Povežite se sa nama

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ: Dosta je bilo straha

Objavljeno prije

na

Vjerujem da poslije nedjeljnog protesta ništa više neće biti isto, kao što se mnogo toga promijenilo i poslije našeg okupljanja 21. januara, kaže za Monitor Vanja Ćalović izvršna direktorka MANS-a, koji je uz Uniju slobodnih sindikata i Studentsku uniju organizator protesta pod motom Vrijeme je. „Očekujem ljude iz svih društvenih slojeva, svih političkih, nacionalnih, vjerskih opredjeljenja. Vjerujem da će ljudi prevazići postojeće razlike kako bi branili ono što nam je zajednički interes. Uzdam se u buđenje građanske solidarnosti koja je godinama gušena prijetnjama i zastrašivanjem. MONITOR: Šta je to što vaše zahtjeve razlikuje od onoga što svakodnevno slušamo u raspravama opozicije i vlasti?
ĆALOVIĆ: Mi smo, kao što smo i obećali 21. januara, proširili listu zahtjeva. Premijer je pao na testu preispitivanja cijene struje i sada je ljestvica podignuta a cijena struje i ostalih infrastrukturnih usluga imaju veoma važno mjesto među našim zahtjevima. Upravo je rast cijena električne energije pokazao građanima da su oni ti koji u konačnom plaćaju ceh korupcije, privilegija i nezakonitog poslovanja.

Istovremeno, taj je zahtjev premijeru Igoru Lukšiću nudio šansu da uđe u stvarnu borbu protiv kriminala.

MONITOR: Može li on to?
ĆALOVIĆ: Može ako smije. Da je Lukšić prihvatio naš zahtjev o cijeni struje, on bi prihvatio da podvuče crtu i uhvati se u koštac sa najvećim problemima u ovoj zemlji.

MONITOR: Ima li Igor Lukšić mandat za suštinske društvene promjene i borbu protiv kriminala?
ČALOVIĆ: Ne znam da li je Igor Lukšić imao toliko integriteta da se, uz pristanak da postane premijer, izbori i za pravo da taj posao radi onako kako misli da treba. Kao što ne znam ni koliko on ima hrabrosti.

Uglavnom, premijer i poslije nedjeljnog protesta može da napravi promjene. On za to ima sve mehanizme – ukoliko je voljan i sposoban da ih koristi. Dakle, on naših pet zahtjeva može da ispuni. Drastičnim otklonom od organizovanog kriminala naravno, ali vrijeme je za drastične mjere. Naša ekonomija i naši budžeti ne mogu da izdrže još 20 godina njihovih ugradnji.

MONITOR: A kada govorimo o premijeru i protestu, Igor Lukšić je, koliko juče, ustvrdio da predstojeće okupljanje doživljava kao podršku vladi. Dijelite li taj stav?
ĆALOVIĆ: Premijer je donedavno tvrdio da se bavimo parapolitikom i prijetio da će nas zbog toga prijaviti donatorima. Ja sam i tada, a i sada mislim da mi pomažemo Vladi – ukoliko ona želi da radi svoj posao. Pogledajte – mi praktično tražimo isto ono o čemu ova vlada govori od prvog dana svog mandata: održivi ekonomski rast privlačenje kvalitetnih stranih investitora, borba protiv korupcije i kriminala… Vlada, međutim, vuče poteze koji su u nekim slučajevima čak i direktno suprotni onome što su njeni proklamovani ciljevi. Zato mislim da je i pomenuta bliskost učesnika protesta i ljudi iz vlade daleko od realnosti. Ali, mi nismo političari, i to nećemo postati, zato ne govorimo o podjelama, već o onome što nas spaja.

MONITOR: Rekli ste da neko mora biti uhapšen zbog uništavanja crnogorske ekonomije. Vlada ne dijeli vaš stav?
ĆALOVIĆ: Pitanje personalne odgovornosti mora da dođe na dnevni red. Postavljamo ga svjesni činjenice da to, možda, nije popularno. Pitanje je krajnje jednostavno – da li oni koji nas pljačkaju mogu da se izvuku bez posljedica, dok državi i njenim stanovnicima prijeti ekonomski krah.

MONITOR: Mogu li Crnu Goru iz krize izvesti oni za koje kažete da su uništili crnogorsku ekonomiju?
ĆALOVIĆ: Oni ne žele da to urade. Da bi to uradili, moraju raskinuti neke dilove koje su napravili sa domaćim i stranim tajkunima. A to bi značilo i da moraju vratiti pare koje su uzeli za obećane privilegije. Morali bi i osloboditi neke monopole, što bi njihovim drugarima i poslovnim partnerima koji su ih zauzeli odnijelo značajan dio profita… I to je razlog zašto ovu vlast ne zanima rješavanje problema.

MONITOR: Sa ovom vlašću nema ozdravljenja?
ĆALOVIĆ: Suštinski je tako. Želim još jednom da naglasim kako naši problemi nijesu personalne, već institucionalne i sistemske prirode. Samo tako se mogu i rješavati.

Mora se, takođe, postaviti i pitanje odgovornosti nas kao građana za sve ono što nam se dešava. Bio je dovoljan jedan protest pa da se neke suštinske stvari počnu mijenjati. Da mi nismo ćutali sve ovo vrijeme, ne bi ni oni mislili da imaju pravo da se ponašaju ovako. Na nama je odgovornost da kažemo: Dosta je više! Vrijeme je da stanete! I vrijeme je da neko ode u zatvor zbog toga što je uradio!

Zato je jedan od ciljeva ovog protesta da probudi svijest o tome da mi imamo pravo da od Vlade tražimo rezultate i da te rezultate ocjenjujemo. Kao što želimo i kod ljudi iz vlasti probuditi svijest o tome da su dužni da polažu račune, poštuju zakone i odgovaraju za svoje postupke.

Naravno, stvari se ne mogu promijeniti preko noći. Zato je ovaj protest nešto što mora da traje. To je jedini način da promijenimo balans – do sada smo se mi bojali vlasti. Ubuduće, vlast treba da se boji nas.

Zahtjevi

MONITOR: Šta je to što ćete tražiti od Vlade?
ĆALOVIĆ: Zahtijevaćemo, kao prvo, da se preispita način na koji se formiraju cijene goriva, struje i telefonskih usluga. Te nam robe i usluge prodaju kompanije koje imaju monopolsku poziciju i koje su sve do jedne privatizovane uz mnogo sumnji i kontroverzi.

Govorimo, dakle, o analizi postojeće strukture cijena, provjeri realnih troškova koje te kompanije imaju i oduzimanja ekstraprofita koji ostvaruju koristeći monopol, ali i dodatne privilegije koje su im obezbijedili njihovi – sumnjamo korumpirani – prijatelji, bolje rečeno pomagači iz vlasti.

To nas dovodi do našeg sljedećeg zahtjeva – preispitivanje privatizacionih ugovora za Telekom, EPCG, Jugopetrol, KAP… Ali ne samo njih već i onih na sjeveru Crne Gore gdje je ostala prava pustoš nakon desetina takozvanih malih privatizacija, po pravilu neuspješnih. Preduzeća su zatvorena, neka i bukvalno porušena, hiljade ljudi su ostali bez posla ali niko ni za to nije snosio odgovornost.

MONITOR: Tvrdite da nije moralo biti tako.
ĆALOVIĆ: Crna Gora spada u red malobrojnih zemalja koje su kao rezultat privatizacije dobile zatvorene hotele na obali, upropašćenu i opljačkanu solanu, neiskorišćena nalazišta boksita i uglja, neiskorišćeno šumsko bogatstvo… Da vidimo zašto i kako su novi vlasnici to upropastili, čak i proizvodnju zasnovanu na prirodnim bogatstvima i ko je bio dužan da ih spriječi. I zašto to nije uradio. Imenom i prezimenom. To je naš treći zahtjev.

Vlast ignoriše priče o 300 miliona koje su navodno uložene u KAP a tamo ih nema. Da su uloženi, to bi bila moderna firma sa savremenom proizvodnjom i znatnim uštedama energije i neuporedimo manjim zagađenjima. Ali svi znamo da KAP to nije i da novac nije utrošen u te svrhe. Gdje su? Vlast pokušava da zataška i makar sedam miliona koje su tokom privatizacije Telekoma završile na privatnim računima. Mi želimo da se te stvari istraže, odgovorni sankcionišu a ukradeno vrati u državnu kasu.

MONITOR: Vama priča o Telekomu nije smiješna kao predsjedniku DPS-a Milu Đukanoviću?
ĆALOVIĆ: Smiješna!? Nije smiješno to što smo KAP i Željezaru praktično poklonili kako bi novi vlasnici od njih napravili fabrike sposobne da izađu na tržište i na njemu opstanu, a dobili smo višestruko uvećane dugove i kompanije koje su danas u gorem stanju nego što su bile u vrijeme privatizacije.

Ili treba da bude smiješno to što su najveći povjerioci KAP-a i Željezare njihovi vlasnici. Isti oni koji nijesu ispunili ugovorene obavaze o minimalnim investicijama, ali su zato na kupljena preduzeća natovarili desetine miliona duga. I to je vlast šutke gledala i tolerisala. Čak se, danas to znamo, i pismeno obavezivala da će takvim partnerima opraštati i krivična djela počinjena u Crnoj Gori.

Zato je naš četvrti zahtjev eliminisanje korupcije kao biznis barijere jer se Telekom ne ponaša isto u Njemačkoj i u Crnoj Gori, niti Deripaska u Londonu i u Podgorici. Suština je da pravila treba da postavi država a ne investitori.

Sljedeći naš zahtjev odnosi se na autonomiju Univerziteta za koji znamo da je pod snažnom političkom i finansijskom kontrolom partija iz vladajuće koalicije. Tu nije samo problem to što se budžet Univerziteta sve više smanjuje, pa studenti moraju sve više da plaćaju. Problem je i to što su sve siromašniji profesori podložniji uticajima iz vlasti, odnosno nekom vidu tihe korupcije. I zato mi na Univerzitetu nemamo kritički duh, a onih par profesora koji su pokazali spremnost da se pobune trpe ozbiljne posljedice.

Konačno, prošlonedjeljni događaji – govorim o napadu na novinarku Vijesti Oliveru Lakić – primorali su nas da među svoje zahtjeve uvrstimo i onaj koji se tiče slobode medija i slobode govora.

 

Solidarnost i promjene

Ovaj sistem počiva na strahu. Da li ću sačuvati posao ako ne budem poslušan, da li će djeca dobiti posao ako ne budu poslušna, da li će oni koji imaju posao imati i platu, a da li će oni koji imaju platu dobiti dovoljno da plate hranu i komunalije. Iste muke muče i poslodavce. Tajkuni i monopoli pojeli su tržište, inspekcije maltretiraju sve koji nijesu pod zaštitom nekog od političkih moćnika, dok država i lokalna administracija svakog dana iznalaze nove načine da im oduzmu teško zarađeni novac. Naravno, ima i onih koji nijesu egzistencijalno ugroženi ili zavisni od vlasti, ali i oni vide da je rastuća bijeda i socijalno raslojavanje velika opasnost za sve nas. Ni oni koji su se pošteno obogatili ne žele da budućnost njihove djece zavisi od volje organizovanog kriminala.

U pripremi ovih okupljanja bili smo u prilici da vidimo koliki je strah među ljudima: zaposleni se boje otkaza, studenti strahuju da bi njihovi roditelji mogli postati žrtve njihovog bunta, ili da će oni na fakultetu trpjeti određene posljedice. Zato nam je bilo jako važno da, prije svega, naši volonteri shvate da smo u ovome svi zajedno i da niko neće biti ostavljen na cjedilu. A neće.

Isto treba da znaju svi oni ljudi koji su došli na januarski protest ili se spremaju da dođu u nedjelju – niko od njih neće ostati sam. Mnogo je više nas koji želimo promjene.

A ljudi žele da se nešto desi, imaju potrebu za promjenama. Jednostavno, sve je više ljudi koji spoznaju potrebu da – ako već budućim generacijama ostavljamo opljačkanu i zaduženu zemlju, uništenu ekonomiju, monopolisane prirodne resurse, građane podijeljene po nacionalnoj, vjerskoj, profesionalnoj pripadnosti… – onda im makar ne trebamo ostaviti nesmjenljivu vlast koja svoje građane pokušava da zastraši i obmane umjesto da im služi. To ne bi bilo fer prema budućnosti ove zemlje.

MONITOR: Kada kažete vrijeme je za promjene, mislite li na personalne promjene na određenim pozicijama?
ĆALOVIĆ: Bojim se da smo mi potrošili vrijeme kada su kadrovske promjene mogle da osjetnije promijene stvari. Prošlo je vrijeme kada smo se ponosili time što smo u drugoj deceniji 21. vijeka dobili premijera koji koristi računar i govori strane jezike. Ljudi shvataju da to nije dovoljno za stvarne, suštinske promjene koje su nam neophodne. Zato se mora mijenjati sistem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo