Za najuspješniju mušku nacionalnu selekciju Crnogorski olimpijski komitet (COK) je proglasio vaterpolo reprezentaciju, osvajače srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u vatrepolu u Barseloni. Očekivano, naravno.
Nakon, za vaterpoliste baksuzne 2012. godine, Crnogorske ajkule su se izdigle i poentirale kad je malo ko očekivao. Čitavim tokom vaterpolo mundijala djelovali su stameno i sigurno, a kolektivna katarza sportske nacije već je bila doživljena u četvrtfinalu, u najtežem meču na šampionatu, onom protiv Srbije, najvećeg favorita za zlato. Nije to bilo samo radi mučnog poraza na Olimpijadi godinu dana ranije, već zbog svih socio-kulturološko-nacionalno-itd. okolnosti u kojima meč ove dvije ekipe ne može emocionalno proći kao drugi. Pobijeđena je jedna od najboljih reprezentacija planete, ako ne i najbolja, i samo su nijanse odlučivale ko će ići dalje u borbu za medalju. U polufinalu su naši protiv moćne Italije demonstrirali superiornost, kakva odavno nije viđena, što se završnice velikih takmičenja tiče. Odbrana je funkcionisala besprijekorno, a Italijani su bili toliko satjerani u ćošak da su promašivali čak i ono što bi, činilo se, pogodila trećerazredna ekipa. Koliko su bili moćni u odbrani, pokazuje činjenica da su dojučerašnji šampioni planete do drugog gola čekali skoro 13 minuta, a da je pobjednik odlučen prije odlaska na veliku pauzu!
U finalu su Crnogorci izgubili od bolje ekipe, ali i to za dlaku, uz odbranjen udarac od strane mađarskog golmana u posljednjoj sekundi utakmice. Ispustili smo zlato, ali dobili pravi fajterski tim koji se diže iz mrtvih kad je najpotrebnije.
Ekipa je kao kolektiv djelovala izuzetno jako, a i pojedinačan učinak svakog igrača bio je odličan, međutim, ako bi se morao birati heroj šampionata, to bi svakako bio golman Miloš Šćepanović. Branio je maestralno, podigao i „pumpao” kompletnu reprezentaciju, čak i kada je sve izgledalo izgubljeno, hladnokrvno je rješavao situacije ,,jedan na jedan” i u momentima kada su igrači bili na metar od njega ili bliže. Bio je pravi stub reprezentacije, karijatida na koju su se mogli osloniti naši reprezentativci i upuštati se u borbu sa kolosima svjetskog vaterpola. Za najboljeg sportistu u ovoj godini, ipak, nije proglašen on već kapiten Nikola Janović. Ali tako to bude, po zaslugama. A Nikola ih svakako ima napretek.
Sve radosti što su nam donijeli vaterpolisti, potrli su košarkaši i fudbaleri.
Od sjaja do zvijezda, dobro poznata maksima, i tako često primjenljiva za balkanske prilike meteorskih uspona i još bržih poniranja, pokazala se i ovoga puta na djelu, u slučaju crnogorske fudbalske reprezentacije. Momci i selektor koje smo, krajem prošle godine, dizali u nebesa zbog prvog mjesta na tabeli u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo, kad su iza naše ekipe stajali fudbalski giganti poput Engleske, i kada su zbog pristupa igri svi sa blagonaklonošću gledali na nastupe naše selekcije, završili su na dnu. Ne zbog solidnog trećeg mjesta u teškoj grupi i neodlaska na Mundijal – tamo nisu otišle ni mnogo poznatije i kvalitetnije selekcije – već zbog olako proćerdanog, a s mukom sticanog, kredita i kulta reprezentacije.
Sve što su napravili u prvom dijelu kvalifikacija kada smo ih s pravom glorifikovali, i kad je selektor Branko Brnović držao konce u svojim rukama, rasuto je u tri posljednje utakmice. I mogućnost kvalifikovanja na najveću svjetsku smotru, i kostur reprezentacije, i taktika koja je u pojedinim momentima bila na razini nižerazrednih klubova Južne fudbalske regije. Nismo se kvalifikovali, a kako smo igrali protiv Ukrajine, i još više protiv Moldavije, nismo ni zaslužili.
Kroz kvalifikacije iskristalisao se kostur reprezentacije, ali se i pokazala naša najveća boljka, toliko očigledna u svim sportovima – nedostatak dovoljnog broja igrača jer je baza suviše mala. Kad god bi se neko povrijedio, ili zbog evidentne nediscipline ili grube igre na terenu dobijao kartone, mi smo bili ,,riba na suvom”. Krpio je selektor koliko je mogao, ali kad je sve krenulo nizbrdo, i brod počeo pucati po šavovima protiv Ukrajine, nije više bilo dovoljno zakrpa da bi sve bar naoko bilo pod kontrolom.
Kvalifikacije smo završili sa četiri pobjede, te sa po tri remija i poraza, s tim što smo u četiri posljednja meča (od čega su dva poluvremena protiv Moldavije i jedno protiv Ukrajine među najgorima u istoriji) primili 14 golova, a dali samo tri. Četiri komada u mrežu su nam utrpali Ukrajinci i Englezi, a čak pet – nejaki Moldavci! Onakvu blamažu sa onako lošom igrom kao protiv Moldavije Crna Gora ne pamti. Uz to, kao domaćini, hrabri sokoli nisu dobili nikog osim nejakih amatera iz San Marina.
A sad par riječi o košarci. Ni pobjeda nad Srbijom u posljednjem kolu nije mogla da umanji mučan utisak koji su ostavili crnogorski košarkaši na Evropskom prvenstvu u Sloveniji.
Ispostavilo se, ni naš optimizam, dobrano podgrijavan odličnim rezultatima u kvalifikacijama, ni nade da ćemo pokazati kako nam je mjesto u samom vrhu „gornjeg doma”, nisu imali pokriće. Prizemljeni smo od ne previše jakih ekipa na prvenstvu koje je obilježilo odsustvo većine najboljih igrača, što je trebao da bude motiv više da napravimo nešto veliko. Najgore od svega je što niti jedna od selekcija koje su nas pobijedile nije bila bolja od nas, u većini mečeva sami smo pobijedili sebe, jer je u ključnim trenucima naša reprezentacija ličila na grupu građana izgubljenu u vremenu i prostoru.
Mentalno posrnule igrače nije uspio podići ni trener koga smo u kvalifikacijama kovali u nebesa, ali koji se iz nekoga razloga nije snašao na ovom prvenstvu, često čineći puku neshvatljive poteze. Prvi je svakako bio odricanje usluga Pekovića, jer se pokazalo da se on mogao sačekati, pošto su i Španci čekali svoje NBA zvijezde i na njima bazirali ekipu. Drugi je vađenje iz utakmica igrača kojima je baš tada krenulo ,,da se odmore”. Treći je nedostatak razumijevanja sa Nikolom Vučevićem, koji nije bio ni sjenka sjenke igrača koji je zadavao glavobolju najboljim NBA igračima. Griješio je, promašivao horoge i zicere, davao pogrešne pasove i samo na momente pokazivao o kakvom se centru radi. Razloge za tako nešto treba tražiti i u više nego skromnoj minutaži koju mu je dodjeljivao trener Pavićević, „na kašičicu”, ali i u odnosu njih dvojice. Kad se tome pridoda i činjenica da je Dašić udaljen iz ekipe usred takmičenja, utisak je još mučniji.
I na kraju, rukometašice.
Očekivali smo medalju na Prvenstvu svijeta u Beogradu, skoro sigurno, ali smo pravili račune bez krčmara, ne shvatajući da su nas protivnici odlično pročitali, i da im više nismo iznenađenje.
Poklekli smo protiv Danske već u osmini finala, a kako smo igrali nismo ni zaslužili prolaz, iako je za njega trebao samo djelić sekunde, nekoliko stotinki. Dokazalo se da Kaća Bulatović, zasigurno jedna od najboljih igračica svijeta, ne može sama da igra u napadu, i da, kad ostale zataje, suparnice postave zid koga čak ni ona ne može probiti.
U skoro svakoj od utakmica po nešto nije štimalo. Ili odbrana nije bila na visini zadatka, ili nije bilo dobrog vraćanja iz napada, ili (kao protiv Danske) niko nije mogao da postigne gol. Primali smo lake pogotke, nismo realizovali zicere i samo nam je trenutni bljesak Bulatović, Radičević ili Jovanović dozvoljavao da se odlijepimo na momenat. Nije bilo više Bojane Petrović da stane na loptu, pa je Kaća često šutirala iz očaja, jer je jednostavno morala.
Ako je za utjehu, povećali smo siromašni fond igračica, Sara Vukčević je dobila veću minutažu, a tu su i Bobana Klikovac, Jelena Despotović i Đurđina Malović, na koje treba računati u nekom narednom periodu. Ako se tome pridodaju i pulenke Maje Savić koje će stasati za neku godinu, biće još prilike za radovanje uz Zlatne lavice.
Željko MILOVIĆ