Povežite se sa nama

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ: Dosta je bilo straha

Objavljeno prije

na

Vjerujem da poslije nedjeljnog protesta ništa više neće biti isto, kao što se mnogo toga promijenilo i poslije našeg okupljanja 21. januara, kaže za Monitor Vanja Ćalović izvršna direktorka MANS-a, koji je uz Uniju slobodnih sindikata i Studentsku uniju organizator protesta pod motom Vrijeme je. „Očekujem ljude iz svih društvenih slojeva, svih političkih, nacionalnih, vjerskih opredjeljenja. Vjerujem da će ljudi prevazići postojeće razlike kako bi branili ono što nam je zajednički interes. Uzdam se u buđenje građanske solidarnosti koja je godinama gušena prijetnjama i zastrašivanjem. MONITOR: Šta je to što vaše zahtjeve razlikuje od onoga što svakodnevno slušamo u raspravama opozicije i vlasti?
ĆALOVIĆ: Mi smo, kao što smo i obećali 21. januara, proširili listu zahtjeva. Premijer je pao na testu preispitivanja cijene struje i sada je ljestvica podignuta a cijena struje i ostalih infrastrukturnih usluga imaju veoma važno mjesto među našim zahtjevima. Upravo je rast cijena električne energije pokazao građanima da su oni ti koji u konačnom plaćaju ceh korupcije, privilegija i nezakonitog poslovanja.

Istovremeno, taj je zahtjev premijeru Igoru Lukšiću nudio šansu da uđe u stvarnu borbu protiv kriminala.

MONITOR: Može li on to?
ĆALOVIĆ: Može ako smije. Da je Lukšić prihvatio naš zahtjev o cijeni struje, on bi prihvatio da podvuče crtu i uhvati se u koštac sa najvećim problemima u ovoj zemlji.

MONITOR: Ima li Igor Lukšić mandat za suštinske društvene promjene i borbu protiv kriminala?
ČALOVIĆ: Ne znam da li je Igor Lukšić imao toliko integriteta da se, uz pristanak da postane premijer, izbori i za pravo da taj posao radi onako kako misli da treba. Kao što ne znam ni koliko on ima hrabrosti.

Uglavnom, premijer i poslije nedjeljnog protesta može da napravi promjene. On za to ima sve mehanizme – ukoliko je voljan i sposoban da ih koristi. Dakle, on naših pet zahtjeva može da ispuni. Drastičnim otklonom od organizovanog kriminala naravno, ali vrijeme je za drastične mjere. Naša ekonomija i naši budžeti ne mogu da izdrže još 20 godina njihovih ugradnji.

MONITOR: A kada govorimo o premijeru i protestu, Igor Lukšić je, koliko juče, ustvrdio da predstojeće okupljanje doživljava kao podršku vladi. Dijelite li taj stav?
ĆALOVIĆ: Premijer je donedavno tvrdio da se bavimo parapolitikom i prijetio da će nas zbog toga prijaviti donatorima. Ja sam i tada, a i sada mislim da mi pomažemo Vladi – ukoliko ona želi da radi svoj posao. Pogledajte – mi praktično tražimo isto ono o čemu ova vlada govori od prvog dana svog mandata: održivi ekonomski rast privlačenje kvalitetnih stranih investitora, borba protiv korupcije i kriminala… Vlada, međutim, vuče poteze koji su u nekim slučajevima čak i direktno suprotni onome što su njeni proklamovani ciljevi. Zato mislim da je i pomenuta bliskost učesnika protesta i ljudi iz vlade daleko od realnosti. Ali, mi nismo političari, i to nećemo postati, zato ne govorimo o podjelama, već o onome što nas spaja.

MONITOR: Rekli ste da neko mora biti uhapšen zbog uništavanja crnogorske ekonomije. Vlada ne dijeli vaš stav?
ĆALOVIĆ: Pitanje personalne odgovornosti mora da dođe na dnevni red. Postavljamo ga svjesni činjenice da to, možda, nije popularno. Pitanje je krajnje jednostavno – da li oni koji nas pljačkaju mogu da se izvuku bez posljedica, dok državi i njenim stanovnicima prijeti ekonomski krah.

MONITOR: Mogu li Crnu Goru iz krize izvesti oni za koje kažete da su uništili crnogorsku ekonomiju?
ĆALOVIĆ: Oni ne žele da to urade. Da bi to uradili, moraju raskinuti neke dilove koje su napravili sa domaćim i stranim tajkunima. A to bi značilo i da moraju vratiti pare koje su uzeli za obećane privilegije. Morali bi i osloboditi neke monopole, što bi njihovim drugarima i poslovnim partnerima koji su ih zauzeli odnijelo značajan dio profita… I to je razlog zašto ovu vlast ne zanima rješavanje problema.

MONITOR: Sa ovom vlašću nema ozdravljenja?
ĆALOVIĆ: Suštinski je tako. Želim još jednom da naglasim kako naši problemi nijesu personalne, već institucionalne i sistemske prirode. Samo tako se mogu i rješavati.

Mora se, takođe, postaviti i pitanje odgovornosti nas kao građana za sve ono što nam se dešava. Bio je dovoljan jedan protest pa da se neke suštinske stvari počnu mijenjati. Da mi nismo ćutali sve ovo vrijeme, ne bi ni oni mislili da imaju pravo da se ponašaju ovako. Na nama je odgovornost da kažemo: Dosta je više! Vrijeme je da stanete! I vrijeme je da neko ode u zatvor zbog toga što je uradio!

Zato je jedan od ciljeva ovog protesta da probudi svijest o tome da mi imamo pravo da od Vlade tražimo rezultate i da te rezultate ocjenjujemo. Kao što želimo i kod ljudi iz vlasti probuditi svijest o tome da su dužni da polažu račune, poštuju zakone i odgovaraju za svoje postupke.

Naravno, stvari se ne mogu promijeniti preko noći. Zato je ovaj protest nešto što mora da traje. To je jedini način da promijenimo balans – do sada smo se mi bojali vlasti. Ubuduće, vlast treba da se boji nas.

Zahtjevi

MONITOR: Šta je to što ćete tražiti od Vlade?
ĆALOVIĆ: Zahtijevaćemo, kao prvo, da se preispita način na koji se formiraju cijene goriva, struje i telefonskih usluga. Te nam robe i usluge prodaju kompanije koje imaju monopolsku poziciju i koje su sve do jedne privatizovane uz mnogo sumnji i kontroverzi.

Govorimo, dakle, o analizi postojeće strukture cijena, provjeri realnih troškova koje te kompanije imaju i oduzimanja ekstraprofita koji ostvaruju koristeći monopol, ali i dodatne privilegije koje su im obezbijedili njihovi – sumnjamo korumpirani – prijatelji, bolje rečeno pomagači iz vlasti.

To nas dovodi do našeg sljedećeg zahtjeva – preispitivanje privatizacionih ugovora za Telekom, EPCG, Jugopetrol, KAP… Ali ne samo njih već i onih na sjeveru Crne Gore gdje je ostala prava pustoš nakon desetina takozvanih malih privatizacija, po pravilu neuspješnih. Preduzeća su zatvorena, neka i bukvalno porušena, hiljade ljudi su ostali bez posla ali niko ni za to nije snosio odgovornost.

MONITOR: Tvrdite da nije moralo biti tako.
ĆALOVIĆ: Crna Gora spada u red malobrojnih zemalja koje su kao rezultat privatizacije dobile zatvorene hotele na obali, upropašćenu i opljačkanu solanu, neiskorišćena nalazišta boksita i uglja, neiskorišćeno šumsko bogatstvo… Da vidimo zašto i kako su novi vlasnici to upropastili, čak i proizvodnju zasnovanu na prirodnim bogatstvima i ko je bio dužan da ih spriječi. I zašto to nije uradio. Imenom i prezimenom. To je naš treći zahtjev.

Vlast ignoriše priče o 300 miliona koje su navodno uložene u KAP a tamo ih nema. Da su uloženi, to bi bila moderna firma sa savremenom proizvodnjom i znatnim uštedama energije i neuporedimo manjim zagađenjima. Ali svi znamo da KAP to nije i da novac nije utrošen u te svrhe. Gdje su? Vlast pokušava da zataška i makar sedam miliona koje su tokom privatizacije Telekoma završile na privatnim računima. Mi želimo da se te stvari istraže, odgovorni sankcionišu a ukradeno vrati u državnu kasu.

MONITOR: Vama priča o Telekomu nije smiješna kao predsjedniku DPS-a Milu Đukanoviću?
ĆALOVIĆ: Smiješna!? Nije smiješno to što smo KAP i Željezaru praktično poklonili kako bi novi vlasnici od njih napravili fabrike sposobne da izađu na tržište i na njemu opstanu, a dobili smo višestruko uvećane dugove i kompanije koje su danas u gorem stanju nego što su bile u vrijeme privatizacije.

Ili treba da bude smiješno to što su najveći povjerioci KAP-a i Željezare njihovi vlasnici. Isti oni koji nijesu ispunili ugovorene obavaze o minimalnim investicijama, ali su zato na kupljena preduzeća natovarili desetine miliona duga. I to je vlast šutke gledala i tolerisala. Čak se, danas to znamo, i pismeno obavezivala da će takvim partnerima opraštati i krivična djela počinjena u Crnoj Gori.

Zato je naš četvrti zahtjev eliminisanje korupcije kao biznis barijere jer se Telekom ne ponaša isto u Njemačkoj i u Crnoj Gori, niti Deripaska u Londonu i u Podgorici. Suština je da pravila treba da postavi država a ne investitori.

Sljedeći naš zahtjev odnosi se na autonomiju Univerziteta za koji znamo da je pod snažnom političkom i finansijskom kontrolom partija iz vladajuće koalicije. Tu nije samo problem to što se budžet Univerziteta sve više smanjuje, pa studenti moraju sve više da plaćaju. Problem je i to što su sve siromašniji profesori podložniji uticajima iz vlasti, odnosno nekom vidu tihe korupcije. I zato mi na Univerzitetu nemamo kritički duh, a onih par profesora koji su pokazali spremnost da se pobune trpe ozbiljne posljedice.

Konačno, prošlonedjeljni događaji – govorim o napadu na novinarku Vijesti Oliveru Lakić – primorali su nas da među svoje zahtjeve uvrstimo i onaj koji se tiče slobode medija i slobode govora.

 

Solidarnost i promjene

Ovaj sistem počiva na strahu. Da li ću sačuvati posao ako ne budem poslušan, da li će djeca dobiti posao ako ne budu poslušna, da li će oni koji imaju posao imati i platu, a da li će oni koji imaju platu dobiti dovoljno da plate hranu i komunalije. Iste muke muče i poslodavce. Tajkuni i monopoli pojeli su tržište, inspekcije maltretiraju sve koji nijesu pod zaštitom nekog od političkih moćnika, dok država i lokalna administracija svakog dana iznalaze nove načine da im oduzmu teško zarađeni novac. Naravno, ima i onih koji nijesu egzistencijalno ugroženi ili zavisni od vlasti, ali i oni vide da je rastuća bijeda i socijalno raslojavanje velika opasnost za sve nas. Ni oni koji su se pošteno obogatili ne žele da budućnost njihove djece zavisi od volje organizovanog kriminala.

U pripremi ovih okupljanja bili smo u prilici da vidimo koliki je strah među ljudima: zaposleni se boje otkaza, studenti strahuju da bi njihovi roditelji mogli postati žrtve njihovog bunta, ili da će oni na fakultetu trpjeti određene posljedice. Zato nam je bilo jako važno da, prije svega, naši volonteri shvate da smo u ovome svi zajedno i da niko neće biti ostavljen na cjedilu. A neće.

Isto treba da znaju svi oni ljudi koji su došli na januarski protest ili se spremaju da dođu u nedjelju – niko od njih neće ostati sam. Mnogo je više nas koji želimo promjene.

A ljudi žele da se nešto desi, imaju potrebu za promjenama. Jednostavno, sve je više ljudi koji spoznaju potrebu da – ako već budućim generacijama ostavljamo opljačkanu i zaduženu zemlju, uništenu ekonomiju, monopolisane prirodne resurse, građane podijeljene po nacionalnoj, vjerskoj, profesionalnoj pripadnosti… – onda im makar ne trebamo ostaviti nesmjenljivu vlast koja svoje građane pokušava da zastraši i obmane umjesto da im služi. To ne bi bilo fer prema budućnosti ove zemlje.

MONITOR: Kada kažete vrijeme je za promjene, mislite li na personalne promjene na određenim pozicijama?
ĆALOVIĆ: Bojim se da smo mi potrošili vrijeme kada su kadrovske promjene mogle da osjetnije promijene stvari. Prošlo je vrijeme kada smo se ponosili time što smo u drugoj deceniji 21. vijeka dobili premijera koji koristi računar i govori strane jezike. Ljudi shvataju da to nije dovoljno za stvarne, suštinske promjene koje su nam neophodne. Zato se mora mijenjati sistem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo