Povežite se sa nama

OKO NAS

CRNA TAČKA EKOLOŠKE CRNE GORE: Grit i dalje usidren u Bijeloj

Objavljeno prije

na

Jadransko brodogradilište Bijela počeće uskoro izvoz otpada nastalog nakon remonta brodova – upotrijebljenog grita. Splitska firma Lalizas marina bi po ugovoru sa Jadranskim brodogradilištem u Republiku Gvineju uskoro trebalo da izveze skoro 60 hiljada tona korištenog grita. Predsjednik Borda direktora Brodogradilišta Bijela Stanko Zloković saopštio je da je ta firma već potpisala ugovor sa jednom hrvatskom kompanijom, koja bi trebala da u narednim mjesecima obavi izvoz oko 27 hiljada kubika upotrijebljenog grita iz Bijele.

Ova vijest objavljena je prije osam godina, ali opasni grit i dalje se nalazi u Brodogradilištu, zbog kojeg je to jedna od četiri crne ekološke tačke u Crnoj Gori. Grit je mješavina pijeska i oštrih opiljaka metala koja se koristi za obradu metalne površine brodova i na taj način čiste od ostataka boje, rđe i naslaga. Ovih dana transportovanje tog otpada ponovo je aktuelno.

Prije dvije godine objavljeno je da će uklanjanje grita iz Brodogradilišta Bijela trajati godinu i po, a opasni dio otpada biće izvezen u inostranstvo. Prošle godine iz Agencije za zaštitu prirode najavljeno je da će početkom ove godine početi pripremni radovi za taj posao, da će grit biti izvezen, jer nije bilo nikoga u Crnoj Gori ko bi ga preuzeo niti je bilo ni interesovanja da se iskoristi kao podloga za autoput. U međuvremenu je raspisan drugi teneder za odvoz opasnog otpada i remedijaciju kontaminiranog tla ali iz Agencije još nije saopšteno da li je tender uspio i koja je od sedam ponuda najbolja. Prema podacima iz Agencije sada ima 109.000 tona grita i kontaminiranog zemljišta. Međutim, prema informacijama iz tenderske dokumentacije, 141. 648 tona grita nalazi se u vrećama na prvoj liniji mora u Brodogradilištu, a za sanaciju zagađenja u Brodogradilištu biće potrebno blizu 18 miliona eura. To je dio projekta Upravljanje industrijskim otpadom i čišćenje. Prema tom projektu dio otpada biće izvezen, a određene količine tretirane na lokaciji u Brodogradilištu.

Na drugi tender za transport grita pristiglo je sedam ponuda kompanija iz Grčke, Francuske, Turske i Italije, ali, prema našim izvorima, one su u ponudi navele da taj materijal neće skladištiti u svojim državama. Francuska kompanija Valgo, na primjer, navela je da će, ukoliko pobijedi na tenderu, grit transportovati u Španiju od koje je dobila dozvolu za to.

Iz Brodogradilišta Bijela na naše pitanje kada će i gdje biti transportovan grit odgovorili su: „Ništa, nažalost, ne znamo o njegovoj daljoj sudbini, jer nas o tome niko nije zvanično obavijestio”.

Prvim neuspjelim tenderom od februara prošle godine bilo je precizirano da se otpad može eksportovati samo pomorskim putem kao jeftinijim i manje opasnim po okolinu. Potom je, nakon javne rasprave, predloženo da se taj otpad može transportovati i željeznicom, ali i kamionima.

Stručnjaci za saobraćaj protive se eventualnom transportu grita kamionima, ne samo zbog opasnosti po okolinu nego i zbog toga što je za to potrebno 4.240 kamiona nosivosti po 25 tona. To bi, po njihovom mišljenju, opteretilo puteve u Crnoj Gori i ugrozilo saobraćaj.

Pojedini mediji objavili su da bi otpad iz Bijele mogao da završi u Srbiji, na jednom skladištu kod Leskovca. Međutim, prema našim izvorima, u Ministarstvu za zaštitu životne sredine Srbije nisu dali saglasnost za to, a u Srbiji je zabranjen uvoz tog otpada.

Dr Ljubomir Radojičić, viši naučni saradnik Instituta Dr Simo Milošević u Igalu, godinama ukazuje na štetnost prisustva grita na otvorenoj deponiji u Brodogradilištu Bijela.

„To me naročito interesovalo sa apekta zdravstvenog turizma, odnosno Instituta Dr Simo Milošević”, kaže, u razgovoru za Monitor, dr Radojičić.

„Dugogodišnje prisustvo ogromne otvorene deponije pogubno je uticalo na morsku sredinu. Lakše otrovne frakcije antifauling boja kao i ostalih boja raznosio je vjetar i ispirale kiše, tako da su one potpomognute vjetrom i procjednim vodama dospijevale u more. Dalje su ih raznosile morske struje koje imaju pravac kretanja od Bijele ka Igalu tako da su se vjerovatno mogle naći u akvatorijumu ispred Igala”, objašnjava dr Radojičić.

Grit, prema njegovim riječima, sam po sebi nije opasan, ali su najtoksičnije antifauling boje, koje se poslije izvjesnog vremena moraju obnoviti. „Grit se koristi za čišćenje naslaga i ostataka boje sa metalnih površina broda. Skidanje boje godinama je rađeno u Brodogradilištu pjeskarenjem gritom. Antifauling boje su vrlo toksične i sadrže organokalajna jedinjenja, kao arsen i živu koji doprinose velikoj efikasnosti ovog biocida. Zbog izuzetne toksičnosti ovaj biocid na bazi kalaja je zabranjen Rezolucijom iz 2003. godine, a ona se primjenjuje od 2008. godine”, podsjeća dr Radojičić.

Posao remedijacije deponije grita u Bijeloj biće, prema njegovom mišljenju, otežan pošto su godinama na deponiju bacana otpadna mineralna ulja kao i naftni ugljovodonici, što će zahtijevati odvajanje grita na samoj deponiji.

„Laboratorijskim analizama će se utvrditi da jedan dio grita neće biti opasan, pa će se on uz miješanje sa cementnim malterom moći koristiti za zatrpavanje zemljišnih iskopa od uklanjanja kontaminiranog zemljišta. Možda će uklanjanje kontaminiranog zemljišta biti teže od uklanjanja grita, jer se Brodogradilište godinama oslobađalo svog opasnog otpada tako što ga je decenijama zatrpavalo u jame dimenzije 40×40 metara u krugu Brodogradilišta”, kaže dr Radojičić.

Transport tog otpada biće finansiran kreditima Svjetske banke, a investitor tog projekta je Agencija za zaštitu prirode. U Brodogradilištu je inače uveden stečaj prije tri godine.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Pljačka iza koje ostaju goleti umjesto šuma.

Ove nedjelje nastavljen je protest i u Barama Kraljskim koji traje već 14 mjeseci. Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su u julu prošle godine mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova.

Protesti za zaustavljanje gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz. Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare.

Nakon promjene vlasti, mještani su više puta podsjećali na obećanja potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića koje je nakon izbora dao na jednom od njihovih protesta. „ Buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”.  ,,Svaka gradnja mHE  je korupcija sama po sebi”.

Vlast za sada ćuti i ne raskida ugovor.  ,,Privremena zabrana gradnje od juna je još na snazi. Imamo nekih obećanja da je nađeno puno nepravilnosti, ali nema još raskida ugovora. Ne znamo zašto se oklijeva, možda se čeka kraj godine kada je predviđeni rok za završetak radova’’, kaže za Monitor Milovan – Mišo Labović, predsjednik MZ Kraljske Bare.

U međuvremenu je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio da su bivša i sadašnja vlast  kršili prava stanovnika Kraljskih Bara. Vlada Crne Gore i nekadašnje Ministarstvo ekonomije, mještanima Kraljskih Bara povrijedili su pravo na obraćanje i odgovor koje je zagarantovano Ustavom. Tu praksu su nastavili Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvo kapitalnih investcija, zaključio je Ombudsman. Iskazano mišljenje je jasan pokazatelj kako ugrožavanje životne sredine može biti direktno povezano i sa kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao što je to slučaj s mještanima Kraljskih Bara.

Dok  mještani čekaju epilog za ugrožene rijeke, Labović kaže da se koncesionari spremaju u nove pohode. Na teritoriji MZ Kraljske Bare  doznačena je sječa preko 8.000 kubika drveta, u I i II zoni Parka prirode Komovi. ,,Tu je sječeno prije par godina i napravljena je totalna devastacija u prvoj zoni. Dobili smo informacije da će se sada sjeći oko 8.000 kubika, a koncesije su završene 2019. godine i  rekli su nam da se ovdje više neće davati koncesije. Mi smo već najavili proteste”, kaže Labović.

Slika treća. Monitor je u avgustu pisao o tome kako se u mjestu Tešanj, na teritoriji opštine Bijelo Polje, presušilo korito Ćehotine zasipa iskopanim materijalom (zemljom i kamenjem)  i zatrpava.  Izvršni direktor Ekološkog društva Breznica Milorad Mitrović upozorio je da nema uobičajene i zakonom propisane table sa obavještenjem o izvođaču radova. ,,Nemaju table na gradilištu, napravili su divlju deponiju, kamenolom, iskopavaju i melju kamen“, kazao je  Mitrović. „Za sve to mora da postoji dozvola, koncesija, procjena uticaja na životnu sredinu…“

Nakon što je inspekcija izašla na teren, radovi su zaustavljeni. Teška mehanizacija koja je devastirala Ćehotinu krenula je preko granice. ,,Nakon izlaska inspektora na lice mjesta i kontrole u kojoj je konstatovano mnoštvo nepravilnosti i radova bez ikakvih dozvola, izvođač radova koji je pričinio štetu, nesmetano izvozi mašine i opremu za koju se pouzdano ne zna kako je i ušla u Crnu Goru“, izjavio je Mitrović.

Ko zna do kada bi se devastacija Ćehotine nastavila da Mitrović nije alarmirao medije. Ipak, Ćehotina, za koju se planira ekološka i turistička valorizacija, je ovaj put bolje prošla nego  ljeta 2019. kada je ubijena. Tada  je usljed ispuštanja otpadnih voda iz Termoelektrane u Pljevljima u rijeku došlo do opšteg pomora ribe i živog svijeta. Zbog ekološke katastrofe, pokrenut je krivični postupak protiv rukovodioca i zaposlenih u TE Pljevlja, za koje nadležni sumnjaju da su izazvali ekocid. Analize su pokazale da je Ćehotina kilometrima nizvodno mrtva rijeka.

Dan prije zvaničnog slavlja 30. godina ekološke države, ekolozi su za 19. septembar najavili protest na trgu u Podgorici na koji su pozvali sve mještane koji brane šume, rijeke, planine da se pojave. Uz poruku da nemamo šta da  slavimo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

Najviše ga je dojmilo gostoprimstvo Bihoraca, ali je, kako je kazao, bilo i onih koji nijesu bili naklonjeni i koji su njegovo prisustvo i saradnju sa Adrovićem koristili u svrhu političkih nadgornjavanja, izražavajući nadu da će skori početak proizvodnje odbacit sve sumnje u iskrenost i valjanost ovog projekta.

“Mnogi moji prijatelji, privrednici znaju da sam ovdje i prate šta radim. Čekaju da vide kako ću proći, tako da će moj uspjeh biti i uspjeh Bihora i Crne Gore. Moram dobiti ovu bitku da bih se opravdao i ovdje, a i u Turskoj” – rekao je tada Arslan.

Četiri godine kasnije, na dan kada je predsjednik države raspisao za 5. decembar nove redovne  lokalne izbore u Petnjici, postavlja se pitanje gdje je sada Ismail Arslan? Koliko je to para on uložio u fabriku peškira. Lijepo bi bilo pronaći ga i pitati da li i danas misli isto “o liku i djelu ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”.

Iz Demokratske Crne Gore, koja je opoziciona partija u Petnjici gdje dominantno vlada DPS, nisu imali dileme i odmah su saopštili da je riječ samo o praznim predizbornim obećanjima i da je fabrika radila svega tri mjeseca. Ovu fabriku su nazvali “fabrikom familijarnih peškira”

Mehmed Adrović je tada odgovorio da se ne radi ni o kakvoj političkoj prevari i da ovaj pogon ima perspektivu.

On je potvrdio da je kompanija Euro Bor dio kreditnih sredstva za pokretanje proizvodnje dobila od Investiciono razvojnog fonda.

Adrović je izjavio i da političke partije, poput Demokratske Crne Gore, ne treba da zanima šta on radi sa svojim privatnim biznisom.

“Šta ima da zanima Demokrate i njima slične, šta ja radim sa svojim biznisom. To je moja privatna stvar. Neka oni gledaju svoja posla. Ne želim da polemišem s njima. Šta je njih briga šta se radi s fabrikom na Boru. Ja sam tu uložio svoj kapital, a ne oni. To što sam ja predsjednik Skupštine u Petnjici i što pripadam DPS-u nema nikakve veze sa fabrikom” – tvrdio je Adrović.

Mehmed Adrović je od ranije bio u biznisu. Najprije se bavio prevozom putnika prema Luksemburgu, da bi zatim sa luksemburgškim državljaninom Simonom Bernardom formirao mješovitu firmu “Simon vojaž”.

U početku du držali međunarodnu liniju Podgorica – Luksemburg. Onda su se pojavili na licitaciji tadašnjeg Jugoprevoza, nasljednika bivšeg Ivangradprevoza, koji je 2004. godine zapao u probleme i stečaj.

Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru Crne Gore, pa i šire, tada je prešlo u njihovo vlasništvo za male pare i promijenilo ime u “Simon vojaž”. Poslovali su neko vrijeme dobro. Uvezli autobuse iz Liksemburga, pojačavši vozni park. Zapošljavali oko stotinu radnika. Uglavnom je to bila poslovna filijala DPS-a.

Onda su nekoliko godina unazad počeli ozbiljni problem, koji su prošle godine kulminirali generalnim štrajkom radnika, kojima nijesu bile isplaćene plate za dvije godine, kao i ništa od drugih potraživanja.

Haotično stanje u autobuskom saobraćaju na ulicama Berana trebalo je da prekine uvođenje stečaja, u aprilu ove godine. Ipak su neki prevoznici bojkotovali autobusku stanicu, zbog dugovanja koja su datirala iz vremena prije uvođenja stečaja.

U međuvremenu je objelodanjeno da je partner iz Luksemburga, Simon Bernard, preko svog advokata podnio krivičnu prijavu protiv Mehmeda Adrovića zbog više krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala, kao i falsifikovanja i zloupotrebe njegovog potpisa. Predmet je neko vrijeme bio u Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, a onda ga je preuzelo Specijalno državno tužilaštvo.

Fabrika peškira u selu Bor ne radi odavno. Potvrdila se priča radnika da je Mehmed ovu fabriku gradio parama iz “Simon vojaža”. Zašto i kako bi inače ušla u stečajnu masu? Negdje se moglo načuti kako se i Arslani u nekom društvu požalio da je prevaren, ali se nikada više nije pojavio u Petnjici.

Gume, kočnice, peškiri, dizalice. Tako bi se moglo licitirati na prvoj prodaji sa početnom cijenom od dva miliona i trista hiljada eura.

Šta se sve radilo sa Simon vojažom, fabrikom peškira Euro Bor, i svim drugim poslovima “ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”, otkriti može samo dobra istraga. Ali SDT ćuti i u ovom, kao i mnogim drugim predmetima.

                                              Tufik Softić

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

“Sportska hala  i turističko-smještajni objekat Dom mladih su  u vlasništvu Uprave za imovinu, odnosno države. Dva otvorena košarkaška igrališta sa tribinama, teniska igrališta i fudbalski teren su u vlasništvu hotela „Bjanka“. Tu su još i fudbalski teren FK Gorštaka i teren sa vještačkom travom. Svi ti subjekti treba da  sarađuju u organizaciji  organizacija prestižne ponude sportskog turizma koju naš grad ima”,  kažu u Opštini.

Nadaju se da će država, kako kažu, “posvetiti dužnu pažnju objektima u Sportskoj zoni””. Očekuju d aće oba  objekta biti  spremna da dočekaju sljedeće godine učesnike Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI), čiji je Kolašin domaćin.

Milatović je to i  obećao. Stavljanje u punu funkciju sportske hale i Doma mladih trbalo bi da se omogući kapitalnim budžetom za narednu godinu, najavljeno je iz resora na čijem je čelu.   Ocijenili su i da je “Dom mladih i gorući problem”.

“Sportska dvorana je nedavno rekonstruisana, ali se fasada nalazi u zapuštenom stanju, Neophodna su dalja investiciona ulaganja kako bi se omogućila adekvatna upotreba ovog objekta i iskoristili svi prostorni kapaciteti istog, saopšteno je iz Ministarstva za ekonomski razvoj. Dom mladih je gorući problem koji osim rekonstrukcije i investicionih ulaganja zahtijeva neophodna rješavanja pravnog statusa ovog objekta”, saopšteno je iz Ministarstva ekonomskog razvoja nakon Milatovićeve posjete Kolašinu.

Najvljeno je da će biti iniciran “postupak ispitivanja i utvrđivanja svih činjenica u vezi sa pravnim statusom Doma mladih koji je u državnom vlasništvu”.  Utvrdiće se i, kako je najavio ministar, i  vrijednosti radova na održavanju i rekonstrukciji.

“Sve to sa  ciljem da se kapitalnim budžetom za 2022. godinu opredijele sredstva za adaptaciju i stavljanje u funkciju tog  objekta. Ovim se značajno može unaprijediti sportska ponuda grada. Takođe, i doprinijeti da zajedno sa opremanjem Sportske zone Kolašin postane adresa za pripreme sportista, kako na individualnom tako i na klupskom i reprezentativnom nivou”, rekao je on.

Dosadašnje upravljanje objektima u sportskoj zoni okarakterisano je kao “dugogodišnja nebriga prethodne vlasti”.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo