MONITORING
SPISAK NESTALIH U CRNOJ GORI SVE DUŽI: Motiv – pravi putokaz

Potraga za Nemanjom Medinom iz Petrovca, kojem se od 8. jula gubi svaki trag, još nije dala nikakve rezultate na osnovu kojih bi se pouzdano utvrdilo šta se sa njim dogodilo. Ovaj 24-godišnji mladić samo je jedna od desetina nestalih osoba u Crnoj Gori tokom posljednje nekolike godine.
Medin je nestao kada je iz Petrovca krenuo u pravcu Virpazara. Njegovo vozilo nekoliko dana kasnije pronađeno je zapaljeno pored lokalnog puta Virpazar – Rijeka Crnojevića.
Za Medinom je raspisana i međunarodna potraga. Teren pretražuju policijski službenici iz Bara, Budve, Podgorice i Cetinja, Avio-helikopterska jedinica MUP-a i pripadnici službi spasavanja na području opština Bar i Budva, članovi porodice Medin i građani.
Vladimir Ulama, koji je posljednji kontaktirao sa njim, nakon skoro mjesec od Medinovog nestanka uhapšen je na Čevu kod Cetinja i određen mu je pritvor.
Službenici Uprave policije, uz podršku pripadnika Vojske Crne Gore započeli su prije nekoliko dana pretragu sonarom dna Skadarskog jezera. Kako je saopšteno iz MUP-a, angažovan je i dio pripadnika Pomorskog odreda mornarice, koja za to koristi specijanu opremu koju je prije godinu i po dobila od američke Vlade. Iz MUP-a je takođe saopšteno da od nestanka Medina službenici Uprave policije, u koordinaciji sa tužilaštvom, preduzimaju sve zakonom predviđene mjere traganja za nestalim na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou.
Policija je u utorak saopštila da je do sada saslušala 60 svjedoka u okviru istrage, a istražitelji još čekaju nalaze Forenzičkog centra iz Danilovgrada za predmete koji su nađeni tokom potrage.
Da li je, ipak, sve preduzeto da se pronađe Medin?
Vladan Pavićević, privatni detektiv iz Podgorice, u razgovoru za Monitor, kaže da zabrinjava činjenica, kada je riječ o nestalim osobama, pa i o Medinu, što odgovorni, a tu prije svega misli na Upravu policije, prvenstveno ne utvrđuju hronološki i kriminalistički razloge, odnosno, kako to profesionalci kažu – motive nestanka neke osobe, kakvih je sve više u Crnoj Gori.
,,Kada bi se utvrdio motiv njihovog nestanka, a to je obavezujuće u istrazi ovog nivoa, onda bi se sa približnom sigurnošću mogla pretpostaviti sudbina nestale osobe. Ovako, ide se na saslušavanje velikog broja građana, što može da dovede do zabune u korišćenju informacija, a nemamo suštinske činjenice koje bi ukazivale na okolnosti pravog razloga nestanka osobe. Takav je slučaj sa nestankom Nemanje Medina i francuskog državljanina, koji je prošle nedjelje tokom planinarenja nestao na planini Vrmac kod Kotora”, objašnjava Pavićević. ,,Ni nakon mjesec i desetak dana nije utvrđen motiv nestanka Medina. I dalje se saslušava veliki broj građana umjesto da se koriste struka i nauka i provjerene forenzičke metode. U ovom slučaju koriste se metode od prije dvadeset godina”,
Pavićević kaže da je nedopustivo, kad je riječ o nestanku Medina, da se toliko dugo čeka i na analize iz Forenzičkog centra u Danilovgradu.
,,Biološkim nalazom utvrđuju se krv, tragovi na vozilu i slično. Digitalna forenzika je vrlo korisna i njen nalaz je presudan da bi mogla da se definiše stvarna misterija nestanka Nemanje Medina”, kaže Pavićević.
Ni Medinova porodica nije zadovoljna istragom. Na adrese više državnih institucija poslala je petnaest dana nakon njegovog nestanka javni poziv u kojem navodi:
,,Prošlo je suviše vremena, više od dvije sedmice, da se niko od subjekata zaduženih za utvrđivanje činjenica i razloga Nemanjinog nestanka i njegovog pronalaženja, nije obratio porodici. Izražavamo veliku zabrinutost i nezadovoljstvo zbog ovakvog odnosa prema nama, a sve više i sumnju, da se uopšte ulažu napori u rasvetljavanju ovog slučaja”.
U pismu se navodi da su napravljeni značajni propusti u postupku istrage i da je moguć ,,građanski protest u znak nezadovoljstva zbog do sada učinjenog ili neučinjenog”.
Poziv je upućen predsjedniku Odbora za bezbjednost, vrhovnom državnom tužiocu, Ministarstvu unutrašnjih poslova, direktoru Uprave i načelniku Centra bezbjednosti Bar.
U Crnoj Gori je u januaru prošle godine nestalo osam osoba. Četiri su bile maloljetne. Tokom 2014. godine policiji je prijavljen nestanak 178 osoba. Pronađeno ih je 157 živih. Pretprošle godine nestalo je čak 45 djece. Krajem 2013. za svega petnaestak dana u Crnoj Gori su nestale četiri osobe. Od početka 2013. godine do 9. decembra u Crnoj Gori prijavljen nestanak ukupno 148 osoba. Pronađeno ih je 135. Policajci su uspjeli da pronađu 127 živih osoba, dok su u osam slučajeva pronašli tijela nestalih. U osam slučajeva radilo se o samoubistvu. Tokom 2012. godine potraživane su 124 osobe, a 2011. prijavljen je nestanak 128. Većina je pronađena.
Prema policijskim podacima, osobe napuštaju kuće i porodice iz različitih ličnih razloga – socijalnih, emotivnih, finansijskih, porodičnih… Neke se same vrate, ali češće ih pronađu policijski službenici i vrate porodicama. Bilo je i slučajeva da nestale punoljetne osobe, po pronalasku, ne žele da se vrate porodici.
Psiholozi i sociolozi kažu da od kuće bježe svi – od djece do starih ljudi. Najčešći razlozi su – loše ocjene, udaja, preljuba, senilnost, velika dugovanja…
„Razlozi su raznovrsni i mogu biti iz određenog socio–psihološkog razloga, protivpravnog lišenja slobode, trgovine bijelim robljem kao i trgovine ljudskim organima”, kaže detektiv Pavićević.
On objašnjava da treba razlikovati udaljavanje i nestanak. Udaljavaju se uglavnom mladi, koji se pod dejstvom alkohola i drugih opijata ne jave kući, a porodica prijavi nestanak.
Svake godine na teritoriji Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine nestane više od hiljadu ljudi. Ponekad su u pitanju i žrtve trgovine ljudima, pa i otmica i ubistava.
Prema podacima MUP-a Srbije svakog dana u toj državi nestane po nekoliko ljudi, godišnje i do 1.300 osoba. U Hrvatskoj godišnje nestane oko 700 djece, a njih oko 600 se ubrzo pronađe.
Iskustva iz regiona govore da su mladima, uzrasta od 18 do 30 godina, izgovor za bjekstvo i nestanak poremećeni porodični odnosi, ljubavni problemi, loš uspjeh u školi… Oni u srednjim godinama često napuste kuću zbog dugova. Nemaština i bolest najčešći su razlozi nestanka starijih od 50 godina. Najstariji nestaju i zbog demencije.
Kod nas za nestalim najčešće traga policija. U svijetu se za potragu koriste i društvene mreže. U Americi postoji sistem uzbunjivanja u slučajevima otmice djece. Svi mediji, sve autobuske i željezničke stanice, trgovine, autoceste i aerodromi prenose vijest o otetom djetetu.
Šta uraditi nakon nestanka osobe
Pravnici kažu da porodica ima pravo da nestalu osobu poslije pet godina proglasi mrtvom, a to se najčešće radi zbog podjele imovine. Ali desi da se osoba vrati, pa onda mora da dokazuje da je živa. Vladan Pavićević kaže da ako porodica posumnja na nestanak osobe, onda to odmah bez odgađanja treba prijaviti najbližoj stanici policije bez obzira na protok vremena 24 sata od nestanka. To vrijeme može biti presudno. ,,Najvažnije je da članovi porodice pažnju obrate na sljedeće: da li je osoba ostavila lična dokumenta ili ih je odnijela sa sobom; da li je sa sobom odnijela veću količinu odjeće ili drugih stvari; da li se udaljila svojim vozilom; da li je odnijela veću količinu novca; da li u kući nestale osobe nedostaju neke stvari i dragocjenosti; da li u kući ili stanu postoje tragovi eventualnog nasilja, koje može da liči na borbu sa nekim napadačem, provalu i slično; da li je nestala osoba ostavila oproštajno pismo, poruku na društvenim mrežama; da li je promijenila način ponašanja i komuniciranja; da li se žalila na neke prijetnje”, kaže Pavićević.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
Izdvojeno
PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun
Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.
Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.
Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.
Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.
Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.
U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.
Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.
Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.
Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje
I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.
Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.
Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.
I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.
U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.
Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”. Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.
Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.
Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan, glavni urednik Monitora, podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.
Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.
Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.
Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.
,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“
Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.
Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.
„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.
Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.
Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.
Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.
Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU2 sedmice
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
INTERVJU2 sedmice
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno2 sedmice
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije