Povežite se sa nama

MONITORING

CRNOGORSKI FINANSIJSKI BROD I GRČKI PUTOKAZI: Ko je jamio jamio je

Objavljeno prije

na

Što god da se narednih dana desi sa Grčkom i njenim finansijskim obavezama prema Evropskoj centralnoj banci (ECB), Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) i državama članicama EU, izvjesno je – piše britanski Guardijan – malo prije ili malo kasnije, sa sličnim problemima suočiće se još barem osam evropskih država. Potom nabraja da je riječ o Hrvatskoj, Irskoj, Makedoniji, Portugaliji, Španiji, Ukrajini i – vjerovali ili ne – Crnoj Gori.

Britanci navode kako spisak “prezaduženih” nije konačan. “Među zemljama koje još nijesu u dužničkoj krizi, ali joj se brzo približavaju, su Italija, Mađarska, Letonija, Poljska, Slovačka i Srbija”, navodi Guardijan uz objašnjenje kako “za razliku od Grčke, koja se nalazi pred bankrotom, ostali dužnici nekako otplaćuju dugove, ali iznenadni poremećaji na finansijskim tržištima, kao što je skok kamata, mogu i njih baciti na koljena”.

Da li nam je, zaista, trebala pomenuta vijest iz Londona da bi shvatili svu ozbiljnost crnogorske ekonomske današnjice? Ili smo i sami – samo da smo to htjeli i smjeli – mogli zaključiti kakvo je stanje u državi koja će ove godine, samo za vraćanje glavnice stranog duga (dakle, bez kamata) platiti približno četvrtinu planiranih budžetskih prihoda.

“Crna Gora je danas prezadužena zemlja koja, osim turizma, više nema druge privredne grane koje bi generisale izvoz, zbog čega je njen kapacitet za otplatu duga jako nizak”, upozorava u izjavi za Monitor ekonomski analitičar Dejan Mijović. “Uz to, zbog pogrešnog ekonomskog modela, naš privredni razvoj previše zavisi od priliva stranih direktnih investicija kojih odavno nema u obimu koji bi kreirao zaposlenost i punio državni budžet”.

Zvanična verzija je nešto drugačija. Ili nije. Sve zavisi kakvog su trenutnog raspoloženja vaši sagovornici iz državnog aparata.

“Zapadni Balkan je pred trećom recesijom”, prognozirao je zimus premijer Milo Đukanović upozoravajući da se “zbog onoga što vidimo u okruženju, a s obzirom na to da ekonomija djeluje po principu spojenih sudova, ne možemo nadati ničem dobrom”!? Premijer se, međutim, praktično u istoj rečenici pohvalio kako je izvršna vlast pod njegovom komandom ,,u prethodnom periodu uspješno obavila konsolidaciju javnih finansija”.

Samo koji dan kasnije, nakon što je odgledao kompjutersku animaciju putovanja imaginarnom dionicom autoputa Smokovac –Mateševo, premijer se pohvalio: „Autoput je ne samo simbol, već konkretan dokaz blisko bolje, bogatije i srećnije budućnosti naših građana”.

Uglavnom, Đukanovićeva Vlada je ovogodišnji budžet planirala računajući na ekonomski rast, dok je premijer istovremeno najavljivao novu recesiju.

Zato je bez objašnjenja ostala proljetošnja informacija da je javni dug krajem marta iznosio 2,44 milijarde eura – za četvrtinu više nego 12 mjeseci ranije!?

Treba li podsjećati – posljednjeg dana 2007. godine crnogorski dug je iznosio 732 miliona eura. Dakle, imamo povećanje javnog duga od nekih 1,7 milijardi eura u periodu u kome je BDP porastao sa 2,7 na 3,4 milijarde eura. Poređenja radi, grčki dug je prije devet godina premašio 100 posto BDP-a, da bi lane – uz sve mjere navodne štednje – dosegnuo 174,9 posto društvenog proizvoda. Valja imati na umu da je Grčki BDP samo u tri posljednje godine pao za gotovo 20 posto. A zajmodavci se prave kako ih se taj podatak ni najmanje ne dotiče.

Uglavnom, ako u priču o rastućem zaduženju uvedemo i milijarde investicija koje su, prema zvaničnoj statistici, zapljusnile Crnu Goru nakon osamostaljenja u maju 2006. godine, logično je pitanje – đe su (te) pare?

Znači li vam nešto činjenica da su, praktično isto pitanje (đe su pare), prije dvadeset godina istim ovim vlastima postavljali tadašnji opozicioni prvaci? Neki od njih su, poput vođe liberala Slavka Perovića, digli ruke od ovdašnje politike. Drugi su promijenili ploču. Poput nekadašnjeg narodnjaka Predraga Drecuna, danas revnosnog eksponenta kontroverznih biznisa vladajuće elite. Koji u januaru 2013. najavljuje bolja ekonomska vremena za Crnu Goru: “Mislim da je Đukanović unio taj optimistički duh. Primjetan je taj zaokret u vođenju ekonomske politike, bolje reći u vrijednosnom sistemu na kojem on zasniva ekonomski sistem…”.

Nepoznanica je da li Đukanovićevi obožavaoci pod “novim vrijednosnim sistemom” podrazumijevaju sve ono što se dešavalo oko Prve banke i svih 40, 50 ili 100 miliona direktnih troškova koje je imala država kako bi se prvi čovjek izvršne vlasti, i njegova porodica, sačuvali finansijskih i moralnih gubitaka za koje su bili isključivo odgovorni? Ili se “nova razvojna politika” ogleda, na primjer, u višemilionskoj naknadi koju je nezavisno pravosuđe dosudilo Acu Đukanoviću na ime odštete za nečinjenje državnog aparata pod komandom njegovog rođenog brata.

U redu – Milo Đukanović dio tog vremena, obuhvaćenog sudskim postupkom, nije proveo kao premijer. Ali je i tada primao premijersku platu. Baš kao što je i njegov saradnik iz vladajuće partije i bivših i sdašnjih afera (KAP, Luka…), pardon, Vlada, Branimir Gvozdenović direktorovao u DPS-u o državnom trošku.

Dok su nečije šure i pašenozi gradili zgrade i hotele, drugima su se sinovi zaduživali uz garancije lokalnih samouprava. Na koje je, podrazumijeva se, pao ceh vraćanja uzetih kredita. Što mari, kada je i država – prema zvaničnim podacima – platila skoro pola milijarde na ime nezakonito izdatih garancija. S tim što taj dug može biti veći makar za 10 -15 odsto ako se u obzir uzmu i troškovi tranzicije koje Vlada pokušava sakriti od svojih podanika (od Montenegrobonusa do A2A i Elektroprivrede).

Najbanalniji primjer crnogorskog državotvornog rasipništva zabilježili smo prije dvije godine, uoči proslave hrvatskog učlanjenja u EU. Članovi crnogorske delegacije Filip Vujanović, Igor Lukšić i Milo Đukanović otputovali su za Zagreb vladinim avionom, u tri posebna leta. Delegacija Finske, jedne od najbogatijih članica EU, u Zagreb je došla automobilom, prevalivši 2.100 kilometara. Redovnim avionskim linijama u Hrvatsku su pristigli zvaničnici 20-ak zemalja (Holandija, Turska, Kanada, SAD…). Državni avioni su dovezli još 20-ak delegacija (od Skoplja i Beograda do Brisela). Samo je crnogorski avion letio tri puta u jednom pravcu. Makar su se vratili zajedno. To, opet, govori kako je u avionu bilo dovoljno mjesta za sve.

“Ovakvo stanje je neizdrživo. Ako se nešto ne promijeni bankrot nam je sudbina”, ne jednom je poručio nezavisni poslanik Mladen Bojanić.

Na drugoj strani – riječi utjehe: “Crna Gora će biti među zemljama koje neće značajnije osjetiti posljedice grčke krize”, saopšteno je početkom mjeseca iz Centralne banke. To liči na nekadašnja uvjeravanja da će nas zaobići i globalna ekonomska kriza. Ceh nerazumijevanja – skoro dvije milijarde novostvorenih dugova u mandatima premijera Lukšića i Đukanovića. Oni, valjda, znaju zašto. Mi ćemo saznati – kako. Da vratimo pozajmljeno i potrošeno bez centa uloga u budućnost ove zemlje. Ako kao investicije ne doživljavamo i putovanja ovdašnjih političara. Ili službeni dolazak estradnih zvijezda iz regiona na njihove – javne i tajne -zabave. Od Severene do Jami. Ko god da je jamio.

PRIJETI LI NAM GRČKI SCENARIO
Da

“Odgovor je da”, kaže za Monitor Dejan Mijović, “jer je naša vlast, uprkos izdašne stručne pomoći EU i SAD, od kraja devedesetih uporno izbjegavala da sprovede nužne strukturne reforme, dok je poslije izbijanja globalne finansijske krize vodila pro-cikličnu umjesto anti-ciklične politike”.

Svjestan neodrživosti fiskalne pozicije zemlje i toga da je trajno izgubio povjerenje ozbiljnih investitora, naš premijer se umjesto radikalne izmjene politike odlučio da još dublje zavuče ruku u državni budžet čime nastoji da zavara javnost kako nam predstoje bolja vremena, naglašava jedan od osnivača opozicionog pokreta URA.

“Započeta je gradnja parčeta autoputa i najavljena gradnja termoelektrane u Pljevljima novcem crnogorskih građana umjesto privatnih investitora, koji u ovim i sličnim projektima nisu našli nikakav komercijalni interes.

Umjesto eksluzivnih turističkih naselja, najavljuje se masovna stanogradnja na primorju… Uvodi se novi, dosad neviđeni zakon o eksproprijaciji kako bi država (premijer, seja i braco) kupovala budzašto naše najvrijednije nekretnine, počev od Buljarice pa na dalje, a zatim iste skupo preprodavala strancima radi gradnje stambenih naselja.

Svi ovi potezi nas objektivno udaljavaju od Evrope i zapadnog svijeta, što nas definitivno utvrđuje u uvjerenju da naš premijer vodi dvostruku politiku, pri kojoj nas zaglušujućom retorikom i kozmetičkim bravurama navodno uvodi u EU i NATO, a u stvarnosti sprovodi potpuno suprotnu politiku strateškog približavanja partnerima sa Istoka kojima – po cijenu nepovratnog devastiranja – nudi naše najvrednije prirodne resurse da bi odgodio bankrot i obezbijedio dalji opstanak na vlasti”, kaže Mijović.


PRIJETI LI NAM GRČKI SCENARIO
Ne

Crna Gora nije pred vratima dužničkog kraha uporedivog sa Grčkim problemima, kaže za Monitor ekonomski i finansijski analitičar Mila Kasalica, naglašavajući kako mi još nijesmo dio “neprincipijelne monetarne katastrofe” koju pokušavaju proizvesti međunarodni kreditori “koji se kriju iza tri slova, a svojim bahatim potezima planiraju da unište EU, iako to žele etiketirati izlaskom Grčke iz EMU”.

“Javni dug Crne Gore jeste visok, posebno kada bi se ukupni unutrašnji dug uvezao sa dugovanjima privatnih osoba i segmenta nelikvidne privrede, ali i tako se ne prelazi granica jednogodišnjeg novog proizvoda”, precizira Kasalica. “To znači da dok god stvaramo novu vrijednost i ne upadamo u recesiju na površini smo visoko turbulentne vode”.

Ipak, vrijedno je napomenuti dvije sličnosti sa Grcima koje navedenu turbulenciju definišu kroz značajnu sistemsku ranjivost, kaže naša sagovornica:

“Nekvalitet nove biznis elite (u javnom stavu, poslovnim idejama, radnoj kulturi i posebnim kompetencijama) i njihovo značajno intenciono odsustvo iz poreskih tokova domicilne ekonomije. Ovdje se naravno ne misli na žilavost malog i srednjeg biznisa koji nije naklonjen poreskoj evaziji, koja jeste legitiman model organizacije ali negativno utiče na tokove novca nacionalne ekonomije. I, kao drugo, opterećujući državni aparat, koji stvara uslugu skoro nikakvog novog kvaliteta, a to onda čini ukupnu ekonomiju primjetno nestabilnijom”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

 

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo