Svijet u kakvom živimo, sa ogromnim mogućnostima razmjene informacija, njihove obrade i dijeljenja, stvara svijet u kojem su ljudi prisiljeni da svoje pravo na privatnost zaštite što bolje mogu. Dok ta bitka traje, mi smo na nekom drugom mjestu, gdje je sve izvrnuto naglavce. Nekakve propise imamo, ali se oni primjenjuju tek ako vlastima zatreba da nešto sakriju ili otkriju. Nedavno smo, na predsjedničkim izborima, vidjeli kako su matični brojevi crnogorskih građana dostupni gotovo koliko njihova imena i prezimena. Dok su, na primjer, informacije o djeci koja se upisuju u srednju školu dostupne svakome, podaci o javnim finkcionerima štićeniji su od mrkih međeda.
Pravo na privatnost jedno je od osnovnih ljudskih prava, ali na njega se često olako gleda. Ne čini nam se da je išta strašno ako ljudi znaju šta smo danas imali za ručak i zato se često može čuti: ,,Ja nemam ništa da krijem, neka me posmatra ko god hoće”. Međutim, naizgled bezazleni podaci, mogu se lako zloupotrijebiti.
Ime psa kojeg ste imali u djetinjstvu može biti iskorišteno da bi se promijenila lozinka na vašem e-mail nalogu. Kad malo bolje razmislite, nijeste baš tako sigurni da bi vam se dopadalo da svako pročita sve što ste ikada ikome napisali. Aplikacija koja se nudi da uljepša vaše fotografije može otkriti gdje se u kom trenutku nalazite – kako oglašivačima, tako i vlastima. Nije da ste nešto skrivili, ali malo kome može da prija sama činjenica da vas neko prati u korak. Ako pokušate da zamislite osobu koja vam je sve vrijeme za leđima, makar vam taj neko nikad ništa ne uradio, izgledaće vam kao da živite u filmu strave i užasa. Pri tom, ako neko zna gdje ste, može znati i šta volite da jedete, gdje trgujete, kakve filmove volite i, recimo, sa kim obično spavate.
Podaci poput matičnog broja mogu se koristiti pri krađi vašeg identiteta ili na izborima. Stvar nije sasvim nova: u Drugom svjetskom ratu nacisti su koristili veoma precizne podatke njemačke države kako bi ustanovili koje osobe imaju makar kap jevrejske krvi. Samo vam sad za takve stvari ne treba ozbiljna država.
Dvije godine civilizovani svijet se pribojavao 25-og maja 2018. Tog dana na snagu je stupila nova evropska Regulativa o zaštiti ličnih podataka – poznata kao GDPR (General Data Protection Regulation). Regulativa garantuje svim građanima Evropske unije čiji lični podaci se obrađuju – bilo elektronskim putem, bilo olovkom i papirom – određena prava. Naime, svako ima pravo da sazna ko posjeduje njihove podatke, u koju svrhu se ti podaci koriste, da ih ispravi, te da u određenim slučajevima zahtijeva njihovo brisanje. Ujedno, građani su dobili pravo na prenosivost podataka – tako da ih, na primjer, mogu prenijeti sa jedne društvene mreže na drugu, ili iz jedne banke u drugu; kao i pravo da ne budu podvrgnuti automatizovanim odlukama koje imaju značajne posljedice – na primjer, prilikom provjere njihove ekonomske situacije pri iznajmljivanju stana.
Kompanije i pojedinci koji obrađuju lične podatke moraju obezbijediti sigurnost podataka, mogu ih koristiti samo u jasno definisane i ograničene svrhe, i moraju razmotriti kakve neželjene efekte procesuiranje ličnih podataka može imati na građane čiji podaci se obrađuju.
Iznad svega, podaci se moraju obrađivati zakonito. Na primjer, ukoliko je njihovo obrađivanje neophodno za ispunjenje ugovora sa građanima – kao, na primjer, kada plaćate račune; ukoliko postoji saglasnost – data bez ikakvog pritiska ili ucjene – ili ukoliko postoji legitimni interes koji ne ugrožava prava građana. Podaci se ne smiju čuvati duže nego što je apsolutno neophodno za ostvarivanje svrhe procesuiranja podataka.
Kršenje nove Regulative predviđa drakonske kazne: do dvadeset miliona eura, ili četiri odsto ukupnog godišnjeg obrta kompanije, koja god cifra da je veća.
Širom svijeta, organizacije su se pripremale za implementaciju novih zahtjeva – cijene GDPR projekata su se mjerile milionima. U skladu sa načelom transparentnosti, kompanije su ažurirale svoje politike privatnosti – šaljući korisnicima informacije o tome kako koriste njihove podatke, i tražeći njihovu saglasnost. Zato su korisnici u Evropi zatrpani ogromnom količinom mejlova koji govore o pravu na privatnost i nude građanima više kontrole nad njihovim podacima. Kako poštovanje novih propisa može koštati puno, već postoje sajtovi koji organizacijama izvan EU nude priliku da onima čija prava Regulativa štiti, zabrane pristup uslugama – kako ne bi morali poštovati nova pravila. Pojednostavljeno, posao im je da raznim sajtovima u svijetu ponude da blokiraju korisnike iz Evropske unije.
Svjetska vijest bila je da su medijske kuće poput Los Angeles Times-a i Chicago tribune-a prestale da budu dostupne korisnicima iz Evropske unije.
Čitava ta drama kod nas se mogla nazrijeti samo tako što vam, dok nešto tražite po internetu, iskoči prozorčić u kojem nešto prihvatate ili ne prihvatate. Šta god kliknuli – mogli ste da nastavite. Toliko o načinu na koji ,,lider u regionu” prati zbivanja u zajednici kojoj želi da se pridruži.
Da je samo do praćenja zbivanja, problem i ne bi bio koliki je. Kod nas je većina stvari upravo suprotna od onoga kakva bi trebala da bude.
Svjež je primjer ogromnih zloupotreba ličnih podataka tokom prikupljanja potpisa podrške za posljednje predsjedničke izbore. Državna izborna komisija dala je građanima mogućnost da preko internet aplikaciije, upisivanjem jedinstvenog matičnog boja provjere jesu li nekoga i koga su podržali u namjeri da postane predsjednik. Pojavio se veliki broj ljudi koji su tvrdili da nijesu dali potpis kandidatu na čijoj listi potpisa su se našli.
Analiza, po svemu sudeći krivotvorenih potpisa, pokazala je da je matične brojeve mogao zloupotrijebiti samo neko ko je raspolagao velikom bazom podataka. Najvjerovatnije, neko ko je imao sve matične brojeve iz biračkog spiska. Priča je trajala nekoliko dana. Javnost nije saznala ni da li su zaista, ni na koji način su podaci građana zloupotrijebljeni, ni ko je to tačno uradio. O kaznama da ne govorimo.
Zanimljiv je tada bio detalj da su zaposleni u Upravnom sudu savjesno provjerili kome su dali potpis. Da li u toj instituciji rade sve sami ljudi koji brinu o svojoj privatnosti i političkim zbivanjima, ili je poslodavac, koji u skladu sa propisima ima matične brojeve zaposlenih, samostalno odlučio da provjeri ko je kog predsjedničkog kandidata podržao.
Nije da mi nemamo instituciju. Agencija za zaštitu ličnih podaka fina je firma, veoma spremna da propise prilagodi potrebama.
Kad je, na primjer, Agencija za sprječavanje korupcije priupita smije li da sačini tabelu podnijetih prekršajnih zahtjeva koja će sadržati podatke o javnim funkcionerima -ime, prezime, funkciju koju obavlja, kršenje članova antikorupcijskih zakona, broj rješenja postupajućeg suda, ukoliko je donijeta osuđujuća presuda- naznačenje sankcije: opomena/novčana kazna i iznos novčane kazne koju bi objavila na svojoj zvaničnoj internet stranici, Agencija za zaštitu podataka kaže: nikako bez saglasnosti lica na koje se podaci odnose. Svakako, ako nema podataka na koga se odnose. Čemu onda nesuđena tabela služi nije bilo njihovo da misle.
Sa druge strane, zna Agencija za zaštitu ličnih podataka i da podvikne. Tako se u jednom od njihovih rješenja ,,naređuje” MANS-u da, u roku od tri dana izbriše JMB osobe X.X. lične podatke. MANS je, zahtjevom za slobodan pristup informacijama pitao nešto o osobi X.X., Agencija je obavila nadzor i naredila brisanje. Pravdanje MANS-a da je JMBG dobio preko SOS programa i da ga je koristio u dokumentu upućenom instituciji koja taj podatak već ima – ništa nije značilo.
U Crnoj Gori, po zakonu, funkcioneri nijesu dužni da daju na uvid svoje bankovne račune. Ako pristanu, može, ako ne – onda ništa. Trećina, uglavnom visokih funkcionera, nije u prethodnim godinama bila voljna da svoje račune da na uvid javnosti.
Drugo su đeca. Nedavni upis u srednje škole bio je više nego transparentan. Nikakva šifra nije bila potrebna, ukupan zbir bodova nije bio dovoljan – na sajtu podgoričke Gimnazije, na primjer, pomoću nekoliko klikova dostupni su podaci o svim učenicima koji su konkurisali za tu školu. Koliki im je bio prosjek u posljednje tri godine osnovne, koje ocjene su dobili na eksternoj polumaturi, jesu li koji bod osvojili na takmičenjima, koliko su im za upis značili izborni predmeti koje su učili. Objavljeni su i podaci o učenicima koji nijesu primljeni, uz obrazloženje zašto nijesu primljeni.
Logično opravdanje iz škola je da su izložili javnosti nešto što nijesu morali glasi: htjeli su da pokažu da nema protekcije i da se vrednuje samo dosadašnji uspjeh u školovanju. Potreba da se to dokazuje jasno govori koliko je crnogorsko društvo zapravo daleko od onoga što se računa u glavne vrline civilizovanog svijeta. Dok god se mora dokazivati da nema varanja, zaštita privatnosti biće u drugom planu.
Miloš BAKIĆ
HORIZONTI4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
HORIZONTI2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice