Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP KOVAČEVIĆ, PROFESOR POLITIČKE PSIHOLOGIJE: Vrijeme je za slobodu

Objavljeno prije

na

filip

MONITOR: Mediji su ocijenili da je u nedjelju, 18. marta ove godine, održan najveći protest poslije referenduma nakon dugo vremena. Da li se to nešto novo dešava na crnogorskoj političkoj i društvenoj sceni? KOVAČEVIĆ: Da, 18. mart je istorijski datum za demokratske procese u Crnoj Gori. To je bio najveći građanski, nepartijski skup u crnogorskoj istoriji. Mislim da počinje da se piše nova stranica demokratizacije Crne Gore. Međutim, proces demokratizacije je dugačak kao Tolstojevi romani, tako da treba napisati još podosta stranica, još nas sve čeka mnogo napora i iskušenja da bi konačno došlo do smjene crnogorskog režima jer je taj režim u sebi sublimirao decenijsku korupciju i veze sa jakim kriminalnim podzemljem.

Želio bih da pohvalim sve organizatore protesta, sve govornike i učesnike jer su zbilja toga dana postavili Podgoricu u centar globalne borbe za istinu, pravo i pravdu, a protiv arogancije moći i nezakonito stečenih privilegija. Protest je bio udarna vijest na dnevnicima širom regiona i pokazao da je Crna Gora spremna da raskrsti sa autoritarnim, nasilnim tendencijama iz prošlosti. Međunarodno javno mnjenje je imalo priliku da vidi jedno novo, dosada nepoznato i neslućeno lice Crne Gore.

MONITOR: Koliko su strah ili apatija uticali da pojedini nezadovoljni građani ostanu kod kuće?
KOVAČEVIĆ: Mislim da je većina crnogorskog stanovništa nezadovoljna sa stanjem u državi i da će taj broj u narednom periodu rasti. Uporedo sa tim, režim će sve više i više upotrebljavati razne vrste pritisaka, ucjena, prijetnji i zastrašivanja da obezbijedi većinu pokornih birača na naštelovanim izborima. ,,Nevidljiva” režimska represija prema običnim građanima danas je gora nego prije nekoliko godina i zbog toga veliki broj građana nije spreman da javno artikuliše svoje protivljenje vlastima. U isto vrijeme, što je ekonomska situacija gora, to će režimska propaganda odgovornost više prebacivati na političke neistomišljenike i opoziciju, pa se u narednom periodu može očekivati jačanje režimskih falangi čiji će primarni zadatak biti napadi na reputaciju, imovinu i ličnosti antirežimskih snaga, a ti napadi će biti građanima servirani kao nužna odbrana tekovina države. Očigledno je da se počinju nazirati konture antievropskog projekta Mila Đukanovića pod nazivom Bjelorusija na Balkanu.

MONITOR: Šta bi trebalo da bude sljedeći korak kako bi protesti imali efekta ?
KOVAČEVIĆ: Mislim da organizatori protesta – Unija slobodnih sindikata, MANS i Studentska unija – dobro znaju što rade i zbog toga sam siguran da se energija za suštinske demokratske promjene neće rasuti. Sa konkretnim akcijama svih vrsta treba nastaviti – performansi, štrajkovi, protesti, okupacije, blokade, šatorski gradovi – treba da postanu dio crnogorske svakodnevice. I treba raditi sve suprotno od onoga što bi željele DPSDP strukture i njihovi dvorski analitičari. Ako oni na primjer kažu ,,formirajte partiju”, baš to ne treba raditi. Treba biti originalan jer se oni mogu pobijediti samo na terenu koji ih zbunjuje, o kome ne znaju ništa, gdje njihove rigidne kontrole ne uspijevaju. A vladajuće strukture znaju samo za podjele i za nasilje. Zbog toga se mora insistirati na građanskoj, univerzalnoj prirodi bunta. Crnogorski režim je jedna vrsta elementarne pošasti, jedna vrsta moralno-političke variole vere. A zar variola vera u svom djelovanju razlikuje nacionalnu, vjersku ili geopolitičku pripadnost? Ne, nego napada sve odreda. E, pa takav joj je i lijek. Zahtjeva objedinjenje svih nezaraženih snaga.

MONITOR: Govorili ste da je model za smjenu crnogorskog režima formiranje širokog nadstranačkog demokratskog fronta. Zašto se po vama ova vlast ne može smijeniti na izborima koje sama organizuje?
KOVAČEVIĆ: Sovjetski disidentski kantautor Bulat Okudžava u jednoj pjesmi kaže ,,uzmimo se za ruke jer ćemo propasti pojedinačno”. Po meni, to je formula za smjenu vladajuće koalicije u Crnoj Gori. Nadstranačka unija u koju ulaze sve antirežimske slobodne snage, uključujući ne samo parlamentarne opozicione partije, nego i NVO sektor, sindikat, studente, penzionere i sve ostale slobodne građane i građanke. Novinar Marko Milačić i ja smo u januaru pokrenuli inicijativu za formiranje Savjeta za demokratizaciju u okviru kojeg bi se napravila koordinacija svih koju su za smjenu postojeće vlasti kao i za uspostavljanje principa smjenjivosti vlasti. Da su svi oni koje smo pozvali odgovorili na naš poziv, već bismo imali funkcionalnu i objedinjenu političku alternativu. Međutim, ni sada nije kasno.

Izlazak opozicije iz farse zvane ,,Rankova Skupština” dao bi ovom Savjetu veliku političku težinu. To je posebno važno zbog toga što režim već mjesecima priprema izbore. A ti izbori pod postojećim uslovima totalne zloupotrebe državnih resursa i novca poreskih obveznika za potrebe režima se moraju bojkotovati. Ko god iz parlamentarne opozicije prihvati poziv režima na izbore, već je unaprijed prihvatio svoj projektovani poraz i treba da snosi odgovornost za zamajavanje svojih birača. Isto važi i za nove partije. Izbori su zacementirano neslobodni i obesmišljeni režimskim predizbornim mehanizmima, pa je na njima nemoguće očekivati demokratske promjene.

U isto vrijeme, Evropska komisija bi mogla da pomogne snage koje se bore za demokratizaciju Crne Gore tako što bi u svom izvještaju jasno uprla prst u mafiokratski režim i stavila do znanja crnogorskim građanima da režimski čelnici ne žele da ispune suštinske uslove za integracije, da čak tajno rade protiv integracija (pa zar predsjednik neke vladajuće partije na Balkanu traži saveznike po Emiratima, Azerbejdžanu, Tajlandu, itd.?), i onda uslovila otpočinjanje pregovara formiranjem nadstranačke, tehničke vlade sa jednogodišnjim mandatom da “očisti” institucije od korupcije i kriminala i pripremi uslove za demokratske izbore. Ako je Brisel mogao da diktira smjenu Berluskonija i Papandreua, sigurno je da može, i to mnogo lakše, da pošalje u političku penziju premijera Igora Lukšića, a njegovog partijskog šefa iza rešetaka.

MONITOR: Vanja Ćalović je pozvala premijera Igora Lukšića: da stane na stranu građana ili da nastavi da služi organizovanom kriminalu. Mislite li da Lukšić može stati na stranu građana i javnog interesa?
KOVAČEVIĆ: Naravno da ne može. Javno sam o tome govorio i prije nego je Lukšić stupio na mjesto premijera. Lukšićev mandat je od početka predstavljao gubljenje dragocjenog vremena za demokratizaciju zemlje i kupovanje vremena za Đukanovića i njegovu tajkunsku družinu. Ovaj režim se ne može mijenjati iznutra jer je pretvorio u blato sve čega se dohvatio, lomio je ljude, uništavao prirodu, razorio privredu. Njegov odlazak mora biti totalan, uz zatvorske kazne i lustraciju za čelnike. U ovom kontekstu, smatram da je obraćanje Vanje Ćalović Lukšiću samo pro forme, u smislu da Lukšić ne može poslije da kaže da nije imao šansu. Jasno je i njoj i svim ostalim organizatorima protesta da je on za sve ono što ima i za sve ono što jeste dužan Đukanoviću i da mora da dijeli sa njim istu sudbinu.

MONITOR: Kako ocjenjujete sve učestalije napade i nasilje, od fizičkog do verbalnog, nad novinarima, ali i svim ostalim nezgodnim svjedocima nepočinstava ovog režima ?
KOVAČEVIĆ: Upravo bi česti napadi na slobodu riječi i izražavanja u Crnoj Gori trebalo da daju do znanja svim dobronamjernim zvaničnicima koji u Crnu Goru dolaze iz zemalja razvijene demokratije koliko je u stvari crnogorski režim u svojoj suštini otuđen od evropskih standarda. Ovaj režim opstaje na permanentnom i svakodnevnom ponižavanju crnogorskih građana i brutalnom ispiranju mozga. Gluposti koje slušamo od vladajućih političara i podvale koje oni plasiraju zagađuju etar i papir, pa bi najbolje bilo da ih nezavisni mediji bojkotuju, barem na jedan dan, i time pokažu svoju snagu. A i građani bi konačno shvatili kako bi im izgledao život u Crnoj Gori da nema nezavisnih medija. Bilo bi gore nego kod Orvela.

MONITOR: Režim u obračunima sa kritičarima ne koristi samo državne mehanizme, poput medija čiji je vlasnik, već i paradržavne medije, paradržavna civilna udruženja, neke intelektualce, a sve pod izgovorom odbrane nacionalnog identiteta i države. O čemu se tu radi?
KOVAČEVIĆ: To je u skladu sa Đukanovićevim projektom Bjelorusija na Balkanu. Istorija autoritarnih režima pokazuje da ponašanje čelnika postaje sve iracionalnije i nasilnije kako se bliži kraj njihove vladavine. Nažalost tek predstoje mnoge šikane, rizici i opasnosti, a kroz formiranje nacionalističko-falangističkih partija, kao što je nedavno najavljena ,,Pravedna Crna Gora”, režim se opredjeljuje i za iniciranje međunacionalnih sukoba ozbiljnog intenziteta. Toliko je snažna koruptivna mreža režima da je uspjela da pomiri i nekadašnje najljuće neprijatelje. Tako se i Marko Vešović i Novak Kilibarda sada nalaze u zajedničkom frontu odbrane lika i nedjela Mila Đukanovića. Apanaže čine čuda.

MONITOR: Vjerujete li da će crnogorsko proljeće donijeti promjene?
KOVAČEVIĆ: Uzimajući u obzir mogući ekonomski kolaps države, smatram da je status quo neodrživ. Promjena će, dakle, svakako biti. Ukoliko se formira nadstranačka unija i dobije podršku međunarodnih faktora, promjene će biti pozitivne. Međutim, moguć je i negativni scenario koji bi uključivao opozicioni izlazak na izbore, unaprijed naštelovanu pobjedu DPSDP koalicije (i njihovih satelita), zaštitu nedodirljivosti tajkuna i mafijaša, prekid evropskih integracija, sa kulminacijom u nasilju na ulicama. Da li će se zbiti dobro ili zlo, zavisi od nas. Ukoliko uspijemo da se ,,uzmemo za ruke” na vrijeme (a vrijeme je), dočekaćemo narednu 2013. godinu u slobodi, prvi put.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR  RELJIĆ, NOVINAR I AUTOR DOKUMENTARNIH FILMOVA IZ NOVOG SADA: Danas je još teže suočiti se sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

U našim udžbenicima uči se istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje

 

MONITOR: Novinar ste, ali i autor više dokumentarnih filmova. Da li je i za vas, kao TV novinara, to bilo novo „iskušenje“?

RELJIĆ: Ljubav prema tom „iskušenju“ potiče odavno. Još dok sam radio u agenciji Beta 1997, sa koleginicom Marinom Fratucan, počeo sam da radim tu TV dokumentarnu formu u okviru novosadske nezavisne produkcije UrbaNS. Ta produkcija nastala je iz našeg protesta prema cenzuri u lokalnim medijima koje je tada držala opozicija. Tako je ispalo je da je moja najbolja odbrana protiv te pojave, bio i jeste dokumentarni film, posebno jer u njemu, kao autor, imaš pravo na lični pečat. Pored svega, dokumentarni film je za mene platforma na kojoj mogu da iskažem sve svoje afinitete i kreativnost, kao i da ugradim bunt, zbog kojeg sam i počeo da se bavim svim ovim temama, da li kroz novinarstvo ili kroz dokumentarni film.

MONITOR: Tematski, izgleda da vas interesuju najviše „zločin i kazna“, patnja i njena sublimacija. Koliko novinarski tekst, a posebno  dokumentarni ili igrani film, mogu da utiču na katarzični doživljaj i ostvare trajnije promjene u društvu, kada su u pitanju razumijevanje prošlosti i odgovornost za nju?

RELJIĆ: Siguran sam da film, novinarski tekst i sl. ne mogu ostvariti trajnije promene u društvu, ali mogu beležiti sve što je u društvu nakaradno i na taj način pomoći onima koji bi trebalo da se bave promenama i napretkom društva. U našim udžbenicima uči se jedan istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje. Čini mi se da je danas još teže obrađivati teme vezane za suočavanje sa prošlošću, jer se rodila jedna cela generacija klinaca koja nije osetila ratne godine i sa kojom aktuelne elite nastavljaju da manipulišu širenjem mita o životu na krvavom Balkanu, u kojem su ciklični pokolji između komšija jedna normalna pojava, sa kojom se treba pomiriti.

MONITOR: Vaš dugomertažni dokumentarni film Enkel (Unuk), u produkciji RTV, koji je prikazivan i nagrađivan, govori o Rajneru Hesu, unuku komandanta Aušvica Rudolfa Hesa, i nekadašnjoj zatvorenici u logoru Evi Mozes Kor, njihovom prijateljstvu u zajedničkoj borbi. Kako je uopšte došlo do toga da saznate za te ljude?

RELJIĆ: Kada sam saznao da je zbog raspada Jugoslavije zatvoren Jugoslovenski paviljon, otvoren 1963. u Aušvicu i da su naše žrtve tamo postale nevidljive, krenuo sam u snimanje dokumentarnog filma „Aušvic – jugoslovensko sećanje”. Zanimao me je odnos današnjih posleratnih elita prema holokaustu na prostoru bivše Jugoslavije i taj film je emitovan na RTV na 70. godišnjicu oslobođenja Aušvica. U to vreme slučajno sam naleteo na priču Rajnera Hesa, unuka komandanta Aušvica, i preživele logorašice Eve Mozes Kor, objavljenu u britanskom „Dejli Telegrafu”, januara 2015. Dakle Rajnera Hesa, potomka jednog od najvećih zločinaca u istoriji čovečanstva Rudolfa Hesa, koji je 1944. uspeo da u roku od 56 dana ubije 425.000, žrtva njegovog dede Eva Mozes Kor, prihvatila je i čak simbolično usvojila, kao svog unuka. U toj priči sam, naravno, odmah video film. Ispostavilo se da sam bio prvi koji im je ponudio da se snimi taj njihov odnos i brzo smo se dogovorili. Njihove poruke pomirenja nisu podrazumevale zaborav onoga što se dogodilo, upravo suprotno – da se nikad ne zaboravi, jer samo tako može i da se oprosti. Film Enkel sam i snimio zbog te poruke, verujući da će slična ideja zaživeti na ovim prostorima i da ćemo biti u stanju da se suočimo sa zločinima, koji su izvršeni u naše ime, da bismo mogli da gradimo budućnost.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA ZA LJUDSKA PRAVA CGO: Puževom brzinom ka Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta… Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet

MONITOR:  U Beranama je predloženo da ulica nosi ime ratnog zločinca Ratka Mladića. Kad ćemo se suočiti sa ratnom prošlošću i dokle smo stigli u tom procesu?

MILAŠ: Vrtimo se u krug kad je riječ o suočavanju sa prošlošću. Taman kad se čini da smo u nekim aspektima napravili određeni pomak, desi se tako jedan „incident“ koji nas podsjeti da je to varljivo i da moramo svi mnogo više raditi na suočavanju sa sobom, pa onda i sa ratnom prošlošću, ali i na uspostavljanju valjanog vrijednosnog okvira kao orijentira razvoja demokratskog društva.

Nekažnjivost ratnih zločina, sistemsko potiranje dijaloga o ratnoj prošlosti, izostanak činjenično utemeljenih sadržaja o tom periodu u formalnom obrazovnom sistemu, ali i manipulacije političkih aktera rezultiraju time da mi danas imamo negiranje genocida, slavljenje zločinaca i dalju viktimizaciju žrtava. Ratni zločini ne zastarijevaju, ali protok vremena, uz ovakav pristup donosilaca odluka, doprinosi njihovoj relativizaciji i neadekvatnom procesu uspostavljanja krivične pravde i ograničavanja kulture sjećanja.

MONITOR: Šta su alternative?

MILAŠ: Država ima i druge mehanizma suočavanja sa ratnom prošlošću, kroz sveobuhvatne programe reparacija koje bi trebalo uspostaviti kao jedinstven sistem u cijelom regionu.

Taj jedinstveni program obeštećenja bi, pored krivične pravde, morao podrazumijevati i utvrđivanje činjenica o stradalima i mjestima stradanja, adekvatna materijalna obeštećenja, kulturu sjećanja kroz memorijale, spomen obilježja i ustanovljavanje dana sjećanja, izvinjenja, kreiranje objektivnih obrazovnih materijala, ali i izuzetno visok stepen posvećenosti aktivostima kako bi se preduprijedili takvi zločini u budućnosti.

Da je sve to u funkciji, ne bi nam se mogli desiti ovi „incidenti“.

MONITOR: Prethodne tri decenije zemlju je vodila ista vlast, i bilo je očekivano da oni koji su vodili zemlju u ratove, neće pomoći tom procesu, naprotiv.  Mislite li da će nova vlast to moći, s obzirom na to da već ima drugačijih naznaka?

MILAŠ: Višedecenijski izostanak smjene vlasti jeste jedan od ključnih razloga što na prostoru Crne Gore nije došlo do adekvatnog procesa tranzicije i utvrđivanja krivične odgovornosti za ratne zločine počinjenje u ime građana Crne Gore, na njenoj teritoriji ili izvan granica Crne Gore. Činjenica je da smo na gotovo istim pozicijama moći, do skoro imali upravo one koji su na tim ili sličnim pozicijama bili i tokom ratnih devedesetih. Za novu vladajuću većinu utvrđivanje činjenica o žrtvama treba da bude prioritet kako bismo im vratili lično dostojanstvo, bez dodatne viktimizacije, ali i kako bi prevenirali buduće događaje.

Tu ne bi smjeli postojati bilo kakvi partikularni interesi, niti privid borbe za uspostavljanje tranzicione pravde. To je i pitanje odgovornosti a nje očito nedostaje među političkim elitama u regionu.

MONITOR: Za suočavanje sa ratnim zločinima potrebno je i nezavisno pravosuđe. Aktuelni vrh tužilaštva je obećavao rješavanje tog pitanja, ali smo umjesto toga dobili zatvaranje svih predmeta koji se tiču ratnih zločina. Može li biti pomaka, dok se ne izaberu novi tužioci?

MILAŠ: Lično smatram da prvo treba ustanoviti sistem odgovornosti zbog nečinjenja ili pogrešnog činjenja kada je u pitanju dosadašnje procesuiranje ratnih zločina, pa tek onda raditi na daljoj rekonstrukciji tužilačkih pozicija. Jedini efekti po crnogorsko društvo zbog procesuiranja ratnih zločina od strane i tužalaštva i sudova su milionske štete koje su platili građani i građanke Crne Gore iz državnog budžeta, a da za to do danas niko nije odgovarao.

Moram podsjetiti javnost da bi slučajevi ratnih zločina bili odavno i formalno arhivirani da Crna Gora nije dobila mjerila za Poglavlje 23 (Pravosuđe i temeljna prava), koja se odnose na ovu oblast, a što je dovelo do toga da Vrhovno državno tužilaštvo usvoji Strategiju o istraživanju ratnih zločina 2015. Ta Strategija nalaže da se borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, više od pet godina od donošenja tog dokumenta, nema nikakvog pomaka u primjeni međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnih standarda kojima bi se otklonile greške napravljene u prethodnim sudskim kvalikifacijama i presuđivanjima.

MONITOR: CGO je nedavno VDT-u podnio krivičnu prijavu protiv svih članova Sudskog savjeta, predsjednika Vrhovnog, Apelacionog, Upravnog i Privrednog suda, kao i viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju, svih prekršajnih sudova, ali i gotovo svih osnovnih sudova zbog postojanja osnovane sumnje da su se u njihovom postupanju stekla bitna obilježja krivičnih djela zloupotreba službenog položaja. Tada ste konstatovali da je tužilaštvo moralo da reaguje po službenoj dužnosti. Šta sve to govori o stanju u pravosuđu?

MILAŠ: Taj slučaj je vrlo interesantan. Nakon negativnog izvještaja DRI o finansijama sudstva nije došlo do utvrđivanja odgovornosti u sudstvu niti je Tužilaštvo reagovalo, iako ih je taj izvještaj morao profesionalno zainteresovati da djeluju po službenoj dužnosti. To bi uključilo hitno i prioritetno uzimanje u razmatranje izvještaja DRI-a, kao i postupanje nadležnih tužilaštava kako bi utvrdili cjelovito činjenično stanje o prezentiranim dokazima i osnovanosti izraženih osnova sumnji radi zaštite pravnog i društvenog poretka Crne Gore.

Tužilaštvo je radije pokušalo da zažmuri demonstrirajući ponovo selektivnost u pristupu, pa smo mi odlučili da podnesemo krivičnu prijavu kako bi ih pokrenuli na određenu akciju. Duboko politizovano pravosuđe u Crnoj Gori nije do sada pokazalo da je bilo spremno i voljno za onu vrstu reforme koja bi dala mjerljive rezultate mimo zakonodavnih akata i poremetila neke od postojećih monopola moći. Činjenica da u samom finansijskom rukovođenju u sudstvu imamo ozbiljnih propusta koje je utvrdila mjerodavna institucija, u bilo kojem demokratskom društvu bi pokrenula lavinu ostavki u samom sudstvu i hitnu aktivnosti Tužilaštva. Pokušaj stavljanja ovog slučaja pod tepih je i mjera naše udaljenosti od takvog društva, a pravosuđe koje je u takvim državama stub vladavine prava kod nas je prepreka u uspostavljanju funkcionalne vladavine prava.


MONITOR: Šef Delegacije Evropskog parlamenta Vladimir Bilčik je pozdravio proevropsku orijentaciju nove vlasti, ali kazao je da bi želio da se riječi pretvore u djela. Iste smo ocjene slušali i za prethodnu vlast?

MILAŠ: Neće se brzo mijenjati poruke iz EU prema Crnoj Gori, uprkos činjenici da je došlo do promjene vlasti. Veliki su i nagomilani problemi i ne mogu se oni riješiti preko noći. Nekad, naravno, u primjeni ima objektivnih prepreka ali ima i onih koje se odnose na otpor političkih struktura prema ograničavanju moći, a što uključuje profesionalizaciju i jačanje institucija.

Naime, jedno je pričati i obećavati, a drugo je te riječi i obećanja sprovoditi u djelo. Nivo političke kulture u Crnoj Gori je prilično nizak, a doživljaj vlasti kod političkih aktera zabrinjavajuće sličan, nezavisno da li stoje na pozicijama vlasti ili opozicije.

Politička volja da se sistem depolitizuje i profesionalizuje, uz potrebne i suštinske reforme u pravosuđu praćene mjerljivim rezultatima ključno će definisati i dalji put Crne Gore u EU. Naravno, dosta će zavisiti i od dosljednosti EU u politici uslovljavanja.

MONITOR: Kako vidite nedavnu izjavu premijera Krivokapića da su male porodice egoistične, a one bez djece nepotpune? Kao proevropsku? Incident ili jasan kurs?

MILAŠ: Bilo bi dobro da se radi o „nespretnoj” izjavi premijera, ali bojim se da je to njegov autentičan politički stav jer je u korelaciji sa njegovim izjavama na slične teme, kao i političko-društveno-crkvenim angažmanom. Naravno, treba ukazati da je to problematičan stav i u suprotnosti sa elementarnim pravima i slobodama. Premijer bi morao biti upoznat i sa odredbama Ustava Crne Gore, koji u svom članu 73 jasno kaže da je država ta koja stvara uslove kojima se podstiče rađanje djece, posebno danas kada se suočavamo sa rastom steriliteta i sve većim ekonomsko-socijalnim preprekama za normalnu egzistenciju.

Ohrabruje činjenica da su najavljene izmjene i dopune seta socijalnih zakona, ali treba podsjetiti da je to sve daleko od standarda razvijenih demokratija, u kojima je socijalna politika na daleko višem nivou. Konačno, tekovine savremene Evrope, kojoj težimo, uključuju i uvažavanje individualnog prava na izbor formiranja porodice i individualni doživljaj forme te porodice.

MONITOR: Koliko smo daleko od završetka procesa pristupanja EU?

MILAŠ: Crna Gora ka EU ide puževom brzinom. Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta, jer samo su tri poglavlja privremeno zatvorena i to ona u kojima nije bilo pravne tekovine EU sa kojom smo se trebali usaglašavati ili se radilo o minimalnim zahtjevima u dijelu usklađivanja sa politikama EU. Sad je situacija usložnjena sa novom metodologijom i nova vlast, pored brojnih tekućih stvari koje se odnose na ovaj proces, mora rekonstruisati pregovaračku strukturu.

Građani Crne Gore, ali i EU, s pravom očekuju da vlast dinamizira proces pregovora kroz efikasan sistem reformi koji prate mjerljivi rezultati za koji se sadašnja vladajuća većina zalagala retorički dok je bila opozicija. Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet, a tu urgentno, sistemski i stručno treba raditi. Nova pregovaračka struktura bi morala biti što prije u funkciji, a CGO je i ranije naglašavao da ona mora biti manje birokratizovana a učinkovitija, uz jasnije linije odgovornosti i inkluzivnost svih zainteresovanih strana.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo