MONITOR: Mediji su ocijenili da je u nedjelju, 18. marta ove godine, održan najveći protest poslije referenduma nakon dugo vremena. Da li se to nešto novo dešava na crnogorskoj političkoj i društvenoj sceni? KOVAČEVIĆ: Da, 18. mart je istorijski datum za demokratske procese u Crnoj Gori. To je bio najveći građanski, nepartijski skup u crnogorskoj istoriji. Mislim da počinje da se piše nova stranica demokratizacije Crne Gore. Međutim, proces demokratizacije je dugačak kao Tolstojevi romani, tako da treba napisati još podosta stranica, još nas sve čeka mnogo napora i iskušenja da bi konačno došlo do smjene crnogorskog režima jer je taj režim u sebi sublimirao decenijsku korupciju i veze sa jakim kriminalnim podzemljem.

Želio bih da pohvalim sve organizatore protesta, sve govornike i učesnike jer su zbilja toga dana postavili Podgoricu u centar globalne borbe za istinu, pravo i pravdu, a protiv arogancije moći i nezakonito stečenih privilegija. Protest je bio udarna vijest na dnevnicima širom regiona i pokazao da je Crna Gora spremna da raskrsti sa autoritarnim, nasilnim tendencijama iz prošlosti. Međunarodno javno mnjenje je imalo priliku da vidi jedno novo, dosada nepoznato i neslućeno lice Crne Gore.

MONITOR: Koliko su strah ili apatija uticali da pojedini nezadovoljni građani ostanu kod kuće?
KOVAČEVIĆ: Mislim da je većina crnogorskog stanovništa nezadovoljna sa stanjem u državi i da će taj broj u narednom periodu rasti. Uporedo sa tim, režim će sve više i više upotrebljavati razne vrste pritisaka, ucjena, prijetnji i zastrašivanja da obezbijedi većinu pokornih birača na naštelovanim izborima. ,,Nevidljiva” režimska represija prema običnim građanima danas je gora nego prije nekoliko godina i zbog toga veliki broj građana nije spreman da javno artikuliše svoje protivljenje vlastima. U isto vrijeme, što je ekonomska situacija gora, to će režimska propaganda odgovornost više prebacivati na političke neistomišljenike i opoziciju, pa se u narednom periodu može očekivati jačanje režimskih falangi čiji će primarni zadatak biti napadi na reputaciju, imovinu i ličnosti antirežimskih snaga, a ti napadi će biti građanima servirani kao nužna odbrana tekovina države. Očigledno je da se počinju nazirati konture antievropskog projekta Mila Đukanovića pod nazivom Bjelorusija na Balkanu.

MONITOR: Šta bi trebalo da bude sljedeći korak kako bi protesti imali efekta ?
KOVAČEVIĆ: Mislim da organizatori protesta – Unija slobodnih sindikata, MANS i Studentska unija – dobro znaju što rade i zbog toga sam siguran da se energija za suštinske demokratske promjene neće rasuti. Sa konkretnim akcijama svih vrsta treba nastaviti – performansi, štrajkovi, protesti, okupacije, blokade, šatorski gradovi – treba da postanu dio crnogorske svakodnevice. I treba raditi sve suprotno od onoga što bi željele DPSDP strukture i njihovi dvorski analitičari. Ako oni na primjer kažu ,,formirajte partiju”, baš to ne treba raditi. Treba biti originalan jer se oni mogu pobijediti samo na terenu koji ih zbunjuje, o kome ne znaju ništa, gdje njihove rigidne kontrole ne uspijevaju. A vladajuće strukture znaju samo za podjele i za nasilje. Zbog toga se mora insistirati na građanskoj, univerzalnoj prirodi bunta. Crnogorski režim je jedna vrsta elementarne pošasti, jedna vrsta moralno-političke variole vere. A zar variola vera u svom djelovanju razlikuje nacionalnu, vjersku ili geopolitičku pripadnost? Ne, nego napada sve odreda. E, pa takav joj je i lijek. Zahtjeva objedinjenje svih nezaraženih snaga.

MONITOR: Govorili ste da je model za smjenu crnogorskog režima formiranje širokog nadstranačkog demokratskog fronta. Zašto se po vama ova vlast ne može smijeniti na izborima koje sama organizuje?
KOVAČEVIĆ: Sovjetski disidentski kantautor Bulat Okudžava u jednoj pjesmi kaže ,,uzmimo se za ruke jer ćemo propasti pojedinačno”. Po meni, to je formula za smjenu vladajuće koalicije u Crnoj Gori. Nadstranačka unija u koju ulaze sve antirežimske slobodne snage, uključujući ne samo parlamentarne opozicione partije, nego i NVO sektor, sindikat, studente, penzionere i sve ostale slobodne građane i građanke. Novinar Marko Milačić i ja smo u januaru pokrenuli inicijativu za formiranje Savjeta za demokratizaciju u okviru kojeg bi se napravila koordinacija svih koju su za smjenu postojeće vlasti kao i za uspostavljanje principa smjenjivosti vlasti. Da su svi oni koje smo pozvali odgovorili na naš poziv, već bismo imali funkcionalnu i objedinjenu političku alternativu. Međutim, ni sada nije kasno.

Izlazak opozicije iz farse zvane ,,Rankova Skupština” dao bi ovom Savjetu veliku političku težinu. To je posebno važno zbog toga što režim već mjesecima priprema izbore. A ti izbori pod postojećim uslovima totalne zloupotrebe državnih resursa i novca poreskih obveznika za potrebe režima se moraju bojkotovati. Ko god iz parlamentarne opozicije prihvati poziv režima na izbore, već je unaprijed prihvatio svoj projektovani poraz i treba da snosi odgovornost za zamajavanje svojih birača. Isto važi i za nove partije. Izbori su zacementirano neslobodni i obesmišljeni režimskim predizbornim mehanizmima, pa je na njima nemoguće očekivati demokratske promjene.

U isto vrijeme, Evropska komisija bi mogla da pomogne snage koje se bore za demokratizaciju Crne Gore tako što bi u svom izvještaju jasno uprla prst u mafiokratski režim i stavila do znanja crnogorskim građanima da režimski čelnici ne žele da ispune suštinske uslove za integracije, da čak tajno rade protiv integracija (pa zar predsjednik neke vladajuće partije na Balkanu traži saveznike po Emiratima, Azerbejdžanu, Tajlandu, itd.?), i onda uslovila otpočinjanje pregovara formiranjem nadstranačke, tehničke vlade sa jednogodišnjim mandatom da “očisti” institucije od korupcije i kriminala i pripremi uslove za demokratske izbore. Ako je Brisel mogao da diktira smjenu Berluskonija i Papandreua, sigurno je da može, i to mnogo lakše, da pošalje u političku penziju premijera Igora Lukšića, a njegovog partijskog šefa iza rešetaka.

MONITOR: Vanja Ćalović je pozvala premijera Igora Lukšića: da stane na stranu građana ili da nastavi da služi organizovanom kriminalu. Mislite li da Lukšić može stati na stranu građana i javnog interesa?
KOVAČEVIĆ: Naravno da ne može. Javno sam o tome govorio i prije nego je Lukšić stupio na mjesto premijera. Lukšićev mandat je od početka predstavljao gubljenje dragocjenog vremena za demokratizaciju zemlje i kupovanje vremena za Đukanovića i njegovu tajkunsku družinu. Ovaj režim se ne može mijenjati iznutra jer je pretvorio u blato sve čega se dohvatio, lomio je ljude, uništavao prirodu, razorio privredu. Njegov odlazak mora biti totalan, uz zatvorske kazne i lustraciju za čelnike. U ovom kontekstu, smatram da je obraćanje Vanje Ćalović Lukšiću samo pro forme, u smislu da Lukšić ne može poslije da kaže da nije imao šansu. Jasno je i njoj i svim ostalim organizatorima protesta da je on za sve ono što ima i za sve ono što jeste dužan Đukanoviću i da mora da dijeli sa njim istu sudbinu.

MONITOR: Kako ocjenjujete sve učestalije napade i nasilje, od fizičkog do verbalnog, nad novinarima, ali i svim ostalim nezgodnim svjedocima nepočinstava ovog režima ?
KOVAČEVIĆ: Upravo bi česti napadi na slobodu riječi i izražavanja u Crnoj Gori trebalo da daju do znanja svim dobronamjernim zvaničnicima koji u Crnu Goru dolaze iz zemalja razvijene demokratije koliko je u stvari crnogorski režim u svojoj suštini otuđen od evropskih standarda. Ovaj režim opstaje na permanentnom i svakodnevnom ponižavanju crnogorskih građana i brutalnom ispiranju mozga. Gluposti koje slušamo od vladajućih političara i podvale koje oni plasiraju zagađuju etar i papir, pa bi najbolje bilo da ih nezavisni mediji bojkotuju, barem na jedan dan, i time pokažu svoju snagu. A i građani bi konačno shvatili kako bi im izgledao život u Crnoj Gori da nema nezavisnih medija. Bilo bi gore nego kod Orvela.

MONITOR: Režim u obračunima sa kritičarima ne koristi samo državne mehanizme, poput medija čiji je vlasnik, već i paradržavne medije, paradržavna civilna udruženja, neke intelektualce, a sve pod izgovorom odbrane nacionalnog identiteta i države. O čemu se tu radi?
KOVAČEVIĆ: To je u skladu sa Đukanovićevim projektom Bjelorusija na Balkanu. Istorija autoritarnih režima pokazuje da ponašanje čelnika postaje sve iracionalnije i nasilnije kako se bliži kraj njihove vladavine. Nažalost tek predstoje mnoge šikane, rizici i opasnosti, a kroz formiranje nacionalističko-falangističkih partija, kao što je nedavno najavljena ,,Pravedna Crna Gora”, režim se opredjeljuje i za iniciranje međunacionalnih sukoba ozbiljnog intenziteta. Toliko je snažna koruptivna mreža režima da je uspjela da pomiri i nekadašnje najljuće neprijatelje. Tako se i Marko Vešović i Novak Kilibarda sada nalaze u zajedničkom frontu odbrane lika i nedjela Mila Đukanovića. Apanaže čine čuda.

MONITOR: Vjerujete li da će crnogorsko proljeće donijeti promjene?
KOVAČEVIĆ: Uzimajući u obzir mogući ekonomski kolaps države, smatram da je status quo neodrživ. Promjena će, dakle, svakako biti. Ukoliko se formira nadstranačka unija i dobije podršku međunarodnih faktora, promjene će biti pozitivne. Međutim, moguć je i negativni scenario koji bi uključivao opozicioni izlazak na izbore, unaprijed naštelovanu pobjedu DPSDP koalicije (i njihovih satelita), zaštitu nedodirljivosti tajkuna i mafijaša, prekid evropskih integracija, sa kulminacijom u nasilju na ulicama. Da li će se zbiti dobro ili zlo, zavisi od nas. Ukoliko uspijemo da se ,,uzmemo za ruke” na vrijeme (a vrijeme je), dočekaćemo narednu 2013. godinu u slobodi, prvi put.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ