Na kraju svoje livade, gore u Lijevoj Rijeci, 1945. jedan je čovjek sahranio njemačkog vojnika koji je poginuo od savezničkih bombi. „Grehota je bilo da ga paščad raznose”, objasnio je pred kamerama RTCG, i potomcima vojnika vermahta, dok je razgledao fotografiju koju su donijeli, kazao: „Ovaj je bio tu”. Na mjestu gdje je sahranjen, postavili su krst i cvijeće. Svi su se osjećali kao časni ljudi.
Druga je priča svečano otvaranje ratnog groblja na kojem su prošle sedmice pokopani posmrtni ostaci 64 njemačka vojnika u sklopu Vazduhoplovne vojne baze Golubovci. Bezbroj su puta, tom prigodom, izgovorene riječi „civilizacijski čin”, ali je, uprkos novembarskom suncu sve izgledalo sumorno. Precivilizovano. Bijeli šatorčići, plavi cvjetovi, vijenci od cvijeća, iza ograde, zatvoreno za javnost. Tako se ovdje ne sahranjuje.
Pripreme su počele davno. Krajem 2010. tadašnji ministar odbrane Boro Vučinić primio je delegaciju Saveza za brigu i staranje o njemačkim vojnim grobovima. Na sastanku je podržana inicijativa o izgradnji vojnog groblja za njemačke vojnike koji su stradali tokom ratova u 20. vijeku u Crnoj Gori.
U avgustu 2011. tadašnji njemački i crnogorski šefovi diplomatije Gvido Vestervele i Milan Roćen potpisali su sporazum o podizanju groblja za njemačke vojnike poginule tokom II svjetskog rata na teritoriji Crne Gore.
Vlada je isplanirala da groblje bude u krugu danilovgradske kasarne koja nosi ime narodnog heroja Milovana Šaranovića. U decembru 2013. javljeno je da će biti izgrađeno u Podgorici. Kako je objašnjeno iz Ministarstva odbrane, zbog problema u donošenju planske dokumentacije, protivljenja SUBNOR-a i porodice narodnog heroja Milovana Šaranovića, kao alternativno rešenje za lokaciju za pohranu posmrtnih ostataka poginulih nemačkih vojnika, predložen je dio vojnog aerodroma Golubovci.
Protiv izgradnje groblja borio se Marko Perković iz NVO Generalni konzulat SFRJ. Tvrdio je da bi od ratnih grobalja u 45 zemalja jedino ovo u Crnoj Gori bilo čuvano. Podnio je i inicijativu za po¬kre¬ta¬nje po-stup¬ka za ocje¬nu ustav¬no¬sti spo¬ra¬zu¬ma iz¬me¬đu vla¬da Cr¬ne Go¬re i Nje-mač¬ke o gro¬bo¬vi¬ma stra¬da¬lih u ra¬to¬vi¬ma, ali ju je Ustavni sud odbacio.
I tako je groblje otvoreno. Svečano. Polaganju vijenaca su, pored predstavnika Crne Gore i Njemačke, prisustvovali i predstavnici porodica vojnika, koji su izgubili živote u Drugom svjetskom ratu.
Njemački ambasador u Podgorici, Hans Ginter Matern, prenijeli su mediji, zahvalio je svima koji su učinili mogućom inauguraciju groblja za njemačke vojnike u Podgorici, naročito crnogorskim partnerima koji su, i pored otpora u Crnoj Gori, ,,pomogli u ispunjenju plemenitog zadatka”. On je rekao da su u pravu oni koji danas protestuju protiv fašizma, napominjući da je ,,jedan od ciljeva njemačke vlade da obezbijedi da se fašistički zločini nikada ne ponove”.
Daniela Šili, generalna sekretarka Narodnog saveza za brigu o njemačkim ratnim grobovima je ocijenila da njemačko ratno groblje u Podgorici treba da bude mjesto žalosti, ali i poziv na razumijevanje. ,,Pri tome se ne oslobađamo odgovornosti koja je nastala iz ratne krivice Njemačke. Želim da ljudi koji posjećuju ovo mjesto pronađu uvjerljivu poruku : ‘Nikada više, rat, nikada više etnička mržnja”‘, rekla je Šili. Ona je kazala da su ,,svjesni opreza u crnogorskoj javnosti prema izgradnji groblja, koji možda još postoji” i dodala da su ,,poginuli na ovom groblju skoro isključivo ginuli u borbi protiv partizana”.
Petnaestak članova Komunističke partije protest su, ispred kapije groblja, iskazali transparentima ,,Ovo je izdaja NOB-a i antifašizma”, ,,I grob treba zaslužiti”.
Generalna direktorica za evropske poslove u MVPEI Snežana Radović je ocijenila da Crna Gora ovim činom ispunjava civilizacijske dužnosti. ,,Kao demokratska i humana društva, koja osuđuju uzroke Drugog svjetskog rata, Crna Gora i Njemačka ovim činom upozoravaju na posljedice ratova, ljudske žrtve… kao i na iracionalnu mržnju koju oni ostavljaju za sobom”.
Filip Vujanović je kazao da „Crna Gora mora da vodi politiku koja je bazirana na civilizacijskim vrijednostima, i da pokaže spremnost da prevaziđe višedecenijsku prošlost okretanjem ka budućnosti”.
Bolna je razlika između izjava naših i njemačkih zvaničnika. Iz izjava njemačkih izbija spremnost da govore o zločinima, pripadnika svog naroda, da preuzmu krivicu. Oni izgledaju uvjerljivo iako bi se dalo raspravljati koliko je umjesno, uoči otvaranja groblja njemačkim vojnicima, otići u Doli kod Plužina i položiti vijenac na mjestu gdje su pripadnici Sedme SS dobrovoljačke planinske divizije Princ Eugen u junu 1943. ubili 520 muškaraca, žena i djece.
Kad crnogorska generalna direktorica za evropske poslove govori o „osuđivanju uzroka Drugog svjetskog rata” i , naročito o „iracionalnoj” mržnji, odjekuje sva praznina onoga što smo napravili od države. Nijesu uzroci Drugog svjetskog rata tema za ovu priliku, nego posljedice. Ubijanje, razaranje, zločini. Kao što ni mržnja koja se iz toga rodi nije tek iracionalna. A prevladati se neće, ako se zamazuje. To Njemci znaju, mi glumimo i mlatimo kao Filip po „prevazilaženju višedecenijske prošlosti”.
Ovakva Crna Gora nije pravo mjesto niti je ovo bilo pravo vrijeme za korak učinjen otvaranjem groblja njemačkim vojnicima. Recimo, među najljućim protivnicima izgradnje groblja bili su i oni čiji je svjetonazor zasnovan na idejama veoma bliskim onima zbog kojih su ginuli vojnici vermahta. Kod nas može sve: oni koji neće da priznaju da je kraljeva vojska u otadžbini ratovala zajedno sa nacistima, a ne protiv njih, i kojima je projekat „Svi Srbi u jednoj državi” ostao nedosanjani san, burno su reagovali na ideju o groblju njemačkih vojnika. Nema logike, ali je stvarno.
Kao što je stvarnost da, i ako milijardu puta izgovorite riječ „civilizacija”, ne znači da ćete stvoriti makar zrno civilizacije, i ono otvaranjem groblja u Golubovcima nije stvoreno. Možda su, pošto se od našim umnih glava takvo što ne može očekivati, njemački partneri mogli da razmisle je li ovo vrijeme u Crnoj Gori pravo vrijeme za njihov plan. Odabrali su trenutak kad kao da svaka kap kiše pravi dodatne jame među crnogorskim građanima, a kamoli sjećanje na koju kap krvi. A nije bila kap.
Kako rade drugi
Često ljudi kod nas misle da su problemi koji nas muče jedinstveni. Kad se stvar vulgarizuje, onda vas, na primjer, mediji danima zasipaju informacijama o tome gdje sve postoje groblja njemačkih vojnika. Da, i u Rusiji i u Francuskoj. U vrijeme obilježavanja 70-e godišnjice Dana D – iskrcavanja američkih vojnika u Normandiji časopis Time je 2014. objavio članak o groblju ratnih gubitnika ,,Mnoge Amerikance koji posjete ratno groblje u Normandiji u Francuskoj iznenadi činjenica da groblje njihovih palih vojnika nije najveće u Normandiji. Na daleko najvećem groblju sahranjeni su vojnici gubiničke strane: Njemci.” Time, bilježi i iskustvo njemačkih posjetilaca groblja koji su objašnjavali da je njihovo prisustvo u Normandiji komplikovano. ,,Otišli smo u selo i nisu nam dali ništa da jedemo – odbili su da nas posluže.” Francuz koji brine o održavanju groblja svjedočio je da njemački veterani II svjetskog rata pokušavaju da budu neupadljivi u Normandiji, i da se većina odlučuje da ne dolazi u posjetu tokom nedjelje oko Dana D. kada posjetioci iz Amerike, Britanije, Kanade i drugih zemalja dolaze. Tokom proslave, Angela Merkel nije posjetila groblje sunarodnika.
Miloš BAKIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice