Povežite se sa nama

PARALELE

Simboli nacija

Objavljeno prije

na

Američki slavista Endru B. Vahtel zapazio je da većina istočnoevropskih nacija u traganju za svojim identitetom u njegovoj samopotvrdi ima nacionalnu književnost i nacionalnog pjesnika, prateći metod koji je u XIX vijeku uspostavio Herder. Mađari tako imaju Šandora Petefija, Poljaci Adama Mickijeviča, Rusi Aleksandra Puškina. Kad su Južni Sloveni u pitanju slična je situacija – Franc Prešeren kod Slovenaca, Ivan Mažuranić kod Hrvata, Petar II Petrović kod Crnogoraca, stvarali su književne spomenike koji su pomogli proces samoidentifikacije. Njihova najveća snaga ležala je u sposobnosti da izraze kolektivni identitet. Situaciju kod balkanskih Slovena komplikuje slučaj u kome se Mažuranić ne smatra samo hrvatskim pjesnikom, no i ilirskim i proto – jugoslovenskim, a istorija je potvrdila da je Njegoš nacionalni pjesnik i kod Srba, i kod Jugoslovena i kod Crnogoraca. (Vahtel, 2004, 132)

Uzrok tome treba tražiti u političkim procesima na Balkanu od sredine XIX vijeka na ovamo, procesima nacionalnoga oslobeđenja, potom ujedinjenja, pa razjedinjenja, ponovnog ujedinjenja i ponovnog razjedinjenja Južnih Slovena. Crna Gora, koja je u početku tih kretanja dala Njegoša i imala faktičku nezavisnost, bila je jedna od najvažnijih kopči južnoslovenske inkluzije. Začeci proto – jugoslovenskog nacionalizma iz sredine XIX vijeka razlikovali su se od viđenja jugoslovenstva na kraju XIX vijeka. Od ideje koja nije priznavala vjerske i kulturne razlike i koja je naciji pristupala kolektivistički – ističući zajedništvo (čak i s Bugarima) ona će se pretvoriti u jednu vrstu kohezije opterećene frojdovskim „narcizmom” malih razlika. U velikom identitetu pokazaće se više manjih identiteta – hrvatski, slovenački, bošnjački, makedonski, srpski i crnogorski, koji je opet specifičan zbog svog „srpskog” ideološkog predznaka u tome periodu, zbog programskih načela crnogorske političke elite koja je nastojala ovladati „srpstvom” i potom preuzeti ulogu južnoslovenskog Pijemonta. Zato je upotreba Njegoša najinteresantnija u Crnoj Gori, budući da se u njoj prepliću tri identiteta – crnogorstvo, srpstvo i jugoslovenstvo.

U kontinualnom sagledavanju srpske i jugoslovenske prošlosti crnogorska teritorija dopunjavala je „rupe” koje su nastajale usljed diskontinuiteta. Njen prostor od sredine XIX vijeka postaje interesantan svim sukcesivnim programima na Balkanu, a uz Crnu Goru redovno je išao i Njegoš kao jedna od njenih personifikacija – onaj ko je pośedovao Njegoša pośedovao je Crnu Goru. Sličnu sudbinu crnogorskoga velikana nalazimo u našem bliskom okruženju. Studija istaknute bugarske intelektualke Marije Todorove Bones of contention: the living archive of Vasil Levski and the making Bulagria's national hero bavi se posthumnom sudbinom bugarskoga nacionalnog heroja i jednoga od simbola bugarske nacije – Vasila Levskoga. Između Njegoša i Levskoga postoje brojne paralele – obojica su igrali izuzetnu antiosmansku ulogu i promovisali nacionalno oslobođenje, obojica su umrli prije četrdesete godine, Levski je jedan dio života proveo kao svešteno lice, ali je crkvu napuštio i nije živio monaški; obojica su proglašavani za svečeve, kosti obje ove ličnosti više su nego obični posmrtni ostaci, ali što je najvažnije – nakon smrti Vasil Levski postaje bitan gotovo svim kasnijim bugarskim vlastima. Kako uočava Todorova, on je postao jedina ujedinjujuća i nesporna figura koju je prihvatio čitav niz međusobno neusaglašenih stranaka, institucija, pokreta i ideologija. Bio je evociran kao krajnji autoritet i nalazio se na svakom katarištu: vjernika i ateista, republikanaca i monarhista, konzervativaca i radikala. Levski je za Bugare odigrao ulogu metaforičkog „ljepila” koji je u simboličkoj ravni kohezirao naciju.

I ono što posebno povezuje Njegoša i Levskoga jeste činjenica da za obojicu postoji praksa koju je uočila Todorova na primjeru svog junaka: „neuobičajena koncentracija konkurentnih i osporavajućih diskursa i aproprijacija za istu figuru”. Jednostavno, toliko su bili bitni za izgradnju vlastitih nacija da je njihov post mortem „život” morao biti politički instrumentalizovan.

Boban BATRIĆEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Revolveri u naoružanju crnogorske vojske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je bajonet itekako bio popularan početkom XX vijeka u vježbama za blisku borbu, crnogorski vojnici nijesu voljeli da se puno oslanjaju na njega jer im je smetao pri ciljanju. Zbog toga je u vojnim krugovima crnogorske vojske odlučeno da je za blisku borbu najbolje koristiti revolver. Time se računalo da jedan dobar strijelac može da savlada pet do sedam neprijatelja u borbi prsa u prsa. Mnogi izvještaji, naročito oni iz Drugoga balkanskoga rata kazuju nam da su Crnogorci upravo zbog toga bili izuzetno opasni u jurišima kad se približe neprijatelju, što su dobro ośetili bugarski vojnici. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Njegoš na ratištu devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

O upotrebi velikog pjesnika u različite svrhe do sada je puno napisano. No, posebno zanimljivom čini se njegova epizoda u toku „rata za mir”. Slijepo slijedeći instrukcije Slobodana Miloševića, crnogorska vlast uzela je aktivnog učešća u raspadu Jugoslavije. Ljeta 1991. godine sprovedena je mobilizacija rezervnoga sastava JNA u Crnoj Gori, koja je septembra mjeseca raspoređena po istočnoj Hercegovini i okolini Dubrovnika. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Crnogorski internirci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je crnogorskoj javnosti prezentovana veoma zanimljiva knjiga istoričara Vukote Vukotića. Radi se o zborniku dokumenata Internacija stanovništva Crne Gore 1916 – 1918 u izdanju Državnoga arhiva Crne Gore koji predstavlja plod njegova višegodišnjeg studioznog i metodičnog istraživanja crnogorske ratne građe pohranjene u crnogorskoj riznici pamćenja. U njoj nalazimo pokušaj da se potomcima crnogorskih stradalnika, ali i čitavoj crnogorskoj javnosti prezentuju imena crnogorskih interniraca i okolnosti u kojima su proživljavali trenutke svoje povijesne drame. Spiskovi su sortirani prema izvještajima i heurističkoj bazi koja je ostala iza djelovanja Crnogorskoga Crvenoga krsta u Neiju, u Francuskoj, a koji je bio jedna od najznačajnijh naših institucija humanosti u toku Prvoga svjetskoga rata. Vukotić nastoji doći do konkretnih imena osoba koje su nasilno odvedene iz svoje domovine i rasute po tamnicama austrougarskoga okupatora. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo