Povežite se sa nama

MONITORING

CRNA GORA – CRNA HRONIKA: Koloplet smrti

Objavljeno prije

na

Planirali smo i(li) priželjkivali da odlazeću godinu obilježe prvi slobodni izbori, mjerljivi ekonomski benefiti gradnje autoputa, medalje naših sportista na OI u Riju, uspjesi pravosuđa u borbi protiv ,,krupnih riba” … Pusti snovi.

A stvarnost: na drumovima je za 11 mjeseci ove godine poginulo 55 osoba (broj žrtava je, u međuvremenu, porastao); za nepunih 12 mjeseci policija je zaplijenila skoro tri tone narkotika (više od četiri kilograma na 1000 stanovnika); oduzeto je 783 komada oružja (više od jednog komada na 1000 stanovnika), od čega je 311 komada bilo u ilegalnom posjedu; 70 komada oružja oduzeto je od 50 tzv. bezbjednosno interesantnih osoba. Rasvijetljeno je 16 ovogodišnjih i jedno ubistvo počinjeno 2008. godine (Sretko Kalinić priznao ,,slučajno” ubistvo Gorana Pejovića počinjeno u Budvi).

Većinu ovih podataka saznali smo iz saopštenja sa ovonedjeljnog proširenog Kolegijuma Uprave policije kojim su rukovodili ministar unutrašnjih poslova Mevludin Nuhodžić i direktor UP Slavko Stojanović.

Statistika, međutim, zna da bude varljiva rabota. Posebno kod nas. Na to nam ukazuje i podatak iz saopštenja, da su ove godine počinjena 23 ubistva od kojih je sedam nerasvijetljeno. Pregled crne hronike ovdašnjih medija, i to ne pretjerano pedantan, daje bitno drugačiji rezultat. Ne podudaraju se ni broj ubijenih, ni identifikovanih počinilaca, niti broj privedenih.

Odlazeća 2016. počela je – ubistvom. Milo Delević (34) preminuo je od povreda zadobijenih ubodom noža, nakon tuče koja se u noći 1. januara dogodila u beranskom kafiću Evropa. Za ubistvo je osumnjičen Marko Đorđević (32) iz Beograda. Nema podataka da su se Delević i Đorđević od ranije poznavali. Prije sukoba su, kažu svjedoci, sjedjeli za različitim stolovima u lokalu.

Bila je to loša najava još gore godine.

Sljedeće ubistvo desilo se nakon tačno 50 dana. U Đenovićima kod Tivta, 21. februara, ubijen je Radovan Matović Rakele (40). Usmrćen je sa dva hica u glavu, dok je sjedio za volanom parkiranog audija, u blizini vile Mega. U pitanju je, prema policijskim izvorima ovdašnjih medija, nastavak obračuna kriminalnih klanova iz Kotora, započet krajem 2014. godine, kada je iz skrovišta u Valensiji nestao tovar kokaina vrijedan 25 – 30 miliona eura. Matović je bio, kako se kaže, stari znanac crnogorske policije. Svojevremeno je optužen i za pokušaj ubistva policajca Radomana Lutovca, ali je u sudskom postupku oslobođen. Njegovo ubistvo nije rasvijetljeno.

A rat škaljarskog i kavačkog klana nastavljen je već 9. aprila kada je u Kotoru ubijen Podgoričanin Srđan Vlahović (28), u automobilu iz koga je prodavao cigarete. Ubice su s motora u pokretu u njega sasule rafal iz automatskog oružja. Nije imao dosije u policiji ali je, navodno, bio u prijateljskim odnosima sa kavačanima. Istraga njegovog ubistva još je bez rezultata.

Između ova dva profesionalno izvedena ubistva, policija u Rožajama podnijela je krivičnu prijavu protiv S.B. zbog sumnje da je, nakon porođaja u kući, ubila svoju bebu. Mojkovčanin Milan Pejović (29) ubijen je nožem, nakon svađe i tuče u lokalu Škorpion. Zbog sumnje da je počinio ubistvo uhapšen je njegov sugrađanin Rajko Adžić (44).

Šef sprovodničke službe ZIKS-a Miloje Peković ranjen je u svom automobilu dok je vozio kroz podgoričko neselje Zagorič. Koji dan kasnije, na drugom kraju grada – nedaleko od svoje kancelarije u naselju Siti kvart pretučen je Lazar Aković. „Vjerujem u to da je ovaj napad naručen, organizovan apsolutno s jednim ciljem, a to je da se izvrši moje ubistvo”, naveo je on, uz sumnju da je napad povezan sa jednim od tri predmeta na kojima je radio kao sudija, odnosno, advokat. Sredinom aprila u Podgorici je zapaljen službeni automobil UP koji je koristio šef Odsjeka za borbu protiv droge Dejan Knežević.

Niz smrti vodi nas, u drugoj polovini aprila, u Pljevlja. Specijalci MUP CG su, nakon višesatne opsade, likvidirali Gorana Dragićevića (47), osumnjičenog da je dva dana ranije ubio bivši suprugu Slobodanku (39) i njenog muža Radoša Terzića (56). Komisija za utvrđivanje okolnosti upotrebe sredstava prinude MUP-a ocijenila je da su pripadnici SAJ postupali u skladu sa zakonskim ovlašćenjima.

Crnogorsko proljeće obilježila su ubistva zbog neraščišćenih računa i komšijske netrpeljovsti: u Radanovićima je ubijen Vuk Begović (28); u Podgorici Zoran Boljević (34); policajac iz Berana Radenko Bulić (45) izvršio je samoubistvo nakon što je ubio komšije Zdravka Ćulafića (68) i Dragutina Spalevića (62). Koristoljublje je motivisalo četvoricu mladića starih od 18 do 24 godine da, udarcima kamenom u glavu, ubiju Ajšu Berišu (78) izbjeglicu sa Kosova, kako bi joj oteli 10 eura. Fahrudina Orahovca (48) ubio je rođak Fikret udarcima pesnicom u glavu, da bi ga potom bacio u vatru koja je gorela kraj lokalnog puta Mataguži –Skadarsko jezero. Raka Đurovića (31) ubio je otac, u alkoholisanom stanju, puščanim hicem u leđa. Liječeni psihički bolesnik V.B. (42) ubio je cimera Vuka Jaćimovića (75) u bjelopoljskom Domu za stara lica.

Izvršioce ovih ubistava policija je identifikovala i uhapsila. Baš kao i izvršioce dva ubistva koja su se početkom oktobra dogodila na ulicama Nikšića. Dragoljuba Mijuškovića (56) ubili su, hicima u leđa, sugrađani Peko Đikanović (43) i Dragan Kontić (33) na Trgu slobode, 1. oktobra. Potom su se predali policiji. U zatvoru je i Nikšićanin Predrag Kršikapa (52), koji je, deset dana kasnije, takođe na ulici u centru grada, hicima iz pištolja usmrtio suprugu Biljanu Kršikapu (46). Ona je muža, prethodno, više puta prijavljivala zbog porodičnog nasilja.

Niz profesionalno izvedenih i, po pravilu, neriješenih ubistava nastavljen je početkom avgusta u Baru.

Ubijeni Božidar Tomašević (35) došao je sa porodicom u Bar, u posjetu roditeljima, iz Novog Sada gdje je živio poslednjih 12 godina. Usmrćen je rafalima iz zasjede, na parkingu ispred ulaza u roditeljski stan, 100 metara od zgrade barske policije. Nije bio osuđivan pred crnogorskim sudovima. U jesen 2008. uhapšen je kao član grupe koja je pripremala ubistvo Veselina Bujića, vođe jedne od tada najjačih kriminalnih grupa iz Bara. Zbog nedostatka dokaza svi su oslobođeni optužbi. Spekulise se da je ubijen po nalogu neke od kriminalnih grupa iz Srbije.

Uslijedio je „krvavi septembar”. Počelo je u Kotoru.

U eksploziji mine rasprskavajućeg usmjerenog dejstva (MRUD) stradali su Kotorani Goran Biskupović (28) i Miloš Bošnjak (25). ,,Oni su se kretali pješice kada je eksplozivna naprava oko 16 sati i 30 minuta aktivirana”, saopšteno je iz policije. Samo čudom nije bilo još žrtava. Biskupovića je policija smatrala za osobu blisku jednom od zaraćenih kotorskih klanova (škaljarskom), mada nikada nije osuđen za neko krivično djelo. Bošnjaka, kažu, sa kotorskim kriminalcima nije povezivao posao već prijateljstvo. Ne zna se da li je i on jedna od „slučajnih” žrtava zaraćenih narko klanova koje su padale prije (budvanski biznismen i nekadašnji poslanik LSCG Saša Marković) ali i nakon dvostrukog ubistva u Kotoru (nedavno ubijeni doktor Dragan Neno Zečević).

Potom je u Zavodu za izdržavanje kaznenih sankcija u Spužu, tokom šetnje u poluotvorenom odjeljenju, hicem iz snajperske puške ubijen zatvorenik Dalibor Đurić (34) jedan od viđenijih članova škaljarskog klana. Policija je znala da je Đuriću ugrožena bezbjednost pa je na suđenja u Podgoricu dovođen uz izuzetno obezbjeđenje. To, ipak, nije spriječilo njegove ubice. Neposredno nakon egzekucije u spuškom zatvoru, uhapšena su dvojica mogućih pomagača još uvijek neindetifikovanog strijelca.

Između tri ubistva vezana za obračun kotorskih klanova, u Baru su ubijeni Željko Vukoslavčević (40) i Slavko Peković (58). Obojica na kućnom pragu, iz zasjede.

Vukoslavčević je, prema policijskim izvorima, bio dio klana pokojnog Armina Muše Osmanagića (ubijen hicem iz snajpera u septembru 2014.) Iz zatvora je posljednji put izašao nedugo prije ubistva.

Policija nema podataka da se ubijeni Peković bavio bilo kakvim ilegalnim aktivnostima. Bio je strastveni zaljubljenik u motore i menadžer lokalne kladionice. Ubijen je sa šest hitaca u leđa. Istraga traje.

Nezapamćen niz zločina natjerao je, konačno, direktora UP Slavka Stojanovića da se oglasi. Uz propagandno političku poruku da „bezbjednost Crne Gore nije ugrožena”, Stojanović je najavio da je „kako bi rasvijetlili četiri ubistva koja su se dogodila u Baru, Kotoru i Podgorici, intenzivirana regionalna saradnja kriminalističkih policija i da postoje i određeni pomaci o kojima se, u interesu istrage, u ovom momentu ne može govoriti”. Taj momenat, izgleda, još traje.

Ali računica direktora UP možda otkriva dio matematičke tajne po kojoj policija u ovoj godini broji 23 ubistva a mi – 30 ubijenih. Policija, kažu, nije razriješila sedam ubistava. U ovom tekstu je pomenuto devet zločina sa 11 ubijenih gdje, do danas, policija (makar javno) nije identifikovala ubice. Da ne pominjemo njihovo hapšenje. Ili osuđujuću presudu.

Na Cetinju je, 10. oktobra, iz zasjede, ubijen Radomir Đuričković (41), blizak rođak Gorana Đuričkovića ubijenog u oktobru prošle godine, snajperskim hicem sa zidina budvanskog Starog grada. Policija je kao njegove ubice identifikovala Vukana Vujačića (21), Igora Mašanovića (20) i Maria Miloševića (35). Svi su u bjekstvu.

Nestali španski kokain je, priča se, bio razlog ubistva i Đorđa Borete (32), Budvanina ubijenog 7. decembra u lokalu Trofej u Bečićima. Maskirani napadači na motoru, rafalnom paljbom, usmrtili su i doktora Nena Zečevića (69), koji je sjedio za susjednim stolom. Policija je privela dvojicu mogućih pomagača ovog ubistva.

Tu su još dva ubistva počinjena u Baru. Posljednjeg dana oktobra na parkingu u blizinu Sportskog centra Topolica ubijen je Ivan Laban (29) iz Plava. Ubice na motociklu pucale su u njega dok je pokušavao da upali automobil, po završetku košarkaške utakmice Mornar –Crvena Zvezda. Djevojka na suvozačevom sjedištu nije povrijeđena. Labana je pratio glas da je bio član Pink Pantera.

Dan po Labanovom ubistvu u Baru je, nakon svađe i tuče, Baranin Milutin Pupović (36) automobilom, sumnja se namjerno, udario Milana Škerovića (28) koji je, nekoliko dana kasnije, podlegao povredama u KBC –u.

Trideset žrtava za nepunih godinu dana. Stvar sudbine i(li) država koja nije sposobna da garantuje elementarnu bezbjednost svojim stanovnicima?

Navijači i posmatrači

Prema interpretaciji dobro upućenih, na Balkanu se vodi rat između ostataka narko mreža uhapšenih bosova Darka Šarića i Luke Bojovića. Kavači, navodno, predvode grupe koje su nekada bile pod kontrolom Šarića i Dragana Frica Dudića (ubijen u Kotoru 2010.), dok su škaljarci sa saradnicima iz Budve i Bara bliski Bojoviću, novom predvodniku Zemunskog klana, odnosno onog njegovog dijela koji je preživio Sablju (višemjesečna operacija srpske policije nakon ubistva Zorana Đinđića). I jedni i drugi računaju na pomoć ,,prijateljski” nastrojenih predstavnika zakona. I izgleda je i imaju. U Kotoru je 12. septembra uhapšen pomoćnik komandira kotorske policije Zlatko Samardžić, pod optužbom da je članovima kavačkog klana odavao povjerljive službene informacije. Nakon priznanja, Samardžić je pušten na slobodu!? Tri mjeseca kasnije, (8. decembra) uhapšen je policajac M.B. iz Tivta. Osumnjičen je da je pomogao Jovanu Jovanoviću, pripadniku škaljarskog klana, da pobjegne iz policijske stanice u Kotoru. Zbog ovog bjekstva smijenjen je i komandir stanice policije. Sumnja se da su i prošlogodišnji bjegunci iz bjelopoljskog zatvora Jovica Zindović i Ivan Vujović (prvi je ljetos uhapšen u Beogradu, drugi u Njemačkoj) imali ozbiljnu pomoć „iznutra”. A tu nije kraj. Specijalno tužilaštvo sumnjiči visokorangirane policijske službenike Dalibora Medojevića i Nikolu Terzića da su odgovorni za nestanak dijela dokumenata pronađenih prilikom pretresa stanova Veselina Mujovića, Podgoričanina opuženog da je, obećavajući mu olakšice u krivičnom postupku, od Svetozara Marovića izmamio 800 hiljada eura. O sprezi dijela policijskih funkcionera sa vrhom konkurentskog, kavačkog klana u više navrata je govorio Jovan Vukotić, jedan od – kako upućeni tvrde – vođa škaljarskog klana. O, najblaže rečeno, nelagodi koju je proizvelo Vukotićevo obraćanje javnosti svjedoče i višednevni napadi medija pod kontrolom DPS-a i vrha UP na Vijesti. Proizilazi da korumpirani policajci nijesu ni približno opasni po državu i društvo koliko mediji spremni da izvještavaju o javnim i tajnim – sumnjama.

Sreća i blinde čuvaju glavu

Kotoranin Slobodan Kašćelan, navodni vođa kavačkog klana, i njegov tjelohranitelj Vladimir Vučković iz Herceg Novog preživjeli su ljetos atentat u Novom Sadu. Nepoznate osobe sa motora pucale su na njihov automobil, ali su oni samo ranjeni. Navodno su i njihovi kotorski konkurenti – Igor Vukotić i njegov tjelohranitelj Marko Martinović nedavno izbjegli sličnu nevolju. Eksplozivna naprava, podmetnuta pod iznajmljeni automobil kojim je upravljao Martinović, aktivirana je dok se vozilo kretalo podgoričkim ulicama. Martinović je prošao sa lakšim opekotinama a, srećom, drugih žrtava među brojnim prolaznicima nije bilo. I Alen Kožar, jedan od barskih momaka sa vrha popisa bezbjednosno interesantnih lica, nedavno je preživio eksploziju podmetnutu pod blindirani mercedes koji je vozio. Rekorder je, ipak, Miloš Radulović Kotoranin koji je proljetos, za nepunih mjesec dana preživio tri atentata. Nešto sreća i brzina, nešto blindirano vozilo i preteče kišu metaka koja se sručila na njega nakon izlaska iz zatvora. Potom je Radulović otputovao za Rusiju, na liječenje povrijeđenog oka ali i da se skloni od strijelaca konkurentske ekipe. Konačno, pred odlazak novogodišnjeg broja Monitora u štampariju, iz Budve stiže vijest da je i Budimir Šaranović, biznismen optužen da je naručio ubistvo Nikole Bojovića (brat Luke Bojovića), policiji prijavio da je na njega pokušan atentat. Ubica se, navodno, predomislio u zadnji čas i Šaranoviću „poklonio” pištolj kojim je trebalo da ga ubije…

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRVI MAJ: Siti obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, a rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona. Jedno je sigurno. Čak i ako se ostvare obećanja vlasti o boljem životu, radnika će biti – manje

 

KAP, Radoje Dakić, Titex, Fabrika celuloze Berane, Fabrika kože Polimka, Fabrika za proizvodnju guma Guminig, fabrike – Lenka, Prva petoljetka, Vunko, Vukman Krušćić, Obod, Košuta, Prvoborac, Marko Radović, 19. decembar, Gorica, Lenka, Solana Bajo Sekulić, Imako, Mladost, Velimir Jakić, Špiro Dacić, Trgopromet, Riviera, Kristal, Jugooceanija… samo je dio spiska propalih fabrika i kompanija u protekle tri decenije vladavine DPS-a.

Oporavka, što se industrije tiče, skoro i da nema. Prva fabrika napravljena u posljednjih pet godina u Crnoj Gori otvorena je u decembru 2022. u Tuzima i u njoj se pravi čips od domaćeg krompira. U aprilu prošle godine u Nikšiću je otvorena fabrika votke.

U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 320,1 hiljadu aktivnog stanovništva, od kojih su 278,3 hiljade ili 86,9 odsto zaposlenih. Od ukupno aktivnog stanovništva, 41,8 hiljada ili 13,1 odsto je nezaposlenih.

Država je jedan od najvećih poslodavaca, zapošljava preko 50.000 radnika – u javnoj upravi 46,7 hiljada, a u lokalnoj 7,1 hiljada.

Ovog 1. maja, Unija slobodnih sindikata, umjesto tradicionalne šetnje organizovala je manifestaciju na Trgu nezavisnosti u Podgorici pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Poručili su da zaposleni i ovaj Prvi maj dočekuju u nedostojanstvenim uslovima – rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati, nemanje sedmičnog i godišnjeg odmora, nesigurnost ugovora o radu.

Kao primjer su naveli i da zaposleni u medijima, u trgovini i u bankarskom sektoru godinama unazad nijesu zaštićeni granskim kolektivnim ugovorima, a da je zanemarljiv broj kolektivnih ugovora na nivou poslodavca.

Trgovinski lanci su jedni od najvećih poslodavaca u Crnoj Gori, zapošljavaju oko 40.000 radnika. Prošle godine su zabilježili rast od 15 odsto u odnosu na 2022. i ostvarili ukupni prihod od skoro milijardu eura, a profit 33 miliona. Banke su još bolje poslovale i ostvarile skoro duplo bolji rezultat nego 2022, sa profitom od 146 miliona eura. Mediji su daleko od ovih rekorda ali i oni statistički nijesu zabilježili gubitak u prethodnoj godini. Ogromni profiti ipak nisu dovoljni da poslodavci putem granskih kolektivnih ugovora regulišu prava radnika u ovim djelatnostima.

Od promjene vlasti, radnici su vidjeli boljitak od projekta Evropa sad kojima su povećane minimalne zarade na 450 eura, povećane su i zarade zaposlenima u javnom sektoru, unaprijeđen je zanemareni dio socijalne politike kroz besplatne udžbenike, dječje dodatke, naknade za majke sa troje i više djece.

Prosječna plata koja je u decembru 2019. iznosila 520 eura, povećala se za 58 odsto i iznosi 825 eura. Međutim zbog inflacije i rasta cijena, kupovna moć nije puno poboljšana.

Od početka 2020. do marta 2024. godine, zbirna inflacija, prema podacima Monstata, iznosila je 31 odsto dok je, za isti period, rast cijena hrane bio 45,7 odsto. Realna vrijednost zarade je tako povećana za 27 odsto, a ako bi se koristio rast cijena hrane, realni rast zarada i standarda prosječnog građanina bio bi oko 13 odsto.

Daleko od ovog prosjeka je oko 60 hiljada zaposlenih koji primaju  minimalnu platu od 450 eura, a gotovo isto toliko zaposlenih primaju zaradu u iznosu između minimalne i prosječne .

Čak i prema Monstatu, minimalna plata nije dovoljna da podmiri  vrijednost minimalne potrošačke korpe koja je  830 eura. Iz USSCG obračunavaju realnu, tzv. sindikalnu potrošačku korpu koja iznosi 1.900 eura. Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2024. godine bilježi rast od 50 eura u odnosu na četvrti kvartal 2023. godine.

Iz USSCG poručuju da jednoj četvoročlanoj porodici za zadovoljenje osnovnih životnih potreba nijesu dovoljne ni dvije prosječne zarade budući da sindikalna potrošaka korpa iznosi 1.900 eura.

Jaz između bogatih i siromašnih u Crnoj Gori je konstantno velik. U riziku od siromaštva je skoro svaki četvrti stanovnik – 22,6 odsto, a 20 odsto stanovništva sa najvećim dohotkom prihodovalo je u prosjeku šest puta više nego 20 odsto stanovništva sa najnižim dohotkom.

Iako je zvanično nezaposleno 40.000 stanovnika Crne Gore, u turizmu od kojeg živimo svake godine nedostaje radnika. Procjene za ovu sezonu govore da je potrebno preko 300.00 sezonaca. Oni uglavnom dolaze iz regiona Srbija, BiH, Sjeverna Makedonija, ali posljednjih godina zapošljavaju se i radnici iz Moldavije, Nepala, Indije, Indonezije…

Ideja o stimulisanju radne snage i uvođenju ,,stalnih sezonaca”, koja se već nekoliko godina primjenjuje u Hrvatskoj, još uvijek je samo ideja. Platu ,,stalnim sezoncima, preko zime obezbjeđuje država, a poslodavac je obavezan da ih naredne godine ponovo primi na posao.

Ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine.

Da neće ići na bolje predviđaju i u međudržavnom tijelu koje promoviše saradnju i EU integracije u regionu – Savjetu za regionalnu saradnju (RCC). ,,Petina stanovništva Zapadnog Balkana živi u inostranstvu, a prema najnovijim podacima Balkan barometra, 71 odsto mladih iz našeg regiona razmišlja da napusti svoj dom i preseli se u inostranstvo”, izjavila je generalna sekretarka RCC-a Majlinda Bregu.

,,Vi nemate stabilne ugovore o radu, imate prekovremeni rad, nemate slobodan dan u sedmici i ako imate, to je svaki drugi vikend. Vi nemate puni godišnji odmor ili ga uopšte nemate. Vi ne možete koristiti slobodan dan u dane praznika, znači jednostavno nema ravnoteže između privatnog i poslovnog života. Zbog te situacije ljudi jednostavno traže ono što očito mogu da dobiju kad izađu iz naše države”, izjavio je Srđa Keković, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata.

Kako radnika nema ,a oni koji hoće da rade treba platiti, poslodavci se dovijaju na razne načine. Tako svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prvih deset firmi po visini prihoda, a koje imaju po jednog radnika, ostvarili su zajedno 311 miliona eura Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona eura. Poreska uprave ove firme ne smatra unaprijed sumnjivim, ali se posebno prate ukoliko dođe do određenih sumnjivih transakcija ili postupaka.

Uoči Praznika rada, Vlada je odlučila da uplati jednokratnu pomoć od 1,1 milion radnicima Instituta dr Simo Milošević u Igalu i time preduprijedi štrajk. Još uvijek protestuju bivši radnici nekadašnje fabrike obuće Košuta zbog devet neisplaćenih zarada, na koje čekaju više od 28 godina. Bivši radnici zahtijevaju isplatu devet neisplaćenih zarada prijavljenih 1996. na dan stečajnog postupka, u vrijednosti od 2,8 miliona eura.

Bivši radnici Radoje Dakića dočekali su pravdu, ali u Strazburu. Evropski sud za ljudska prava naložio je državi da isplati određena sredstva po predstavkama bivših radnika „Radoja Dakića“. Naknadu čeka 736 bivših radnika kojima će država morati da isplati po 2.000 eura, ukupno oko 1.472.000 eura.

I dok radnici i ostalo građanstvo čekaju ispunjenje predizbornog obaćanja povećanja plata putem programa Evropa sad 2, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja obećavaju da se do kraja godine može očekivati uvođenje sedmočasovnog radnog vremena.

Ako se ispune obećanja, sledeći Praznik rada dočekaćemo sa većim platama, sedmočasovnim radnim vremenom i još manjim brojem radnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo