Povežite se sa nama

MONITORING

CRNOGORSKI FINANSIJSKI BROD I GRČKI PUTOKAZI: Ko je jamio jamio je

Objavljeno prije

na

Što god da se narednih dana desi sa Grčkom i njenim finansijskim obavezama prema Evropskoj centralnoj banci (ECB), Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) i državama članicama EU, izvjesno je – piše britanski Guardijan – malo prije ili malo kasnije, sa sličnim problemima suočiće se još barem osam evropskih država. Potom nabraja da je riječ o Hrvatskoj, Irskoj, Makedoniji, Portugaliji, Španiji, Ukrajini i – vjerovali ili ne – Crnoj Gori.

Britanci navode kako spisak “prezaduženih” nije konačan. “Među zemljama koje još nijesu u dužničkoj krizi, ali joj se brzo približavaju, su Italija, Mađarska, Letonija, Poljska, Slovačka i Srbija”, navodi Guardijan uz objašnjenje kako “za razliku od Grčke, koja se nalazi pred bankrotom, ostali dužnici nekako otplaćuju dugove, ali iznenadni poremećaji na finansijskim tržištima, kao što je skok kamata, mogu i njih baciti na koljena”.

Da li nam je, zaista, trebala pomenuta vijest iz Londona da bi shvatili svu ozbiljnost crnogorske ekonomske današnjice? Ili smo i sami – samo da smo to htjeli i smjeli – mogli zaključiti kakvo je stanje u državi koja će ove godine, samo za vraćanje glavnice stranog duga (dakle, bez kamata) platiti približno četvrtinu planiranih budžetskih prihoda.

“Crna Gora je danas prezadužena zemlja koja, osim turizma, više nema druge privredne grane koje bi generisale izvoz, zbog čega je njen kapacitet za otplatu duga jako nizak”, upozorava u izjavi za Monitor ekonomski analitičar Dejan Mijović. “Uz to, zbog pogrešnog ekonomskog modela, naš privredni razvoj previše zavisi od priliva stranih direktnih investicija kojih odavno nema u obimu koji bi kreirao zaposlenost i punio državni budžet”.

Zvanična verzija je nešto drugačija. Ili nije. Sve zavisi kakvog su trenutnog raspoloženja vaši sagovornici iz državnog aparata.

“Zapadni Balkan je pred trećom recesijom”, prognozirao je zimus premijer Milo Đukanović upozoravajući da se “zbog onoga što vidimo u okruženju, a s obzirom na to da ekonomija djeluje po principu spojenih sudova, ne možemo nadati ničem dobrom”!? Premijer se, međutim, praktično u istoj rečenici pohvalio kako je izvršna vlast pod njegovom komandom ,,u prethodnom periodu uspješno obavila konsolidaciju javnih finansija”.

Samo koji dan kasnije, nakon što je odgledao kompjutersku animaciju putovanja imaginarnom dionicom autoputa Smokovac –Mateševo, premijer se pohvalio: „Autoput je ne samo simbol, već konkretan dokaz blisko bolje, bogatije i srećnije budućnosti naših građana”.

Uglavnom, Đukanovićeva Vlada je ovogodišnji budžet planirala računajući na ekonomski rast, dok je premijer istovremeno najavljivao novu recesiju.

Zato je bez objašnjenja ostala proljetošnja informacija da je javni dug krajem marta iznosio 2,44 milijarde eura – za četvrtinu više nego 12 mjeseci ranije!?

Treba li podsjećati – posljednjeg dana 2007. godine crnogorski dug je iznosio 732 miliona eura. Dakle, imamo povećanje javnog duga od nekih 1,7 milijardi eura u periodu u kome je BDP porastao sa 2,7 na 3,4 milijarde eura. Poređenja radi, grčki dug je prije devet godina premašio 100 posto BDP-a, da bi lane – uz sve mjere navodne štednje – dosegnuo 174,9 posto društvenog proizvoda. Valja imati na umu da je Grčki BDP samo u tri posljednje godine pao za gotovo 20 posto. A zajmodavci se prave kako ih se taj podatak ni najmanje ne dotiče.

Uglavnom, ako u priču o rastućem zaduženju uvedemo i milijarde investicija koje su, prema zvaničnoj statistici, zapljusnile Crnu Goru nakon osamostaljenja u maju 2006. godine, logično je pitanje – đe su (te) pare?

Znači li vam nešto činjenica da su, praktično isto pitanje (đe su pare), prije dvadeset godina istim ovim vlastima postavljali tadašnji opozicioni prvaci? Neki od njih su, poput vođe liberala Slavka Perovića, digli ruke od ovdašnje politike. Drugi su promijenili ploču. Poput nekadašnjeg narodnjaka Predraga Drecuna, danas revnosnog eksponenta kontroverznih biznisa vladajuće elite. Koji u januaru 2013. najavljuje bolja ekonomska vremena za Crnu Goru: “Mislim da je Đukanović unio taj optimistički duh. Primjetan je taj zaokret u vođenju ekonomske politike, bolje reći u vrijednosnom sistemu na kojem on zasniva ekonomski sistem…”.

Nepoznanica je da li Đukanovićevi obožavaoci pod “novim vrijednosnim sistemom” podrazumijevaju sve ono što se dešavalo oko Prve banke i svih 40, 50 ili 100 miliona direktnih troškova koje je imala država kako bi se prvi čovjek izvršne vlasti, i njegova porodica, sačuvali finansijskih i moralnih gubitaka za koje su bili isključivo odgovorni? Ili se “nova razvojna politika” ogleda, na primjer, u višemilionskoj naknadi koju je nezavisno pravosuđe dosudilo Acu Đukanoviću na ime odštete za nečinjenje državnog aparata pod komandom njegovog rođenog brata.

U redu – Milo Đukanović dio tog vremena, obuhvaćenog sudskim postupkom, nije proveo kao premijer. Ali je i tada primao premijersku platu. Baš kao što je i njegov saradnik iz vladajuće partije i bivših i sdašnjih afera (KAP, Luka…), pardon, Vlada, Branimir Gvozdenović direktorovao u DPS-u o državnom trošku.

Dok su nečije šure i pašenozi gradili zgrade i hotele, drugima su se sinovi zaduživali uz garancije lokalnih samouprava. Na koje je, podrazumijeva se, pao ceh vraćanja uzetih kredita. Što mari, kada je i država – prema zvaničnim podacima – platila skoro pola milijarde na ime nezakonito izdatih garancija. S tim što taj dug može biti veći makar za 10 -15 odsto ako se u obzir uzmu i troškovi tranzicije koje Vlada pokušava sakriti od svojih podanika (od Montenegrobonusa do A2A i Elektroprivrede).

Najbanalniji primjer crnogorskog državotvornog rasipništva zabilježili smo prije dvije godine, uoči proslave hrvatskog učlanjenja u EU. Članovi crnogorske delegacije Filip Vujanović, Igor Lukšić i Milo Đukanović otputovali su za Zagreb vladinim avionom, u tri posebna leta. Delegacija Finske, jedne od najbogatijih članica EU, u Zagreb je došla automobilom, prevalivši 2.100 kilometara. Redovnim avionskim linijama u Hrvatsku su pristigli zvaničnici 20-ak zemalja (Holandija, Turska, Kanada, SAD…). Državni avioni su dovezli još 20-ak delegacija (od Skoplja i Beograda do Brisela). Samo je crnogorski avion letio tri puta u jednom pravcu. Makar su se vratili zajedno. To, opet, govori kako je u avionu bilo dovoljno mjesta za sve.

“Ovakvo stanje je neizdrživo. Ako se nešto ne promijeni bankrot nam je sudbina”, ne jednom je poručio nezavisni poslanik Mladen Bojanić.

Na drugoj strani – riječi utjehe: “Crna Gora će biti među zemljama koje neće značajnije osjetiti posljedice grčke krize”, saopšteno je početkom mjeseca iz Centralne banke. To liči na nekadašnja uvjeravanja da će nas zaobići i globalna ekonomska kriza. Ceh nerazumijevanja – skoro dvije milijarde novostvorenih dugova u mandatima premijera Lukšića i Đukanovića. Oni, valjda, znaju zašto. Mi ćemo saznati – kako. Da vratimo pozajmljeno i potrošeno bez centa uloga u budućnost ove zemlje. Ako kao investicije ne doživljavamo i putovanja ovdašnjih političara. Ili službeni dolazak estradnih zvijezda iz regiona na njihove – javne i tajne -zabave. Od Severene do Jami. Ko god da je jamio.

PRIJETI LI NAM GRČKI SCENARIO
Da

“Odgovor je da”, kaže za Monitor Dejan Mijović, “jer je naša vlast, uprkos izdašne stručne pomoći EU i SAD, od kraja devedesetih uporno izbjegavala da sprovede nužne strukturne reforme, dok je poslije izbijanja globalne finansijske krize vodila pro-cikličnu umjesto anti-ciklične politike”.

Svjestan neodrživosti fiskalne pozicije zemlje i toga da je trajno izgubio povjerenje ozbiljnih investitora, naš premijer se umjesto radikalne izmjene politike odlučio da još dublje zavuče ruku u državni budžet čime nastoji da zavara javnost kako nam predstoje bolja vremena, naglašava jedan od osnivača opozicionog pokreta URA.

“Započeta je gradnja parčeta autoputa i najavljena gradnja termoelektrane u Pljevljima novcem crnogorskih građana umjesto privatnih investitora, koji u ovim i sličnim projektima nisu našli nikakav komercijalni interes.

Umjesto eksluzivnih turističkih naselja, najavljuje se masovna stanogradnja na primorju… Uvodi se novi, dosad neviđeni zakon o eksproprijaciji kako bi država (premijer, seja i braco) kupovala budzašto naše najvrijednije nekretnine, počev od Buljarice pa na dalje, a zatim iste skupo preprodavala strancima radi gradnje stambenih naselja.

Svi ovi potezi nas objektivno udaljavaju od Evrope i zapadnog svijeta, što nas definitivno utvrđuje u uvjerenju da naš premijer vodi dvostruku politiku, pri kojoj nas zaglušujućom retorikom i kozmetičkim bravurama navodno uvodi u EU i NATO, a u stvarnosti sprovodi potpuno suprotnu politiku strateškog približavanja partnerima sa Istoka kojima – po cijenu nepovratnog devastiranja – nudi naše najvrednije prirodne resurse da bi odgodio bankrot i obezbijedio dalji opstanak na vlasti”, kaže Mijović.


PRIJETI LI NAM GRČKI SCENARIO
Ne

Crna Gora nije pred vratima dužničkog kraha uporedivog sa Grčkim problemima, kaže za Monitor ekonomski i finansijski analitičar Mila Kasalica, naglašavajući kako mi još nijesmo dio “neprincipijelne monetarne katastrofe” koju pokušavaju proizvesti međunarodni kreditori “koji se kriju iza tri slova, a svojim bahatim potezima planiraju da unište EU, iako to žele etiketirati izlaskom Grčke iz EMU”.

“Javni dug Crne Gore jeste visok, posebno kada bi se ukupni unutrašnji dug uvezao sa dugovanjima privatnih osoba i segmenta nelikvidne privrede, ali i tako se ne prelazi granica jednogodišnjeg novog proizvoda”, precizira Kasalica. “To znači da dok god stvaramo novu vrijednost i ne upadamo u recesiju na površini smo visoko turbulentne vode”.

Ipak, vrijedno je napomenuti dvije sličnosti sa Grcima koje navedenu turbulenciju definišu kroz značajnu sistemsku ranjivost, kaže naša sagovornica:

“Nekvalitet nove biznis elite (u javnom stavu, poslovnim idejama, radnoj kulturi i posebnim kompetencijama) i njihovo značajno intenciono odsustvo iz poreskih tokova domicilne ekonomije. Ovdje se naravno ne misli na žilavost malog i srednjeg biznisa koji nije naklonjen poreskoj evaziji, koja jeste legitiman model organizacije ali negativno utiče na tokove novca nacionalne ekonomije. I, kao drugo, opterećujući državni aparat, koji stvara uslugu skoro nikakvog novog kvaliteta, a to onda čini ukupnu ekonomiju primjetno nestabilnijom”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo