Uncategorized
BUVLJAK NA PODGORIČKOJ STOČNOJ PIJACI IZVOR PRIHODA ZA RE POPULACIJU: Od nečega mora da se živi

Buvljak koji je sa radom počeo krajem oktobra 2014. godine, a koji se nalazi na prostoru takozvane Stočne pijace u Podgorici, mjesto je gdje trgovci iz populacije Roma i Egipćana uspijevaju da zarade za život.
Pazarni dani su petak, subota i nedelja. Tim danima su gužve velike na buvljaku, a Romi iz koničkih naselja i izbjegličkih kampova u Podgorici, ali iz drugih gradova dolaze da prodaju, ali i kupuju polovnu robu.
Trgovina je osnovna djelatnost Roma i njom se bavi oko 80 odsto pripadnika te zajednice. Nekada su Romi prodavali tekstil, predmete od pruća, konje. Kovači su prodavali predmete od gvožđa koje su sami proizvodili, ali toga je sada sve manje. Danas romski prodavci na podgoričkom buvljaku nude raznovrsne proizvode: garderobu, polovne djelove za automobile, bicikle, bijelu tehniku, kompjutere, knjige, skije pa čak i hranu.
Vladimir Šuković, šef buvlje pijace kaže za Monitor da se ulaz za prodavce naplaćuje euro i po i da se pored ulaza mjesečno naplaćuje i prostor na kojem prodavci izlažu svoju robu.
,,Na pijaci ukupno ima oko 250 improvizovanih tezgi pored kojih stoje romski i egipćanski prodavci. Nekim prodavcima je izdato oko petnaestak tezgi koje mjesečno plaćaju 50 eura. Pijaca je otvorena od pet ujutu i radi do tri sata poslije podne”, objasnio je Šuković.
Gondža i njen suprug Muhamet Beriša su iz Podgorice i prodavci su polovne robe i tehnike. ,,Posao je težak, borba je za život. Iako su cijene robe niske kupci se cijenkaju i traže da budu još niže”, kazao je Beriša. On i njegova supruga imaju troje djece, nigdje ne rade i primorani su da se bave ovakvom trgovinom.
Gazmend Garaj je raseljeno lice sa Kosova i živi u Podgorici. Kaže da je u Podgoricu došao 1999. godine. ,,Prošao sam teške trenutke sa svojom porodicom. Ali morao sam da nastavim da živim i radim kako bih mogao da prehranim porodicu. Morao sam da počnem život iz početka i radim ono što najbolje znam, a to je trgovina”.
Gazmend se trgovinom bavi već osam godina. ,,Robu nabavljam od ljudi iz grada koji me znaju i pozovu da im pripomognem ili odradim neki posao, nakon čega me isplate i poklone polovne stvari koje njima više nijesu potrebne. Operem ih, očistim, popravim i pripremim za pijacu”, objašnjava dvadesetsedmogodišnji Garaj. On ističe da je subota najbolji pazarni dan, jer tada dolazi najviše kupaca. Tog dana proda robu u vrijednosti od 80 do 100 eura, a za tri dana koliko radi pijaca, može prodati i do 150 eura. Minimalna cijena njegove robe je 50 centi, a maksimalna 10 eura. Ima i svoje stalne mušterije. ,,Moje mušterije nijesu samo Romi, već i ljudi koji dolaze iz većinske zajednice i sa sigurnošću mogu da kažem da su prezadovoljni kako robom tako i cijenama”, kaže snalažljivi Garaj.
Tridesetjednogodišnji Bekim koji ima šestoro djece, smatra da Romima država kao da ne želi da pruži šansu za zapošljavanje. ,,Siguran sam da nijesam jedini koga su poslodavci odbijali za posao. Mnogi Romi ne mogu da se zaposle zbog boje kože, a onda se priča da nećemo da radimo. Kako kad nam se ne pruža mogućnost da se zaposlimo”, zabrinuto konstatuje.
Jedan od prodavaca polovne obuće, hvali svoju obuću i kaže da je najsačuvanija i rijetko je ko ima u toj pijaci. ,,Cijena je pristupačna a prodaja je dobra. Neću da se žalim, samo neka tako nastavi”, kazao je zadovoljni prodavac.
Besniik Armulahi je u Podgoricu došao sa Kosova, iz Đakovice. Živi u koničkom kampu sa suprugom i tri ćerke koje pohađaju prvi i treći razred u OŠ ,,Vladimir Nazor”. ,,Primam materijalno obezbjeđenje ali mi nije dovoljno da preživim, pa sam odlučio da radim kako bih zaradio nešto više i time imao bolje uslove za život”, priča on. „ Kada sam tražio posao u komunalnom, mene kao i većinu mojih sunarodnika su odbijali i govorili da ne mogu da nas zaposle jer nemamo odgovarajuća dokumenta, odnosno crnogorsko državljanstvo”. Ovaj otac troje maloljetne djece nije odustajao, kaže, već je išao dalje i tražio posao, ali ga nije uspio naći. ,,Nakon nekog vremena shvatio sam da zbog boje kože i nacionalnosti ne mogu naći posao. Osjećao sam se diskriminasanim, ali sam sebi rekao: ‘život ide dalje”, objašnjava. Sada osim fizičkih poslova koje dobije, prodaje polovnu robu na buvljaku.
Prodajom se bavi sedam godina, a prosječna zarada mu je od 60 do 70 eura. Ima svoje stalne mušterije i oni su uglavnom ljudi iz većinske zajednice. Cijene njegove robe ne prelaze dva, tri eura. ,,Mušterije vole da se cijenkaju. Stalnim mušterijama uvijek popuštam, ali drugima ne, jer znam da ta stvar sigurno vrijedi bar onoliko za koliko je prodajem”, kazao je Armulahi dodajući da za kišne dane priprema najlone i ceradice kako bi zaštitio svoju robu.
Besnik Šota, prodavac i otac četvoro maloljetne djece, se kao i većina njegovih sunarodnika bavi trgovinom. ,,Stvarno hoću da radim i tražio sam posao svugdje, ali su me odbijali, vjerovatno zbog nacionalnosti koje pripadam. Od nečega mora da se živi i zato sam danas ovdje”, kaže. ,,Najskuplja stvar koju prodajem košta 10 eura. Ukoliko mušterija odustane kad čuje cijenu, cijenkam se, da bih prodao”, objašnjava Šota čiji radni dan počinje već oko pet sati ujutru, a traje do dva sata poslije podne.
Serion Bonštaj je prodavac koji dolazi sa Kosova iz Đakovice, živi sa svojom devetočlanom porodicom u koničkom kampu. Niko iz porodice nije stalno zapošljen. Prijavljen je na Biro rada ali posla nema. ,,Redovno se prijavljujem i tražim posao ali uvijek mi govore isto. ,,biće, biće”, uporan sam u tome kako bi znali da ipak postojim”, kaže dvadesetogodišnji Boneštaj.
On od svoje sedme godine pomaže porodici, dok se sada aktivno bavi trgovinom. Na stočnoj pijaci radi samo subotom i nedeljom, a da bi imao obezbjeđen prostor za prodaju, plaća ga 50 eura mjesečno. Ima svoju improvizovanu tezgu na kojoj je izložena isključivo nova roba: garederoba, alat za kuću i automobile. Dnevna zarada mu je do 50 eura. ,,Robu kupujem u Novom Pazaru i imam popust kada uzimam na više. Kada saberem sve troškove koje imam, zadovoljan sam”, priča.
Kao i većina prodavaca i Boneštaj ima svoje stalne mušterije, a kako kaže, najviše mu traže alat. ,,Roba je nova, kvalitet je solidan, a cijene su niske, tako da je to za kupce veoma primamljivo”, kaže on. Dodaje da voli da se cijenka, jer se time zabavlja. Ponedeljkom prodaje i u Nikšiću, takođe na buvljaku gdje prodaju Romi. ,,Tamo prodaja nije toliko sigurna, jer svakog trenutka može da naiđe inspekcija i da nam oduzmu robu”, objašnjava.
Romski i egipćanski prodavci tvrde da je ovakva trgovina jedini način na koji mogu, koliko toliko, da zarade.
Ljudi koji redovno trguju kažu da na pijaci ima svega i svačega. Smatraju da bi bilo dobro da roba bude malo bolje spakovana kako bi bila preglednija, jer bi time prodavci imali veću zaradu kao i veću posjećenost.
Zatičemo Podgoričanku, prosvjetnu radnicu koja je za pijacu, kaže, čula od svojih koleginica. ,,Prijateljica je kupila televizor ovdje. Duplo veći od onog kojeg sam ja u prodavnici kupila i platila ga dva ili tri puta skuplje”, objašnjava.
,,Često dolazim na buvljak. To je jedan način življenja. Nikad ne znam šta ću da vidim i kupim. Davno sam kupio lap-top i još uvijek ga koristim”, kaže drugi vjerni posjetilac buvlje pijace.
„Ovdje ne možete naći samo majku, a ostalo se sve može kupiti. Ovdje ljudi prodaju i hranu”, kaže jedan od vjernih kupaca. Objašnjava da je na pijaci jednom kupio veš mašinu za samo deset eura, koja vrijedi i pedeset eura. I još mu služi.
,,Romi su veoma živahni i simpatični trgovci. Najbolje je kada se cjenkate sa njima. Nevjerovatno, ali ovdje se mogu pronaći knjige koje su veoma stare. Ova pijaca podsjeća na malu svaštaru”, kaže još jedan zadovoljan kupac dok ruku punih kesa napušta buvljak.
Enis EMINOVIĆ
Komentari
Uncategorized
DNEVNI BORAVAK ZA STARE U KOLAŠINU ZATVOREN: Godine čekanja, mjesec i po radovanja

Dugo čekani Dnevni boravak za stare u Kolašinu radio je samo mjesec i po. U lokalnoj upravi i Centru za socijalni rad ne može se dobiti informacija kada bi taj servis mogao biti ponovo dostupan korisnicama
Najstariji Kolašinci ponovo su bez prostora gdje bi mogli da provode određeni dio dana, ali i da dobiju toli obrok i najneophodniju stručnu podršku. Privilegiju da imaju na raspolaganju servis za podršku, pripadnici „trećeg doba” u toj varoši imali su samo od novembra do kraja decembra prošle godine. Najavljivan od 2018, adaptiran dvije godine, Dnevni boravak za stare u Kolašinu zvanično je otvoren u novembru prošle godine. Od Nove godine, vrata tog prostora su zaključana, a trenutno je teško dobiti odgovor na pitanje do kada. Prema nezvaničnim informacijama iz Centra za socijalni rad Kolašin i Mojkovac, resorno ministarstvo, koje je nosilac tog projekta, čeka da se u vođenje servisa uključe ili lokalna uprava ili licencirana NVO.
Dnevni boravci za stare u Crnoj Gori otvarani su u saradnji sa Kancelarijom Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, kroz projekat razvoja kapaciteta usluge socijalne zaštite u našoj državi. U okviru tog projekta trajalo je i dugo adaptiranje prostora u Kolašinu. Opština je dugo prolongirala odluku o određivanju lokacije. Sada smatraju da su sve svoje obaveze prema najstarijim sugrađanima završili, ustupajući prostor za Dnevni boravak. U kolašinskoj lokalnoj upravi još ne znaju koje bi trebalo da budu njihove obaveze u funkcionisanju tog servisa. Kako je za Monitor kazao Sekretar za finansije Dragan Bulatović, još nijesu dobili zvanični dopis sa sličnim očekivanjima sa bilo koje adrese. Zbog toga, objašnjava, ne mogu ni kazati da li će Opština i na koji način doprinijeti projektu.
„Lokalna uprava je, skupštinskom odlukom, za potrebe Dnevnog boravka za stare ustupila prostor od 80m2 u zgradi koja je opštinsko vlasništvo. Taj objakat se nalazi u Ulici Jagoša Simonovića. Nemamo, koliko je znam, nikav upit, predlog incijativu ili informaciju o načinima na koje bismo se mogli uključiti u funkcionisanje tog servisa. Obaviješteni smo kad je počeo da radi. Ne znam ništa o zatvaranju niti kako funkcioniše“, kazao je Bulatović.
Na sajtu JU Centri za socijalni rad Crne Gore, uz informaciju o početku rada, piše i da će Dnevni boravak korisnicima u Kolašinu pružati usluge toplog obroka, psihosocijalne podrške, sitnih medicinskih usluga… Takođe i organizovanje društvenih igara, dnevno posluženje, realizaciju radionica u saradnji sa osnovnim školama, orgnizovanje izleta…
Tokom kratkog rada, u Dnevnom boravku bilo je svega nekoliko korisnika. Uglavnom onih koji su u stanju socijalne potrebe. No, njihovo iskustvo govori da je taj servis, čak i u tom kratkom periodu, bio nedostupan mnogima kojima je podrška neophodna.
„Bila sam svega dva dana. Nije bilo loše. Dobijali smo sok, kafu, jedan obrok, koji je donošen iz obližnjeg restorana. Imali smo televiziju i mogućnost za društvene igre. Bilo je toplo i udobno. Međutim, i da nastavi da radi, ne znam kako bih više mogla da dolazim. Ta kuća je u centru grada, a ja živim u prigradskom naselji, dva i po kilometra daleko od centra. Svaki put treba da platim taksi u oba pravca, što nije malo s obzirom na to da sam korinica socijalnih davanja. Uostalom, za taj novac bih mogla bih sebi taj jedan obrok da obezbijedim”, kaže sedamdesetdvogodišnja Kolašinka.
Ona tvrdi da bi trebalo razmisliti i o načinima da se u staračka, i uglavnom samačka domaćinstva, besplatni obrok nekako dopremi, pa da korinici ne moraju dolaziti. Tvrdi i da je čula od ostalih rijetkih korisnika kratkotrajnog rada servisa Dnevnog boraka da im je komplikovano da dolaze svakodnevno.
„Bilo je korisno jer sam se poslije dužeg vremena zatvorenosti u kući, srela sa nekim vršnjacima. Razgovarali smo, gledali TV… Pričali smo o zajedničkim mukama, a nije ih malo. Predugo traju dani kad je čovjek bolestan, star i sam… Nijesu nas obavijetili o zatvaranju Dnevnog boravka, čula sam nešto da je problem plaćati struju, a to bi, valjda, trebalo Oština da radi. Dobro bi bilo da ga ponovo otvore, pa ko može da dolazi, nek’ dolazi, ko ne može, neka sjedi kući, kao i do sada”, priča sagovornica Monitora.
U Opštinskoj organizaciji penzionera Kolašin gotovo da ne znaju ništa o načinu na koji je zamišljen rad Dnevnog boravka. Niko ih, tvrde, nije pitao za savjete niti pokazao incijativu da ih uključi u funkcionisanje. Iako su prostorije Udruženja penzionera i Dnevni boravak u istoj zgradi, kažu da su potpuno neinformisani.
„Dok se prostor uređivao pružili smo tehničku podršku, koliko smo mogli, s obzirom na to da smo u istoj zgradi. To je sve. Čula sam da je ideja da se tamo pružaju usluge starima u stanju socijalne potrebe. Ni to precizno ne znam. U svakom slučaju, podržavamo svaki oblik osnaživanja i pomoći najstrijim, ali uz brižljivo analiziranje njihovih stvarnih potreba. Čini mi se da je to izostalo”, kaže predsjednica kolašinske organizacije penzionera Ljiljana Tatić.
Ona podsjeća na veliki broj starijih ljudi na seoskom području, kojima su, kaže ona, usluge Dnevnog boravka daleko i nedostižne. Tatić kaže da je u Kolašinu oko 1.400 penzionera, te da ni njihov položaj nije zavidan. Potrebana im je, zaključuje ona, višestruka i multidiscplinarna podrška. Objašnjava da je pandemija donijela nove strahove, izolovanost i nove egzistencijalne probleme.
„Podjednako bitno kao i novac za osnovne potrebe je uključivanje starijih u aktivnosti koje su primjerene njihovom zdravstvenom stanju i starosnom dobu. Druženje, zabava, razgovori, izleti… sve bi to upotpunilo i uljepšalo njihovu svakonevnicu. Mi se trudimo, i pored orgraničenih sredstava, da dio tih potreba i zadovoljimo. Međutim, opet, ostaje veliki broj naših vršnjaka izvan toga. Ili su daleko od grada ili su bolesni”, objašnjava ona.
Organizacija penzionera u Kolašinu koristi prostor od oko 80m2, uključujući i kancelariju. No veliki problem je održavanje, zagrijavanje i plaćanje računa za struju. Iz opštinske kase ove godine će biti izdvojeno svega 1.000 eura za to udruženje. Imaju još 400 eura prihoda od članarina. Polovinom novca dobijenog iz lokalnog budžeta, kažu, kupili su drva za ogrjev, a račun za struju im je opterećen i ratama kojima otplaćuju raniji dug. Od Opštine su ove godine tražili oko 5.000 eura. Međutim, taj zahtjev su iz lokalne uprave ocijenili kao neosnovan.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
Uncategorized
JAVNI POZIV ZA NOVINARSKA ISTRAŽIVANJA IZ OBLASTI ŽIVOTNE SREDINE I POGLAVLJA 27

Imate li ideju za novinarsku priču od javnog interesa, želite li da istražujete teme od značaja za Crnu Goru i proces evropskih integracija, vezanih prije svega za Poglavlje 27 i zaštitu životne sredine? Da li hoćete da uz trening i mentore iz zemlje i regiona, rukovodeći se najvišim standardima, razvijete temu koja vas zanima? Hoćete li da se vaša priča objavi u regionu, da se prevede na engleski jezik, dopre do čitalaca van našeg govornog područja?
Ako na ova pitanja odgovorite potvrdno, prijavite svoje ideje za istraživačke tekstove od javnog interesa vezane za proces evropskih integracija. Autori najboljih prijedloga će proći trening, koji će se održati u Crnoj Gori krajem aprila 2021.
Nakon trenga, izvršiće se selekcija. Tri kandidata sa najboljim idejama, novinarskim vještinama i znanjima, uz mentorsku podršku uredničkog tima iz zemlje i regiona, realizovaće svoje istraživačke projekte.
Nakon završetka istraživanja, svi radovi će biti objavljeni na sajtovima CIN-CG-a i BIRN-a, kao i u posebnoj dvojezičnoj publikaciji i e-knjizi.
Pravo apliciranja imaju svi novinari iz Crne Gore sa istraživačkim sklonostima i iskustvom. Pored treninga, mentorske i uredničke podrške, odabrani kandidati dobiće i 1000 eura za rad na pričama (umanjenih za oko 9% poreza na honorare).
Konkurs se sprovodi u okviru projekta Istraživačko novinarstvo, ekološke teME, učešće građana/ki, koji finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija.
Prijave sa prijedlozima se šalju do 26. marta 2021. godine, na email: konkurscincg@gmail.com i assistantcincg@gmail.com.
Formulare za prijavu možete preuzeti na ovom LINKU
Ukoliko imate dodatnih pitanja, pošaljite ih na e-mail: konkurscincg@gmail.com ili na assistantcincg@gmail.com.
Komentari
Uncategorized
CONDITIONS FOR CONDUCTING PHYSICAL EDUCATION: Coronavirus Returned Youth to Sports

Empty, broken playgrounds and benches, young people staring at smartphones while walking through the city – these were images of everyday life of young people in Podgorica. Closure of schools and one-month home isolation made the teens, after loosening of prevention measures, massively physically active. Podgorica streets these days are full of young people, who enjoy riding bikes, scooters, roller skates
The new emergency situation caused by spread of COVID- 9, closure of schools and one month home isolation, made teenagers, after loosening of prevention measures, massively physically active. Podgorica streets these days are full of young people, who enjoy riding bikes, scooters, roller skates… Basketball is played on the sports fields in the blocks. “Tracksuit” style can be seen throughout the city.
The situation was completely different before the coronavirus. Empty, broken playgrounds and benches, young people staring at smartphones while walking through the city. Taking photos for Instagram was a favourite sport. Cafés, bookmakers, rare bikers – these were images of everyday life of young people in the capital. Now, after a month long isolation, Podgorica has another, more beautiful face that resembles some European “smart city” with fewer cars, cleaner air and a wide range of alternative traffic.
As high school students told us, before the closure of schools, physical education classes were attended only by students who liked sports. Professors, they said, had an understanding, so they closed their eyes to those who were not interested in sports. The conditions for teaching in high schools range from poor to almost ideal.
– It all depends on the professor. New, young professors insist on work at the beginning, but gradually they also abate. Only those who want, attend physical education classes, mostly guys. I have no need to do that. I spend time learning some other subject with my friends. That's a great option. We have the equipment and space, the conditions in the gym are excellent. We have a lot of sections – skiing, cycling, hiking, swimming which operate at full capacity – said M.M. student of “Slobodan Skerovic” Grammar School.
And while in Grammar School students have the opportunity to socialize and have fun during organised recreational extracurricular activities, in some high schools there are high irregularities, so physical education classes have not been implemented at all.
– During four years of my education, I’ve entered gym only few times. We have almost never had that class. We use that time to take a break from school at a nearby café or to walk. We often see physical education professors sitting in cafés across the school – told us A.P. student of Economic High School “Mirko Vesovic”.
We should seek reasons for avoiding physical education classes, whose impact is vital for adolescents’ psychophysical development, also in breakthrough of new technologies. They captivate youth minds, tying them up to computers and surfing on the Internet.
– There is a sports court in the block, it's great, but it happens that there is nobody to play basketball with, everyone is online and it bothers them to go out – says S.L.
Besides that, teenagers mostly spend time in cafés, playing raffle or filling out bookmaker tickets or just hanging out in the street. Researches show an increase in drug, alcohol and gambling addictions among youth. The age limit for addicts is getting lower every year. It seems that the former campaign Sports against Drugs (2010) would be even more needed for young people today, giving them clearer insight into promising different reality. And maybe coronavirus isolation achieved that much faster.
– A new basketball court was built in the backyard of my building. A lot of kids play there. The courts are much better than before. Finally something starts to change – said M.Z.
Director of “Vaso Aligrudic” Electro-technical High School Veselin Picuric, points out that, thanks to the new young professors, physical education classes take place regularly, as well as that students within this subject have possibility to learn dance basics. He adds that outdoor sports fields were renovated three years ago in cooperation with the Ministry of Sports and are constantly available to recreational athletes in the area. However, the school gym is still inadequate.
– Sports hall, built in the early 70s, is deteriorated and has never been generally reconstructed. The roof leaks, the old wooden windows have collapsed, so we have to repair the floor every year. It is the only sports hall that was not renewed within the Energy Efficiency Program in Public Institutions three years ago. It is used by approx. 3,000 students from Electro-technical, Chemical and Civil Engineering high schools. Those children deserve a normal gym and adequate conditions – explains Picuric.
Despite their different starting positions, the most fortunate ones seem to be those students who have a good elementary school teacher who succeeds in fulfilling his/her mission despite the existing restrictions – to develop good recreational habits in young people through fun and socializing, often with his/her ideas, enthusiasm and extracurricular activities.
– All professors who take kids to competitions do it because they love their job. And it’s not the point to be the first, as some people think, but to participate. I often take kids to watch a game, skiing, swimming… And during this crisis period, physical education takes place on online platforms, and children submit their videos with successfully done exercises. We all do our jobs, but each of us in his/her own way. Guests in the class are also our friends, actors, singers, athletes, who explain children why they love sports. It is important not to experience sports as a competition, but to focus on awakening in children the desire to play a sport. Only then our mission is successful. It is not easy for us, because we are fighting against technology, lack of free time and everything else that makes modern life – said teacher of physical education at Primary School “Pavle Rovinski” Velimir Vlahovic.
It would be good to get good ideas and habits in place, and bad ones to bring to a minimum.
Balloon sports halls as an alternative
School gyms and outdoor courts are not the only places where young people engage in sports activities. During bad weather, young people opt for the use of balloon sports halls, although they are not satisfied with the quality of air inside them. “I prefer open space, it's healthier, only when the weather is bad, I opt for balloon sports halls, though the air is stale inside. Renting is not expensive, it depends, we give from 1.5 to 2.5 euros each – this is not expensive when more people gather to play”, said high school student M.K.
Renting costs are acceptable for children and income from balloon sports halls is used for school purposes. “70% out of income generated from balloon sports halls owned by schools, goes to school and 30% to Fund for Talents of the Ministry of Education”, told us Dijana Lakovic, Director of Elementary School “Pavle Rovinski”.
School management in Grammar School “Slobodan Skerovic” plans to invest income which they generate from balloon sports hall in an innovative way. “The contracts with the owners of balloon sports halls expire next year. Generated profit is used for school purposes. Part of my second mandate development plan includes building of a park space behind the school and possibly, restoring an athletic track”, announced Zoja Bojanic, Grammar School Director.
Reconstruction and construction of halls
The Ministry of Education points out that a lot of money has been invested in construction and reconstruction of the existing sports infrastructure in recent years.
Only last year, 16 projects, concerning reconstruction or construction of gyms throughout Montenegro were carried out, independently or in cooperation with other entities. Sports halls of Primary School “Ristan Pavlovic” in Pljevlja, Maritime High School in Kotor, Primary School “Marko Miljanov” in Bijelo Polje, Primary School “Salko Aljkovic” in Pljevlja, Grammar School in Cetinje, Primary School in Rozaje, Grammar School in Tuzi, Primary School “Blazo Jokov Orlandic” in Bar, Primary School “Oktoih” in Podgorica, Primary School “Orjenski bataljon” in Bijela and many others were equipped, constructed or reconstructed, as well as sports fields in Plav and Gusinje. Reconstruction of sports hall in Grammar School and Vocational High School in Rozaje will start soon, as well as construction of sports hall in Primary School “Lovćenski partizanski odred” in Cetinje.
Irena CEJOVIC
Elena DABETIC
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU2 sedmice
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
INTERVJU2 sedmice
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
Izdvojeno4 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
FOKUS4 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno2 sedmice
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
DUHANKESA3 sedmice
Zašto smo na zemlji?