Povežite se sa nama

Uncategorized

BUVLJAK NA PODGORIČKOJ STOČNOJ PIJACI IZVOR PRIHODA ZA RE POPULACIJU: Od nečega mora da se živi

Objavljeno prije

na

BUVLJAK-2

Buvljak koji je sa radom počeo krajem oktobra 2014. godine, a koji se nalazi na prostoru takozvane Stočne pijace u Podgorici, mjesto je gdje trgovci iz populacije Roma i Egipćana uspijevaju da zarade za život.

Pazarni dani su petak, subota i nedelja. Tim danima su gužve velike na buvljaku, a Romi iz koničkih naselja i izbjegličkih kampova u Podgorici, ali iz drugih gradova dolaze da prodaju, ali i kupuju polovnu robu.

Trgovina je osnovna djelatnost Roma i njom se bavi oko 80 odsto pripadnika te zajednice. Nekada su Romi prodavali tekstil, predmete od pruća, konje. Kovači su prodavali predmete od gvožđa koje su sami proizvodili, ali toga je sada sve manje. Danas romski prodavci na podgoričkom buvljaku nude raznovrsne proizvode: garderobu, polovne djelove za automobile, bicikle, bijelu tehniku, kompjutere, knjige, skije pa čak i hranu.

Vladimir Šuković, šef buvlje pijace kaže za Monitor da se ulaz za prodavce naplaćuje euro i po i da se pored ulaza mjesečno naplaćuje i prostor na kojem prodavci izlažu svoju robu.

,,Na pijaci ukupno ima oko 250 improvizovanih tezgi pored kojih stoje romski i egipćanski prodavci. Nekim prodavcima je izdato oko petnaestak tezgi koje mjesečno plaćaju 50 eura. Pijaca je otvorena od pet ujutu i radi do tri sata poslije podne”, objasnio je Šuković.

Gondža i njen suprug Muhamet Beriša su iz Podgorice i prodavci su polovne robe i tehnike. ,,Posao je težak, borba je za život. Iako su cijene robe niske kupci se cijenkaju i traže da budu još niže”, kazao je Beriša. On i njegova supruga imaju troje djece, nigdje ne rade i primorani su da se bave ovakvom trgovinom.

Gazmend Garaj je raseljeno lice sa Kosova i živi u Podgorici. Kaže da je u Podgoricu došao 1999. godine. ,,Prošao sam teške trenutke sa svojom porodicom. Ali morao sam da nastavim da živim i radim kako bih mogao da prehranim porodicu. Morao sam da počnem život iz početka i radim ono što najbolje znam, a to je trgovina”.

Gazmend se trgovinom bavi već osam godina. ,,Robu nabavljam od ljudi iz grada koji me znaju i pozovu da im pripomognem ili odradim neki posao, nakon čega me isplate i poklone polovne stvari koje njima više nijesu potrebne. Operem ih, očistim, popravim i pripremim za pijacu”, objašnjava dvadesetsedmogodišnji Garaj. On ističe da je subota najbolji pazarni dan, jer tada dolazi najviše kupaca. Tog dana proda robu u vrijednosti od 80 do 100 eura, a za tri dana koliko radi pijaca, može prodati i do 150 eura. Minimalna cijena njegove robe je 50 centi, a maksimalna 10 eura. Ima i svoje stalne mušterije. ,,Moje mušterije nijesu samo Romi, već i ljudi koji dolaze iz većinske zajednice i sa sigurnošću mogu da kažem da su prezadovoljni kako robom tako i cijenama”, kaže snalažljivi Garaj.

Tridesetjednogodišnji Bekim koji ima šestoro djece, smatra da Romima država kao da ne želi da pruži šansu za zapošljavanje. ,,Siguran sam da nijesam jedini koga su poslodavci odbijali za posao. Mnogi Romi ne mogu da se zaposle zbog boje kože, a onda se priča da nećemo da radimo. Kako kad nam se ne pruža mogućnost da se zaposlimo”, zabrinuto konstatuje.

Jedan od prodavaca polovne obuće, hvali svoju obuću i kaže da je najsačuvanija i rijetko je ko ima u toj pijaci. ,,Cijena je pristupačna a prodaja je dobra. Neću da se žalim, samo neka tako nastavi”, kazao je zadovoljni prodavac.

Besniik Armulahi je u Podgoricu došao sa Kosova, iz Đakovice. Živi u koničkom kampu sa suprugom i tri ćerke koje pohađaju prvi i treći razred u OŠ ,,Vladimir Nazor”. ,,Primam materijalno obezbjeđenje ali mi nije dovoljno da preživim, pa sam odlučio da radim kako bih zaradio nešto više i time imao bolje uslove za život”, priča on. „ Kada sam tražio posao u komunalnom, mene kao i većinu mojih sunarodnika su odbijali i govorili da ne mogu da nas zaposle jer nemamo odgovarajuća dokumenta, odnosno crnogorsko državljanstvo”. Ovaj otac troje maloljetne djece nije odustajao, kaže, već je išao dalje i tražio posao, ali ga nije uspio naći. ,,Nakon nekog vremena shvatio sam da zbog boje kože i nacionalnosti ne mogu naći posao. Osjećao sam se diskriminasanim, ali sam sebi rekao: ‘život ide dalje”, objašnjava. Sada osim fizičkih poslova koje dobije, prodaje polovnu robu na buvljaku.

Prodajom se bavi sedam godina, a prosječna zarada mu je od 60 do 70 eura. Ima svoje stalne mušterije i oni su uglavnom ljudi iz većinske zajednice. Cijene njegove robe ne prelaze dva, tri eura. ,,Mušterije vole da se cijenkaju. Stalnim mušterijama uvijek popuštam, ali drugima ne, jer znam da ta stvar sigurno vrijedi bar onoliko za koliko je prodajem”, kazao je Armulahi dodajući da za kišne dane priprema najlone i ceradice kako bi zaštitio svoju robu.

Besnik Šota, prodavac i otac četvoro maloljetne djece, se kao i većina njegovih sunarodnika bavi trgovinom. ,,Stvarno hoću da radim i tražio sam posao svugdje, ali su me odbijali, vjerovatno zbog nacionalnosti koje pripadam. Od nečega mora da se živi i zato sam danas ovdje”, kaže. ,,Najskuplja stvar koju prodajem košta 10 eura. Ukoliko mušterija odustane kad čuje cijenu, cijenkam se, da bih prodao”, objašnjava Šota čiji radni dan počinje već oko pet sati ujutru, a traje do dva sata poslije podne.

Serion Bonštaj je prodavac koji dolazi sa Kosova iz Đakovice, živi sa svojom devetočlanom porodicom u koničkom kampu. Niko iz porodice nije stalno zapošljen. Prijavljen je na Biro rada ali posla nema. ,,Redovno se prijavljujem i tražim posao ali uvijek mi govore isto. ,,biće, biće”, uporan sam u tome kako bi znali da ipak postojim”, kaže dvadesetogodišnji Boneštaj.

On od svoje sedme godine pomaže porodici, dok se sada aktivno bavi trgovinom. Na stočnoj pijaci radi samo subotom i nedeljom, a da bi imao obezbjeđen prostor za prodaju, plaća ga 50 eura mjesečno. Ima svoju improvizovanu tezgu na kojoj je izložena isključivo nova roba: garederoba, alat za kuću i automobile. Dnevna zarada mu je do 50 eura. ,,Robu kupujem u Novom Pazaru i imam popust kada uzimam na više. Kada saberem sve troškove koje imam, zadovoljan sam”, priča.

Kao i većina prodavaca i Boneštaj ima svoje stalne mušterije, a kako kaže, najviše mu traže alat. ,,Roba je nova, kvalitet je solidan, a cijene su niske, tako da je to za kupce veoma primamljivo”, kaže on. Dodaje da voli da se cijenka, jer se time zabavlja. Ponedeljkom prodaje i u Nikšiću, takođe na buvljaku gdje prodaju Romi. ,,Tamo prodaja nije toliko sigurna, jer svakog trenutka može da naiđe inspekcija i da nam oduzmu robu”, objašnjava.

Romski i egipćanski prodavci tvrde da je ovakva trgovina jedini način na koji mogu, koliko toliko, da zarade.

Ljudi koji redovno trguju kažu da na pijaci ima svega i svačega. Smatraju da bi bilo dobro da roba bude malo bolje spakovana kako bi bila preglednija, jer bi time prodavci imali veću zaradu kao i veću posjećenost.

Zatičemo Podgoričanku, prosvjetnu radnicu koja je za pijacu, kaže, čula od svojih koleginica. ,,Prijateljica je kupila televizor ovdje. Duplo veći od onog kojeg sam ja u prodavnici kupila i platila ga dva ili tri puta skuplje”, objašnjava.

,,Često dolazim na buvljak. To je jedan način življenja. Nikad ne znam šta ću da vidim i kupim. Davno sam kupio lap-top i još uvijek ga koristim”, kaže drugi vjerni posjetilac buvlje pijace.

„Ovdje ne možete naći samo majku, a ostalo se sve može kupiti. Ovdje ljudi prodaju i hranu”, kaže jedan od vjernih kupaca. Objašnjava da je na pijaci jednom kupio veš mašinu za samo deset eura, koja vrijedi i pedeset eura. I još mu služi.

,,Romi su veoma živahni i simpatični trgovci. Najbolje je kada se cjenkate sa njima. Nevjerovatno, ali ovdje se mogu pronaći knjige koje su veoma stare. Ova pijaca podsjeća na malu svaštaru”, kaže još jedan zadovoljan kupac dok ruku punih kesa napušta buvljak.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

CONDITIONS FOR CONDUCTING PHYSICAL EDUCATION: Coronavirus Returned Youth to Sports

Objavljeno prije

na

Objavio:

Empty, broken playgrounds and benches, young people staring at smartphones while walking through the city – these were images of everyday life of young people in Podgorica. Closure of schools and one-month home isolation made the teens, after loosening of prevention measures, massively physically active. Podgorica streets these days are full of young people, who enjoy riding bikes, scooters, roller skates

 

The new emergency situation caused by spread of COVID- 9, closure of schools and one month home isolation, made teenagers, after loosening of prevention measures, massively physically active. Podgorica streets these days are full of young people, who enjoy riding bikes, scooters, roller skates… Basketball is played on the sports fields in the blocks. “Tracksuit” style can be seen throughout the city.

The situation was completely different before the coronavirus. Empty, broken playgrounds and benches, young people staring at smartphones while walking through the city. Taking photos for Instagram was a favourite sport. Cafés, bookmakers, rare bikers – these were images of everyday life of young people in the capital. Now, after a month long isolation, Podgorica has another, more beautiful face that resembles some European “smart city” with fewer cars, cleaner air and a wide range of alternative traffic.

As high school students told us, before the closure of schools, physical education classes were attended only by students who liked sports. Professors, they said, had an understanding, so they closed their eyes to those who were not interested in sports. The conditions for teaching in high schools range from poor to almost ideal.

– It all depends on the professor. New, young professors insist on work at the beginning, but gradually they also abate. Only those who want, attend physical education classes, mostly guys. I have no need to do that. I spend time learning some other subject with my friends. That's a great option. We have the equipment and space, the conditions in the gym are excellent. We have a lot of sections – skiing, cycling, hiking, swimming which operate at full capacity – said M.M. student of “Slobodan Skerovic” Grammar School.

And while in Grammar School students have the opportunity to socialize and have fun during organised recreational extracurricular activities, in some high schools there are high irregularities, so physical education classes have not been implemented at all.

– During four years of my education, I’ve entered gym only few times. We have almost never had that class. We use that time to take a break from school at a nearby café or to walk. We often see physical education professors sitting in cafés across the school – told us A.P. student of Economic High School “Mirko Vesovic”.

We should seek reasons for avoiding physical education classes, whose impact is vital for adolescents’ psychophysical development, also in breakthrough of new technologies. They captivate youth minds, tying them up to computers and surfing on the Internet.

– There is a sports court in the block, it's great, but it happens that there is nobody to play basketball with, everyone is online and it bothers them to go out – says S.L.

Besides that, teenagers mostly spend time in cafés, playing raffle or filling out bookmaker tickets or just hanging out in the street. Researches show an increase in drug, alcohol and gambling addictions among youth. The age limit for addicts is getting lower every year. It seems that the former campaign Sports against Drugs (2010) would be even more needed for young people today, giving them clearer insight into promising different reality. And maybe coronavirus isolation achieved that much faster.

– A new basketball court was built in the backyard of my building. A lot of kids play there. The courts are much better than before. Finally something starts to change – said M.Z.

Director of “Vaso Aligrudic” Electro-technical High School Veselin Picuric, points out that, thanks to the new young professors, physical education classes take place regularly, as well as that students within this subject have possibility to learn dance basics. He adds that outdoor sports fields were renovated three years ago in cooperation with the Ministry of Sports and are constantly available to recreational athletes in the area. However, the school gym is still inadequate.

– Sports hall, built in the early 70s, is deteriorated and has never been generally reconstructed. The roof leaks, the old wooden windows have collapsed, so we have to repair the floor every year. It is the only sports hall that was not renewed within the Energy Efficiency Program in Public Institutions three years ago. It is used by approx. 3,000 students from Electro-technical, Chemical and Civil Engineering high schools. Those children deserve a normal gym and adequate conditions – explains Picuric.

Despite their different starting positions, the most fortunate ones seem to be those students who have a good elementary school teacher who succeeds in fulfilling his/her mission despite the existing restrictions – to develop good recreational habits in young people through fun and socializing, often with his/her ideas, enthusiasm and extracurricular activities.

– All professors who take kids to competitions do it because they love their job. And it’s not the point to be the first, as some people think, but to participate. I often take kids to watch a game, skiing, swimming… And during this crisis period, physical education takes place on online platforms, and children submit their videos with successfully done exercises. We all do our jobs, but each of us in his/her own way. Guests in the class are also our friends, actors, singers, athletes, who explain children why they love sports. It is important not to experience sports as a competition, but to focus on awakening in children the desire to play a sport. Only then our mission is successful. It is not easy for us, because we are fighting against technology, lack of free time and everything else that makes modern life – said teacher of physical education at Primary School “Pavle Rovinski” Velimir Vlahovic.

It would be good to get good ideas and habits in place, and bad ones to bring to a minimum.

 

Balloon sports halls as an alternative

School gyms and outdoor courts are not the only places where young people engage in sports activities. During bad weather, young people opt for the use of balloon sports halls, although they are not satisfied with the quality of air inside them. “I prefer open space, it's healthier, only when the weather is bad, I opt for balloon sports halls, though the air is stale inside. Renting is not expensive, it depends, we give from 1.5 to 2.5 euros each – this is not expensive when more people gather to play”, said high school student M.K.

Renting costs are acceptable for children and income from balloon sports halls is used for school purposes. “70% out of income generated from balloon sports halls owned by schools, goes to school and 30% to Fund for Talents of the Ministry of Education”, told us Dijana Lakovic, Director of Elementary School “Pavle Rovinski”.

School management in Grammar School “Slobodan Skerovic” plans to invest income which they generate from balloon sports hall in an innovative way. “The contracts with the owners of balloon sports halls expire next year. Generated profit is used for school purposes. Part of my second mandate development plan includes building of a park space behind the school and possibly, restoring an athletic track”, announced Zoja Bojanic, Grammar School Director.

 

Reconstruction and construction of halls

The Ministry of Education points out that a lot of money has been invested in construction and reconstruction of the existing sports infrastructure in recent years.

Only last year, 16 projects, concerning reconstruction or construction of gyms throughout Montenegro were carried out, independently or in cooperation with other entities. Sports halls of Primary School “Ristan Pavlovic” in Pljevlja, Maritime High School in Kotor, Primary School “Marko Miljanov” in Bijelo Polje, Primary School “Salko Aljkovic” in Pljevlja, Grammar School in Cetinje, Primary School in Rozaje, Grammar School in Tuzi, Primary School “Blazo Jokov Orlandic” in Bar, Primary School “Oktoih” in Podgorica, Primary School “Orjenski bataljon” in Bijela and many others were equipped, constructed or reconstructed, as well as sports fields in Plav and Gusinje. Reconstruction of sports hall in Grammar School and Vocational High School in Rozaje will start soon, as well as construction of sports hall in Primary School “Lovćenski partizanski odred” in Cetinje.

Irena CEJOVIC
Elena DABETIC

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

OBUKA RE POPULACIJE ZA RAD U MEDIJSKOJ INDUSTRIJI

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvadeset pet Roma/kinja i Egipćana/ki  sa teritorije cijele Crne Gore imaće prilku da se obučava za rad u medijskoj industriji. Najboljih pet kandidata/kinja nakon dvomjesečnog treninga potpisaće ugovor o radu i nastaviti učenje uz rad u Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), na portalu i novini Vijesti,  Televiziji Vijesti i Monitorovom centru za medije i demokratiju (MCMD).

Pripadnici/e romske i egipćanske (RE) populacije moći će da uče osnove novinarstva, ali i druge poslove u ovoj industriji, kao što su grafički prelom, dizajn, poslovi kamermana/ke, montažera/ke i radnika/ce u štampariji.

Polaznike/ce će obučavati tim iskusnih trenera. Obuka će biti organizovana u dvije faze. U prvoj će pripadnici/e RE biti upoznati/e sa teorijskim i praktičnim osnovama pojedinih medijskih poslova, a u drugoj fazi  će učiti uz rad i sami/e učestvovati u proizvodnji medijskih sadržaja – tekstova, produkciji TV programa, izradi sadržaja portala, te grafičkih i štamparskih poslova.

Konkurs za zainteresovane pripadnike/ce RE populacije objavljen je u više medija i može se naći na sajtu CIN-CG, nedjeljnika Monitor i portala Vijesti.  Svi zainteresovani/e polaznici/e imaju rok od mjesec dana da se jave na konkurs.

Obuka se orgnizuje u okviru projekta: Osnaživanje RE zajednice za pristup tržištu rada, koji sprovode CIN-CG, MCMD, Daily Press i Televizija Vijesti, uz finansijsku podršku Evropske unije i Vlade Crne Gore. Cilj projekta je potpuna integracija pripadnika/ca RE u društvo, posebno kroz jačanje njihovih znanja i vještina.

Projekat će trajati godinu dana, a pored obuke predviđeno je i više drugih aktivnosti, koje bi trebalo da doprinesu opštem cilju projekta, ali i da informišu javnost o poziciji Roma/kinja i Egipćana/ki u Crnoj Gori.

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

MURINO I KALUĐERSKI LAZ,  NAKON DVADESET GODINA:  Zločini i ravnodušnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da ratne žrtve u Kaluđerskom lazu i Murinu ne bi postale statističke brojke, potrebna je nova istraga, koju bi morao da pokrene specijalni državni tužilac. Tu se postavlja pitanje objektivnosti. Sadašnji SDT u to vrijeme je bio vojni sudija koji je sudio trojici nenaoružanih civila koji su bježali sa Kosova

 

Dvadeset godina nakon dešavanja u vrijeme ratnih dejstava 1999. godine,  advokat Velija Murić, podnosilac krivične prijave u slučaju Kaluđerski laz i istovremeno pravni zastupnik porodica žrtava NATO bombardovanja u Murinu, nada se pomaku u istraživanju ratnih zločina.

On je Monitoru rekao da je nedavno u razgovoru s premijerom Duškom Markovićem stekao utisak da postoje nagovještaji da će ratni zločini na području Crne Gore biti istraženi ozbiljnije nego do sada.

Na teritoriji rožajske opštine na padinama Kule i Hajle, od januara 1999. do kraja aprila te godine, ubijene su dvadeset dvije osobe, sve civili albanske nacionalnosti koji su pokušavali da se bježeći s Kosova domognu Crne  Gore. U Kaluđerskom lazu 18. aprila je ubijeno šest osoba. Među ubijenima je dvoje djece, od dvanaest i trinaest godina. Ubijena je i jedna žena iz porodice  Brahimaj, i njena tri sina, koji su je nosili u zbjegu na nosilima. Niko nije osuđen za ove zločine.

Prema saznanjima koja se zasnivaju na spisima predmeta vođenog krivičnog postupka u slučaju Kaluđerski laz, u koje je Monitor imao uvid, specijalni državni tužilac raspolaže podacima i imenima tadašnjih vojnih oficira, istražnog sudije i tužioca, koji su postupali u vršenju uviđaja. Iz tih spisa proizilazi da su tadašnja dva vojna oficira, činjenjem ili nečinjenjem, a oni su bili odgovorni za sve radnje vezane za uviđaj i predaju leševa porodicama koje su tada bile u Rožajama, učinili da se leševi transportuju četrdeset kilometara dalje na Kosovu, kod Peći, gdje su bez odjeće zatrpani u grupnoj grobnici.

Advokat Murić kaže i da je u slučaju Kaluđerski laz samo jedna porodica dobila odštetu od dvanaest hiljada eura, da bi zatim Vrhovni sud poništio presude nižih sudskih instanci i time negirao da je počinjen ratni zločin i zatražio da se državi Crnoj Gori vrati novac.

Slična situacija je i u Murinu. Murić podsjeća na nevjerovatnu situaciju u jednoj od šest tužbi, gdje je prvo  pravosnažno dosuđena  i isplaćena odšteta, da bi na Vrhovnom sudu sve bilo poništeno i zatraženo da ta porodica iz Murina vrati novac koji je dobila na račun odštete. „Muž je poginuo. Supruga je u međuvremnu preminula. Odštetu nema ko da vrati, a država preko svojih pravnih zastupnika traži novac nazad“, kaže advokat Murić. Tragedija porodica se pretvorila u sudsko mučenje.

Osnovni sud dosuđuje odštetu, Viši potvrđuje. Presuda se izvršava i novac isplaćuje. Vrhovni sud preinačuje obje presude i traži povraćaj novca i Osnovni sud ovog puta traži da se vrati. Advokat prigovara. Prigovor se uvažava i presuda ukida.

U ponovljenom postupku murinska porodica se oslobađa obaveze da vrati novac, ali da mora da plati troškove postupka od nekoliko hiljada eura. Advokat ponovo prigovara, ali vijeće Osnovnog suda sada potvrđuje i „traži povraćaj i glavne stvari“.

Murić je ranije zaprijetio da će ako porodica  bude morala da vrati novac, o tome obavijestiti sve relevantne međunarodne adrese. „Ako se dogodi da moraju da vrate novac – svijet će znati za taj slučaj. Pravne argumente imam. Upoznaću sve relevantne adrese međunarodne zajednice. Ovaj slučaj govori koliko je Crna Gora pravna država, i kakvo je naše pravosuđe “, rekao je Murić.

Advokat murinskih žrtava  nagovještava da bi u narednom periodu  moglo biti pomaka.

Bombardovanje tadašnje SRJ, tokom kojeg je u Cr­noj Go­ri stra­da­lo 10 oso­ba među njima troje djece počelo je 1999.  Pr­vog da­na na­pa­da pa­la je i pr­va žr­tva – de­vet­na­e­sto­go­di­šnji Sa­ša Sta­jić iz Be­o­gra­da,  je po­gi­nuo na rat­noj stra­ži u kru­gu ka­sar­ne Mi­lo­van Ša­ra­no­vić u Da­ni­lov­gra­du.

U na­pa­di­ma ko­ji su usli­je­di­li 6. apri­la 1999. go­di­ne NA­TO je ba­cio bom­be na aero­drom u Go­lu­bov­ci­ma. Dan ka­sni­je bom­bar­do­va­na je far­ma u Pod­go­ri­ci, ka­da su stra­da­la tri rad­ni­ka za­po­sle­na na njoj. A 30. april osta­će upam­ćen kao je­dan od najstrašnijih da­tu­ma u no­vi­joj isto­ri­ji Cr­ne Go­re. Bom­bar­do­va­no Mu­ri­no, gdje je poginulo šest  gra­đa­na, civila.  Ži­vo­te su iz­gu­bi­la i dje­ca. Če­tr­na­e­sto­go­di­šnji Mi­ro­slav Kne­že­vić (1985), tri­na­e­sto­go­di­šnja Oli­ve­ra Mak­si­mo­vić (1986) i de­se­to­go­di­šnja Ju­li­ja Bru­dar (1989). U na­pa­du su stra­da­li i Vu­kić Vu­le­tić (1953), Mil­ka Ko­ča­no­vić (1930) i Ma­noj­lo Ko­ma­ti­na (1927).

Otac maloljetnog Miroslava, Mirko Knežević, izjavio je da ne zna zbog čega je moralo stradati troje djece u Murinu, kada na tom prostoru nije bilo nijednog vojnog cilja.

,,Naš bol ne može minuti ni da živimo hiljadu godina, ali nam još te­že pada što nas ova vlast ubi­ja toliko go­di­na”, kazao je Knežević. I članovi drugih porodica murinskih žrtava izražavaju ogorčenje odnosom koji pokazuje država, kako prema stradalima, tako i prema živima. Oni tvrde da  vlast Cr­ne Go­re na­sto­ji da se zlo­čin u Mu­ri­nu za­ta­ška i za­bo­ra­vi.

Advokat porodica murinskih žrtava granatiranje ove crnogorske varošice smatra klasičnim zločinom. On tvrdi da je bombardovanje Murina bilo najavljeno, i optužuje državu Crnu Goru da nije učinila ništa da obavijesti građane da se sklone.

„Most na Murini je kratka veza s Kosovom. Bombardovanje je bilo apsloutno najavljeno. Vlast Crne Gore koja je kontrolisala granicu, vazdušni i svaki drugi prostor, nije preduzela ono što je bila dužna po Ustavu i zakonu, a to je da obavijesti ili uzbuni građanstvo“, smatra Murić.

On je ranije za Monitor objasnio i zašto se odlučio da podnese tužbu protiv Crne Gore. Prema njegovim riječima, država nije preko svojih institucionalnih organa, u skladu s Ustavom, obezbijedila građanima miran život.

„Crna Gora je odgovorna za sve ono što se događa na njenim prostorima. Odgovorna je s aspekta, kako mi pravnici želimo da kažemo, takozvane objektivne odgovornosti, s aspekta pravičnosti. Na drugoj strani, odgovorna je zbog takozvanog nečinjenja koje pravo poznaje kao svojevrsnu odgovornost“, kaže Murić.

Da ratne žrtve u Kaluđerskom lazu i Murinu ne bi postale statističke brojke, potrebna je nova istraga, koju bi morao da pokrene specijalni državni tužilac.

I tu se postavlja pitanje objektivnosti, ako je poznata činjenica da je sadašnji SDT u to vrijeme bio vojni sudija i da je sudio trojici nenaoružanih i nedužnih  civila koji su bježali s Kosova, od kojih je jedan bio maloljetan.

Izrekao im je kazne kojima je pokriven njihov pritvor, jer su, navodno, prema obavještajnim podacima na Kosovu, dok se odvijao pogrom nad kosovskim civilima, pripadali nekim organizacijama otpora. Da li je to mogao biti i maloljetnik, otvoreno je pitanje.

U svjetlu te činjenice, koja istraživačima ratnih zločina nije nepoznata, postavlja se pitanje može li Milivoje Katnić biti taj koji će pokrenuti preispitivanje ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore?

 

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo