Povežite se sa nama

Uncategorized

BUVLJAK NA PODGORIČKOJ STOČNOJ PIJACI IZVOR PRIHODA ZA RE POPULACIJU: Od nečega mora da se živi

Objavljeno prije

na

Buvljak koji je sa radom počeo krajem oktobra 2014. godine, a koji se nalazi na prostoru takozvane Stočne pijace u Podgorici, mjesto je gdje trgovci iz populacije Roma i Egipćana uspijevaju da zarade za život.

Pazarni dani su petak, subota i nedelja. Tim danima su gužve velike na buvljaku, a Romi iz koničkih naselja i izbjegličkih kampova u Podgorici, ali iz drugih gradova dolaze da prodaju, ali i kupuju polovnu robu.

Trgovina je osnovna djelatnost Roma i njom se bavi oko 80 odsto pripadnika te zajednice. Nekada su Romi prodavali tekstil, predmete od pruća, konje. Kovači su prodavali predmete od gvožđa koje su sami proizvodili, ali toga je sada sve manje. Danas romski prodavci na podgoričkom buvljaku nude raznovrsne proizvode: garderobu, polovne djelove za automobile, bicikle, bijelu tehniku, kompjutere, knjige, skije pa čak i hranu.

Vladimir Šuković, šef buvlje pijace kaže za Monitor da se ulaz za prodavce naplaćuje euro i po i da se pored ulaza mjesečno naplaćuje i prostor na kojem prodavci izlažu svoju robu.

,,Na pijaci ukupno ima oko 250 improvizovanih tezgi pored kojih stoje romski i egipćanski prodavci. Nekim prodavcima je izdato oko petnaestak tezgi koje mjesečno plaćaju 50 eura. Pijaca je otvorena od pet ujutu i radi do tri sata poslije podne”, objasnio je Šuković.

Gondža i njen suprug Muhamet Beriša su iz Podgorice i prodavci su polovne robe i tehnike. ,,Posao je težak, borba je za život. Iako su cijene robe niske kupci se cijenkaju i traže da budu još niže”, kazao je Beriša. On i njegova supruga imaju troje djece, nigdje ne rade i primorani su da se bave ovakvom trgovinom.

Gazmend Garaj je raseljeno lice sa Kosova i živi u Podgorici. Kaže da je u Podgoricu došao 1999. godine. ,,Prošao sam teške trenutke sa svojom porodicom. Ali morao sam da nastavim da živim i radim kako bih mogao da prehranim porodicu. Morao sam da počnem život iz početka i radim ono što najbolje znam, a to je trgovina”.

Gazmend se trgovinom bavi već osam godina. ,,Robu nabavljam od ljudi iz grada koji me znaju i pozovu da im pripomognem ili odradim neki posao, nakon čega me isplate i poklone polovne stvari koje njima više nijesu potrebne. Operem ih, očistim, popravim i pripremim za pijacu”, objašnjava dvadesetsedmogodišnji Garaj. On ističe da je subota najbolji pazarni dan, jer tada dolazi najviše kupaca. Tog dana proda robu u vrijednosti od 80 do 100 eura, a za tri dana koliko radi pijaca, može prodati i do 150 eura. Minimalna cijena njegove robe je 50 centi, a maksimalna 10 eura. Ima i svoje stalne mušterije. ,,Moje mušterije nijesu samo Romi, već i ljudi koji dolaze iz većinske zajednice i sa sigurnošću mogu da kažem da su prezadovoljni kako robom tako i cijenama”, kaže snalažljivi Garaj.

Tridesetjednogodišnji Bekim koji ima šestoro djece, smatra da Romima država kao da ne želi da pruži šansu za zapošljavanje. ,,Siguran sam da nijesam jedini koga su poslodavci odbijali za posao. Mnogi Romi ne mogu da se zaposle zbog boje kože, a onda se priča da nećemo da radimo. Kako kad nam se ne pruža mogućnost da se zaposlimo”, zabrinuto konstatuje.

Jedan od prodavaca polovne obuće, hvali svoju obuću i kaže da je najsačuvanija i rijetko je ko ima u toj pijaci. ,,Cijena je pristupačna a prodaja je dobra. Neću da se žalim, samo neka tako nastavi”, kazao je zadovoljni prodavac.

Besniik Armulahi je u Podgoricu došao sa Kosova, iz Đakovice. Živi u koničkom kampu sa suprugom i tri ćerke koje pohađaju prvi i treći razred u OŠ ,,Vladimir Nazor”. ,,Primam materijalno obezbjeđenje ali mi nije dovoljno da preživim, pa sam odlučio da radim kako bih zaradio nešto više i time imao bolje uslove za život”, priča on. „ Kada sam tražio posao u komunalnom, mene kao i većinu mojih sunarodnika su odbijali i govorili da ne mogu da nas zaposle jer nemamo odgovarajuća dokumenta, odnosno crnogorsko državljanstvo”. Ovaj otac troje maloljetne djece nije odustajao, kaže, već je išao dalje i tražio posao, ali ga nije uspio naći. ,,Nakon nekog vremena shvatio sam da zbog boje kože i nacionalnosti ne mogu naći posao. Osjećao sam se diskriminasanim, ali sam sebi rekao: ‘život ide dalje”, objašnjava. Sada osim fizičkih poslova koje dobije, prodaje polovnu robu na buvljaku.

Prodajom se bavi sedam godina, a prosječna zarada mu je od 60 do 70 eura. Ima svoje stalne mušterije i oni su uglavnom ljudi iz većinske zajednice. Cijene njegove robe ne prelaze dva, tri eura. ,,Mušterije vole da se cijenkaju. Stalnim mušterijama uvijek popuštam, ali drugima ne, jer znam da ta stvar sigurno vrijedi bar onoliko za koliko je prodajem”, kazao je Armulahi dodajući da za kišne dane priprema najlone i ceradice kako bi zaštitio svoju robu.

Besnik Šota, prodavac i otac četvoro maloljetne djece, se kao i većina njegovih sunarodnika bavi trgovinom. ,,Stvarno hoću da radim i tražio sam posao svugdje, ali su me odbijali, vjerovatno zbog nacionalnosti koje pripadam. Od nečega mora da se živi i zato sam danas ovdje”, kaže. ,,Najskuplja stvar koju prodajem košta 10 eura. Ukoliko mušterija odustane kad čuje cijenu, cijenkam se, da bih prodao”, objašnjava Šota čiji radni dan počinje već oko pet sati ujutru, a traje do dva sata poslije podne.

Serion Bonštaj je prodavac koji dolazi sa Kosova iz Đakovice, živi sa svojom devetočlanom porodicom u koničkom kampu. Niko iz porodice nije stalno zapošljen. Prijavljen je na Biro rada ali posla nema. ,,Redovno se prijavljujem i tražim posao ali uvijek mi govore isto. ,,biće, biće”, uporan sam u tome kako bi znali da ipak postojim”, kaže dvadesetogodišnji Boneštaj.

On od svoje sedme godine pomaže porodici, dok se sada aktivno bavi trgovinom. Na stočnoj pijaci radi samo subotom i nedeljom, a da bi imao obezbjeđen prostor za prodaju, plaća ga 50 eura mjesečno. Ima svoju improvizovanu tezgu na kojoj je izložena isključivo nova roba: garederoba, alat za kuću i automobile. Dnevna zarada mu je do 50 eura. ,,Robu kupujem u Novom Pazaru i imam popust kada uzimam na više. Kada saberem sve troškove koje imam, zadovoljan sam”, priča.

Kao i većina prodavaca i Boneštaj ima svoje stalne mušterije, a kako kaže, najviše mu traže alat. ,,Roba je nova, kvalitet je solidan, a cijene su niske, tako da je to za kupce veoma primamljivo”, kaže on. Dodaje da voli da se cijenka, jer se time zabavlja. Ponedeljkom prodaje i u Nikšiću, takođe na buvljaku gdje prodaju Romi. ,,Tamo prodaja nije toliko sigurna, jer svakog trenutka može da naiđe inspekcija i da nam oduzmu robu”, objašnjava.

Romski i egipćanski prodavci tvrde da je ovakva trgovina jedini način na koji mogu, koliko toliko, da zarade.

Ljudi koji redovno trguju kažu da na pijaci ima svega i svačega. Smatraju da bi bilo dobro da roba bude malo bolje spakovana kako bi bila preglednija, jer bi time prodavci imali veću zaradu kao i veću posjećenost.

Zatičemo Podgoričanku, prosvjetnu radnicu koja je za pijacu, kaže, čula od svojih koleginica. ,,Prijateljica je kupila televizor ovdje. Duplo veći od onog kojeg sam ja u prodavnici kupila i platila ga dva ili tri puta skuplje”, objašnjava.

,,Često dolazim na buvljak. To je jedan način življenja. Nikad ne znam šta ću da vidim i kupim. Davno sam kupio lap-top i još uvijek ga koristim”, kaže drugi vjerni posjetilac buvlje pijace.

„Ovdje ne možete naći samo majku, a ostalo se sve može kupiti. Ovdje ljudi prodaju i hranu”, kaže jedan od vjernih kupaca. Objašnjava da je na pijaci jednom kupio veš mašinu za samo deset eura, koja vrijedi i pedeset eura. I još mu služi.

,,Romi su veoma živahni i simpatični trgovci. Najbolje je kada se cjenkate sa njima. Nevjerovatno, ali ovdje se mogu pronaći knjige koje su veoma stare. Ova pijaca podsjeća na malu svaštaru”, kaže još jedan zadovoljan kupac dok ruku punih kesa napušta buvljak.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo