Povežite se sa nama

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ: Dosta je bilo straha

Objavljeno prije

na

Vjerujem da poslije nedjeljnog protesta ništa više neće biti isto, kao što se mnogo toga promijenilo i poslije našeg okupljanja 21. januara, kaže za Monitor Vanja Ćalović izvršna direktorka MANS-a, koji je uz Uniju slobodnih sindikata i Studentsku uniju organizator protesta pod motom Vrijeme je. „Očekujem ljude iz svih društvenih slojeva, svih političkih, nacionalnih, vjerskih opredjeljenja. Vjerujem da će ljudi prevazići postojeće razlike kako bi branili ono što nam je zajednički interes. Uzdam se u buđenje građanske solidarnosti koja je godinama gušena prijetnjama i zastrašivanjem. MONITOR: Šta je to što vaše zahtjeve razlikuje od onoga što svakodnevno slušamo u raspravama opozicije i vlasti?
ĆALOVIĆ: Mi smo, kao što smo i obećali 21. januara, proširili listu zahtjeva. Premijer je pao na testu preispitivanja cijene struje i sada je ljestvica podignuta a cijena struje i ostalih infrastrukturnih usluga imaju veoma važno mjesto među našim zahtjevima. Upravo je rast cijena električne energije pokazao građanima da su oni ti koji u konačnom plaćaju ceh korupcije, privilegija i nezakonitog poslovanja.

Istovremeno, taj je zahtjev premijeru Igoru Lukšiću nudio šansu da uđe u stvarnu borbu protiv kriminala.

MONITOR: Može li on to?
ĆALOVIĆ: Može ako smije. Da je Lukšić prihvatio naš zahtjev o cijeni struje, on bi prihvatio da podvuče crtu i uhvati se u koštac sa najvećim problemima u ovoj zemlji.

MONITOR: Ima li Igor Lukšić mandat za suštinske društvene promjene i borbu protiv kriminala?
ČALOVIĆ: Ne znam da li je Igor Lukšić imao toliko integriteta da se, uz pristanak da postane premijer, izbori i za pravo da taj posao radi onako kako misli da treba. Kao što ne znam ni koliko on ima hrabrosti.

Uglavnom, premijer i poslije nedjeljnog protesta može da napravi promjene. On za to ima sve mehanizme – ukoliko je voljan i sposoban da ih koristi. Dakle, on naših pet zahtjeva može da ispuni. Drastičnim otklonom od organizovanog kriminala naravno, ali vrijeme je za drastične mjere. Naša ekonomija i naši budžeti ne mogu da izdrže još 20 godina njihovih ugradnji.

MONITOR: A kada govorimo o premijeru i protestu, Igor Lukšić je, koliko juče, ustvrdio da predstojeće okupljanje doživljava kao podršku vladi. Dijelite li taj stav?
ĆALOVIĆ: Premijer je donedavno tvrdio da se bavimo parapolitikom i prijetio da će nas zbog toga prijaviti donatorima. Ja sam i tada, a i sada mislim da mi pomažemo Vladi – ukoliko ona želi da radi svoj posao. Pogledajte – mi praktično tražimo isto ono o čemu ova vlada govori od prvog dana svog mandata: održivi ekonomski rast privlačenje kvalitetnih stranih investitora, borba protiv korupcije i kriminala… Vlada, međutim, vuče poteze koji su u nekim slučajevima čak i direktno suprotni onome što su njeni proklamovani ciljevi. Zato mislim da je i pomenuta bliskost učesnika protesta i ljudi iz vlade daleko od realnosti. Ali, mi nismo političari, i to nećemo postati, zato ne govorimo o podjelama, već o onome što nas spaja.

MONITOR: Rekli ste da neko mora biti uhapšen zbog uništavanja crnogorske ekonomije. Vlada ne dijeli vaš stav?
ĆALOVIĆ: Pitanje personalne odgovornosti mora da dođe na dnevni red. Postavljamo ga svjesni činjenice da to, možda, nije popularno. Pitanje je krajnje jednostavno – da li oni koji nas pljačkaju mogu da se izvuku bez posljedica, dok državi i njenim stanovnicima prijeti ekonomski krah.

MONITOR: Mogu li Crnu Goru iz krize izvesti oni za koje kažete da su uništili crnogorsku ekonomiju?
ĆALOVIĆ: Oni ne žele da to urade. Da bi to uradili, moraju raskinuti neke dilove koje su napravili sa domaćim i stranim tajkunima. A to bi značilo i da moraju vratiti pare koje su uzeli za obećane privilegije. Morali bi i osloboditi neke monopole, što bi njihovim drugarima i poslovnim partnerima koji su ih zauzeli odnijelo značajan dio profita… I to je razlog zašto ovu vlast ne zanima rješavanje problema.

MONITOR: Sa ovom vlašću nema ozdravljenja?
ĆALOVIĆ: Suštinski je tako. Želim još jednom da naglasim kako naši problemi nijesu personalne, već institucionalne i sistemske prirode. Samo tako se mogu i rješavati.

Mora se, takođe, postaviti i pitanje odgovornosti nas kao građana za sve ono što nam se dešava. Bio je dovoljan jedan protest pa da se neke suštinske stvari počnu mijenjati. Da mi nismo ćutali sve ovo vrijeme, ne bi ni oni mislili da imaju pravo da se ponašaju ovako. Na nama je odgovornost da kažemo: Dosta je više! Vrijeme je da stanete! I vrijeme je da neko ode u zatvor zbog toga što je uradio!

Zato je jedan od ciljeva ovog protesta da probudi svijest o tome da mi imamo pravo da od Vlade tražimo rezultate i da te rezultate ocjenjujemo. Kao što želimo i kod ljudi iz vlasti probuditi svijest o tome da su dužni da polažu račune, poštuju zakone i odgovaraju za svoje postupke.

Naravno, stvari se ne mogu promijeniti preko noći. Zato je ovaj protest nešto što mora da traje. To je jedini način da promijenimo balans – do sada smo se mi bojali vlasti. Ubuduće, vlast treba da se boji nas.

Zahtjevi

MONITOR: Šta je to što ćete tražiti od Vlade?
ĆALOVIĆ: Zahtijevaćemo, kao prvo, da se preispita način na koji se formiraju cijene goriva, struje i telefonskih usluga. Te nam robe i usluge prodaju kompanije koje imaju monopolsku poziciju i koje su sve do jedne privatizovane uz mnogo sumnji i kontroverzi.

Govorimo, dakle, o analizi postojeće strukture cijena, provjeri realnih troškova koje te kompanije imaju i oduzimanja ekstraprofita koji ostvaruju koristeći monopol, ali i dodatne privilegije koje su im obezbijedili njihovi – sumnjamo korumpirani – prijatelji, bolje rečeno pomagači iz vlasti.

To nas dovodi do našeg sljedećeg zahtjeva – preispitivanje privatizacionih ugovora za Telekom, EPCG, Jugopetrol, KAP… Ali ne samo njih već i onih na sjeveru Crne Gore gdje je ostala prava pustoš nakon desetina takozvanih malih privatizacija, po pravilu neuspješnih. Preduzeća su zatvorena, neka i bukvalno porušena, hiljade ljudi su ostali bez posla ali niko ni za to nije snosio odgovornost.

MONITOR: Tvrdite da nije moralo biti tako.
ĆALOVIĆ: Crna Gora spada u red malobrojnih zemalja koje su kao rezultat privatizacije dobile zatvorene hotele na obali, upropašćenu i opljačkanu solanu, neiskorišćena nalazišta boksita i uglja, neiskorišćeno šumsko bogatstvo… Da vidimo zašto i kako su novi vlasnici to upropastili, čak i proizvodnju zasnovanu na prirodnim bogatstvima i ko je bio dužan da ih spriječi. I zašto to nije uradio. Imenom i prezimenom. To je naš treći zahtjev.

Vlast ignoriše priče o 300 miliona koje su navodno uložene u KAP a tamo ih nema. Da su uloženi, to bi bila moderna firma sa savremenom proizvodnjom i znatnim uštedama energije i neuporedimo manjim zagađenjima. Ali svi znamo da KAP to nije i da novac nije utrošen u te svrhe. Gdje su? Vlast pokušava da zataška i makar sedam miliona koje su tokom privatizacije Telekoma završile na privatnim računima. Mi želimo da se te stvari istraže, odgovorni sankcionišu a ukradeno vrati u državnu kasu.

MONITOR: Vama priča o Telekomu nije smiješna kao predsjedniku DPS-a Milu Đukanoviću?
ĆALOVIĆ: Smiješna!? Nije smiješno to što smo KAP i Željezaru praktično poklonili kako bi novi vlasnici od njih napravili fabrike sposobne da izađu na tržište i na njemu opstanu, a dobili smo višestruko uvećane dugove i kompanije koje su danas u gorem stanju nego što su bile u vrijeme privatizacije.

Ili treba da bude smiješno to što su najveći povjerioci KAP-a i Željezare njihovi vlasnici. Isti oni koji nijesu ispunili ugovorene obavaze o minimalnim investicijama, ali su zato na kupljena preduzeća natovarili desetine miliona duga. I to je vlast šutke gledala i tolerisala. Čak se, danas to znamo, i pismeno obavezivala da će takvim partnerima opraštati i krivična djela počinjena u Crnoj Gori.

Zato je naš četvrti zahtjev eliminisanje korupcije kao biznis barijere jer se Telekom ne ponaša isto u Njemačkoj i u Crnoj Gori, niti Deripaska u Londonu i u Podgorici. Suština je da pravila treba da postavi država a ne investitori.

Sljedeći naš zahtjev odnosi se na autonomiju Univerziteta za koji znamo da je pod snažnom političkom i finansijskom kontrolom partija iz vladajuće koalicije. Tu nije samo problem to što se budžet Univerziteta sve više smanjuje, pa studenti moraju sve više da plaćaju. Problem je i to što su sve siromašniji profesori podložniji uticajima iz vlasti, odnosno nekom vidu tihe korupcije. I zato mi na Univerzitetu nemamo kritički duh, a onih par profesora koji su pokazali spremnost da se pobune trpe ozbiljne posljedice.

Konačno, prošlonedjeljni događaji – govorim o napadu na novinarku Vijesti Oliveru Lakić – primorali su nas da među svoje zahtjeve uvrstimo i onaj koji se tiče slobode medija i slobode govora.

 

Solidarnost i promjene

Ovaj sistem počiva na strahu. Da li ću sačuvati posao ako ne budem poslušan, da li će djeca dobiti posao ako ne budu poslušna, da li će oni koji imaju posao imati i platu, a da li će oni koji imaju platu dobiti dovoljno da plate hranu i komunalije. Iste muke muče i poslodavce. Tajkuni i monopoli pojeli su tržište, inspekcije maltretiraju sve koji nijesu pod zaštitom nekog od političkih moćnika, dok država i lokalna administracija svakog dana iznalaze nove načine da im oduzmu teško zarađeni novac. Naravno, ima i onih koji nijesu egzistencijalno ugroženi ili zavisni od vlasti, ali i oni vide da je rastuća bijeda i socijalno raslojavanje velika opasnost za sve nas. Ni oni koji su se pošteno obogatili ne žele da budućnost njihove djece zavisi od volje organizovanog kriminala.

U pripremi ovih okupljanja bili smo u prilici da vidimo koliki je strah među ljudima: zaposleni se boje otkaza, studenti strahuju da bi njihovi roditelji mogli postati žrtve njihovog bunta, ili da će oni na fakultetu trpjeti određene posljedice. Zato nam je bilo jako važno da, prije svega, naši volonteri shvate da smo u ovome svi zajedno i da niko neće biti ostavljen na cjedilu. A neće.

Isto treba da znaju svi oni ljudi koji su došli na januarski protest ili se spremaju da dođu u nedjelju – niko od njih neće ostati sam. Mnogo je više nas koji želimo promjene.

A ljudi žele da se nešto desi, imaju potrebu za promjenama. Jednostavno, sve je više ljudi koji spoznaju potrebu da – ako već budućim generacijama ostavljamo opljačkanu i zaduženu zemlju, uništenu ekonomiju, monopolisane prirodne resurse, građane podijeljene po nacionalnoj, vjerskoj, profesionalnoj pripadnosti… – onda im makar ne trebamo ostaviti nesmjenljivu vlast koja svoje građane pokušava da zastraši i obmane umjesto da im služi. To ne bi bilo fer prema budućnosti ove zemlje.

MONITOR: Kada kažete vrijeme je za promjene, mislite li na personalne promjene na određenim pozicijama?
ĆALOVIĆ: Bojim se da smo mi potrošili vrijeme kada su kadrovske promjene mogle da osjetnije promijene stvari. Prošlo je vrijeme kada smo se ponosili time što smo u drugoj deceniji 21. vijeka dobili premijera koji koristi računar i govori strane jezike. Ljudi shvataju da to nije dovoljno za stvarne, suštinske promjene koje su nam neophodne. Zato se mora mijenjati sistem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SVETLANA BROZ, DIREKTORICA NVO GARIWO U SARAJEVU: U RS se dijeli oružje grđanima kao ’91

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ideje Velike Srbije i Velike Hrvatske, bazirane na teritorijalnim pretenzijama prema BiH, življe su nego ikada ranije. Evropa i svijet gledali su na krvavi raspad Jugoslavije bez komentara, osim svijetlih likova poput Alexandra Langera, pisca i člana Parlamenta Evrope koji se ubio u znak protesta protiv beskrupuloznog ćutanja Evrope i njenih institucija. Pitanje je samo hoće li ponovo ćutati

 

MONITOR: Na nedavno održanom sastanku ministara inostranih poslova zemalja članica EU, u izvještaju koji je podnio Žozep Borelj, posebno je naglašena zabrinutost u vezi sa situacijom na Zapadnom Balkanu. Poznajete različite sredine tog prostora – kako Vama izgleda Zapadni Balkan danas?

BROZ: Izgleda mi, kao i više od poslednje tri decenije, kao bure baruta – što uopšte ne čudi. Zamislite Nemačku da su njoj posle Drugog svetskog rata saveznici ostavili na vlasti nacional-socijalističku partiju i sve Hitlerove saradnike. Ta partija je i danas zakonom zabranjena, a dvadeset tri od dvadeset četiri u Nirnbergu suđena ratna zločinca osuđena su na smrt nakon suđenja koja su trajala tri i po godine. Ovde se dogodilo upravo suprotno: nakon ratova od 1995. do 1999. sve nacionalne (čitaj: nacional-socijalističke) partije koje su organizovale ratove i vodile ih, ostale su na vlasti do danas. A suđenja za ratne zločine u ICTY trajala su gotovo trideset godina. Sve u ime ljudskih prava okrivljenih, koji su ubili više od 100.000 građana i raselili samo u BiH 2,5 miliona. Ideolozi tih zločina u najvećem broju i danas vladaju prostorima Zapadnog Balkana, kao članovi najjače mafije organizovanog kriminala u Evropi, birani od strane preplašenih građana, s blagoslovom iste te EU.

MONITOR: Mogu li se stvari na Zapadnom Balkanu uopšte poboljšati za „obične ljude“, bez pritisaka i uslovljavanja od stane međunarodnih civilnih i vojnih organizacija, EU, SAD?

BROZ: Goloruki građani ne mogu izaći na kraj sa onima koji imaju svu vlast, novac, trenirane i plaćene ubice za ratove koje su vodili i koje ponovo žele voditi. Dovoljno bi bilo kada bi sve te međunarodne institucije skupile sav dokazni materijal koji imaju, jer ovde se nalaze više od trideset godina, a prate i registruju pomno sve kriminalne radnje, i omogućile tužiocima i sudijama da pravedno sude, odnosno da imamo nezavisno sudstvo. Ali, kako to nisu uradili za ove tri decenije, izgleda da im permanentna nestabilnost Zapadnog Balkana odgovara. Dokle će im odgovarati, ne znam.

Sećam se davnašnjeg razgovora sa generalnim sekretarom OSCE-a, koji mi je na apel da ta organizacija pomogne regiji Zapadnog Balkana da se oslobodi organizovanog kriminala, rekao da će svaka država morati to sama da uradi. Od tada do danas ništa se nije promenilo. Kriminalci vladaju, a narod opljačkan ćuti u strahu da može biti i gore.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

MONITOR:  Za sada samo URA insistira na ekspertskoj Vladi koja je dogovorena Sporazumom iz avgusta prošle godine  trojice lidera pobjedničkih lista. Šta bi značilo kršenje tog dogovora, i ulazak lidera parlamentarne većine u Vladu?

PERIĆ: Možda to nije bila zamisao na početku, ali sada je već jasno da je teza o ekspertskoj vladi zapravo brana da jedna koalicija uđe u Vladu na ministarskom nivou. Ne treba nikakva posebna elaboracija da to u praksi nije ekspertska Vlada i da njeni rezultati ne daju za pravo da se može tako karakterisati. Da je zaista espertska ona bi u hodu rješavala probleme, a ne gomilala nove.

Da je ona pokazala drugačiji stil upravljanja, da je pokrenula opštedruštveni dijalog, da nije ignorisala javnost – posebno stručnu, da je pružila jasan plan razvoja, tada bi njena pozicija bila snažnija. Takođe, da su premijer i ministri razumjeli da treba da ponude viziju i za nju obezbijede podršku – od parlamenta pa sve do najšire javnosti – tada bi stvari izvjesno bile drugačije.

Ovako samo isticanje modela koji nije dao rezultat je neuvjerljivo i očito pokazuje da je pozadina nešto drugo. Mislim da ta vrsta kalkulisanja dugoročno nikome ne donosi ništa.

MONITOR: Međunarodna afera Pandorini papiri podsjetila nas je na rezultate 30 godina vladavine DPS-a, odnosno Mila Đukanovića, ali i nedostatak nezavisnih institucija, kao što je tužilaštvo. Kolika je odgovornost nove parlamentarne većine za to što još čekamo na drugačije tužilaštvo?

PERIĆ: Koliko su institucije obesnažene govori podatak da krucijalne impulse u borbi protiv korupcije dobijamo iz civilnog sektora. To u ovom slučaju daje dodatni kredibilitet MANS-u, ali govori nam i koliko je naše ne samo pravosuđe, već cio državni aparat zapušten. Nova parlamentarna većina kao da se trudi da se uklopi u taj opšti utisak.

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”. Ovu agoniju koja je tek počela mogu da zaustave jedino građani stalnim zahtijevanjem da političari daju ideje i rješenja koja će sprovoditi. Ovo što  vidimo je gola inercija koja nas vodi ka novom tavorenju, uz novi momenat dodatno podijeljenog društva.

MONITOR:   Ove sedmice završen je i Izvještaj o dešavanjima na Cetinju, tokom ustoličenja mitropolita. Očekujete li da bi taj dokument mogao dodatno da utiče na pitanje rekonstrukcije Vlade, jer je premijer Krivokapić najavio da će pokrenuti pitanje odgovornosti vrha policije?

PERIĆ: Izostaje šire sagledavanje tog dešavanja, razumijevanje svih njegovih slojeva i djelova zajednice koji su u njemu učestvovali i, što je najvažnije, pouke koju možemo izvući. U realnosti ovo pitanje je postalo instrument bitke dokazivanja unutar vlasti koje bio ,,značajniji” i ,,hrabriji”.

Imali smo situaciju u kojoj je jedino dobro to što nije bilo žrtava, i u kojoj su svi ključni akteri mogli učiniti mnogo više, dok je neodgovornosti bilo na svim stranama. Ne očekujem da će se to naći niti u jednom izvještaju, a to bi bila blagotvorna promjena u načinu razmišljanja.

Dakle, izvještaj može imati dimenziju prepucavanja unutar vladajuće strukture, ali teško da će nam dati istinski uvid u ono što se dešavalo.

MONITOR: Hoće li afera Pandorini papiri biti zaboravljena, kao brojne u nizu?

PERIĆ: Da li će ova afera biti zaboravljena kao i mnoge ranije, zavisi od dva faktora. Prvo, da li ćemo kroz papire dobiti i konkretnije dokaze o nezakonitim radnjama i, drugo, da li će se tužilaštvo, a potom i sudstvo reformisati. Oba odgovora moraju biti pozitivna da bi ova afera dobila kredibilan sudski epilog.

Ipak, naglasimo da je neodrživa etička pozicija predsjednika države koji je osnivao pravne entitete koji se često kreiraju sa namjerom, između ostalog, izbjegavanja plaćanja poreza. Argument da u trenutku osnivanja nekog trasta nije bio na državnoj funkciji je neozbiljan. On je tada i sada na čelu partije koja je u tom trenutku davala i premijera i predsjednika države, partije koja se zalaže za privlačenje stranog kapitala i koja je zahtijevala da građani plaćaju porez u svojoj zemlji – a ovi trastovi se osnivaju u velikom broju slučajeva upravo iz suprotnih razloga.

MONITOR:  Ministar finansija Milojko Spajić nastavlja sa obećanjima. Ove sedmice Socijalni savjet izglasao je podršku programu Evropa sad, koji bi prema riječima ministra Spajića omogućio građanima znatno  bolji standard od početka sljedeće godine. Opozicija upozorava da smo pred finansijskim kolapsom. Gdje je istina?

PERIĆ: Bilo bi dobro da se prisjetimo počev od devedestih godina koje su sve to bombastične najave o dramatičnom napretku u par mjeseci ispunile. Enormne bankraske kamate? Masovna vaučerska privatizacija? Bogaćenje na berzi? Znam da to ne zvuči atraktivno, ali vjerujem da rezultati dolaze kao posljedica dugotrajnog i predanog rada.

Volio bih da se ostvare najave iz tog ministrovog plana, ali iz ove perspektivne ne razumijem kako. Ostaje mi zaista nejasno kako u ambijentu u kome je za godinu dana porastao broj nezaposlenih, pao broj zaposlenih, uvećan državni dug, u kom je parlament trenutno u stanju da ne usvaja zakone, gdje nije i pored najava otvorena mogućnost za prijem novca iz inostranstva putem najvećih globalnih elektronskih servisa… kako u tom ambijentu zabilježiti tako velik skok. Može se, naravno, računati i da će se, ako se suzbije siva ekonomija koju je za osobom ostavila prethodna vlast, doći do dodatnih prihoda, ali da to može pokriti ove projekcije – nisam siguran. No, bio bih jako zadovoljan da se pokaže da nijesam shvatio veliku viziju, samo upozoravam na rizik koji je po meni očit.

Naravno, mogu se javne finansije napregnuti do pucanja kako bi neko obećanje bilo na kratak rok ispunjeno, ali koja je cijena? Uz to ući u takvu reformu bez jasnih i provjerljivih obrazloženja je prilično upitno sa stanovišta odgovornosti.

Marketinški gledano ovo jeste snažno rješenje za onog ko ga predlaže, svojevrsna win-win situacija: ako neko iz vladajuće većine odbije da glasa za zakone koji bi omogućili ove mjere – on će biti kriv što blagostanje izostaje, ako pak napregnete javne finansije da biste izgurali ovaj program, onda dobijate nekoliko savršenih mjeseci za političku kampanju, recimo formiranja nekog političkog subjekta koji bi iznjedrila Vlada koja sebe naziva ekspertskom.

MONITOR:  Šta je izlaz iz aktuelne političke situacije?

PERIĆ: Moramo pronaći konačno iskustva na koja ćemo se oslanjati i definisati vrijednosti oko kojih ćemo se okupljati. Takođe, moramo otvoriti javni dijalog na sve teme koje pritiskaju zajednicu. Siguran sam da bismo jednog dana došli do nekog rješenja – do tada, mi ćemo tumarati i sva naša djelanja će biti plod stihije. Izbor je na nama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

MONITOR: Ostaje i ahiva sjećanja na „prvih 30 godina“?

ZAJOVIĆ: Proizvele smo 300  kratkih filmova o našim akcijama sa Grupom za video aktivzam, oko 300 izdanja onoga što zovemo kontraarhiva, kontrasjećanja, alternativna istorija, deset izdanja ŽUC mreža međunarodnih skupova, 6-7 hiljada terenskih obrazovnih radionica, zakonodavnih inicijativa… Jako je bitna ta isprepletenost različitih aktera i akterki – multiperspektivnost, isprepletenost različitih aktera i akterki. Spojile smo s jedne strane feministički aktivizam, unele smo feministički antimilitarizam, što je nepoznato. I politiku pravljenja savezništava. Nije nam bilo bitno da li je neko muškarac ili žena, iako smo mi ženska grupa. Od početka smo bile sa svim buntovnicima, pobunjenicima protiv rata-dezerterima. To rodno nam nije bilo važno. Preokrenule smo i to rodno a ne samo nacionalno. Sve smo preokretale, uz tu jednu mučninu i tegobu, da stalno preokrećemo, uznemirujemo, stvaramo, kreiramo i da to bude jedan uzbudljiv proces. Umetnici, porodice žrtava, žene najvišeg akademskog nivoa sa ženama koje su završile samo četiri razreda, LGBT zajednica i svi smo na jednom istom mestu, zajednički prepoznati u jednoj drugosti, što kaže Žole iz Škarta – mi ne pratimo modu. Ko prati modu uvek je u zaostatku… Kultura kontrapunkta, ostajanja na mestu i produbljivanje toga je za mene jedino važno.

MONITOR: Za tih 30 godina mnogo toga se desilo pa i promijenilo u našem dijelu Evrope, ali i globalno. Neki lideri su došli i otišli, razgrađivane su i stvarane države, vođeni su ratovi… Kako biste vi, ukratko, opisali kontekst u kojem 30 godina djeluje ŽUC?

ZAJOVIĆ: Evropa danas nije ono što je bila pre 30 godina. Ja pod Evropom podrazumevam ono što je Evropa odozdo, Evropa drugosti, solidarna, Evropa pokreta…  To je moja Evropa koja je ostala ista. I zbog toga mi je bilo važno čak i ono što je formalna integracija u EU. Ali postoji razlika između onoga što je bila institucionalna Evropa pre 30 godina i sada. Mi smo tada mogle da računamo na neke oslonce iz institucionalnih okvira. Recimo Aleksander Langer koji je 1994. napravio Rezoluciju o političkom azilu dezertera i političkih pobunjenika protiv rata – uglavnom koristeći iskustvo Srbije, kao podršku marginalizovanim i nepriznatim pobunjenicima, ili Luizu Morgantini… Ja sad ne mogu da nabrojim nikoga iz Evropskog parlamenta ko je izrastao iz mirovnog, antimilitarističkog ili feminističkog pokreta i koji zaista radi u skladu za imperativom o mogućnosti drugačije Evrope. Tada je bilo odgovornijih u evropskim institucijama i mogli smo u njima da imamo saveznike.

MONITOR: Bila je jasna podrška?

ZAJOVIĆ: Da. Tu nije bio samo GSS, već i druge partije koje su nam bile manje bliske. Postojala je jedna kohezija, jedna odgovornost, jedan stid – „blam“ da se paktira sa režimom. Stalno je postojao jedan antirežimski blok, ali se ne može reći da je postojao i jasan antiratni blok i zbog toga smo, djelimično, u ovome u čemu smo sada. U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na jednom nivou, ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji, ali je postojala jedna atmosfera zajedništva u odnosu na režim i postojali su mediji, bio je ANEM, bio je veliki broj mreža, podrška sa Zapada. Bila je drugačija Evropa. Intelektualna elita nije kolaborirala sa režimom.

Ali, Evropa je promenjena, pogotovo posle ove krize sa izbeglicama koja je pokazala da postoji jedan trajniji beleg Evrope, a to je rasizam i duboko ukorenjeni antisemitizam, sada je to i islamofobija.

A i kriteriji su se snizili tako da EU u ime stabilnosti danas podržava lažne demokrate, diktatore, tako da se sve svelo na standardizaciju, štancovanje zakona. Tu je i jedna bestidnost intelektualne elite pa i kulturne elite, onih koji u Srbiji, nominalno – u ime EU integracija, bestidno kolaboriraju sa Vučićem. I ne radi se tu o izgradnji nekakvog srpskog identiteta i srpske duhovnosti…Ti razni očevi nacije – izluđeni, pauperizovani narod guraju u kolektivno saučesništvo sa zločinom, a oni se čistih ruku izvlače, oni su ugledni članovi društva. To su, kako kaže Zlatko Paković „duhovnici genocida“ koje podržava SPC i patrijarh Porfirije im dodeljuje ordenje.

Ne može se ići u budućnost ako, kako kaže Breht, ispod ruševina stare kuće postoji podrum pun leševa… Ogromna energija se troši u falsifikovanje prošlosti i sakrivanje zločina. Iskustva mnogih zemalja pokazuju da je nemoguće okrenuti novi list ako se ne pogleda lice prošlosti i ako mi sami ne povratimo ljudskost priznavanjem patnje i žrtava drugih. To se tačno videlo pre neki dan tokom komemoracije za zločin u kasarni u Topčideru. Nema saosećanja ni sa srpskim žrtvama, to je jedna moralna amnezija, nešto veoma loše za sam srpski narod, to potpuno odsustvo empatičnosti prema svojima.

MONITOR: Još jedan pogled unazad: kad je osnovan ŽUC, te jeseni se rasplamsao rat u Hrvatskoj… Kriza je već postojala, a rasplet je bio krvav…

ZAJOVIĆ: Rat se dugo pripremao, u Memorandumskoj Srbiji. Ovo sada je kontinuitet moralno sličnog kulturnog obrasca – mada ne može imati iste posledice. Tada su elite na vlasti imale krizu legitimiteta i rešile su to proizvođenjem kriza, navodnom ugroženošću naroda, srpskog, hrvatskog… Problemi su se tako etnifikovali, što se i danas radi…

MONITOR: Napravili su parcelizaciju Jugoslavije.

ZAJOVIĆ: To je danas i veliki problem Evrope, koja sad sve svodi na etničku dimenziju. To je bio problem i tada i sada. Etnifikovanjem socijalnih, klasnih, ideoloških i drugih problema, išlo se na ruku režimima koji su nastajali od Jugoslavije. To je nesreća za čitav region, posebno za BIH.

MONITOR: Da li je bilo mogućnosti za nešto drugo?

ZAJOVIĆ: Bilo je, naravno, moguće. Mi koji smo bili deo drugačije Jugoslavije, jedne kulture drugosti, pluraliteta i koji nismo imali veze sa etabliranim strukturama države i Partije, znali smo da je moguće. Ipak je najveća odgovornost režima u Srbiji na čiju se stranu stavila JNA. Neću time da aboliram neke druge, ali Srbija je bila i najbrojnija i uz sebe je tada imala jednu destruktivnu silu…

Ja sam se pitala kao aktivistkinja – kako smo se toj autokratskoj vlasti suprotstavljali?  Stalo mi je da se zna da je postojao veliki otpor u Srbiji, Vojvodini i drugde, da to nije bilo ograničeno na Beograd, na razne inicijative, Žene u crnom, Beogradski krug itd., već da je postojala ogromna masa ljudi nepriznatih, prećutanih i marginalizovanih koji su pružali aktivan otpor ratu, bez nekih velikih pacifističkih znanja. I zato ove godine želimo da slavimo te činove i važne datume, pravimo mapu antiratnog otpora, u koju spadaju građanske inicijative, pobune dezertera, prigovarača savesti… To je obaveza za nas koji imamo jedno kontrasećanje, kontraarhivu, nasuprot veličanja i obožavanja zločina i zločinaca i toga da su oni jedini autoriteti, sveprisustva SPC koja ih slavi i sve im oprašta jer su ktitori njihovih hramova…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo