Povežite se sa nama

PARALELE

Pocijepano društvo

Objavljeno prije

na

Posljednjih godina slika crnogorskog društva i iznutra i izvan izgleda podijeljeno. U obilju tekstova, analiza, komentara, govora o pocijepanosti društva stvorila su se tri dominantna narativa. Jedan je procrnogorski (koji je većim dijelom na liniji akutelne vlasti) koji za podijeljenost uglavnom krivi SPC i partije i institucije bliske njoj. Drugi je prosrpski koji naglašava podijeljenost „pravosljavlja” optužujući Crnogorce da su razbili i pokidali veze sa svojim srpskim korijenima. Treći narativ koji zastupa „građanska opozicija”, jedan dio NVO sektora i medija, za podijeljenost uglavnom krivi vlast. Pošto ova „treća” opcija sebi namiče oreol najkvalitetnije alternative valjalo bi se osvrnuti na njihove argumente i njihov narativ.

Podijeljenost Crne Gore oni situiraju u 1989. godinu i dolazak ove vlasti. Ipak, istorija je drugačija. Zapravo, ovo društvo ima veoma bogatu istoriju podijeljenosti. Prije 1989. godine dijelili smo se na savjesne građane i diverzante, na radnike i neradnike, 1948. godine na one za Tita i Staljina, u Drugome svjetskome ratu na partizane i četnike, prije toga na bjelaše i zelenaše, prije njih na one za Nikolu i protiv Nikole, na klubaše i pravaše.

Ako zađemo dublje izviru samo podjele: podjele na plemena, podjele na hrišćane, muslimane i katolike, na guvernadure i vladike, na proaustijske, proosmanske, proruske i promletačke struje, pa sve tako do Đurđa i Skenderbega Crnojevića. Po ovakvim istorijskim podjelama Crna Gora nije unikat, ovo je istorijska datost svake zemlje, s tim što su velike nacije uspjele da pronađu modalitete da od svih tih podijeljenosti naprave nacionalni identitet. Mi nijesmo i siguran sam da u narednih nekoliko decenija nećemo. Jedan od pogrešnih puteva leži upravo u zamagljivanju svih ovih istorijskih konstanti podjela i demagoškom isticanju da su podjele u Crnoj Gori stigle 1989. godine. Mnogi gube iz vida da je od tada do danas proteklo 29 godina i da je već stasalo preko petnaest generacija starijih od četrnaest godina. Ta okosnica Crne Gore u bliskoj budućnosti nažalost još nije ośetila što znači živjeti u državi koja je smijenila vlast. Pošto se uglavnom radi o mlađim ljudima koji će nositi Crnu Goru, veoma je bitno upućivati ih na kompleksnost unutardruštvenih odnosa u Crnoj Gori i njihovu genezu. Fiksacija na aktuelnu vlast ima izuzetnu nus pojavu – izjednačavaju se Crna Gora i DPS. I onda crnogorska prošlost postaje „milogorska”, crnogorski građani „Montenegrini”, ljudi koji misle izvan tih šema postaju „dvorski intelektualci”. A DPS nije Crna Gora, niti je DPS okulus kroz koji treba posmatrati našu prošlost.

Ukoliko to dozvolimo, zajahaće nas demamgogija. Neznalice i niski profesionalni standardi preko noći mogu postati bitni faktori, samo zahvaljujući tome što su „protiv vlasti”. Naše društvo je u toku svojeg trajanja u posljednjih nekoliko vjekova prošlo različite faze i zato je ova podijeljenost ovđe toliko ukorijenjena. Ona je i mentalitetski žig, plod je geografije i klime više no ijedne nacionalne ili političke stratifikacije. Ali kad već imamo državu, red je u njoj napraviti komotan ambijent za sve. Lično ga ne vidim u forsiranju tobožnjeg „građanskog” koje isključuje svaki vid debate o nacionalnom. Pa i komunusti kojima je internacionalizam bio raison d'être posvećivali su veliku pažnju nacionalnom pitanju.

Nije zdravo preskakati goruće teme iz „podruma” i „potkrovlja” društvenih prepirki i govoriti kako kad pođe ova vlast neće biti podjela. Ne može se kleti u pobjede bez podjela, a onda u propagandi forsirati staljinistička matrica „na ljude i kriminalce”, 2Miloša i Amru”, „poštene i lopove”. Još se Hana Arent davno zapitala: „ima li, demagoški govoreći, boljeg načina da se izbjegne diskusija nego da se neki argument potpuno istrgne iz sadašnjice i da se kaže da će budućnost otkriti njegovu ispravnost?”.

A diskusija o podjelama ukorijena je ovđe od nastanka onoga što zovemo Crna Gora.

Boban BATRIĆEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EPIDEMIJE KOJE SU NAS POHODILE: Zaraze su odnosile živote kao ratovi  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se Covid-19 širi regionom i svijetom, šire se i teorije zavjera o tome ko je odgovoran za njegovu pojavu i u čijoj laboratoriji je napravljen virus, praveći se kao nikada ranije nije bilo epidemije u ljudskoj povijesti. A bilo je. Strašnih

 

Mnogim starijima je ostala u sjećanju epidemija velikih boginja 1972. godine u Jugoslaviji, koju je donio kosovski hodočasnik na povratku iz svetih šiitskih mjesta u južnom Iraku krajem februara te godine. Preko njega se direktno zarazilo 38 ljudi koji su dalje prenosili tu opaku zarazu, uključujući doktore i medicinske sestre – njih 184 se zarazilo dok ih je 40 umrlo. Sreća je što je za tu bolest, za koju se vjerovalo da je iskorijenjena u Evropi i Sjevernoj Americi, postojala vakcina. Tadašnja Jugoslavija je u proljeće pretvorena u logor gdje su cijepljene široke narodne mase, dok su mjesta koja su proglašena karantinima i žarištima bila izolirana od strane vojske i policije.

Sa dijagnosticiranjem velikih boginja se kasnilo čitave dvije sedmice zbog niza propusta zdravstvenih vlasti. Briga za predstojeću turističku sezonu na hrvatskom i crnogorskom primorju kao i osjetljivost „kosovskog pitanja“, odakle je i krenula zaraza, učinila je da komunističke vlasti tek 25. marta proglase epidemiju i preduzmu rigorozne mjere na njenom suzbijanju. Jugoslavija je zatražila i stručnu pomoć od zapadnih zemalja koje su vrlo brzo pozitivno odgovorile i poslale svoje timove i vakcine. Već krajem aprila je epidemija suzbijena a zvanični zabrani su dignuti početkom maja.

Mnogo teža i smrtonosnija, epidemija tifusa je pogodila Srbiju i Kosovo (tada većinski u sastavu Srbije) na početku Prvog svjetskog rata. Zarazu je donio austro-ugarski agresor čija vojska je tokom i nakon Kolubarske i Suvoborske bitke (16. novembar – 15. decembar 1914. god.) već bila ozbiljno inficirana i bolesna. Oslobađanje tada okupiranog Valjeva je išlo brže nego se i mislilo jer je tifus pokosio ogroman broj neprijateljskih vojnika. Tako srpska vojska pri ulasku u grad samo u jednoj školi, izgrađenoj pred rat i kasnije pretvorenoj u austrijski vojni dispanzer, nalazi ravno 150 umrlih neprijateljskih vojnika. Ukupno je oko 2000 autrijskih vojnika nađeno mrtvo a još 3000 je bilo bolesno. Srpske vojne vlasti u početnom nesnalaženju i nepoznavanju pjegavog tifusa (lat. Typhus exanthematicus) bolesne stavljaju sa ostalih 40 hiljada zarobljenih vojnika koje zatim raspoređuju po čitavoj Srbiji na prisilni rad time proširivši zarazu do neslućenih razmjera.

Pjegavi tifus se prenosio vaškama kojima su pogodovali rat i migracije izbjeglica, vojske i ratnih zarobljenika u nehigijenskim uslovima. Bolest je bila veoma infektivna i praćena dugotrajnom visokom temperaturom, glavoboljom, osipom i poremećajem stanja svijesti. Smrtnost je varirala od 20 do 60 odsto, nekada i više.

Žarište je u početku bio grad Valjevo sa okolinom koji je već u drugoj polovini decembra imao 7 hiljada bolesnih, a širenju zaraze doprinio je i talas izbjeglica iz Mačve i Podrinja, koji su stigli u polurazrušeni grad u kom su još držani zaraženi ratni zarobljenici. Epidemija će dostići vrhunac u februaru i početkom marta 1915. kada je dnevno umiralo do 100 civila i vojnika u gradu. Od 26 ljekara, koji su bili zaduženi za njegu pacijenata, svega njih 5 je preživjelo epidemiju. Čitavo Valjevo je pretvoreno u veliku bolnicu. Gradske vlasti su zabranile zvonjavu crkvenih zvona prilikom sprovoda jer bi se zvona u suprotnom oglašavala bukvalno bez prestanka.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

DRUGI O NAMA: Crna Gora u istoriji, politici i ratu -1918.

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aleksander  Divajn engleski  publicisti širokog obrazovanja, osnivač i ktitor škola u ruralnoj Engleskoj, aktivista Crvenog krsta za vrijeme Veljeg rata   poznat u Engleskoj, ali vrlo malo kod nas, po nesebičnom zalaganje za dobrobit Crne Gore u svim njenim nevoljama od Balkanskih ratova do iza Prvog svjetskog rata kada je nestala sa političke mape Evrope. Bio je , fasciniran crnogorskim karakterom i pojavom Crnogorsku hrabrost je poređivao sa onom iz Homerovih epskih spisa

 

Aleksander Divajn (Alexander Devine1865-1930) je bio engleski publicista, promoter širokog narodnog obrazovanja, osnivač i ktitor škola u ruralnoj Engleskoj i aktivista Crvenog krsta za vrijeme Veljeg rata (1914-1918). Ono po čemu je još bio poznat u Engleskoj, ali vrlo malo kod nas, je njegovo nesebično zalaganje za dobrobit Crne Gore u svim njenim nevoljama koje su je zatekle od Balkanskih ratova do iza Prvog svjetskog rata kada je nestala sa političke mape Evrope. Kao dopisnik Dejli Kronikl (Daily Chronicle) izvještavao je o Prvom balkanskom ratu u kome je Crna Gora dobila znatna teritorijalna proširenja ali i ostala bez žarko željenog i krvlju skupo plaćenog Skadra, kako je naveo.

Njegova “Crna Gora u istoriji, politici i ratu” objavljena 1918. dok je jos trajao Prvi svjetski rat i austrijska okupaciona uprava na Cetinju, je krajem prošle godine doživjela novo izdanje u Americi na engleskom jeziku. Knjiga se u prvom dijelu bavi kratkom istorijom Crne Gore koju je Divajn prikupio od raznih izvora sa materijalom koji je javnosti većim dijelom poznat. Najviše pažnje se poklanja dinastiji Petrovića, stalnoj borbi protiv najezde Turaka i odnosima sa “nepouzdanim zaštitnicima kao što su Venecija, Austrija i Rusija”.

Kako je osobno upoznao Crnogorce izvještavajući o Prvom balkanskom ratu Divajn je bio, može se slobodno reći, fasciniran crnogorskim karakterom i pojavom. Crnogorce je opisao kao “rođene ratnike i ujedno aristokrate…kojima je rat predstavljao glavni posao”. Crnogorska hrabrost je poređena sa onom iz Homerovih epskih spisa, dok je svaka smrt osim one u borbi smatrana nečasnom. Navodi da je najveća želja odraslih pri krštenju muške djece bila “da ne umre u krevetu od starosti”. Crnogorski maniri su bili “izuzetno zabavni i jako šarmantni” mnogim engleskim putopiscima kojima je crnogorska taština i želja za pokazivanjem bila opravdana načinom života i neprijateljskim okruženjem.

Crnogorci, kada ne ratuju, sav akcenat daju na svoj izgled u raskošnoj narodnoj nošnji sa zlatnim tokama i uglačanom i pozlaćenom oružju koje posjeduju. “Kada Crnogorci nisu u ratu svako može vidjeti bilo kojim danom u 17 sati na glavnoj cetinjskoj ulici veliki broj muškaraca nevjerovatno dobrog izgleda i držanja čiji je jedini smisao u životu da se pojave na glavnoj ulici u svojoj blještavoj nošnji koja često košta čitavo bogatstvo”. Kao dodatak tome za pojasom se nose najmanje dva revolvera, kratki mačevi, bodeži koji dođu kao kruna  izgleda.  Divajn navodi da “je rad za Crnogorca nešto što je vrijedno prezira i da Crnogorac smatra da se rada treba kloniti”.Zapravo “žene rade, žena je ta koja brine o porodici, nosi teško breme i obrađuje zemlju”. Podjela dužnosti je veoma jasna i oba pola ne vide nikakav problem u takvom društvu. Korzoom samo šetaju muškarci dok se žene jedino mogu vidjeti kad nose kakav težak teret. Takođe vjernost žena je bila neupitna kod Crnogoraca. Jednom prilikom je Knjaz Nikola izjavio grofici Strenford da “u Crnoj Gori ne postoji nevjerstvo žena”. Na njeno kontra pitanje a šta ako bi postojalo Knjaz je odgovorio da bi “u starim vremenima ostale bez glave ali u današnjim vremenima bih im dao doživotnu robiju”. Takođe, “osim u slučaju ubistva u Crnoj Gori žena ne odgovara ni za što već njezin muž, otac, brat”.

Divajn kaže da se Crnogorcima može lako oprostiti ovakav individualni egoizam i sujeta ako se vidi njihovo nesebično žrtvovanje i stradanje “za srpsku i slovensku stvar” i “ujedinjenje Slovena” citirajući Njegoševo “drag nam brat bio koje god vjere bio”.

Aleks Divajn u drugom dijelu knjige poklanja veliku pažnju razvoju crnogorske države pod Knjazom a kasnije Kraljem Nikolom koga srbijanski krugovi već prilikom proglašenja kraljevine optužuju za “separatističke tendencije, jer postoji još jedna srpska država- Srbija”. Divajn odgovara da je tadašnje crnogorsko kraljevstvo bilo zapravo obnova nekadašnjeg i da je bilo sukladno sa tradicijom idržave i naroda i kao takav rang kraljevstva je bio priznat od strane svih evropskih sila. Dalje se spominje Bombaška afera kao i vrbovanje dijela crnogorskih studenata od strane srbijanske agenture da rade na svrgavanju crnogorske dinastije i države. I pored svega, Kralj Nikola je po izbijanju Velikog rata ostao vjeran idealima slovenskog ujedinjenja i srpske slobode i stao oružjem uz srpsku vladu Nikole Pašića, istu onu koja mu je ranije radila o glavi, i koja će ga kasnije opet izdati. Odbacio je austrijsku ponudu da mu u zamjenu za neutralnost ustupi Skadar, primorje od Spiča, preko Budve do ulaza u Boku, kao i neke teritorije u BiH. Divajn, kao osoba bliska diplomatskim krugovima velikih sila, ističe da je Austrija tražila još 1913. da joj u zamjenu za Skadar Crna Gora ustupi Lovćen na šta kralj Nikola nije mogao pristati zbog strateškog značaja planine koju su mnogi smatrali crnogorskom svetinjom. Još manje je bilo za očekivati da godinu kasnije ulazi u ikakve pregovore sa Austrijom željnom rata i krvi.

Nakon opisa toka rata od ljeta 1914. u koji je zemlja ušla iscrpljena i nespremna, do januara 1916. i okupacije Crne Gore radnja knjige se izmješta u Englesku gdje autor lično primjećuje izuzetno malignu kampanju vlade Srbije protiv crnogorske dinastije i države. “Prije nekoliko mjeseci je došlo do incidenta u mojoj kući u Vinčesteru gdje se jasno pokazala priroda glasina protiv Kralja Nikole i crnogorskog naroda. Te su glasine bile toliko odvratne i lažne da je jedini mogući zaključak bio je to djelo neprijatelja– tj.đavola. Grupa srpskih oficira koja se nedavno vratila preko Rusije i bila smještena u obližnjem srpskom logoru su bili moji gosti na večeri. Tokom razgovora o Balkanu pomenuli su Crnu Goru i njenog kralja i jedan od njih reče, praveći se nevin, “znate naravno, da Crna Gora više neće biti nacija. Kralj Nikola je francuski zatočenik. Pokušao je pobjeći u Italiju ali je uhvaćen i sad je pod stražom”. Koliko god da je odvratna ovakva izjava ništa nije bila odvratnija od drugih koje su bile u opticaju”. Divajn posebno ukazuje na slućaj bivšeg crnogorskog premijera Andriju Radovića koji je za srpski interes i novac pokrenuo Komitet za nacionalno oslobođenje i stavio se u službu neprijatelja svoga kralja kojemu se ranije zakleo na vječnu vjernost. Divajn se takođe lično angažira da pobije razne optužbe i plaćenu medijsku kampanju u savezničkim zemljama da je Crna Gora vodila lažni rat i bila svo vrijeme u dosluhu sa Austrijom. I dok srpska vlada nemilice troši novac na kampanju protiv Crne Gore u inostranstvu Divajn ukazuje na izvještaj Srpskog humanitarnog fonda iz Londona koji se žali da preko 80000 srpskih zatvorenika u austro-ugarskim logorima živi u nemogućim uslovima jerim srpska vlada ne uplaćuje nikakvu pomoć preko Crvenog krsta. Divajn  pokreće kampanju prikupljanja pomoći za crnogorske vojnike i oficire u zarobljeničkim logorima kao i skupljanje novca da se gladnom stanovništvu u Crnoj Gori dostavi hrana.

Autor iskazuje divljenje prema crnogorskoj vladi u egzilu “koja nikada nije napala Srbiju ili njenog kralja niti se bavila kampanjom intriga. Bila je plemenito tiha pod stalnim naletima srpskih propagandista”. Divajn iza napada na Kralja Nikolu vidi pokušaj da se ugasi Crna Gora kao država mimo volje njenog naroda navodeći primjer Krfske deklaracije o ujedinjenju Jugoslovena gdje nije bilo mjesta predstavnicima Crne Gore jer su Kralj Petar i Nikola Pašić već odlučili šta će uraditi kad im se pruži prilika.

Divajn kao i njegovi crnogorski prijatelji nisu sporili želju za ujedinjenjem svih Jugoslovena u jednu državu ali su bili protiv jednostrane apsorpcije u srbijansko državno tkivo.

Ono čega se Aleks Divajn pribojavao tokom pisanja prve knjige će se kasnije ostvariti. Srbijanska vlada je, uz izdašnu pomoć Francuske i raznih tajnih društava uspjela progutati Crnu Goru i Vojvodinu, izigrati svaki dogovor sa Hrvatima i Slovencima o “ujedinjenju” i nametnuti svoju volju “oslobođenoj braći” koja će ubrzo zažaliti zbog nestanka Austro-Ugarske.

Nakon ove knjige Divajn će, u pokušaju animiranja anglosaksonskih demokratija napisati još nekoliko knjiga nesebično trošeći svoja sredstva u pokušaju da popravi zlu kob naroda kome se divio. Naredne 1919.godine će objaviti “Nekoliko činjenica u vezi intriga protiv Crne Gore”, 1920. Će objaviti “Tajnu Crne Gore” a 1921. je štampana “Zbrisana sa mape- priča o uništenju Crne Gore; tragedija malog naroda”. Pored ovog, napisao je veliki broj pisama vladi Velike Britanije i predsjedniku Sjedinjenih Država Vudrou Vilsonu. Posebno je urgirao da se humanitarna pomoć koja je sljedovala crnogorski narod od Velikih sila i stvarno isporući kome treba umjesto da se hranom ucjenjujegladno stanovništvo da podrži “oslobođenje i ujedinjenje”.

Aleks Divajn za svoga života neće dočekati da se ispune zadnje riječi njegove knjige izdate u vremenu dok još traje autro-ugarska okupacija ali ističe da će Crna Gora “opet stati na noge i znati kako da povrati i sačuva svoju narodnu slobodu i jedinstvo. Njene bitke i jezive patnje samo još više pokazuju njenu veličinu a njeno mučeništvo samo potvrđuje njenu ispravnost”. Aleks Divajn umire 1930. u Engleskoj a crnogorsko stajanje na noge i postizanje jedinstva naroda je za mnoge i dalje nešto što nije završeno.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Ugledati se uvijek na Zapad?

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Francuskoj je  sva crkvena imovina upisana kao vlasništvo države dok crkve imaju slobodu da je koriste u ali ne i da je otuđe. Slično je bilo uređeno i odlukom Knjaza Nikole i zbora crnogorskih glavara 1868. na praznik Cvijeti. U vrijeme knjaževstva a kasnije i kraljevstva, pravoslavlje u Crnoj Gori je bila državna religija i  izbor episkopa i mitropolita je morao odobriti i crnogorski vladar

 

Nedavno usvojen Zakon o slobodi vjeroispovijesti, posebni članovi 62, 63 i 64 koji se tiču crkvene imovine, je izazvao burne polemike u crnogorskom društvu,  raspolućenom podjelama iz 90tih koje je kreirala i održala nikad smijenjena vlast na izborima. Jedina razlika je u tome što sada ista vlast nastupa sa pozicija graditelja crnogorskog identiteta koji je zajedno sa Srpskom crkvom svojski rušila i proganjala do sredine 1997.

Tokom polemike koja je prethodila usvajanju zakona obje strane su često navodile rješenja drugih evropskih zemalja koja su tu materiju uredile na sebi svojstven način. Predlagači i promoteri nedavno usvojenog (i u mnogo čemu nedorečenog i nejasnog) zakona su se pozvali na zakone Republike Francuske gdje je sva crkvena imovina upisana kao vlasništvo države dok crkve imaju slobodu da je koriste u ali ne i da je otuđe. Slično je bilo uređeno i odlukom Knjaza Nikole i zbora crnogorskih glavara 1868. god. na praznik Cvijeti. U vrijeme knjaževstva a kasnije i kraljevstva, pravoslavlje u Crnoj Gori je bila državna religija i svaki izbor episkopa i mitropolita je morao odobriti i crnogorski vladar.

Francuska je u vrijeme donošenja Zakona o razdvajanju crkvi i države 9. decembra 1905. već uveliko bila sekularna i anti-klerikalna država predvođena Lijevim blokom (Bloc des gauches) bivšeg studenta bogoslovije Emila Komba i premijera Morisa Ruvijera. U doba tzv. Treće Republike od 1881. država je postepeno donijela set zakona usmjerenih ka sekularizaciji i sputavanju uticaja većinske Katoličke crkve. Počelo se sa zabranom vjeronauke u državnim školama, legalizacijom razvoda, dopuštenjem rada nedjeljom, ukidanjem izuzeća sveštenstva i monaha od regrutacije i vojne službe, ukidanjem molitvi na javnim skupovima i pred početak zasijedanja parlamenta. Takođe država je zabranila religiozne zakletve i sva vjerska obilježja u sudnicama i drugim državnim institucijama. Zakonu je prethodila i odluka od 30. jula 1904. o prekidu diplomatskih odnosa sa Vatikanom koji će biti uspostavljani opet tek nakon Prvog svjetskog rata.

Crkvena imovina u Francuskoj će prvi put pripasti državi nakon Buržuaske revolucije kada je u periodu od 1793. do početka 1795. revolucionarna država i bukvalno zabranila religiju, pobila na stotine sveštenika, monaha i časnih sestara i natjerala nekih 30.000 na skrivanje ili emigraciju. Sve crkve i katedrale su postali službeno „hramovi razuma“. U Notre Damu je 10. novembra 1793. prvi put svetkovana boginja Razuma nakon što je razmontiran oltar i podignut novi oltar „slobodi“. Širom zemlje su lomljena raspela, krstovi, kipovi, ikone i sve što je imalo veze sa religijom. Ukinut je gregorijanski kalendar i uveden Republikanski kalendar kojim su ukinuti svi svetački praznici i nedjelja. Takođe mjesta sa imenima svetaca su preimenovana. Tako je sada čuveno ljetovalište Sen Trope na Azurnoj obali nazvan Herakle. Računanje vremena je promijenjeno sa sedmice na dekadu u kojoj je 10. dan bio dan odmora. Ovaj proto-boljševički eksperiment je konačno okončan dolaskom Napoleona Bonaparte na čelo Francuske.

Zakonom o razdvajanju crkvi i države iz 1905. svi dotadašnji vjerski objekti su postali opet državna svojina. Katedrale su pripale državnoj vlasti a crkve opštinskim vlastima. Država i opštinske vlasti su takođe preuzele obavezu materijalnog održavanja vjerskih objekata što je izostalo kao eksplicitna obaveza crnogorskih vlasti novim zakonom. Katolička crkva, kao i protestantske i jevrejska zajednica, su nastavile koristiti svoje objekte tako što ih je država predala na upravljanje laičkim udruženjima pomenutih konfesija, koja su postala pravna lica shodno istom zakonu, kako bi izbjegla direktni odnos sa crkvenom hijerarhijom.

Francuski zakon je dugo vremena sprovođen bez većih problema uprkos povremenim protestima konzervativnih katoličkih udruženja i Rima. Katolička i druge zajednice su imale svoje objekte na raspolaganju bez ikakvih problema do početka 21. stoljeća. Međutim sekularizacija evropskih društava je ponovo dobila na zamahu zadnjih decenija. Sekularizaciju je pratio drastični pad religioznosti, odlaska u crkve, kao i broj sklopljenih brakova i prirodni priraštaj. Imigracija je takođe dobila na intenzitetu, pogotovo iz francuskih bivših kolonija, zbog povećane potrebe radnom snagom čime se francuska demografija znatno izmijenila. Iako se i dalje većina Francuza, po anketama, identificiraju kao katolici (53 posto broj onih koji redovno posjećuju mise i druge obrede se kreće između 1.8 do 4.5 posto)  Kao posljedica svega toga i raznih ekonomskih mjera štednje ne mali broj opština i departmana u Francuskoj je počeo sprovoditi „politiku dekonstrukcije“ – kako je nazvano rušenje crkvi zbog finansijskih ušteda budžeta lokalnih vlasti i političke nevoljnosti da se sačuvaju crkve.

Primjer glavnog grada je nešto što slijede mnogi drugi. U posljednjih 15 godina budžet Pariza je udvostročen na skoro 8 milijardi eura. Međutim, sredstva za održavanje i renoviranje crkvi i katedrala su prepolovljena, sa 100 miliona na 50 miliona eura. Tako su gradske vlasti odredile da nekoliko crkvi treba porušiti i zemlju prodati investitorima za šoping molove, garaže, stambene zgrade itd. Takve odluke su ponekad praćene žestokim protestima vjernika i običnih građana kojima je stalo do očuvanja kulturne baštine. Snimci iz 2016. kako pariška policija u opremi za razbijanje demonstracija istjeruje vjernike i sveštenika zabarikidiranih u crkvi Sv. Rite da bi je spasili od rušenja obišle su svijet. Lokacija na kojoj je crkva je bila obećana investitoru iz Nanta koji je tamo ucrtao stambenu zgradu i parking mjesta za 19 stanova. Bitka za očuvanje Sv. Rite i dalje traje.

Još su dramatičniji bili snimci rušenja neo-gotske crkve Sv. Jakova iz 1868. u Abevilu jer su gradske vlasti rekle da nemaju 10 miliona koji su navodno potrebni za restauraciju crkve iako su te procjene dovođene u pitanje kao i stvarni motivi. Sa druge strane gradski oci su našli pola miliona eura kojima se finansiralo rušenje i rasčišćavanje zemljišta tokom prvih 5 mjeseci 2013. Istu sudbinu je doživjela i istorijska Kapela Sv. Martin u Sableu. Izvještaj francuskog Senata govori da je od 15 hiljada ruralnih crkvi koje su „pod zaštitom“ države 2800 u opasnosti od „dekonstrukcije“ zbog lošeg stanja, neodržavanja i nedostatka budžetskih sredstava. Ostarjeli vjernici kojih je sve manje ne mogu skupiti za njih astronomske cifre koje su potrebne da bi sačuvali crkve. S druge strane Islamska zajednica koju najvećim dijelom čine imigranti iz nekadašnje francuske sjeverne Afrike nema takvih problema. Postojeće džamije su premale da prime sve vjernike koji se žele klanjati. Mnogi vjerujući katolici sarkastično ukazuju da su njihove crkve izgrađene u Alžiru i Tunisu tokom kolonijalnog doba puno sigurnije jer su pod zaštitom tamošnjih muslimanskih vlasti nego u Francuskoj gdje su ih „čuva“ sekularna država.

Kad je takva situacija u bogatoj Francuskoj mnogi će postaviti pitanje kako će prezadužena i birokratizirana crnogorska država održavati na stotine crkvi i desetke manastira koje namjerava proglasiti svojim vlasništvom. Mnogi misle da će primjer Francuske dobro doći vlastima kao izgovor da urade isto. Za to već imaju iskustva iz perioda poslije 2. svjetskog rata kada su mnoge crkve u Crnoj Gori pretvarane u magacine, štale, škole, pa čak i zatvore. Takođe „narodna vlast“ je ograničila posjed manastorske zemlje na 50 hektara za manastire koji predstavljaju posebno kulturno dobro i na 30 hektara za one koji nisu u toj kategoriji tako da je Mitropolija ostala bez pozamašne imovine nakon rata. Činjenica da su tadašnji mitropolit Joanikije Lipovac i jedan broj sveštenstva aktivno bili na strani fašističkog okupatora i domaćih kolaboracionista je zgodno igrao na ruku nove vlasti da opravda nacionalizaciju crkvene imovine.

Jedini izuzetak i dan danas u primjeni francuskog zakona o razdvajanju crkvi i države je pokrajina Alzas-Lorena koja je u doba donošenja zakona 1905. bila dio Njemačkog carstva. Tamo se i dalje sprovode odredbe Konkordata (temeljnog ugovora) između Francuske i Vatikana potpisanog 1801. kojim se jamči imovina Katoličkoj crkvi, kao i imovina protestantske i jevrejske zajednice. Ostaje da se vidi da li će i kakav izuzetak napraviti crnogorska vlast kada je u pitanju imovina Mitropolije koja se nalazi na teritoriji koja je do 1.decembra 1918. pripadala Austriji (Kraljevina Dalmacija pod austrijskom krunom). Upravo na tom dijelu nekadašnjeg austrijskog primorja Mitropolija ima velike posjede na vrlo atraktivnim lokacijama uz more (Buljarica, Luštica, Ostrvo Cvijeća, Jaz…) pogodnim za „turističku valorizaciju“ kojoj se nadaju vladajući krugovi i njihovi „strateški partneri“ sa offshore destinacija u vidu kumova, članova porodica i ino prijatelja sa međunarodnih potjernica.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo