Povežite se sa nama

MONITORING

CRNA GORA NA OLIMPIJSKIM IGRAMA – IZMEĐU MEDALJE I IZBORNE KAMPANJE: Kako smo pobijedili sebe

Objavljeno prije

na

U skladu sa olimpijskim motom – citius, altius, fortius – naša je javnost u nepunih nedjelju dana brže, više i jače prevalila put od euforije do frustracije. Pa istim tragom nazad, iz duboke apatije vinuli smo se u predjele beskonačnog entuzijazma i nade da će nam naši sportisti, ipak, pribaviti makar jedan sertifikat (olimpijsku medalju) o kolektivnoj iznadprosječnosti.

Prema davno provjerenom modelu hljeba i igara, crnogorska javnost, naizgled gluva i slijepa, a u svakom slučaju nijema na nepravdu i kriminal pod zaštitom države burno je reagovala na neočekivani neuspjeh dojučerašnjih sportskih idola. Lavice, kako smo im tepali dok smo spremno nacionalizovali njihove pobjede i medalje, postale su za nepunih nedjelju dana babe.

Pošto su tek dvanaeste na olimpijskim igrama, najznačajnijoj sportskoj smotri koja se održava svake četvrte godine. Gdje se, usput da pomenemo, nijesu ni kvalifikovale reprezentacije zemalja koje, uz tradiciju i novac, imaju više profesionalnih klubova nego što mi imamo igračica (Danska, Mađarska…).

Na igrama u Riju Crnu Goru predstavljali su 34 sportista i sportistkinje. Susjedna BiH imala je 11 takmičara, Kosovo osam, a Mekedonija samo pet od kojih nijedan nije ispunio olimpijsku normu, već su se na OI našli uz pozivnicu.

U crnogorskom timu imali smo dvije reprezentacije koje su nastup izborile na kvalifikacijama (rukometašice i vaterpolisti) i tri takmičara u individualnim sportovima sa ispunjenom olimpijskom normom: jedriličar Milivoj Dukić, maratonka Slađana Perunović i teniserka Danka Kovinić. Uz pozivnicu saveza, na igre su otišli džudista Srđan Mrvaljević (njegove treće OI) bacač Danijel Furtula, i plivači Jovana Terzić i Maksim Inić. Da bi razumjeli šta to znači: od 10,5 hiljada učesnika iz 207 zemalja samo polovina država učesnica je na OI došla sa ispunjenom olimpijskom normom ili ekipom koja je prošla kvalifikacije.

Javnost je, međutim, medijski pripremana da je to samo početak trijumfalnog pohoda. Tako su naši, navodno, bili i pobjednici takmičenja za najljepšu uniformu na otvaranju OI. Taj optimizam bi, dobrim dijelom, trebalo posmatrati i kroz prizmu predstojećih izbora – parlamentarnih, ali i onih u Crnogorskom olimpijskom komitetu gdje će se jesenas birati predsjednik i članovi Skupštine. Otud i primjetno odsustvo prvog političkog ešalona sa tribina u Riju. Za razliku od prethodnih OI u Pekingu i Londonu (u ljeto 2012. Podgoricom je, kao vic, kružila priča da će redovna sjednica Vlade, u punom sastavu, biti održana na tribinama nekog od borilišta u Londonu). Šta su olimpijske medalje spram osvajanja glasača?

Krenulo je, uglavnom, od Desanta na Rio (naslov teksta ispod najave Rukometašice otputovale za Rio). Nastavilo se sve ljućim opisom serije od pet poraza na koju nas crnogorske rukometašice nijesu navikle što im je, u ovom slučaju, od glasnijeg dijela javnosti uzeto za otežavajuću okolnost. Konačno, stigli smo do priželjkivanog skandala (tako je portal CDM najavio tekst Kaća Bulatović napustila „lavice” i kupila kartu za povratak u Crnu Goru).

Ostaje da vidimo kada će neka od igračica iz reprezentacije koja je u Brazilu ostala bez selektora, nakon što je Dragan Adžić podnio ostavku, imati volje i dobiti priliku da nam pojasni šta se zbilja događalo u našem taboru nakon eliminacije sa turnira. I šta ako tada saznamo da rukometašice, jednostavno, nijesu željele da na olimpijskim igrama izigravaju profesionalne navijače. Nego im je, poslije rezultatskog neuspjeha, cilj bio da se što prije vrate kući i svoje (ne)raspoloženje podijele sa najbližima. Makar morali da sami obezbijede i plate karte za taj luksuz.

Vaterpolisti su umalo izbjegli sličnu šikanu. Pobjede protiv SAD i Mađarske preko noći su preokrenule stvari naglavačke. I sada, namjesto već pripremljenih kritika i žalopojki, čekamo da poslije dva četvrta mjesta u Pekingu i Londonu, družina pod komandom Vladimira Gojkovića osvoji dugo čekanu olimpijsku medalju. Drugu u istoriji crnogorskog olimpizma (prvu su rukometašice donijele iz Londona).

Kada budete imali u rukama ovaj broj Monitora, već ćete znati da li će Crna Gora u subotu igrati za zlato ili bronzu. Nama ostaje da se uzdamo u zajedničke želje i sportsku statistiku prema kojoj ne bi trebalo da šest puta za redom izgubite utakmicu koja donosi medalju. Pod uslovom da nijeste fudbalski klub Benfika. Znate tu priču: „Narednih 100 godina nećete osvojiti evropski trofej”, obećao je dotadašnji trener Befike Bele Gutman 1962. godine, odlazeći iz kluba koji je odbio da mu da povišicu poslije dva osvojena Kupa šampiona. Od tada do danas Benfika je izgubila svih osam evropskih finala koja je izborila u 54 godine postgutmanove ere.

Priču o prevrtljivosti sportske sreće možemo završiti sa dva

Prošle godine u ovo vrijeme, nakon što je vaterpolo selekcija Crne Gore u četvrtfinalu eliminisana od Hrvatske (bolnih 10:4) zvanično najbolji vaterpolista svijeta u 2015. godini Aleksandar Ivović nije štedio nikoga iz reprezentacije i Saveza. „Ovo je realnost crnogorskog vaterpola. Situacija je takva da u ekipu dolaze igrači koji po kvalitetu ne zaslužuju da igraju za A tim, koji ne cijene i ne respektuju selekciju. Svake godine pričamo o velikim rezultatima, a kad dođe takmičenje dva, tri važna igrača ostanu kući. Od početka šampionata se vidjelo da smo mi ovdje bez žara. Izgubio se kult reprezentacije”, sipao je Ivović u izjavi za sajt Vaterpolo saveza.

Šest mjeseci kasnije, početkom februara ove godine, v.d. direktora Uprave za mlade i sport Igor Vušurović organizovao je prijem za doskorašnje reprezentativce i kapitene rukometne i vaterpolo reprezentacije – Bojanu Popović i Nikolu Janovića.

„Ovo je jedan lijep gest i drago mi je da ima ljudi koji se sjete bivših sportista. Moja karijera je trajala dugo i završila se na Olimpijskim igrama kako sam i najavila. Puno je bilo govora i o povratku, međutim ja sam sebe ispunila kroz karijeru koja je trajala punih 25 godina u kojima sam ispunila sve svoje ciljeve”, zahvalila se jedna od najboljih igračica u istoriji rukometne igre. „Od kako sam prestala da igram, postala sam majka dvoje djece i to mi predstavlja još veći uspjeh. Trenutno sam u najljepšem periodu života. Sport je bio jedan dio, sada je tu drugi u miksu sa pozicijom sportskog radnika”.

Dok ovaj Monitor bude u štampariji Ivović će, kao kapiten, predvoditi ekipu u borbi za finale olimpijskog turnira. Možda će ta utakmica, makar dok se bude igrala, zaustavit salve kritika anonimnih komentatora sa ovdašnjih portala koji su u svom neznanju i površnosti lako pronašli glavnog krivca za „iznevjerena očekivanja” – Bojanu Popović.

Uostalom, čime smo svi mi zaslužili pravo da kritikujemo bilo koga od momaka i djevojaka koji su nas predstavljali u Riju? Šta je to što smo mi uložili u njih? Treba li podsjećati da ŽRK Budućnost, jedan od najuspješnijih sportskih klubova u Evropi u ovom vijeku, ne može da proda hiljadu ulaznica za četvrtfinale Lige šampiona. Da su olimpijski kandidati u individualnim sportovima (njih 12) imali stpendiju od nepunih 500 eura, koju je COK obezbijedio preko Međunarodnog olimpijskog komiteta i Fonda olimpijske solidarnosti.

Ne ulazeći sada u kvalitet tog izbora (stipendirani su i osuđeni nasilnici i zelenaši), opredijeljeni iznos nije bio dovoljan ni za kvalitetnu ishranu, a kamoli za bilo šta drugo.

Bez pokušaja da pravimo bilo kakvu paralelu – Velika Britanija je tokom ove Olimpijade (period od četiri godine između dvoje igara) samo u takmičare u jedrenju uložila 25,5 miliona. Britanski plivači su za pripreme igara u Riju dobili 20 miliona. Jedriličarski savez Crne Gore dobio je od države za prošlu, predolimpijsku godinu, 25 hiljada eura. Najviše novca resorno ministarstvo odvojilo je za COK (450 hiljada), rukometni i vaterpolo savez (320 odnosno 250 hiljada eura). Možda nekome znači: približno toliki novac su, između igara u Londonu i Riju, za hranarinu i kvalitetene pripreme dobili britanski osvajači svjetskih i olimpijskih medalja u individualnim disciplinama. Pojedinačno.

Iako Ustav Crne Gore definiše da „država podstiče i pomaže razvoj… sporta”, a Zakon o sportu propisuje da je „sport djelatnost od javnog interesa” mi danas ne znamo koliko su novca COK i Vlada tokom ove godine potrošili za pripreme naših olimpijaca. Kao što ni inače ne znamo kako se i koliko novca izdavaja za crnogorski sport. Ali je lako pretpostaviti da nije ni približno dovoljno za ovoliko podignutu ljestvicu kada su u pitanju očekivanja.

O odnosu države prema sportu govore i neka personalna rješenja: Vlada Mila Đukanovića (predsjednik Košarkaškog saveza) nema ministarstvo sporta. Resorni ministar crnogorskim sportistima je Predrag Bošković (predsjednik Rukometnog saveza). Na čelu nacionalnog Savjeta za sport do proljetos se nalazio Dragan Drobnjak, vjerovatno jedini sportski funkcioner tog ranga u Evropi koji je prethodno zaradio doživotnu suspenziju u sportu kojim se bavio zbog, kako je svojevremeno objasnio, „grijeha iz mladosti”. Naslijedio ga je predsjednik Crnogorske sportske akademije Duško Bjelica (čitaoci Monitora u toku su sa njegovim sportskim i naučnim dostignućima). A tu je i nevjerovatan podatak da se makar jedna politička partija (CDU) oglasila da javnim saopštenjem osudi sastav jedne od dvije olimpijske reprezentacije i činjenicu da u ekipu nije pozvan njihov drug.

Niko od naših u Riju nije bio ni dopingovan ni suspendovan. U postojećim okolnostima, i to može biti razlog za ponos i radost. Sa ili bez osvojene madalje. Za brigu imamo dovoljno drugih problema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo