Povežite se sa nama

INTERVJU

DŽABIR MEHMEDI DERAL, PISAC I PREDSJEDNIK NVO CIVIL SKOPJE : Učinci proizvodnje mržnje

Objavljeno prije

na

Za posljednjih nekoliko godina Makedonija je od svih balkanskih zemalja najmanje pominjana kao tema. Od dobijanja statusa kandidata za EU 2005, interesovanje za nju, sem u izvjesnoj mjeri u susjednoj Grčkoj i incidentno u saopštenjima Srpske pravoslavne crkve, gotovo da je prestalo. Bilo je važnijih tema i većih „problema” od, kako se smatralo, pacifikovane Makedonije. Sve do nedavno. Da li su najnoviji međuetnički sukobi prolazni incidenti ili su simptomi javno neartikulisanih problema makedonskog i drugih balkanskih društava, razgovarali smo sa građanskim aktivistom i piscem iz Skoplja, Džabirom Memedi Deralom, dobrim poznavaocem složenosti makedonskog društva koji je bio jedan od usamljenih glasova koji su upozoravali da se sukobi mogu ponoviti. MONITOR:U izjavi za TV Al Džazira rekli ste da su institucije odgovorne za sukobe u Makedoniji. Jeste li mislili na to što je početni incident izazvao policajac Makedonac koji je ubio Albanca, van dužnosti?
DERALA: Početni incident nije izazvan ubistvom dvojice Albanaca u Gostivaru. To je samo deo kontinuirane tenzije u Makedoniji za koju odgovornost snosi vlada. Ona je struktura koja ima sve instrumente u rukama da ovakvo stanje prouzrokuje ili da ga spreči. Posebno ova garnitura na vlasti je izrazito nacionalistička, a ona pod svojom kontrolom drži daleko više sektora društvenog, političkog, ekonomskog i javnog života nego što je to normalno za jednu iole demokratsku zemlju. Ova vlada godinama sponzorira nacionalističku histeriju, tako da uopšte nije iznenađujuće kako se stanje stvari razvija.

Bez obzira na etničku pripadnost, postoje nekoliko alarmantnih pitanja koje se nameću nakon ove pogibije, druge od prošlogodišnjih izbora kada je policajac pretukao do smrti jednog 22-godišnjaka. Pitanje koje je izuzetno alarmantno je: Još koliko mašina za ubijanje u uniformama je tamo napolju? Ko ih kontrolira? Na kraju, kad smo već kod etničkih pitanja: da li bi ovaj policajac, neka je i van dužnosti, ubio dvoje civila u slučaju da su oni bili Makedonci? Da li bi im možda pucao u noge?

Možda biste želeli znati da je policajac-ubojica odmah postao heroj u socijalnim mrežama. To govori o dubokom etniciziranju čitavog života u zemlji. Nije važno to što je policajac sasuo sedam metaka u dva mlada čoveka. Važno je da je on bio Makedonac, a žrtve Albanci.

Etnički filmovi fragmentiraju društvo i time ga čine poslušnim i podložnim manipulaciji. Poslušnim i krvoločnim u isto vreme.

MONITOR: Nakon sklapanja Ohridskog sporazuma i dobijanja statusa kandidata, izgledalo je da je Makedonija pacifikovana. Da li je sadržaj sporazuma zaista obezbjeđivao ovakve prognoze?
DERALA: Sadržaj sporazuma je imao sve predispozicije da postane uspešna priča na Balkanu. Naravno, u kombinaciji s odgovornim političarima. Kakvih mi ovde nemamo. Pa odmah nakon potpisivanja tadašnji premijer i lider VMRO-DPMNE, iste ove partije koja je i sada na vlasti, pokrenuo je referendum za opovrgavanje tog sporazuma kojeg je sam potpisao dan pre. Ohridski sporazum je obezbedio mir i niz promena u korist demokratizacije i poštovanja manjinskih prava. On je još jednom pokazao da su dobri sporazumi mogući ali da su političke strukture te koje ih bacaju na smetište. Malo njih profitiraju na račun cele države.

MONITOR: Da li bi princip modernog suživota trebalo mijenjati i više insistirati na interkulturalnosti?
DERALA: Multikulturalnost shvaćena u njenom uskom smislu i može upućivati, u izvesnom smislu, na getoizaciju i izolaciju, posebno ako se ona uzme previše formalistički, a manjinske se zajednice promatraju kao retke biljke koje bi trebalo konzervirati. Multikulturalnost po meni nije samo multietničnost. Ona podrazumeva postojanje različitih kultura koje se međusobno poznaju, jedne druge poštuju i uče o drugima, vrše uticaj jedne na druge ili zajedno utiču na treću ili na određeni proces u društvu ili državi. Naravno, uticanje koje može doneti benefite, a ne asimilaciju i pretapanje. Multikulturalnost podrazumeva šaroliko društvo u kojem je podjednako lepo biti manjina kao i većina, podjednako lepo i vredno priznanja biti ateista, individualista i roker…

Multikulturalizam svakako postoji, bez obzira na to koliko ga vi negirate, kontrolirate i tlačite. Naravno, u uslovima kada je multikulturalizam shvaćen u njegovom najširom smislu, kada je nesputan legalizmom. Multikulturalizam ne sme da bude ograničen merama. Mere, zakoni i regulacija koje zadiru u sferu multikulturalizma prikazuju se kao dobronamerne a u stvari su instrument za manipulaciju i kontrolu. A manipulaciju i kontrolu najlakše postižete kada pre toga getoizirate određenu populaciju.

MONITOR: U Makedoniji je prošlog ljeta ponovo izbore dobio VMRO, desna partija koja bi željela da se predstavi umjerenom. Koliko je ona zaista takva, s obzirom na njenu istoriju i tradiciju, ali i na sadašnju nacionalističku retoriku i praksu?
DERALA:VMRO nije umerena partija ni u kom smislu. Uostalom, pitam se da li uopšte postoji takva (umerena) partija kod nas. Pod vođstvom VMRO-a mi smo imali i rat u 2001. Pod vođstvom sadašnjeg VMRO-a imali smo što videti. Kršenje ljudskih prava, odsustvo vladavine prava, izrazito nacionalistička i diskriminatorska politika uzdignuta na institucionalne nivoe, skoro potpuna kontrola nad medijima, kriminalno i bahato ponašanje na svakom koraku, totalna partizacija sistema i društva, strah i ušutkivanje… Atmosferu u Makedoniji često znam da uporedim s Italijom 20-ih ili Njemačkom na početku 30-ih godina prošlog veka. Ne malo ljudi se slažu sa mnom. Ali tiho.

MONITOR: Koliko je opasno ovo za Makedoniju već sedmogodišnje čekanje na dalji napredak u EU integracijama?
DERALA: Makedonija, kao i svaka druga zemlja u regionu, treba da reši probleme prvo za sebe i zbog svojih građana. Nije opasno to što Makedonija nije ušla u EU do sada, već je opasno što ova zemlja nije našla dovoljno kvaliteta i vrline da izgradi demokratiju i sistem u kojem vlada pravo i poštuju se ljudska prava. Umesto toga, Makedonija polako postaje fašistička zemlja u kojoj vlada strah i nepoverenje. Kako mislite da bi trebalo da uđemo u EU sa ovim teškim prtljagom? Da o problemu s imenom i ne govorim. Da nije bilo pogrešne politike, mi bismo se sada nazivali ustavnim imenom, a Grčka bi bila na pola puta da nas prizna, ako ne i više od toga. Makedonija je žrtva politike nekolicine ljudi koji u svojim šakama drže moć u stilu okupatora. Nije ih briga kakve će sve posledice imati njihova vladavina, nego da što više eksploatišu zemlju koju su zaposeli i da ostave što trajniji trag svog prisustva.

MONITOR: Nekadašnji američki ambasador u vašoj zemlji Kristofer Hil, rekao je da je rješavanje albanskog nacionalnog pitanja sljedeća tema na Balkanu. Mislite li da je u pravu?
DERALA: Mala dopuna – svi narodi na Balkanu su velike teme i daju sve od sebe da budu još veće. I gore. Znate onu Čerčilovu: Balkanski narodi proizvode više istorije nego što je mogu konzumirati. Ako pretpostavimo da je rešavanje albanskog nacionalnog pitanja na redu, kako mislite da će na to reagovati Srbi? Odmah će sebe proglasiti sledećom i „važnijom” temom. I tako redom. Mislim da je ujedinjenje Evrope i ulazak svih balkanskih plemena u veliku evropsku staju šansa da se sve teme ovoga tipa zatvore na zadovoljstvo svih. Tada će postati manje relevantno sve ovo o granicama, teritorijama i broju grla u različitim etničkim čoporima. Bar se nadam.

Mali korak do fašizma

MONITOR: Koliko razdvajanje i pacifikovanje zajednica koje se okreću same sebi produbljuje već stvorene i konfrontirane razlike?
DERALA: To je recept za konfrontaciju. U Makedoniji zajednice žive jedno pored drugih, a ne jedna sa drugom (i trećom). Svaka zajednica gleda na drugu ili druge s podozrivošću, pa i s mržnjom. Predrasude su u osnovi svega. A to uspešno pothranjuju političari i njihovi medijski vazali. Na kraju krajeva, to što ove etničke zajednice žive paralelnim životima i nije najveći problem. Tako su živeli i u doba dominacije Otomanskog carstva, ali nisu se klali. Problem leži u tome da su one tako postavljene da nisu samo zatvorene same u sebe, getoizirane, već su kontinuirano podsticane na mržnju i konflikte. A to možete postići tako što potencirate razlike kod drugih i prikazujete ih štetnima po vas, što bi te druge trebalo da čini i manje vrednim da žive. Korak do fašizma nije velik.

 

Tenzije će rasti

MONITOR: Da li nedavni incidenti u kojima ima stradalih pokazuju da su tenzije između dva naroda toliko velike da od svake varnice lete glave?
DERALA: U vašem pitanju je i odgovor. Incidenti nisu slučajni, jer je dosadašnja politika vlade takva da je čudo da ovi incidenti nisu ranije eruptirali i to u gorem obliku. Tenzije jesu velike, ali biće i gore. Makedonci i Albanci se međusobno mrze i optužuju se da im oni drugi uzimaju radna mesta, kulturu, teritorije itd. Za to su zaslužni politički centri moći koji kroz mržnju, tenzije, a ako je potrebno i rat, ostvaruju svoje uske interese. Za to uveliko upotrebljavaju medije i računaju na to da je svet u krizi i da ima preča posla nego da se opet bavi Makedonijom. Nadam se da greše.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo