Povežite se sa nama

OKO NAS

NOVA KULTURNA VRIJEDNOST ULCINJA: Kručanski mozaik

Objavljeno prije

na

Stručnjaci Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore, uz pomoć i podršku zaposlenih u Muzeju Ulcinja, imali su zadovoljstvo proteklih sedmica da pripreme za prezentaciju tzv. kručanski mozaik. Riječ je o kulturnom dobru koje je otkriveno 1984. godine u pitomom selu Kruče, na pola puta između Ulcinja i Bara, u jednoj vili rustiki (villa rustica).

Iako je po sačuvanim dimenzijama nevelik (oko tri metra kvadratna, ili 13 puta manji nego što mu je bila stvarna površina), nesumnjivo se radi o neprocjenjivo vrijednom kulturnom dobru.

Tako će, nakon gotovo 35 godina čamljenja u depoima gradskog muzeja, javnost najzad biti u prilici da vidi vizantijske civilizacijske domete na prostoru Crne Gore.

Na ovaj način Ulcinj će biti na mapi gradova kao što su Risan, Bar ili Petrovac koji takođe posjeduju slične mozaike.

,,Čuveni istoričar i arheolog, jedan od najboljih poznavalaca prošlosti Ulcinja, pokojni dr Pavle Mijović je, proučavajući ovu vilu rustiku, utvrdio da je ona ‘dominirala sedlastim rtom, sa tri strane spuštenih prema dvjema uvalama zaliva Kruče’. Zaliv je moreplovcima bio poznat kao najpogodniji za sklanjanje brodova u slučaju nevremena”, kaže dugogodišnji direktor Centra za kulturu u Ulcinju Aleksandar Janinović.

Za ostrvce koje se naziva Stari Ulcinj, u Kručama, Mijović je procijenio da je bilo rano nastanjeno. Bogati ulcinjski plemići gradili su svoje ljetnjikovce na ovom području na obali mora koje je, zbog obilja mediteranskog rastinja i izvora vode, izuzetno blagotvorno po ljudski organizam. U Kručama, kako tada tako i dan-danas, ima velikih i divno obrađenih maslinjaka i vinograda. Ulje i vino čuvalo se u amforama.

,,Kad se ovome doda da je zaliv Kruče bio vrlo pogodan za ribolov, a padine rta dobrim dijelom kultivirane, ovo lijepo mjesto moglo je biti pogodan prostor za vilu nekog ‚olcinijumskog’ latifundiste. Njen vlasnik je bez sumnje bio član gradskog savjeta Olcinijuma, dok nije ukinut 545. godine”, zapisao je akademik Mijović.

On je naveo da je prostorija sa mozaikom imala oko sedam metara dužine i da je u širinu išla oko pet metara. Uz ivice zidova nalazio se pojas sa bijelim tesalama nešto širim od pola metra. Bile su u raznim bojama, izgrađene od lokalnog kamena. Određujući po ostacima dekoracije utvrđeno je da je centralni pravougaoni prostor bio širok oko jedan metar, a dug, možda 1,5 metara. U njemu je mogla biti prikazana kakva simbolička ili naturalistička (sa divljim zvijerima) scena ili kompozicija. ,,Riječ je, dakle, o jednoj kompoziciji profane provincijske umjetnosti, sa dekorativnim i likovnim sadržajem, poslije Risna jedinstvene na prostoru Crne Gore i susjednih oblasti”, pojasnio je pok. Mijović.

Kako je u jugozapadnom dijelu ove građevine pronađeno nekoliko komada novca Anastasija (491-518), Justina I (518-527) i Justinijana (527-565), istraživači su uvjereni da je ova vila izgrađena sredinom šestog vijeka, odnosno u kasnoj antici, u periodu kada je Ulcinj doživljavao svoju obnovu.

,,Vila je naglo nestala, moglo bi biti od zemljotresa ili nenadnog pustošenja. Kakva god da joj je sudbina bila, ovaj izvanredni ansambal podne umjetnosti iz justinijanske epohe ostaće samo fragment za nauku i kulturu, po kojem se neće moći utvrditi likovna i ikonološka vrijednost spomenika”, zaključio je Mijović.

U svakom slučaju, poslije ilirskog bedema u Starom gradu i nalazišta u Šasu (Svaču), ona predstavlja do sada najvrjedniji otkopani kompleks na području Ulcinja. Konzerviranje ovog nalazišta moglo bi Kruče da upiše na mapu važnih arheoloških i turističkih lokaliteta, a ne samo da bude kulturno dobro 3. kategorije. Ili još gore, ono što je već četiri decenije – vikendaško naselje. Naime, preko 90 odsto kuća i stanova za odmor i rekreaciju (ili oko 700 objekata) pripadaju tzv. vikendašima, odnosno stranim državljanima. U svojim kućama oni borave samo tokom ljeta; ostalih devet mjeseci u tim objektima praktično nema nikoga. Kruče od septembra do juna liče na „naselje duhova”.

A nedavno je Ministarstvo kulture Crne Gore poslalo zahtjev za upis Starog grada u Ulcinju na listu prirodnih i kulturnih dobara, kazala je šefica Crnogorske nacionalne komisije za UNESCO Milica Nikolić.

Ona je istakla da tek sada predstoji veliki rad. ,,Moraju da budu riješeni problemi koji su ranije bili vidljivi i na koje je ukazao UNESCO”, pojasnila je Nikolićeva.

Prije no što bi Stari grad mogao da bude nominovan, mora da prođe godina. Moraju da se izvše procjene i uvidi.

,,Prvi put se Stari grad sad našao na listi prirodnih i kulturnih dobara kao samostalna nominacija. Kad to bude potvrđeno na Komitetu ove godine, onda se kreće u proceduru izrade nominalnih dosijea”, dodala je Nikolićeva.

Podsjetimo se da je sredinom prošle godine propala inicijativa da se Stari grad uvrsti na listu UNESCO-a, kao dio sistema venecijanskih odbrambenih utvrđenja između 15. i 17. vijeka.

Ulcinj je tada takođe nominovala Vlada Crne Gore, ali ovaj grad nije, kako je izjavio glavni koordinator tog zajedničkog projekta Italije, Crne Gore i Hrvatske Miljenko Domijan, prošao ocjene evaluatora. ,,Dovoljno je reći da su u Ulcinju na mletačkoj utvrdi podigli hotel!”, rekao je Domijan.

U međuvremenu je nastavljen proces destrukcije, pa je malo šanse da će i ovog puta ulcinjski Stari grad uspjeti da bude na svjetskoj listi spomeničke baštine, gdje je ovom gradu, osnovanom u 5. stoljeću prije nove ere, svakako mjesto.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo