INTERVJU
DŽABIR MEHMEDI DERAL, PISAC I PREDSJEDNIK NVO CIVIL SKOPJE : Učinci proizvodnje mržnje

Za posljednjih nekoliko godina Makedonija je od svih balkanskih zemalja najmanje pominjana kao tema. Od dobijanja statusa kandidata za EU 2005, interesovanje za nju, sem u izvjesnoj mjeri u susjednoj Grčkoj i incidentno u saopštenjima Srpske pravoslavne crkve, gotovo da je prestalo. Bilo je važnijih tema i većih „problema” od, kako se smatralo, pacifikovane Makedonije. Sve do nedavno. Da li su najnoviji međuetnički sukobi prolazni incidenti ili su simptomi javno neartikulisanih problema makedonskog i drugih balkanskih društava, razgovarali smo sa građanskim aktivistom i piscem iz Skoplja, Džabirom Memedi Deralom, dobrim poznavaocem složenosti makedonskog društva koji je bio jedan od usamljenih glasova koji su upozoravali da se sukobi mogu ponoviti. MONITOR:U izjavi za TV Al Džazira rekli ste da su institucije odgovorne za sukobe u Makedoniji. Jeste li mislili na to što je početni incident izazvao policajac Makedonac koji je ubio Albanca, van dužnosti?
DERALA: Početni incident nije izazvan ubistvom dvojice Albanaca u Gostivaru. To je samo deo kontinuirane tenzije u Makedoniji za koju odgovornost snosi vlada. Ona je struktura koja ima sve instrumente u rukama da ovakvo stanje prouzrokuje ili da ga spreči. Posebno ova garnitura na vlasti je izrazito nacionalistička, a ona pod svojom kontrolom drži daleko više sektora društvenog, političkog, ekonomskog i javnog života nego što je to normalno za jednu iole demokratsku zemlju. Ova vlada godinama sponzorira nacionalističku histeriju, tako da uopšte nije iznenađujuće kako se stanje stvari razvija.
Bez obzira na etničku pripadnost, postoje nekoliko alarmantnih pitanja koje se nameću nakon ove pogibije, druge od prošlogodišnjih izbora kada je policajac pretukao do smrti jednog 22-godišnjaka. Pitanje koje je izuzetno alarmantno je: Još koliko mašina za ubijanje u uniformama je tamo napolju? Ko ih kontrolira? Na kraju, kad smo već kod etničkih pitanja: da li bi ovaj policajac, neka je i van dužnosti, ubio dvoje civila u slučaju da su oni bili Makedonci? Da li bi im možda pucao u noge?
Možda biste želeli znati da je policajac-ubojica odmah postao heroj u socijalnim mrežama. To govori o dubokom etniciziranju čitavog života u zemlji. Nije važno to što je policajac sasuo sedam metaka u dva mlada čoveka. Važno je da je on bio Makedonac, a žrtve Albanci.
Etnički filmovi fragmentiraju društvo i time ga čine poslušnim i podložnim manipulaciji. Poslušnim i krvoločnim u isto vreme.
MONITOR: Nakon sklapanja Ohridskog sporazuma i dobijanja statusa kandidata, izgledalo je da je Makedonija pacifikovana. Da li je sadržaj sporazuma zaista obezbjeđivao ovakve prognoze?
DERALA: Sadržaj sporazuma je imao sve predispozicije da postane uspešna priča na Balkanu. Naravno, u kombinaciji s odgovornim političarima. Kakvih mi ovde nemamo. Pa odmah nakon potpisivanja tadašnji premijer i lider VMRO-DPMNE, iste ove partije koja je i sada na vlasti, pokrenuo je referendum za opovrgavanje tog sporazuma kojeg je sam potpisao dan pre. Ohridski sporazum je obezbedio mir i niz promena u korist demokratizacije i poštovanja manjinskih prava. On je još jednom pokazao da su dobri sporazumi mogući ali da su političke strukture te koje ih bacaju na smetište. Malo njih profitiraju na račun cele države.
MONITOR: Da li bi princip modernog suživota trebalo mijenjati i više insistirati na interkulturalnosti?
DERALA: Multikulturalnost shvaćena u njenom uskom smislu i može upućivati, u izvesnom smislu, na getoizaciju i izolaciju, posebno ako se ona uzme previše formalistički, a manjinske se zajednice promatraju kao retke biljke koje bi trebalo konzervirati. Multikulturalnost po meni nije samo multietničnost. Ona podrazumeva postojanje različitih kultura koje se međusobno poznaju, jedne druge poštuju i uče o drugima, vrše uticaj jedne na druge ili zajedno utiču na treću ili na određeni proces u društvu ili državi. Naravno, uticanje koje može doneti benefite, a ne asimilaciju i pretapanje. Multikulturalnost podrazumeva šaroliko društvo u kojem je podjednako lepo biti manjina kao i većina, podjednako lepo i vredno priznanja biti ateista, individualista i roker…
Multikulturalizam svakako postoji, bez obzira na to koliko ga vi negirate, kontrolirate i tlačite. Naravno, u uslovima kada je multikulturalizam shvaćen u njegovom najširom smislu, kada je nesputan legalizmom. Multikulturalizam ne sme da bude ograničen merama. Mere, zakoni i regulacija koje zadiru u sferu multikulturalizma prikazuju se kao dobronamerne a u stvari su instrument za manipulaciju i kontrolu. A manipulaciju i kontrolu najlakše postižete kada pre toga getoizirate određenu populaciju.
MONITOR: U Makedoniji je prošlog ljeta ponovo izbore dobio VMRO, desna partija koja bi željela da se predstavi umjerenom. Koliko je ona zaista takva, s obzirom na njenu istoriju i tradiciju, ali i na sadašnju nacionalističku retoriku i praksu?
DERALA:VMRO nije umerena partija ni u kom smislu. Uostalom, pitam se da li uopšte postoji takva (umerena) partija kod nas. Pod vođstvom VMRO-a mi smo imali i rat u 2001. Pod vođstvom sadašnjeg VMRO-a imali smo što videti. Kršenje ljudskih prava, odsustvo vladavine prava, izrazito nacionalistička i diskriminatorska politika uzdignuta na institucionalne nivoe, skoro potpuna kontrola nad medijima, kriminalno i bahato ponašanje na svakom koraku, totalna partizacija sistema i društva, strah i ušutkivanje… Atmosferu u Makedoniji često znam da uporedim s Italijom 20-ih ili Njemačkom na početku 30-ih godina prošlog veka. Ne malo ljudi se slažu sa mnom. Ali tiho.
MONITOR: Koliko je opasno ovo za Makedoniju već sedmogodišnje čekanje na dalji napredak u EU integracijama?
DERALA: Makedonija, kao i svaka druga zemlja u regionu, treba da reši probleme prvo za sebe i zbog svojih građana. Nije opasno to što Makedonija nije ušla u EU do sada, već je opasno što ova zemlja nije našla dovoljno kvaliteta i vrline da izgradi demokratiju i sistem u kojem vlada pravo i poštuju se ljudska prava. Umesto toga, Makedonija polako postaje fašistička zemlja u kojoj vlada strah i nepoverenje. Kako mislite da bi trebalo da uđemo u EU sa ovim teškim prtljagom? Da o problemu s imenom i ne govorim. Da nije bilo pogrešne politike, mi bismo se sada nazivali ustavnim imenom, a Grčka bi bila na pola puta da nas prizna, ako ne i više od toga. Makedonija je žrtva politike nekolicine ljudi koji u svojim šakama drže moć u stilu okupatora. Nije ih briga kakve će sve posledice imati njihova vladavina, nego da što više eksploatišu zemlju koju su zaposeli i da ostave što trajniji trag svog prisustva.
MONITOR: Nekadašnji američki ambasador u vašoj zemlji Kristofer Hil, rekao je da je rješavanje albanskog nacionalnog pitanja sljedeća tema na Balkanu. Mislite li da je u pravu?
DERALA: Mala dopuna – svi narodi na Balkanu su velike teme i daju sve od sebe da budu još veće. I gore. Znate onu Čerčilovu: Balkanski narodi proizvode više istorije nego što je mogu konzumirati. Ako pretpostavimo da je rešavanje albanskog nacionalnog pitanja na redu, kako mislite da će na to reagovati Srbi? Odmah će sebe proglasiti sledećom i „važnijom” temom. I tako redom. Mislim da je ujedinjenje Evrope i ulazak svih balkanskih plemena u veliku evropsku staju šansa da se sve teme ovoga tipa zatvore na zadovoljstvo svih. Tada će postati manje relevantno sve ovo o granicama, teritorijama i broju grla u različitim etničkim čoporima. Bar se nadam.
Mali korak do fašizma
MONITOR: Koliko razdvajanje i pacifikovanje zajednica koje se okreću same sebi produbljuje već stvorene i konfrontirane razlike?
DERALA: To je recept za konfrontaciju. U Makedoniji zajednice žive jedno pored drugih, a ne jedna sa drugom (i trećom). Svaka zajednica gleda na drugu ili druge s podozrivošću, pa i s mržnjom. Predrasude su u osnovi svega. A to uspešno pothranjuju političari i njihovi medijski vazali. Na kraju krajeva, to što ove etničke zajednice žive paralelnim životima i nije najveći problem. Tako su živeli i u doba dominacije Otomanskog carstva, ali nisu se klali. Problem leži u tome da su one tako postavljene da nisu samo zatvorene same u sebe, getoizirane, već su kontinuirano podsticane na mržnju i konflikte. A to možete postići tako što potencirate razlike kod drugih i prikazujete ih štetnima po vas, što bi te druge trebalo da čini i manje vrednim da žive. Korak do fašizma nije velik.
Tenzije će rasti
MONITOR: Da li nedavni incidenti u kojima ima stradalih pokazuju da su tenzije između dva naroda toliko velike da od svake varnice lete glave?
DERALA: U vašem pitanju je i odgovor. Incidenti nisu slučajni, jer je dosadašnja politika vlade takva da je čudo da ovi incidenti nisu ranije eruptirali i to u gorem obliku. Tenzije jesu velike, ali biće i gore. Makedonci i Albanci se međusobno mrze i optužuju se da im oni drugi uzimaju radna mesta, kulturu, teritorije itd. Za to su zaslužni politički centri moći koji kroz mržnju, tenzije, a ako je potrebno i rat, ostvaruju svoje uske interese. Za to uveliko upotrebljavaju medije i računaju na to da je svet u krizi i da ima preča posla nego da se opet bavi Makedonijom. Nadam se da greše.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg
MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.
Rat će se okončati, lideri će se rukovati.
Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;
ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu
MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.
Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života, teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?
PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.
Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.
Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.
Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.
MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?
PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.
Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.
Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.
Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.
Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi. Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.
Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.
Nismo čuli snažnu integrativnu ideju
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?
PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.
Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju
MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?
PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.
Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.
Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.
Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja
MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?
PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.
Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom