Savremene tehnologije dramatično mijenjaju  „pravo na privatnost“,  dok pravo još uvijek pokušava da ih sustigne.  Ispod domaćih svjetskih priča o snimcima i fajlovima, naziru se i obrasci u kojima privatnost postaje  ubojito oruđe u političkim igrama. Mreže kontakata, snimaka i fajlova idu ruku pod ruku sa mrežom ucjena

Još se čeka odgovor institucija – ko je u javnost distribuirao snimke sa eksplicitnim seksualnim sadržajem i tako počinio krivično djelo, ugrozivši privatnost Mirjane Pajković, državne sekretarke u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, koja je nakon njihovog objavljivanja podnijela ostavku. U brojnim intervjuima u zemlji i regionu koje je potom dala, ona je označila Dejana Vukšića,  bivšeg šefa ANB i bivšeg savjetnika predsjednika kao glavnog krivca. Vukšić je to demantovao, tvrdeći da ni na koji način nema veze sa snimcima, ni kao učesnik, kao ni sa njihovim nastankom i distribucijom.

Pajković nastavlja medijsku turneju po regionu. Vukšić tvrdi da će dokazati pred institucijama da je on žrtva. Tužilaštvo se ponaša kao da se radi o privatnoj stvari dvoje bivših funkcionera, a ne o krivičnom djelu koje se goni po službenoj dužnosti. Ključnog odgovora –  ko je distribuirao snimke privatnog života državne sekretarke i sa kojim motivom – nema. Taj bi odgovor  rasvijetlilo i druge nepoznanice ovog slučaja, pa i postoji li njegova politička pozadina.

Umjesto da traga za njim, Osnovno tužilštvo u Podgorici obavijestilo je javnost da „postupa u više predmeta formiranih po tužbama Pajković i Vukšića“.  I da će ih oboje saslušati. Sve te tužbe oni su jedno protiv drugog podnijeli prije objavljivanja spornih snimaka.

Prvu je podnio  Vukšić, još u maju 2025., tvrdeći da mu je Pajković otuđila i zloupotrijebila telefon u oktobru 2024. godine. Nakon toga je, navodi,  snimila njegove prijetnje koje joj je zbog zloupotrebe telefona uputio,  i iskoristila snimak da ga  na proljeće 2025., ucijeni da odustane od kandidature za sudiju Ustavnog suda.  U martu 2025. Jakov Milatović je objavio listu od šest kandidata za Ustavni sud, na kojoj je bio i Vukšić. Na kraju, Vukšić nije predložen za sudiju tog suda.

Policija je krajem prethodne sedmice potvrdila sve te Vukšićeve navode i podnijela krivičnu prijavu protiv Mirjane Pajković zbog prinude. Reagovala je skoro godinu nakon Vukšićeve prijave, a sedmicu nakon distribuiranja spornih snimaka.

Snimak kojim je, prema tvrdnjama policije, Pajković iskoristila da ucijeni Vukšića, bivša državna sekretarka pustila je u javnost pred kraj godine, više od godinu dana od njegovog nastanka, i deset mjeseci nakon što je njime, kako je sumnjiče, pokušala da ucijeni Vukšića. Objavila ga je pošto nije izabrana za ombudsmansku, tvrdeći da joj je to onemogućio Vukšić, u to vrijeme savjetnik za bezbijednost predsjednika Milatovića, koji je po zakonu nadležan da predlaže kandidate za ombudsmana Skupštini. Nakon toga su ubrzo distribuirani i snimci njene privatnosti.

Monitor je već pisao da dobro obaviješteni  izvori tvrde da postoje indicije o bazi privatnih snimaka na kojima se nalaze i drugi crnogorski funkcioneri.  Ukazuju da nije moguće identifikovati ko se nalazi na distribuiranim snimcima osim Mirjane Pajković, te da je moguć i scenario da su upravo te neidentifikovane osobe istovremeno potencijalne mete i da  snimci mogu biti i sredstvo njihove ucjene, ili opomene drugima.

U svijetu se igraju još teže igre od ovih domaćih. Ove sedmice planetarna javnost govori i o Epstinovim fajlovima. Na prvi pogled  slučaj nije u korelaciji sa pričom o domaćim spornim snimcima, obzirom da se radi o fajlovima koje je objavilo američko Ministarstvo pravde, vezano za istragu o Džefriju Epstinu, bogatom finansijeru iz SAD-a koji je optužen za teška krivična djela seksualne eksploatacije maloljetnica.  Ipak, poveznice postoje. Posebno u  onom dijelu gdje se vidi kako  privatnost može služiti  kao efikasno oružje u političke svrhe, dok istina ostaje zarobljena u šumi informacija i poluinformacija. Afera za sada ostaje bez krivičnih posljedica, a rezultat je mnoštvo sumnji i određene političke implikacije.

Afera Epstin je svojevrstan autoportret svijeta moći. Francuski La Mond konstatuje: “Slučaj Epstin postao je zatrovani bunar, čiji smrad hrani svaku teoriju zavjere. Fajlovi sadrže privatnu imejl prepisku finansijera, tekstualne poruke, sudske dokumente i policijske zabilješke, iscrtavajući ogromnu mrežu veza među moćnima na raskršću politike, diplomatije, zabavne industrije i biznisa. Ali kada više nije moguće razlučiti utvrđene činjenice od nepotpunih informacija i neosnovanih optužbi, kada je puko pominjanje neke javne ličnosti u dokumentu dovoljno da se nasluti saučesništvo, čovjek može samo da se utopi u tom bunaru”.

Američko ministarstvo pravde 30.januara objavilo je  oko 3,5 miliona stranica, 180 000 slika i 2 000 videa iz istraga, sve to kao skup dokumenata povezanih sa Epstinom. Epstin  je pronađen mrtav u zatvorskoj ćeliji u avgustu 2019. godine, a teretio se da je stvorio i vodio mrežu koja mu je omogućavala eksploatisanje i seksualno zlostavljanje desetine maloljetnica od 2002. do 2005.

U novembru 2025. godine, oba doma Kongresa SAD su ogromnom većinom odobrila zakon kojim je naloženo Ministarstvu pravde da učini javnim sva dokumenta iz dosijea o Epstinu. Predsjednik SAD Donald Tramp je nakon dugog opiranja ipak  potpisao zakon.  Tramp i Epstin su važili za dugogodišnje prijatelje. Prema analizi  The New York Times u najnovijem paketu Epstinovih fajlova postoji više od 38 000 pojavljivanja Trampovog imena, u oko 5 300 različitih dokumenata.

Dokumenti, između ostalog,  sadrže listu neprovjerenih optužbi protiv Trampa koju su prošle godine sastavili FBI službenici. Tu su i FBI bilješke o ženi koja je Trampa u tužbi optužila da ju je silovao kada je imala 13 godina.  Trampov tim za javnost poziva se na to da se radi o neprovjerenim informacijama i optužbama.

Fajlovi koje je američko ministartsvo pravde objavilo o Epstinu u dobrom dijelu su i redigovani, zbog čega dodatno ostavljaju prostor za spekulacije. S druge strane, objavljeni su i privatni podaci o Epstinovim žrtvama, zbog čega advokatske firme koje ih zastupaju, traže od suda da preispita i zaustavi objavu fajlova. Ukazuju i da u  objavljenim fajlovima nema novih novih informacija o tome kako su vlasti propustile da odgovore na prijave o zlostavljanju,  da su mnogi važni dokumenti još neobjavljeni ili previše redigovani, te da to sve otežava pravnu i javnu procjenu cijele situacije i odgovornosti institucija.

Do sada je objavljivanje fajlova proizvelo neke političke posljedice, poput ostavke Miroslava Lajčaka. Slovački diplomata i savjetnik za nacionalnu sigurnost podnio je ostavku nakon što su Epsteinovi fajlovi otkrili da je imao komunikaciju sa Epstinom. Fajlovi uključuju mejlove i poruke iz 2018. godine između Lajčaka i Epsteina i njihove neumjesne „šale“ o ženama. Lajčak tvrdi da se ne sjeća te komunikacije, da ne može da je potvrdi ili demantuje. Kazao je i da se sada kada pogleda te poruke “osjeća kao budala”.  Insistira da je njegov odnos sa Epstinom  bio samo “na riječima”, te da mu on nije posredovao seksualne usluge.

Lajčak je inače nekadašnji specijalni izaslanik Evropske unije (EU) za sprovođenje referenduma u Crnoj Gori 2006. U dijelu Epstinovih fajlova koji govore o njemu, pominje se i ime bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Lajčak između ostalog Epstinu piše da se „predsjednik Crne Gore raduje našoj posjeti”.

Đukanović je na društvenoj mreži objavio da Epstina nije poznavao,nije komunicirao niti se susreo sa njim.  Nema nikakvih dokaza da je Đukanović uopšte imao kontakte sa Epstinom. No, Epstin afera, u svom dijelu krivične odgovornosti, neodoljivo podsjeća na nekadašnju domaću aferu S.Č, priču o trgovini ženama i visokim crnogorskim funkcionerima. Afera je završena tako što je sistem učinio sve da glavna svjedokinja napusti zemlju.

Prema pisanju britanskog Gardijana, težina dokumenata  u aferi Epstein ne leži u pojedinačnim optužbama, već u obrascima ponašanja koji se iznova ponavljaju i potvrđuju.

Pojedini pravni stručnjaci i aktivisti ukazuju da se otvara prostor da se podaci koriste na način koji nije u interesu pravde ili žrtava, te da “velike objave bez konteksta” mogu pokrenuti dezinformacije, promjene medijskih narativa i politički spin.  Otvorene su i ozbiljne debate kako je objava Epsteinovih fajlova uticala na privatnost, te kako djelomično objavljeni ili fragmentirani podaci mogu biti zloupotrijebljeni u političke svrhe.

Savremene tehnologije dramatično mijenjaju  „pravo na privatnost“,  dok pravo još uvijek pokušava da ih sustigne. To je ključno  pitanje našeg vremena  . Privatnost postaje opasno oružje u rukama moći.  Ispod domaćih  svjetskih priča o snimcima i fajlovima, naziru se i obrasci u kojima intima  postaje  ubojito oruđe u političkim igrama.  Mreže kontakata, snimaka i fajlova idu ruku pod ruku sa mrežom ucjena .

Zloupotreba tehnologije osim što dramatično ugrožava pravo na privatnost, briše granice između dokaza i sumnje, ostavljajući za sobom “efekat vječne kazne”, kako neki analitičari ukazuju.

Tehnološki napredak donosi sve opasnije zloupotrebe. Već su poznati primjeri iskonstruisanih, lažnih kompromitujućih snimaka, urađenih u radionicama vještačke inteligencije.  Crna Gora kaska za svijetom, no taj je svijet ne može zaobići.

Crnogorske institucije pravo na privatnost, i njegovo krivično kršenje moraju, za početak ozbiljno shvatiti.

Milena PEROVIĆ

Dok institucije ćute, slučaj objavljivanja privatnih snimaka Mirjane Pajković, umjesto ozbiljne priče o nasilju i ugrožavanju privatnosti, ali i priče o crnogorskom društvu, politici i sistemu, pretvara se u tabloidiziranu regionalnu medijsku seks storiju dvoje crnogorskih funkcionera. Obaveza institucija je da utvrde ko je krivično odgovoran za distribuciju snimaka. To bi pokazalo da sistem štiti žrtve i zakon, ali i dalo odgovor na druge nepoznanice ovog slučaja,  pa i moguću pozadinu i njegove motive

Sedam dana nakon što su distribuirani snimci sa eksplicitnim seksualnim sadržajem, kako ih definiše zakon, a Mirjana Pajković, državna sekretarka u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, čija je privatnost ugrožena objavljivanjem tih snimaka podnijela ostavku, institucije nijesu odgovorile ni na jedno od pitanja koja je ovaj slučaj digitalnog nasilja otvorio. Prvenstveno –  ko je pribavio i distribuirao snimke? To je krivično djelo za koje zakon predviđa tri, odnosno  četiri godine zatvora, ukoliko je počinilac službeno lice.

Sankcionisanje krivca ili krivaca za distribuciju snimaka pokazalo bi da sistem funkcioniše, štiti žrtve i zakon. Dalo bi i odgovor na druge nepoznanice ovog slučaja,  i njegovu moguću pozadinu i motive. Institucije ne pokazuju ni ozbiljnu namjeru da to utvrde. Makar ne pravovremeno.

Dok nadležni ćute,  slučaj nasilja i ugrožavanja privatnosti, ali i priča o crnogorskom društvu, pa i politici i instiucijama, pretvara se u tabloidiziranu regionalnu medijsku storiju kako je  nazivaju –  „seks aferu o crnogorskoj državnoj sekretarki i crnogorskom bivšem šefu tajne policije“. Paralelno, na društvenim mrežama se šire nasilje, mizogeni govor, sudi i presuđuje i morališe kroz patrijahalne obrasce. Uzalud je institucija Ombudsmana pozvala na prestanak “pokušaja diskreditacije i stigmatizacije” Mirjane Pajković, upozoravajući  građane da se “uzdrže od radnji koje nijesu samo pitanje etike, nego i krivične odgovornosti”.

Mirjana Pajković je nakon objavljivanja spornih snimaka u medijskim intervjuima označila bivšeg šefa Agencije za nacionalnu bezbijednost (ANB) i bivšeg savjetnika za bezbjednost predsjednika države Dejana Vukšića kao glavnog krivca za ugrožavanje njene privatnosti. Iako nije eksplicitno saopštila da je Vukšić distribuirao snimke, to proizilazi iz njenih nastupa u kojima  ga definiše kao „moćnika“ na izvoru kompromitujućih informacija,  od kog je trpjela nasilje  i koji joj je prethodno prijetio objavljivanjem privatnih kompromitujućih sadržaja. U prilog tome objavila je i snimak na kom se čuje kako joj Vukšić govori „ da će joj biti mala Crna Gora“  i prijeti iznošenjem njene intime u javnost. U medijima koji ovu „aferu“ prate, Vukšić se oslikava kao  krivac.

Bivši šef tajne službe oglasio se saopštenjem, tvrdeći da je on u stvari žrtva. Kaže da  nije distribuirao sporne snimke. Kako tvrdi osim sa distribucijom nema veze ni sa „nastankom i posjedovanjem snimaka“. Priznaje da je Mirjani Pajković prijetio, ali  u oktobru 2014. godine, kada mu je, kako tvrdi  „otuđila mobilni telefon“ i zloupotrijebila ga. Tvrdi da je sve  prijavio policiji.

„ Riječi koje sam tom prilikom uputio M. P, a koje su selektivno i sa vremenskom distancom od godinu i tri meseca objavljene, bile su neposredna reakcija na krađu i zloupotrebu mog telefona”, napisao je. Po njemu, svjesno se “pokušava izvršiti zamjena teza u kojoj se on kao oštećeni nastoji predstaviti kao izvršilac krivičnog dela”.

Bivša državna sekretarka je neposredno prije nego su iscurili snimci, u decembru prošle godine podnijela krivičnu prijavu protiv Vukšića i tada javno plasirala snimak na kojoj joj prijeti, a za koji je ovih dana u medijima i sama saopštila da je nastao ranije. U prijavi ga je optužila za prijetnje i zloupotrijebu službenog fiksnog telefona kabineta Predsjednika sa kojeg ju je navodno pozivao i zahtijevao da se “hitno javi u policiju”.

Pajković je prijavu protiv Vukšića podnijela nakon što nije izabrana za ombudsmanku, čija je kandidatura u rukama predsjednika države. Ona  sada tvrdi da je taj proces za nju bio sumnjiv, kao i njen neizbor, koji povezuje sa ranijim prijetnjama Vukšića te njegovim uticajem u kabinetu Predsjednika. Tvrdi da je zbog toga odlučila da javno istupi.

Dobro obaviješteni izvori Monitora  tvrde da kandidatura Pajković nije razmatrana jer  nije ispunjavala tražene uslove za poziciju ombudsmanke.

Kako god, nakon krivične prijave, Vukšić  podnosi ostavku. Istovremeno, optužuje Mirjanu  Pajković na društvenim mrežama  da je navodna pripadnica kavačkog kriminalnog klana. Institucije nije alarmiralo to što je bivši šef ANB i do tog trena savjetnik predsjednika za bezbjednost javno optužio  državnu sekretarku da je članica kriminalne grupe. Ta optužba dodatno otvara  i pitanje prirode odnosa Vukšića kao visokog državnog funkcionera iz sektora bezbjednosti sa navodnom pripadnicom kriminalnih struktura, kako sam tvrdi.

Priroda odnosa Pajković i Vukšića  ostala je nerazjašnjena i nakon njihovih javnih istupa i međusobnih optužbi.   Očigledno je da je u pitanju odnos koji je trajao.  U tom kontekstu često je ovih dana dijeljen  snimak televizijske ankete od prije tri godine u kojoj Mirjana Pajković na pitanje ko joj je omiljeni crnogorski vladar odgovara : „Dejan Vukšić“.

Njihovi profesionalni i politički putevi nijesu se ukrštali sudeći po zvaničnim podacima, izuzev činjenice da oboje dolaze iz advokature.  Mirjana Pajković se prije pozicije  državne sekretarke bavila advokaturom i bila politčki angažovana  u građanskom pokretu URA, koji je napustila prije izbora u avgustu 2020. „zbog javnog stava Dritana Abazovića da će nakon izbora ako mu se ukaže prilika koaliciju praviti sa negatorima Crne Gore i poštovaocima četničke ideologije”. Tokom 2022., u vrijeme Abazovićeve Vlade, izabrana je u Upravni odbor Doma starih u Risnu, pa onda 2024. postala državna sekretarka Ministarstva ljudskih i manjinskih prava Spajićeve Vlade.  Vukšić je na čelo ANB imenovan za vrijeme Vlade Zdravka Krivokapića, u junu 2021. godine. Tu poziciju pokrivao je do 5. maja 2022., kada ga je razriješila Abazovićeva vlada.  Potom je postao savjetnik Predsjednika. Sve to ukazuje da odnos Pajković i Vukšića nije bio  poslovan.

Mirjana Pajković je od decembra prošle godine podnijela tri krivične prijave protiv Vukšića. Posljednja je podnešena 5. januara zbog neovlašćene distribucije eksplicitnog sadržaja, odnosno njene fotografije.  U prijavama se između ostalog navodi i Vukšićeva izjava u jednoj televizijskoj emisiji na ljeto prošle godine u kojoj on govori o posebnom nezvaničnom sistemu  ANB-u  “gdje se vršila distribucija dokumentacije i informacija prikupljanim nezakonitim putem”, precizirajući da se radi o kompromitujućem privatnom materijalu.  Nije međutim nevažno da Vukšić u emisiji o tome govori u kontekstu neuspjelog reformisanja službe, njegovim pokušajima da službu očisti,  te razlozima zbog kojih smatra da neće doći do otvaranja dosijea.

U svakom slučaju,  jasno je da nikad reformisana služba i moćnici povezani sa njom posjeduju i brojne nezakonito prikupljene kompromitujuće podatke. Kao i  da ovdašnja služba nije jedina  služba regiona koja je mimo zakona služila političkim moćnicima. I još služi.

Na snimcima koji su distribuirani vidi se samo ženska osoba, dok je materijal tako „obrađen“ da se muško lice ili lica ne mogu vidjeti. I to je registrovano u kontekstu scenarija da se radi o materijalu neke službe.

Upućeni Monitorovi sagovornici kažu da postoje indicije o bazi privatnih snimaka na kojima se nalaze i drugi crnogorski funkcioneri.  Ukazuju i da nije moguće identifikovati ko se nalazi na distribuiranim snimcima osim Mirjane Pajković, te da je moguć i scenario da su to potencijalne mete. Odnosno da snimci mogu biti i sredstvo njihove ucjene, ili opomene drugima.

Kada je prošle godine Specijalno državno tužilaštvo pokrenulo istragu protiv Aleksandra Mijajlovića, jednog od neformalnih vlasnika Bemaxa, a mediji objavili djelove istrage koji se odnose na Mijajlovićeve  prepiske sa urednicima i novinarima jednog dijela crnogorskih medija, lider Demokratske partije socijalista Danijel Živković je u Skupštini  govorio o „prelaženju granice“ i privatnim snimcima za koje oni „znaju“ .

„Kada bismo mi počeli da objavljujemo šta misle predstavnici parlamentarne većine koji sjede u ovoj sali jedni o drugima, vjerujte da ne bi bilo prijatno. Kada bismo govorili o tome šta je bilo u Beranama oko određene afere koja se desila tamo, mislite li da bi bilo prijatno da to izađe u crnogorsku javnost? Da pričamo o tome šta se dešavalo u Češkoj u određenim motelima? Mislite li da takvi snimci treba da ugledaju svjetlost dana?”, kazao je tada Živković.  Prethodno je u medijima objavljena prepiska između njega i Mijajlovića, koja ukazuje da je lider DPS na poklon od Mijajlovića dobio skupocjen telefon, što je on demantovao.

“Mislite li da ne znamo šta se dešava po hotelima u Beogradu od Moskve pa nadalje? Da ne znamo ko se na tim adresama sastaje i kako raspravlja o Crnoj Gori? Ko je predmet ucjena različite prirode i da to ne treba da ugleda svjetlost dana?  Da ne znamo šta se priča po bazenima u Zeti đe prisustvuju određeni tužioci? “, nastavio je lider DPS.

Nesumnjivo je: Mirjana Pajković je   žrtva teškog  digitalnog nasilja i ugrožavanja privatnosti. Dok je društvo dodatno stigmatizovalo kroz netaknute patrijahalne obrasce. Nadležni su obavezni da utvrde i sankcionišu onoga ili one koji su distribuirali te snimke. Posebno u  kontekstu činjenice da se za to javno optužuje bivši šef Agencije za nacionalnu bezbjednost.  Nadležni moraju utvrditi da li je najgrublje zloupotrijebio funkciju, kako tvrdi Mirjana Pajković, ili je kako Vukšić tvrdi, nepravedno optužen i takođe žrtva.

Institucije su dužne da utvrde istinu, pa i to da li u ovom slučaju ima više žrtava i šta su motivi.  Samo  sistem koji funkcioniše i koji je jednak za sve, može biti zaštita od nasilja i ozbiljnih zloupotreba.  U protivnom, savremene tehnologije u društvu srednjovjekovne svijesti i paralisanih institucija postaju opako oružje za diskreditaciju. Svih i svakoga.

Milena PEROVIĆ

Približavamo se kraju puta u EU integracije koji se može preći usvajanjem/izmjenama zakona i akcionih planova. Onda će ostati teži dio – onaj u kome se očekuje politička hrabrost i konkretni rezultati. Između ostalog, i  kod upravljanja javnim finansijama i kontrolom porijekla i tokova privatnog novca

Na Međuvladinoj konferenciji 26. januara 2026. u Briselu, Crna Gora je privremeno zatvorila poglavlje 32, Finansijski nadzor. Trinesto po redu. Ono se odnosi na usvajanje međunarodnih standarda unutrašnje kontrole javnih finansija, eksterne revizije i “najbolje prakse EU i njhovu primjenu na cijeli javni sektor”. Na sajtu eu.me dodatno je objašnjeno da “sistem unutrašnjih finansijskih kontrola doprinosi unapređenju discipline i transparentnosti u korišćenju nacionalnih i sredstava EU”. Osim toga, ovim poglavljem reguliše se i zaštita finansijskih interesa EU (njihovog novca plasiranog u Crnu Goru putem donacija i kredita) i zaštita eura od falsifikovanja.

U saopštenju o privremenom zatvaranju poglavlja 32 iz Brisela je stigla poruka da je taj korak pokazatelj značajnog stvarnog napretka na putu evropskih integracija. Između redova, čita se da priča nije do kraja ispričana. Državna revizorska institucija (DRI), na primjer, i dalje čeka na adekvatan radni prostor. Problem će biti riješen do ulaska Crne Gore u EU, navode nadležni izbjegavajući da se obavežu na konkretnije rokove.

Komplikovanije stoje stvari sa prihvatanjem i realizacijom preporuka DRI.  Ponavljaju se, nerijetko, po nekoliko godina dok ih subjekti kontrole konačno ne implementiraju.  Tu nema ni načelnih obećanja.

U Briselu su svjesni tih problema. Potvrđuje to prošlogodišnji Izvještaj o nepretku EK. U tom dokumentu stoji da je „ostvaren dobar napredak u oblasti unutrašnje finansijske kontrole i eksterne revizije“, uz upozorenje da su „potrebni dodatni napori u sprovođenju preporuka revizije“. Tipično EU način da se kandidati za članstvo podsjete kako se  test spremnosti za članstvo ne polaže pisanjem i usvajanjem propisa već njihovom primjenom u realnom životu.

Za građane Crne Gore zatvaranje poglavlja 32 trebalo bi da znači veću transparentnost trošenja državnog novca i manje mogućnoti za njegove zloupotrebe. Na drugoj strani, to sužava prostor izvršnim vlastima za učestala, a neplanirana, gašenja požara javnim sredstvima prethodno opredijeljenim u neku drugu svrhu. Od isplate jednokratnih naknada/obeštećenja određenim društvenim i socijalnim grupama, do interventnih nabavki lijekova ili protivpožarne opreme.

Ovonedjeljno zatvaranje poglavlja 32 predstavlja nastavak zajedničkih aktivnosti  na finansijskom paketu pristupnih uslova i kriterijuma koje propisuje EU. Počelo je decembarskim zatvaranjem poglavlja 4 – Sloboda kretanja kapitala. Tim potezom ozvaničena je procjena da je Crna Gora uskladila traženu zakonsku regulativu sa EU, omogućivši (legalne) finansijske tokove bez ograničenja i diskriminacije.

Kao posljedicu, trebalo bi da imamo lakše prekogranično investiranje i upravljanje ostvarenim prinosima, manje troškove međunarodnih finansijskih transakcija, bolje uslove za razvoj ovdašnjeg finansijskog tržišta, te lakšu i jeftiniju dostupnost međunarodnog tržišta kapitala za investitore iz Crne Gore.

Nije malo za početak. Ali je daleko od konačnog zatvaranja ovog dijela pregovaračkog paketa. Poglavlja 4 i 32 zatvorena su jer se bave finansijskim pravilima i institucionalnim okvirima koje je moguće relativno brzo uskladiti sa standardima EU. Suštinski, njihovo privremeno zatvaranje predstavlja samo dobru osnovu za rad na obavezama iz dva znatno zahtijevnija poglavlja – 9 (Finansijske usluge) i 33 (Finansijske i budžetske odredbe).

Poglavlje 9 tiče se kompletnog  finansijskog krvotoka Crne Gore sa naglaskom na sredstva u privatnom vlasništvu i, iz perspektive EU, podrazumijeva: stabilnost banaka i finansijskih institucija, zaštitu njihovih klijenata, nadzor nad pranjem novca i sprječavanje zloupotreba, transparentno i nepristrasno djelovanje regulatornih tijela od Centralne banke i Agencije za sprječavanje korupcije, preko tužilaštva do sudova. Sa jasnom dinamikom koja svjedoči da je uspostavljen sistem nadzora i sankcije, kada je to potrebno. Bez privilegovanih izuzetaka.

Prema portalu eu.me, iz Brisela insistiraju na cjelovitosti finansijskog sistema i sposobnosti Crne Gore da ga kontroliše bez političkog uticaja. To podrazumijeva praktičnu demonstraciju efikasnosti nadzora i, sudskim presudama i zaplijenjenim novcem, mjerljive rezultate u borbi protiv pranja novca i zloupotreba u finansijskom sektoru.

Da bi lakše razumjeli očekivanja iz EU to je, otprilike, suprotno od onoga kako su se nadležni u Crnoj Gori ponašali u slučajevima Prva banka (prva decenija 21. vijeka) i Atlas banka (druga decenija 21. vijeka). Pošto su problemi rukovođenja Prvom bankom kojom su tada, kao većinski vlasnici, upravljala braća Aco i Milo Đukanović, eskalirali prije otvaranja pristupnih pregovora sa EU, osvrnimo se, za kratko, na slučaj propalih banaka u vlasništvu Duška Kneževića (Atlas i Invest banka Montenegro).

Atlas banka je imala sve elemente potencijalnog prelomnog slučaja koji očekuje EU kako bi se uvjerila u sposobnost ovdašnjih institucija: sistemski značaj, političku i finansijsku težinu, dugogodišnje indikacije problema. Kneževićeve banke ostale su bez licenci, pa su ugašene kroz stečaj. Izostale su, međutim, odluke koje bi dovele do procesuiranja i osude povlašćenih klijenata iz političkog života i vlasnika koji je zloupotrebljavao svoj uticaj. Umjesto odvraćajućeg efekta dobili smo propuštenu priliku da ojačamo sistem. I uvjerimo EU u njegovu nepristrasnost i sposobnost da djeluje.

EU i dalje čeka da iz Crne Gore stigne dokaz da je ona sposobna da sankcioniše finansijske i političke moćnike prije nego njihova moć i vaninstitucionalni uticaj oslabe ili prođu. Poglavlje 9 postaje jedan od pokazatelja stepena spremnosti Brisela da Podgorici gleda kroz prste na evropskom putu.

Poglavlje 33 nešto je drugačija priča, ali ne manje zahtjevna. Ono se bavi  budžetskim odnosima Crne Gore sa EU: kako se budžetska sredstva prikupljaju i troše, fiskalnom disciplinom, doprinosima u EU budžet…  i drugim pitanjima fiskalne politike koja se primjenjuju u državama članicama. Prema poznavaocima procesa pristupanja, realizacija zahtjeva iz poglavlja 33 može značiti jaču fiskalnu disciplinu i, nadati se, kratkoročne rezove u nekim oblastima javnih finansija da bi se osigurala dugoročna stabilnost. Po pravilu, ovo poglavlje zatvara se među poslednjima, pred sami završetak pregovora.

Privremeno zatvaranje poglavlja 32 približava nas kraju puta EU integracije koji se može preći usvajanjem/izmjenama zakona i akcionih planova. Onda će ostati teži dio – onaj u kome se očekuje politička hrabrost i konkretni rezultati. Između ostalog, i kod upravljanja javnim finansijama i kontrolom porijekla i tokova privatnog novca. Koliko god da su moćni oni koji iza njega stoje. To će biti pravi izazov za vlast i građane naklonjene evropskoj budućnosti Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ