Povežite se sa nama

PARALELE

Crnogorska kulturna istorija i brendiranje kulture

Objavljeno prije

na

Brendiranje države, nacionalne kulture i kulturne istorije postala je izuzetna praksa u epohi brisanja kulturnih granica. Uprošćeno – Star bucks i McDonalds s fudbalskim dresovima Mesija i Kristijana Ronalda u sredinama koje nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa zemljama nastanka ovih planetarnih simbola, smanjile su kulturne razlike na planeti, ali se kao odgovor na takve pojave javila potreba da se povede računa i o nečemu što je starije i važnije za neku zajednicu od kafe, burgera ili fudbalske lopte. U tim (upotrijebiću poznati Štiglicov naslov) protivrječnostima globalizacije postalo se svjesno značaja koje kultura i identitet nose sa sobom jer su se nekad „sebično čuvane” nacionalne tradicije počele približavati posredstvom masovne kulture i konzumerističke filozofije. Francuz i Kinez iz nekog urbanog centra, koji se danas po načinu života ne mogu razlikovati, prije samo nekoliko decenija djelovali su udaljeno koliko sad djeluje razlika između Engleza i ISIL-ovca. Ali i Francuz i Kinez svjesni su svoje tradicije i kulturne istorije u onoj mjeri koja je dovoljna da im saobrazi i potkrijepi njihov nacionalni ośećaj i pripadnost tim kulturama. Francuski istoričar Pjer Nora još se 80-ih godina prošloga vijeka u svojoj knjizi Mjesta śećanja, nauka i svijest o nasljeđu bavio „mjestima”, materijalnim ili ne, na kojima se kristalisalo śećanje nacije. Analizirao je memorijale, muzeje, simbole i njihov razvoj koji su „kostur na kom je Francuska izgradila svest o sebi”. Za sve te francuske simbole, poput Bastilje, Trijumfalne kapije, znamo i mi, nefrancuzi. Upravo jer je Francuska od svoje kulturne istorije napravila brend.

U svemu tome naravno postavljamo suštinsko pitanje – đe su u svim tim procesima Crna Gora i njena prošlost? Usljed specifičnih političko-društvenih prilika u XIX i XX vijeku, Crnogorci nijesu bili u prilici da teorijski pristupaju pitanjima nacionalne kulture. Gubitak nezavisnosti 1918. godine, konstantna kulturna hegemonija snažnijih suśeda i nepostojanje nacionalnih institucija koje bi školovale kadar sposoban da teoretiše o problemima identiteta olakšali su svojatanje crnogorske kulturne baštine. O zasebnoj crnogorskoj kulturi u dugom trajanju i crnogorskoj kulturnoj istoriji više se počelo govoriti 60-ih godina XX vijeka kad se stiču uslovi za institucionalnu izgradnju. Sve to uticalo je i na samu nesvjesnost prema svojemu kulturnome nasljeđu. Prije svega Crna Gora nema sintezu istorije crnogorske kulture. U našim udžbenicima istorije nije poklonjena velika pažnja kulturnoj istoriji, mlađi naraštaji nemaju saznanja npr. o crnogorskome baroku, a da ne govorimo o starijim kulturnim periodima. Problem predstavlja i činjenica da bi se u današnjoj društvenoj situaciji u Crnoj Gori svaki vid pokušaja nacionalne kohezije olako karakterisao kao „nacionalizam”. Suštinski, Crna Gora je u jednoj vrsti pat pozicije koja joj ne dozvoljava da u potpunosti afirmiše svoje nasljeđe. Zato je brendiranje kulturne istorije jedno od rješenja za navedene probleme. Brendiranje kulturne istorije Crnoj Gori važno je zbog dva ključna faktora: 1. Domaćeg – stvaranje brenda od crnogorske kulturne istorije (shvaćene u nadetničkoj ravni) umnogome bi omogućilo unutrašnju društvenu koheziju. Svjesnost o sopstvenome nasljeđu pomaže poistvojećivanju društva s državom, dok promocija nekih vrhunskih dometa kulture podiže nivo nacionalnoga ponosa. Što je kulturna istorija za kolektivnu svijest zajednice do niz simbola koji svjedoče o zajedničkoj prošlosti. 2. Stranog – kao zemlja koja „živi” od turizma, Crna Gora zavisi od ponude. Kulturna istorija je nešto što turističku ponudu najviše impregnira. Pitanje je na koji način od crnogorskoga nasljeđa napraviti brend, kako bi se nadišli trenutni limiti dostignuti muzejskom ponudom Kotora i Cetinja. Zapravo, što je to što bi crnogorsku kulturu učinilo prepoznatljivom za strance? Ono što je potrebno za brendiranje kulture jesu dobre ideje i prije svega inteligentan ministar kulture.

Boba BATRIĆEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Revolveri u naoružanju crnogorske vojske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je bajonet itekako bio popularan početkom XX vijeka u vježbama za blisku borbu, crnogorski vojnici nijesu voljeli da se puno oslanjaju na njega jer im je smetao pri ciljanju. Zbog toga je u vojnim krugovima crnogorske vojske odlučeno da je za blisku borbu najbolje koristiti revolver. Time se računalo da jedan dobar strijelac može da savlada pet do sedam neprijatelja u borbi prsa u prsa. Mnogi izvještaji, naročito oni iz Drugoga balkanskoga rata kazuju nam da su Crnogorci upravo zbog toga bili izuzetno opasni u jurišima kad se približe neprijatelju, što su dobro ośetili bugarski vojnici. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Njegoš na ratištu devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

O upotrebi velikog pjesnika u različite svrhe do sada je puno napisano. No, posebno zanimljivom čini se njegova epizoda u toku „rata za mir”. Slijepo slijedeći instrukcije Slobodana Miloševića, crnogorska vlast uzela je aktivnog učešća u raspadu Jugoslavije. Ljeta 1991. godine sprovedena je mobilizacija rezervnoga sastava JNA u Crnoj Gori, koja je septembra mjeseca raspoređena po istočnoj Hercegovini i okolini Dubrovnika. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Crnogorski internirci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je crnogorskoj javnosti prezentovana veoma zanimljiva knjiga istoričara Vukote Vukotića. Radi se o zborniku dokumenata Internacija stanovništva Crne Gore 1916 – 1918 u izdanju Državnoga arhiva Crne Gore koji predstavlja plod njegova višegodišnjeg studioznog i metodičnog istraživanja crnogorske ratne građe pohranjene u crnogorskoj riznici pamćenja. U njoj nalazimo pokušaj da se potomcima crnogorskih stradalnika, ali i čitavoj crnogorskoj javnosti prezentuju imena crnogorskih interniraca i okolnosti u kojima su proživljavali trenutke svoje povijesne drame. Spiskovi su sortirani prema izvještajima i heurističkoj bazi koja je ostala iza djelovanja Crnogorskoga Crvenoga krsta u Neiju, u Francuskoj, a koji je bio jedna od najznačajnijh naših institucija humanosti u toku Prvoga svjetskoga rata. Vukotić nastoji doći do konkretnih imena osoba koje su nasilno odvedene iz svoje domovine i rasute po tamnicama austrougarskoga okupatora. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo