Povežite se sa nama

Uncategorized

GROBLJE NJEMAČKIH VOJNIKA U PODGORICI: Pokoj ili nespokoj

Objavljeno prije

na

Na kraju svoje livade, gore u Lijevoj Rijeci, 1945. jedan je čovjek sahranio njemačkog vojnika koji je poginuo od savezničkih bombi. „Grehota je bilo da ga paščad raznose”, objasnio je pred kamerama RTCG, i potomcima vojnika vermahta, dok je razgledao fotografiju koju su donijeli, kazao: „Ovaj je bio tu”. Na mjestu gdje je sahranjen, postavili su krst i cvijeće. Svi su se osjećali kao časni ljudi.

Druga je priča svečano otvaranje ratnog groblja na kojem su prošle sedmice pokopani posmrtni ostaci 64 njemačka vojnika u sklopu Vazduhoplovne vojne baze Golubovci. Bezbroj su puta, tom prigodom, izgovorene riječi „civilizacijski čin”, ali je, uprkos novembarskom suncu sve izgledalo sumorno. Precivilizovano. Bijeli šatorčići, plavi cvjetovi, vijenci od cvijeća, iza ograde, zatvoreno za javnost. Tako se ovdje ne sahranjuje.

Pripreme su počele davno. Krajem 2010. tadašnji ministar odbrane Boro Vučinić primio je delegaciju Saveza za brigu i staranje o njemačkim vojnim grobovima. Na sastanku je podržana inicijativa o izgradnji vojnog groblja za njemačke vojnike koji su stradali tokom ratova u 20. vijeku u Crnoj Gori.

U avgustu 2011. tadašnji njemački i crnogorski šefovi diplomatije Gvido Vestervele i Milan Roćen potpisali su sporazum o podizanju groblja za njemačke vojnike poginule tokom II svjetskog rata na teritoriji Crne Gore.

Vlada je isplanirala da groblje bude u krugu danilovgradske kasarne koja nosi ime narodnog heroja Milovana Šaranovića. U decembru 2013. javljeno je da će biti izgrađeno u Podgorici. Kako je objašnjeno iz Ministarstva odbrane, zbog problema u donošenju planske dokumentacije, protivljenja SUBNOR-a i porodice narodnog heroja Milovana Šaranovića, kao alternativno rešenje za lokaciju za pohranu posmrtnih ostataka poginulih nemačkih vojnika, predložen je dio vojnog aerodroma Golubovci.

Protiv izgradnje groblja borio se Marko Perković iz NVO Generalni konzulat SFRJ. Tvrdio je da bi od ratnih grobalja u 45 zemalja jedino ovo u Crnoj Gori bilo čuvano. Podnio je i inicijativu za po¬kre¬ta¬nje po-stup¬ka za ocje¬nu ustav¬no¬sti spo¬ra¬zu¬ma iz¬me¬đu vla¬da Cr¬ne Go¬re i Nje-mač¬ke o gro¬bo¬vi¬ma stra¬da¬lih u ra¬to¬vi¬ma, ali ju je Ustavni sud odbacio.

I tako je groblje otvoreno. Svečano. Polaganju vijenaca su, pored predstavnika Crne Gore i Njemačke, prisustvovali i predstavnici porodica vojnika, koji su izgubili živote u Drugom svjetskom ratu.

Njemački ambasador u Podgorici, Hans Ginter Matern, prenijeli su mediji, zahvalio je svima koji su učinili mogućom inauguraciju groblja za njemačke vojnike u Podgorici, naročito crnogorskim partnerima koji su, i pored otpora u Crnoj Gori, ,,pomogli u ispunjenju plemenitog zadatka”. On je rekao da su u pravu oni koji danas protestuju protiv fašizma, napominjući da je ,,jedan od ciljeva njemačke vlade da obezbijedi da se fašistički zločini nikada ne ponove”.

Daniela Šili, generalna sekretarka Narodnog saveza za brigu o njemačkim ratnim grobovima je ocijenila da njemačko ratno groblje u Podgorici treba da bude mjesto žalosti, ali i poziv na razumijevanje. ,,Pri tome se ne oslobađamo odgovornosti koja je nastala iz ratne krivice Njemačke. Želim da ljudi koji posjećuju ovo mjesto pronađu uvjerljivu poruku : ‘Nikada više, rat, nikada više etnička mržnja”‘, rekla je Šili. Ona je kazala da su ,,svjesni opreza u crnogorskoj javnosti prema izgradnji groblja, koji možda još postoji” i dodala da su ,,poginuli na ovom groblju skoro isključivo ginuli u borbi protiv partizana”.

Petnaestak članova Komunističke partije protest su, ispred kapije groblja, iskazali transparentima ,,Ovo je izdaja NOB-a i antifašizma”, ,,I grob treba zaslužiti”.

Generalna direktorica za evropske poslove u MVPEI Snežana Radović je ocijenila da Crna Gora ovim činom ispunjava civilizacijske dužnosti. ,,Kao demokratska i humana društva, koja osuđuju uzroke Drugog svjetskog rata, Crna Gora i Njemačka ovim činom upozoravaju na posljedice ratova, ljudske žrtve… kao i na iracionalnu mržnju koju oni ostavljaju za sobom”.

Filip Vujanović je kazao da „Crna Gora mora da vodi politiku koja je bazirana na civilizacijskim vrijednostima, i da pokaže spremnost da prevaziđe višedecenijsku prošlost okretanjem ka budućnosti”.

Bolna je razlika između izjava naših i njemačkih zvaničnika. Iz izjava njemačkih izbija spremnost da govore o zločinima, pripadnika svog naroda, da preuzmu krivicu. Oni izgledaju uvjerljivo iako bi se dalo raspravljati koliko je umjesno, uoči otvaranja groblja njemačkim vojnicima, otići u Doli kod Plužina i položiti vijenac na mjestu gdje su pripadnici Sedme SS dobrovoljačke planinske divizije Princ Eugen u junu 1943. ubili 520 muškaraca, žena i djece.

Kad crnogorska generalna direktorica za evropske poslove govori o „osuđivanju uzroka Drugog svjetskog rata” i , naročito o „iracionalnoj” mržnji, odjekuje sva praznina onoga što smo napravili od države. Nijesu uzroci Drugog svjetskog rata tema za ovu priliku, nego posljedice. Ubijanje, razaranje, zločini. Kao što ni mržnja koja se iz toga rodi nije tek iracionalna. A prevladati se neće, ako se zamazuje. To Njemci znaju, mi glumimo i mlatimo kao Filip po „prevazilaženju višedecenijske prošlosti”.

Ovakva Crna Gora nije pravo mjesto niti je ovo bilo pravo vrijeme za korak učinjen otvaranjem groblja njemačkim vojnicima. Recimo, među najljućim protivnicima izgradnje groblja bili su i oni čiji je svjetonazor zasnovan na idejama veoma bliskim onima zbog kojih su ginuli vojnici vermahta. Kod nas može sve: oni koji neće da priznaju da je kraljeva vojska u otadžbini ratovala zajedno sa nacistima, a ne protiv njih, i kojima je projekat „Svi Srbi u jednoj državi” ostao nedosanjani san, burno su reagovali na ideju o groblju njemačkih vojnika. Nema logike, ali je stvarno.

Kao što je stvarnost da, i ako milijardu puta izgovorite riječ „civilizacija”, ne znači da ćete stvoriti makar zrno civilizacije, i ono otvaranjem groblja u Golubovcima nije stvoreno. Možda su, pošto se od našim umnih glava takvo što ne može očekivati, njemački partneri mogli da razmisle je li ovo vrijeme u Crnoj Gori pravo vrijeme za njihov plan. Odabrali su trenutak kad kao da svaka kap kiše pravi dodatne jame među crnogorskim građanima, a kamoli sjećanje na koju kap krvi. A nije bila kap.

Kako rade drugi

Često ljudi kod nas misle da su problemi koji nas muče jedinstveni. Kad se stvar vulgarizuje, onda vas, na primjer, mediji danima zasipaju informacijama o tome gdje sve postoje groblja njemačkih vojnika. Da, i u Rusiji i u Francuskoj. U vrijeme obilježavanja 70-e godišnjice Dana D – iskrcavanja američkih vojnika u Normandiji časopis Time je 2014. objavio članak o groblju ratnih gubitnika ,,Mnoge Amerikance koji posjete ratno groblje u Normandiji u Francuskoj iznenadi činjenica da groblje njihovih palih vojnika nije najveće u Normandiji. Na daleko najvećem groblju sahranjeni su vojnici gubiničke strane: Njemci.” Time, bilježi i iskustvo njemačkih posjetilaca groblja koji su objašnjavali da je njihovo prisustvo u Normandiji komplikovano. ,,Otišli smo u selo i nisu nam dali ništa da jedemo – odbili su da nas posluže.” Francuz koji brine o održavanju groblja svjedočio je da njemački veterani II svjetskog rata pokušavaju da budu neupadljivi u Normandiji, i da se većina odlučuje da ne dolazi u posjetu tokom nedjelje oko Dana D. kada posjetioci iz Amerike, Britanije, Kanade i drugih zemalja dolaze. Tokom proslave, Angela Merkel nije posjetila groblje sunarodnika.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo