Povežite se sa nama

MONITORING

CRNA GORA NA OLIMPIJSKIM IGRAMA – IZMEĐU MEDALJE I IZBORNE KAMPANJE: Kako smo pobijedili sebe

Objavljeno prije

na

U skladu sa olimpijskim motom – citius, altius, fortius – naša je javnost u nepunih nedjelju dana brže, više i jače prevalila put od euforije do frustracije. Pa istim tragom nazad, iz duboke apatije vinuli smo se u predjele beskonačnog entuzijazma i nade da će nam naši sportisti, ipak, pribaviti makar jedan sertifikat (olimpijsku medalju) o kolektivnoj iznadprosječnosti.

Prema davno provjerenom modelu hljeba i igara, crnogorska javnost, naizgled gluva i slijepa, a u svakom slučaju nijema na nepravdu i kriminal pod zaštitom države burno je reagovala na neočekivani neuspjeh dojučerašnjih sportskih idola. Lavice, kako smo im tepali dok smo spremno nacionalizovali njihove pobjede i medalje, postale su za nepunih nedjelju dana babe.

Pošto su tek dvanaeste na olimpijskim igrama, najznačajnijoj sportskoj smotri koja se održava svake četvrte godine. Gdje se, usput da pomenemo, nijesu ni kvalifikovale reprezentacije zemalja koje, uz tradiciju i novac, imaju više profesionalnih klubova nego što mi imamo igračica (Danska, Mađarska…).

Na igrama u Riju Crnu Goru predstavljali su 34 sportista i sportistkinje. Susjedna BiH imala je 11 takmičara, Kosovo osam, a Mekedonija samo pet od kojih nijedan nije ispunio olimpijsku normu, već su se na OI našli uz pozivnicu.

U crnogorskom timu imali smo dvije reprezentacije koje su nastup izborile na kvalifikacijama (rukometašice i vaterpolisti) i tri takmičara u individualnim sportovima sa ispunjenom olimpijskom normom: jedriličar Milivoj Dukić, maratonka Slađana Perunović i teniserka Danka Kovinić. Uz pozivnicu saveza, na igre su otišli džudista Srđan Mrvaljević (njegove treće OI) bacač Danijel Furtula, i plivači Jovana Terzić i Maksim Inić. Da bi razumjeli šta to znači: od 10,5 hiljada učesnika iz 207 zemalja samo polovina država učesnica je na OI došla sa ispunjenom olimpijskom normom ili ekipom koja je prošla kvalifikacije.

Javnost je, međutim, medijski pripremana da je to samo početak trijumfalnog pohoda. Tako su naši, navodno, bili i pobjednici takmičenja za najljepšu uniformu na otvaranju OI. Taj optimizam bi, dobrim dijelom, trebalo posmatrati i kroz prizmu predstojećih izbora – parlamentarnih, ali i onih u Crnogorskom olimpijskom komitetu gdje će se jesenas birati predsjednik i članovi Skupštine. Otud i primjetno odsustvo prvog političkog ešalona sa tribina u Riju. Za razliku od prethodnih OI u Pekingu i Londonu (u ljeto 2012. Podgoricom je, kao vic, kružila priča da će redovna sjednica Vlade, u punom sastavu, biti održana na tribinama nekog od borilišta u Londonu). Šta su olimpijske medalje spram osvajanja glasača?

Krenulo je, uglavnom, od Desanta na Rio (naslov teksta ispod najave Rukometašice otputovale za Rio). Nastavilo se sve ljućim opisom serije od pet poraza na koju nas crnogorske rukometašice nijesu navikle što im je, u ovom slučaju, od glasnijeg dijela javnosti uzeto za otežavajuću okolnost. Konačno, stigli smo do priželjkivanog skandala (tako je portal CDM najavio tekst Kaća Bulatović napustila „lavice” i kupila kartu za povratak u Crnu Goru).

Ostaje da vidimo kada će neka od igračica iz reprezentacije koja je u Brazilu ostala bez selektora, nakon što je Dragan Adžić podnio ostavku, imati volje i dobiti priliku da nam pojasni šta se zbilja događalo u našem taboru nakon eliminacije sa turnira. I šta ako tada saznamo da rukometašice, jednostavno, nijesu željele da na olimpijskim igrama izigravaju profesionalne navijače. Nego im je, poslije rezultatskog neuspjeha, cilj bio da se što prije vrate kući i svoje (ne)raspoloženje podijele sa najbližima. Makar morali da sami obezbijede i plate karte za taj luksuz.

Vaterpolisti su umalo izbjegli sličnu šikanu. Pobjede protiv SAD i Mađarske preko noći su preokrenule stvari naglavačke. I sada, namjesto već pripremljenih kritika i žalopojki, čekamo da poslije dva četvrta mjesta u Pekingu i Londonu, družina pod komandom Vladimira Gojkovića osvoji dugo čekanu olimpijsku medalju. Drugu u istoriji crnogorskog olimpizma (prvu su rukometašice donijele iz Londona).

Kada budete imali u rukama ovaj broj Monitora, već ćete znati da li će Crna Gora u subotu igrati za zlato ili bronzu. Nama ostaje da se uzdamo u zajedničke želje i sportsku statistiku prema kojoj ne bi trebalo da šest puta za redom izgubite utakmicu koja donosi medalju. Pod uslovom da nijeste fudbalski klub Benfika. Znate tu priču: „Narednih 100 godina nećete osvojiti evropski trofej”, obećao je dotadašnji trener Befike Bele Gutman 1962. godine, odlazeći iz kluba koji je odbio da mu da povišicu poslije dva osvojena Kupa šampiona. Od tada do danas Benfika je izgubila svih osam evropskih finala koja je izborila u 54 godine postgutmanove ere.

Priču o prevrtljivosti sportske sreće možemo završiti sa dva

Prošle godine u ovo vrijeme, nakon što je vaterpolo selekcija Crne Gore u četvrtfinalu eliminisana od Hrvatske (bolnih 10:4) zvanično najbolji vaterpolista svijeta u 2015. godini Aleksandar Ivović nije štedio nikoga iz reprezentacije i Saveza. „Ovo je realnost crnogorskog vaterpola. Situacija je takva da u ekipu dolaze igrači koji po kvalitetu ne zaslužuju da igraju za A tim, koji ne cijene i ne respektuju selekciju. Svake godine pričamo o velikim rezultatima, a kad dođe takmičenje dva, tri važna igrača ostanu kući. Od početka šampionata se vidjelo da smo mi ovdje bez žara. Izgubio se kult reprezentacije”, sipao je Ivović u izjavi za sajt Vaterpolo saveza.

Šest mjeseci kasnije, početkom februara ove godine, v.d. direktora Uprave za mlade i sport Igor Vušurović organizovao je prijem za doskorašnje reprezentativce i kapitene rukometne i vaterpolo reprezentacije – Bojanu Popović i Nikolu Janovića.

„Ovo je jedan lijep gest i drago mi je da ima ljudi koji se sjete bivših sportista. Moja karijera je trajala dugo i završila se na Olimpijskim igrama kako sam i najavila. Puno je bilo govora i o povratku, međutim ja sam sebe ispunila kroz karijeru koja je trajala punih 25 godina u kojima sam ispunila sve svoje ciljeve”, zahvalila se jedna od najboljih igračica u istoriji rukometne igre. „Od kako sam prestala da igram, postala sam majka dvoje djece i to mi predstavlja još veći uspjeh. Trenutno sam u najljepšem periodu života. Sport je bio jedan dio, sada je tu drugi u miksu sa pozicijom sportskog radnika”.

Dok ovaj Monitor bude u štampariji Ivović će, kao kapiten, predvoditi ekipu u borbi za finale olimpijskog turnira. Možda će ta utakmica, makar dok se bude igrala, zaustavit salve kritika anonimnih komentatora sa ovdašnjih portala koji su u svom neznanju i površnosti lako pronašli glavnog krivca za „iznevjerena očekivanja” – Bojanu Popović.

Uostalom, čime smo svi mi zaslužili pravo da kritikujemo bilo koga od momaka i djevojaka koji su nas predstavljali u Riju? Šta je to što smo mi uložili u njih? Treba li podsjećati da ŽRK Budućnost, jedan od najuspješnijih sportskih klubova u Evropi u ovom vijeku, ne može da proda hiljadu ulaznica za četvrtfinale Lige šampiona. Da su olimpijski kandidati u individualnim sportovima (njih 12) imali stpendiju od nepunih 500 eura, koju je COK obezbijedio preko Međunarodnog olimpijskog komiteta i Fonda olimpijske solidarnosti.

Ne ulazeći sada u kvalitet tog izbora (stipendirani su i osuđeni nasilnici i zelenaši), opredijeljeni iznos nije bio dovoljan ni za kvalitetnu ishranu, a kamoli za bilo šta drugo.

Bez pokušaja da pravimo bilo kakvu paralelu – Velika Britanija je tokom ove Olimpijade (period od četiri godine između dvoje igara) samo u takmičare u jedrenju uložila 25,5 miliona. Britanski plivači su za pripreme igara u Riju dobili 20 miliona. Jedriličarski savez Crne Gore dobio je od države za prošlu, predolimpijsku godinu, 25 hiljada eura. Najviše novca resorno ministarstvo odvojilo je za COK (450 hiljada), rukometni i vaterpolo savez (320 odnosno 250 hiljada eura). Možda nekome znači: približno toliki novac su, između igara u Londonu i Riju, za hranarinu i kvalitetene pripreme dobili britanski osvajači svjetskih i olimpijskih medalja u individualnim disciplinama. Pojedinačno.

Iako Ustav Crne Gore definiše da „država podstiče i pomaže razvoj… sporta”, a Zakon o sportu propisuje da je „sport djelatnost od javnog interesa” mi danas ne znamo koliko su novca COK i Vlada tokom ove godine potrošili za pripreme naših olimpijaca. Kao što ni inače ne znamo kako se i koliko novca izdavaja za crnogorski sport. Ali je lako pretpostaviti da nije ni približno dovoljno za ovoliko podignutu ljestvicu kada su u pitanju očekivanja.

O odnosu države prema sportu govore i neka personalna rješenja: Vlada Mila Đukanovića (predsjednik Košarkaškog saveza) nema ministarstvo sporta. Resorni ministar crnogorskim sportistima je Predrag Bošković (predsjednik Rukometnog saveza). Na čelu nacionalnog Savjeta za sport do proljetos se nalazio Dragan Drobnjak, vjerovatno jedini sportski funkcioner tog ranga u Evropi koji je prethodno zaradio doživotnu suspenziju u sportu kojim se bavio zbog, kako je svojevremeno objasnio, „grijeha iz mladosti”. Naslijedio ga je predsjednik Crnogorske sportske akademije Duško Bjelica (čitaoci Monitora u toku su sa njegovim sportskim i naučnim dostignućima). A tu je i nevjerovatan podatak da se makar jedna politička partija (CDU) oglasila da javnim saopštenjem osudi sastav jedne od dvije olimpijske reprezentacije i činjenicu da u ekipu nije pozvan njihov drug.

Niko od naših u Riju nije bio ni dopingovan ni suspendovan. U postojećim okolnostima, i to može biti razlog za ponos i radost. Sa ili bez osvojene madalje. Za brigu imamo dovoljno drugih problema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo