Povežite se sa nama

INTERVJU

DŽABIR MEHMEDI DERAL, PISAC I PREDSJEDNIK NVO CIVIL SKOPJE : Učinci proizvodnje mržnje

Objavljeno prije

na

Za posljednjih nekoliko godina Makedonija je od svih balkanskih zemalja najmanje pominjana kao tema. Od dobijanja statusa kandidata za EU 2005, interesovanje za nju, sem u izvjesnoj mjeri u susjednoj Grčkoj i incidentno u saopštenjima Srpske pravoslavne crkve, gotovo da je prestalo. Bilo je važnijih tema i većih „problema” od, kako se smatralo, pacifikovane Makedonije. Sve do nedavno. Da li su najnoviji međuetnički sukobi prolazni incidenti ili su simptomi javno neartikulisanih problema makedonskog i drugih balkanskih društava, razgovarali smo sa građanskim aktivistom i piscem iz Skoplja, Džabirom Memedi Deralom, dobrim poznavaocem složenosti makedonskog društva koji je bio jedan od usamljenih glasova koji su upozoravali da se sukobi mogu ponoviti. MONITOR:U izjavi za TV Al Džazira rekli ste da su institucije odgovorne za sukobe u Makedoniji. Jeste li mislili na to što je početni incident izazvao policajac Makedonac koji je ubio Albanca, van dužnosti?
DERALA: Početni incident nije izazvan ubistvom dvojice Albanaca u Gostivaru. To je samo deo kontinuirane tenzije u Makedoniji za koju odgovornost snosi vlada. Ona je struktura koja ima sve instrumente u rukama da ovakvo stanje prouzrokuje ili da ga spreči. Posebno ova garnitura na vlasti je izrazito nacionalistička, a ona pod svojom kontrolom drži daleko više sektora društvenog, političkog, ekonomskog i javnog života nego što je to normalno za jednu iole demokratsku zemlju. Ova vlada godinama sponzorira nacionalističku histeriju, tako da uopšte nije iznenađujuće kako se stanje stvari razvija.

Bez obzira na etničku pripadnost, postoje nekoliko alarmantnih pitanja koje se nameću nakon ove pogibije, druge od prošlogodišnjih izbora kada je policajac pretukao do smrti jednog 22-godišnjaka. Pitanje koje je izuzetno alarmantno je: Još koliko mašina za ubijanje u uniformama je tamo napolju? Ko ih kontrolira? Na kraju, kad smo već kod etničkih pitanja: da li bi ovaj policajac, neka je i van dužnosti, ubio dvoje civila u slučaju da su oni bili Makedonci? Da li bi im možda pucao u noge?

Možda biste želeli znati da je policajac-ubojica odmah postao heroj u socijalnim mrežama. To govori o dubokom etniciziranju čitavog života u zemlji. Nije važno to što je policajac sasuo sedam metaka u dva mlada čoveka. Važno je da je on bio Makedonac, a žrtve Albanci.

Etnički filmovi fragmentiraju društvo i time ga čine poslušnim i podložnim manipulaciji. Poslušnim i krvoločnim u isto vreme.

MONITOR: Nakon sklapanja Ohridskog sporazuma i dobijanja statusa kandidata, izgledalo je da je Makedonija pacifikovana. Da li je sadržaj sporazuma zaista obezbjeđivao ovakve prognoze?
DERALA: Sadržaj sporazuma je imao sve predispozicije da postane uspešna priča na Balkanu. Naravno, u kombinaciji s odgovornim političarima. Kakvih mi ovde nemamo. Pa odmah nakon potpisivanja tadašnji premijer i lider VMRO-DPMNE, iste ove partije koja je i sada na vlasti, pokrenuo je referendum za opovrgavanje tog sporazuma kojeg je sam potpisao dan pre. Ohridski sporazum je obezbedio mir i niz promena u korist demokratizacije i poštovanja manjinskih prava. On je još jednom pokazao da su dobri sporazumi mogući ali da su političke strukture te koje ih bacaju na smetište. Malo njih profitiraju na račun cele države.

MONITOR: Da li bi princip modernog suživota trebalo mijenjati i više insistirati na interkulturalnosti?
DERALA: Multikulturalnost shvaćena u njenom uskom smislu i može upućivati, u izvesnom smislu, na getoizaciju i izolaciju, posebno ako se ona uzme previše formalistički, a manjinske se zajednice promatraju kao retke biljke koje bi trebalo konzervirati. Multikulturalnost po meni nije samo multietničnost. Ona podrazumeva postojanje različitih kultura koje se međusobno poznaju, jedne druge poštuju i uče o drugima, vrše uticaj jedne na druge ili zajedno utiču na treću ili na određeni proces u društvu ili državi. Naravno, uticanje koje može doneti benefite, a ne asimilaciju i pretapanje. Multikulturalnost podrazumeva šaroliko društvo u kojem je podjednako lepo biti manjina kao i većina, podjednako lepo i vredno priznanja biti ateista, individualista i roker…

Multikulturalizam svakako postoji, bez obzira na to koliko ga vi negirate, kontrolirate i tlačite. Naravno, u uslovima kada je multikulturalizam shvaćen u njegovom najširom smislu, kada je nesputan legalizmom. Multikulturalizam ne sme da bude ograničen merama. Mere, zakoni i regulacija koje zadiru u sferu multikulturalizma prikazuju se kao dobronamerne a u stvari su instrument za manipulaciju i kontrolu. A manipulaciju i kontrolu najlakše postižete kada pre toga getoizirate određenu populaciju.

MONITOR: U Makedoniji je prošlog ljeta ponovo izbore dobio VMRO, desna partija koja bi željela da se predstavi umjerenom. Koliko je ona zaista takva, s obzirom na njenu istoriju i tradiciju, ali i na sadašnju nacionalističku retoriku i praksu?
DERALA:VMRO nije umerena partija ni u kom smislu. Uostalom, pitam se da li uopšte postoji takva (umerena) partija kod nas. Pod vođstvom VMRO-a mi smo imali i rat u 2001. Pod vođstvom sadašnjeg VMRO-a imali smo što videti. Kršenje ljudskih prava, odsustvo vladavine prava, izrazito nacionalistička i diskriminatorska politika uzdignuta na institucionalne nivoe, skoro potpuna kontrola nad medijima, kriminalno i bahato ponašanje na svakom koraku, totalna partizacija sistema i društva, strah i ušutkivanje… Atmosferu u Makedoniji često znam da uporedim s Italijom 20-ih ili Njemačkom na početku 30-ih godina prošlog veka. Ne malo ljudi se slažu sa mnom. Ali tiho.

MONITOR: Koliko je opasno ovo za Makedoniju već sedmogodišnje čekanje na dalji napredak u EU integracijama?
DERALA: Makedonija, kao i svaka druga zemlja u regionu, treba da reši probleme prvo za sebe i zbog svojih građana. Nije opasno to što Makedonija nije ušla u EU do sada, već je opasno što ova zemlja nije našla dovoljno kvaliteta i vrline da izgradi demokratiju i sistem u kojem vlada pravo i poštuju se ljudska prava. Umesto toga, Makedonija polako postaje fašistička zemlja u kojoj vlada strah i nepoverenje. Kako mislite da bi trebalo da uđemo u EU sa ovim teškim prtljagom? Da o problemu s imenom i ne govorim. Da nije bilo pogrešne politike, mi bismo se sada nazivali ustavnim imenom, a Grčka bi bila na pola puta da nas prizna, ako ne i više od toga. Makedonija je žrtva politike nekolicine ljudi koji u svojim šakama drže moć u stilu okupatora. Nije ih briga kakve će sve posledice imati njihova vladavina, nego da što više eksploatišu zemlju koju su zaposeli i da ostave što trajniji trag svog prisustva.

MONITOR: Nekadašnji američki ambasador u vašoj zemlji Kristofer Hil, rekao je da je rješavanje albanskog nacionalnog pitanja sljedeća tema na Balkanu. Mislite li da je u pravu?
DERALA: Mala dopuna – svi narodi na Balkanu su velike teme i daju sve od sebe da budu još veće. I gore. Znate onu Čerčilovu: Balkanski narodi proizvode više istorije nego što je mogu konzumirati. Ako pretpostavimo da je rešavanje albanskog nacionalnog pitanja na redu, kako mislite da će na to reagovati Srbi? Odmah će sebe proglasiti sledećom i „važnijom” temom. I tako redom. Mislim da je ujedinjenje Evrope i ulazak svih balkanskih plemena u veliku evropsku staju šansa da se sve teme ovoga tipa zatvore na zadovoljstvo svih. Tada će postati manje relevantno sve ovo o granicama, teritorijama i broju grla u različitim etničkim čoporima. Bar se nadam.

Mali korak do fašizma

MONITOR: Koliko razdvajanje i pacifikovanje zajednica koje se okreću same sebi produbljuje već stvorene i konfrontirane razlike?
DERALA: To je recept za konfrontaciju. U Makedoniji zajednice žive jedno pored drugih, a ne jedna sa drugom (i trećom). Svaka zajednica gleda na drugu ili druge s podozrivošću, pa i s mržnjom. Predrasude su u osnovi svega. A to uspešno pothranjuju političari i njihovi medijski vazali. Na kraju krajeva, to što ove etničke zajednice žive paralelnim životima i nije najveći problem. Tako su živeli i u doba dominacije Otomanskog carstva, ali nisu se klali. Problem leži u tome da su one tako postavljene da nisu samo zatvorene same u sebe, getoizirane, već su kontinuirano podsticane na mržnju i konflikte. A to možete postići tako što potencirate razlike kod drugih i prikazujete ih štetnima po vas, što bi te druge trebalo da čini i manje vrednim da žive. Korak do fašizma nije velik.

 

Tenzije će rasti

MONITOR: Da li nedavni incidenti u kojima ima stradalih pokazuju da su tenzije između dva naroda toliko velike da od svake varnice lete glave?
DERALA: U vašem pitanju je i odgovor. Incidenti nisu slučajni, jer je dosadašnja politika vlade takva da je čudo da ovi incidenti nisu ranije eruptirali i to u gorem obliku. Tenzije jesu velike, ali biće i gore. Makedonci i Albanci se međusobno mrze i optužuju se da im oni drugi uzimaju radna mesta, kulturu, teritorije itd. Za to su zaslužni politički centri moći koji kroz mržnju, tenzije, a ako je potrebno i rat, ostvaruju svoje uske interese. Za to uveliko upotrebljavaju medije i računaju na to da je svet u krizi i da ima preča posla nego da se opet bavi Makedonijom. Nadam se da greše.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo