Učestvuje li država, kao sufinansijer, u podjeli eventualne dobiti sa izdavačima i autorima? Da li se prikazivanjem ovih finansijskih transakcija kao socijalne pomoći svjesno izbjegava plaćanje poreza?
Na drugoj strani – šta je sa ljudima koji su, stvarno, u stanju socijalne potrebe pa im je tom knjigovodstvenom gimnastikom, u aranžmanu uticajnih pisaca i njihovih prijatelja iz vlasti, uskraćen prijeko potreban novac? Koga, očigledno je, nema za sve. Važno je, konačno, što priča o sevap-sponzorima nanovo potvrđuje da se pare iz crnogorskog budžeta troše nenamjenski. Planirane stavke (ostali troškovi jedna je od najvećih u planovima većine budžetskih potrošača) samo su pokriće za trošenje novca, ne po zakonu već po volji onih kojima politička moć daje direktan pristup državnoj kasi.
„Suština te priče je ogromna diskreciona moć izvršne vlasti koja nikome ne odgovara, na nivou države ili lokalnih samouprava”, navodi Aleksandar Damjanović, potpredsjednik SNP-a i doskorašnji predsjednik skupštinskog Odbora za ekonomiju. O aktuelnom slučaju Damjanović kaže: „Ne postoje kriterijumi za dodjelu te podrške. Ubijeđen sam da iza nje stoji politička potreba da se najvećem broju takvih korisnika pošalje signal da se od njih očekuje politička podrška”.
Ne može biti slučajnost: istog dana kada su iz Nove otvorili priču o socijalnoj pomoći/sponzorstvu dijeljenom iz Ministarstva prosvjete, policiji je prijavljeno da je nepoznata osoba provalila u prostorije Ministarstva i „nasilno otvorila” ormar u kojem se čuva finansijska dokumentacija. Šta to znači za nastavak priče o dobrotvorima, sponzorima i zahvalnim korisnicima budžetske podrške – u bilo kom obliku?
Dok opozicija sumnja da je dokumentacija otuđena kako javnost ne bi saznala o sličnim transakcijama, podgorički odbor DPS-a optužio je opozicione konkurente – za krađu. „Otkrivena je još jedna veza Nove sa kriminalnim aktivnostima”, stoji u njihovom saopštenju, sa očitom namjerom da se priča o raspolaganju državnim novcem zakotrlja u nekom drugom smjeru.
I nije taj naum bez razloga. Akcija za ljudska prava (HRA) zatražila je od premijera Duška Markovića i vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića da ispitaju zakonitost trošenja jednokratne pomoći iz budžeta. Prema računici HRA od januara ’14. do oktobra ’15. godine najmanje 4,25 miliona eura odobrena su pojedincima na ime finansijske pomoći za liječenje, školovanje, poboljšanje materijalne situacije…
Trend će biti nastavljen. U ovogodišnjem budžetu Ministarstva prosvjete, u programu Učenički i studentski standard, nalaze se i sljedeće stavke: transferi za jednokratne socijalne pomoći – 420.000 hiljada eura; ostali transferi pojedincima – 415.000 eura. Dodatno, u programu Administarcija još je 20 hiljada eura namijenjeno za jednokratnu pomoć.
Dakle, Ministarstvo prosvjete ima na raspolaganju skoro 900 hiljada eura za jednokratnu pomoć i ostale transfere pojedincima u godini u kojoj je Vlada, pokušavajući navodno da uštedi 800 hiljada eura, za šest mjeseci odložila primjenu Zakona o dječijoj i socijalnoj zaštiti, uskraćujući tako osnovcima i srednjoškolcima, čija su oba roditelja bez posla, dječiji dodatak od 32 eura! Uskratite im ono što im po zakonu pripada, da bi ih natjerali da vam se lično obrate za pomoć. Tako se u Crnoj Gori kupuje lojalnost. I glasovi. I o čemu je tu riječ ako ne o „diskrecionoj moći” o kojoj govori Damjanović?
Budžet za 2017. godinu precizno odslikava potrebu vlasti da se sačuva stvoreni model upravljanja ljudima. U zemlji u kojoj je siromašnih i socijalno ugroženih iz dana u dan sve više i više. Tako Ministarstvo rada i socijalnog staranja, u programu Socijalna, boračka i invalidska zaštita na ime jednokratne pomoći ima budžet od 700 hiljada eura. A fond PIO još 300 hiljada. Takođe jednokratnih. Uprava za zbrinjavanje izbjeglica za jednokratnu socijalnu pomoć ima budžet od 18 hiljada, ili skoro deset odsto ukupnog budžeta od 186 hiljada eura. Jednokratnu pomoć dijeliće i Uprava za šume. Za to je opredijeljeno 20 hiljada eura. I Ministarstvo ekonomije ima stavku transfer za jednokratnu socijalnu pomoć – 500 eura. Isti novac ovo Ministarstvo može opredijeliti i „političkim partijama, strankama i udruženjima”. Zašto bi Ministarstvo ekonomije našim novcem finansiralo političke partije? Mislite da odgovor na to pitanje može ponuditi Državna revizorska institucija. Ali, i u njihovom budžetu stoji stavka transferi za jednokratnu socijalnu pomoć (15 hiljada eura). Isti budžet DRI ima i za ostale transfere pojedincima.
Kada novinari, političari ili NVO aktivisti zatraže podatke o tim davanjima dočeka ih zid ćutanja, poziv na Zakon o zaštiti ličnih podataka i prijekor: nemate pametnijeg posla nego da brukate sirote ljude, koji od države traže pomoć da prehrane đecu. Dok saznate da tim novcem finansiraju nečije knjige ili provod – bude kasno. Ormar je već prazan.
Radost dijeljenja (tuđeg)
Na buvljaku koji vikendom radi na stočnoj pijaci na periferiji Podgorice, u društvu stripova o Komandantu Marku i Zagoru, Marksovog Kapitala, rasparenih knjiga iz sabranih djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Fukoovog klatna Umberta Eka… – knjiga crnogorskih finansijskih zvaničnika Radoice Luburića i Nikole Fabrisa – Umijeće upravljanja novcem. Knjiga odskače brojem dostupnih primjeraka, modernim i kvalitetnim povezom i celofanom u koji je upakovana. Očito ih je mladoliki prodavac nabavio „na paket” – netaknute. Po cijeni od jednog eura, „a ako se nema, može i 50 centi”, grijeh je bio ne nabaviti primjerak knjige. Vrijedi. I eto prilike da iz prve ruke pokušamo razriješiti dilemu: da li su pažnju nekadašnjeg ministra obrazovanja i njegovih saradnika privukli autori ili sadržaj njihovog djela, za čije je štampanje Ministarstvo – anonimno, pošto se u knjizi, uz dva izdavača, ne pominju bilo kakvi sponzori izdanja – odvojilo 500 eura. Doduše, pod firmom jednokratne pomoći Fabris Nikoli zbog „teške materijalne situacije u kojoj se nalazi”. Kako god, poslednje poglavlje ove knjige, pod nazivom Finansijsko obrazovanje omladine i djece, nudi i izvod iz programa koji je razvila Savjetodavna kancelarija predsjednika SAD za finansijske mogućnosti. Posledni, trinaesti prevedeni savjet glasi Naučite djecu radosti djeljenja. Tamo stoji: „Novac nam daje priliku da priuštimo i sebi, ali i drugima, mnogo uživanja”. Izgleda da se ova lekcija i u DPS-u proučava sa dužnom pažnjom. I zato su, valjda, zaključili da (budžetski) novac služi za uživanje, a ne za zadovoljenje osnovnih potreba socijalno ugroženih. Djeca i majke neka se strpe. Budžetska solidarnost je izgleda zarazna. Čelnici CBCG sada dijele pomoć. Prema odluci CBCG, koju potpisuje guverner Milojica Daković, ta institucija je na ime finansijske pomoći Pobjedi, Anteni M i portalu Analitika uplatila ukupno 5.000 eura. „Za pokriće dijela troškova na nastavak i razvitak medijske funkcije”, stoji u odluci.
Zoran RADULOVIĆ
HORIZONTI2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice