Povežite se sa nama

MONITORING

LEGALIZACIJA DIVLJE GRADNJE: Očekivani fijasko

Objavljeno prije

na

Nekoliko sedmica uoči isteka roka u kom divlju gradnju treba prijaviti za legalizaciju očito je da je država uradila traljav posao. Prijavljenih je malo, obezbjeđeno je dosta posla za lovce u mutnom, država je obezbijedila da i bez legalizovanja uzima stotine eura od divljih graditelja. I od onih koji su se skućili prije nekoliko decenija po rubovima gradova, jednako kao od onih koji su pravili predizborne i slične hacijende, hotele i motele. O urbanizaciji nema govora. Zakon o legalizaciji od onih je što nemaju ni dašak od ,,duha zakona”, napravljen je tako da iz njega ne proizađe ništa.

Iako rok za podnošenje prijava za legalizaciju ističe 15, jula, podneseno ih je svega 3.409. Nema zvaničnog podatka o broju nelegalnih objekata, ali je izvjesno da je postotak zainteresovanih za legalizaciju – jednocifren.

Najviše zahtjeva, prema posljednim podacima, podnijeto je u Herceg Novom u kome se za legalizaciju prijavilo 764 građana. U Baru zasad ima 506 zahtjeva, Podgorici 382, Budvi 372, Kotoru 302, Ulcinju 259, Tivtu 175, Pljevljima 155, Nikšiću 108, Rožajama 86, na Žabljaku 60, Kolašinu 59 zahtjeva, Bijelom Polju 50, Danilovgradu 47, Beranama 39, na Cetinju 25, u Mojkovcu 15 i u Plavu četiri.

Prema ranije objavljenim analizama državnih službi u Crnoj Gori su nelegalno izgrađena 42.833 objekta, ali se, tokom rasprava o ovoj temi govorilo o nezvaničnim podacima prema kojima taj broj stiže do sto hiljada.

Preskupo, nepravedno, prekomplikovano – najčešća su objašnjenja ljudi koje je Monitor pitao zašto se nijesu prijavili za legalizaciju.

,,Odlučili smo da se ne prijavimo za legalizaciju jer nam je to udar na standard. Preskupo je. Mi smo gradili kuću za porodicu na sopstvenom zemljištu, 15 godina smo se zaduživali i razduživali. Djelovi kuće od 180 kvadrata i sad su nedovršeni. Ulagali smo u komunalije, da bi dobili vodu i struju. Stubove za struju kupovali smo našim parama i uslovi za nas su sada isti kao za ljude koji su gradili na uzurpiranom državnom zemljištu”, kaže Monitorova sagovornica.

Ona objašnjava da, u vrijeme kad su počeli da grade kuću, nijesu ni mogli da dobiju dozvolu jer nije postojao plan. ,,Nije bilo ni puta ni ulice do tog dijela Podgorice, grad se širio i našli smo se u trećoj zoni glavnog grada. Za legalizaciju bi nam trebalo preko 12 hiljada eura, preko sto eura svakog mjeseca u narednih deset godina.”

Do ove cifre stiže se nakon što su opštinske vlasti u Podgorici, uoči izbora normalno, smanjile iznos koji treba platiti za komunalije da bi objekat bio legalizovan. Krajem marta legalizacija je u prvoj A zoni sa oko 140 ,,pojeftinila” na 99 eura po kvadratu.

,,Svako voli da živi u legalnoj kući ali broj ljudi koji su se prijavili pokazuje da narod ne može da izdrži taj teret. Čekamo da vidimo šta će da se desi. Jasno je da državi fali para i da hoće da ih uzme, ali većina ljudi taj novac, prosto, nema”, kaže još jedan Monitorov sagovornik. On smatra da će legalizaciju platiti oni koji su podigli apartmane i hotele. ,,Ono što su oni na obali nelagalno sagradili daje ogroman profit. Uz to dobiće legalne objekte za koje nikada ne bi mogli da dobiju dozvolu za gradnju na takvim mjestima. Svako bi digao kredit da legalizuje tako nešto”.

Iako je broj prijava na primorju nešto veći nego u ostalim djelovima Crne Gore, Monitorovi izvori uz Budve i Herceg Novog ne idu u prilog tezi da su oni koji imaju najviše novca i najveće objekte potrčali da ih legalizuju, nije tačna. Oni će sačekati razvoj događaja da bi vidjeli može li se šta ušparati. Najviše prijava u Budvi, prema našim nezvaničnim saznanjima, stiglo je iz rubnih krajeva grada gdje je legalizacija najjeftinija.

,,Posljednjih dana porasla je predaja zahtjeva ali to je i dalje sitno. Ideja će da doživi fijasko”, smatra naš sagovornik iz Budve. On podsjeća da postoje nelegalni objekti upisani u katastar, čiji vlasnici plaćaju porez, vodu, sve dažbine samo im na računima piše da je riječ o nelegalnom objektu. Ali, postoje i “potpuno divlji” – nekoliko hiljada stanara u desetinama ogromnih zgrada koje nijesu legalne, nema ih u katastru ni u drugim opštinskim evidencijama, nemoguće ih je natjerati da plate, na primjer, račun za vodu.

Pored troškova legalizacije, treba prethodno dati pare za veoma komplikovanu proceduru. Počinje ovako: preduslov za podnošenje zahtjeva za legalizaciju je da je objekat evidentiran u katastru nepokretnosti. Objekat se upisuje na osnovu elaborata premjera izvedenog stanja izgrađenog objekta koji izrađuje licencirana geodetska organizacija i koji je ovjeren od strane Katastra i zahtjeva za upis objekta. Elaborat se podnosi uz zahtjev za legalizaciju nadležnom organu lokalne uprave sa izvodom iz lista nepokretnosti, odnosno dokazom da je objekat upisan u list nepokretnosti.

Prema zvaničnom registru u Crnoj Gori postoji 69 domaćih i 18 stranih licenciranih geodetskih organizacija. Pripravnih da uzmu pare, reklo bi se.

Nakon što plati da neko premjeri kuću, onaj ko je gradio na državnom zemljištu dužan je i da podnese zahtjev da zemljište otkupi od onoga ko zemljištem raspolaže. Obično su to Ministarstvo finansija ili opštinski organ nadležan za imovinu. I tu, naravno, treba ,,elaborat”.

Pošto običan građanin teško može da savlada ovakvu proceduru ili da izdvoji vrijeme da je obavi, pojavile su se agencije koje taj posao mogu da urade umjesto njih. Cijena zavisi od kvadrature – za objekat u Podgorici do 200 kvadrata na jednom spratu cijena je 180 eura, za dva sprata 230, za tri – 280.

Na Facebook stranici jedne od takvih agencija građanin se raspituje šta treba da uradi – ima bespravni objekat upisan u katastar, ali sa pogrešnom kvadraturom, manje nego što stvarno ima. Objekat je na Zabjelu u Podgorici, na državnoj zemlji. ,,Podnošenje zahtjeva za legalizaciju je uslov da bi Vam opština dala saglasnost da otkupite zemlju. Znači tek nakon podnošenja zahtjeva za legalizaciju stičete pravo da otkupite tu državnu parcelu. Vama će trebati dva elaborata: jedan za premjer parcele koju ste zauzeli, a drugi za premjer objekta koji je potreban za legalizaciju” odgovaraju iz Agencije uz ljubazan poziv da se stvari preciziraju dolaskom u njihove prostorije. Negdje tokom postupka treba pribaviti i elaborat o statičkoj i seizmičkoj sigurnosti.

Kao da je sve smišljano da proceduru što više zakomplikuje i građanima otme što više novca.

Monitor je ranije pisao o tome kako je naša vlast u čitav posao oko legalizacije ušla kobajagi primjenjujući evropske i svjetske standarde o ,,neformalnim naseljima”, kojima su glavni ciljevi obezbjeđivanje humanih uslova u ,,divlje” izniklim četvrtima i sprečavanje njihovog nastajanja u budućnosti. Kobajagi, zato što je ovdje moguće legalizovati svašta. Pored „neformalnih objekata osnovnog stanovanja”, što će reći nečijeg krova nad glavom, omogućeno je da budu legalizovani „objekti za smještaj turista, objekti za pripremanje i usluživanje hranom i pićem, ugostiteljski objekti, trgovački i tržni centri, izložbeni centri, sajmišta, poslovne zgrade, objekti uprave, privredni objekti, objekti za proizvodno zanatstvo, skladišta i stovarišta”.

,,Donošenjem zakona divlja gradnja je abolirana, a sistem planiranja obesmišljen. Upozoravala sam tokom rasprave o predlogu ovoga zakona da odziv za legalizaciju neće biti veliki i da će, shodno tome, naplata komunalija biti mala, a zapuštenost gradova sve veća” kaže u izjavi za Monitor bivša poslanica, prof. dr Jelisava Kalezić, vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore.

Ona podsjeća da nikada nije napravljeno istraživanje uzroka bespravne gradnje na reprezentativnom uzorku i da je zakon o legalizaciji donijet pred predsjedničke i izbore u više opština. ,,To nije slučajno, već je nastavak višegodišnje politike prema bespravnoj gradnji”.

Kako god, rok je pri kraju. Kad prođe, prema najavama nadležnih, vlasnici bespravnih objekata koji ne podnesu zahtjev za legalizaciju ili čiji se zahtjev odbije, dužni su da plaćaju godišnju naknadu za korišćenje prostora. Iznosiće, za kuću od sto kvadrata na primjer, 314 do 1362 eura. Vlasnici plaćaju naknadu za korišćenje prostora sve do uklanjanja objekta. Fina para za državu.

Nadležni organ lokalne uprave, kako je najavljeno, dužan je da u roku od 60 dana od isteka roka za prijavu za legalizaciju podatke dobijene preklapanjem podataka iz orto-foto snimka i primljenih zahtjeva za legalizaciju sistematizuje i utvrdi listu bespravnih objekata za koje nije podnijijet zahtjev za legalizaciju, odnosno onih koji nijesu ispunili uslove. Eto zanimljivosti – možda se tada operacijom sabiranja dobije konačno broj divljih objekata.

Gomila divljih stvari oko legalizacije već sada se vidi. Posebno ona, suštinska, da je država riješila da izjednači one koji su familiji obezbjeđivali krov nad glavom sa onima koji su se bahatili. I da će, obrni – okreni, i ovaj ceh nesposobne i korumpirane vlasti platiti građani.

Samo bez babovine

Zakon o regularizaciji neformalnih objekata, kako se precizno zove propis o legalizaciji, već u početnim definicijama ima diskutabilnu odredbu prema kojoj bespravno podignuti objekat ne može biti legalizovan ako njegov vlasnik bilo gdje u Crnoj Gori ima kuću ili stan.

,,Neformalnim objektom osnovnog stanovanja, u smislu ovog zakona, smatra se stambeni objekat, bruto građevinske površine do 200 m2, u kojem stanuje vlasnik neformalnog objekta i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji imaju prebivalište u mjestu u kojem je izgrađen neformalni objekat, ako vlasnik i članovi porodičnog domaćinstva nemaju u svojini ili susvojini drugi stambeni objekat, odnosno stambenu jedinicu na teritoriji Crne Gore.”

Ako ste se, dakle, prije četrdesetak godina zaputili iz nekog crnogorskog neviđboga da postanete mladi radnik samoupravljač, recimo u KAP-u, i bez dozvole podigli kuću negdje na periferiji Titograda, nećete moći da je legalizujete ako negdje u zavičaju još postoji kakva stara kuća u kojoj se jedino osjećate kao kod kuće. Zakon je to.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo