Povežite se sa nama

MONITORING

DALEKO OD EVROPSKIH PROPISA: Privatnost za povlaštene

Objavljeno prije

na

Svijet u kakvom živimo, sa ogromnim mogućnostima razmjene informacija, njihove obrade i dijeljenja, stvara svijet u kojem su ljudi prisiljeni da svoje pravo na privatnost zaštite što bolje mogu. Dok ta bitka traje, mi smo na nekom drugom mjestu, gdje je sve izvrnuto naglavce. Nekakve propise imamo, ali se oni primjenjuju tek ako vlastima zatreba da nešto sakriju ili otkriju. Nedavno smo, na predsjedničkim izborima, vidjeli kako su matični brojevi crnogorskih građana dostupni gotovo koliko njihova imena i prezimena. Dok su, na primjer, informacije o djeci koja se upisuju u srednju školu dostupne svakome, podaci o javnim finkcionerima štićeniji su od mrkih međeda.

Pravo na privatnost jedno je od osnovnih ljudskih prava, ali na njega se često olako gleda. Ne čini nam se da je išta strašno ako ljudi znaju šta smo danas imali za ručak i zato se često može čuti: ,,Ja nemam ništa da krijem, neka me posmatra ko god hoće”. Međutim, naizgled bezazleni podaci, mogu se lako zloupotrijebiti.

Ime psa kojeg ste imali u djetinjstvu može biti iskorišteno da bi se promijenila lozinka na vašem e-mail nalogu. Kad malo bolje razmislite, nijeste baš tako sigurni da bi vam se dopadalo da svako pročita sve što ste ikada ikome napisali. Aplikacija koja se nudi da uljepša vaše fotografije može otkriti gdje se u kom trenutku nalazite – kako oglašivačima, tako i vlastima. Nije da ste nešto skrivili, ali malo kome može da prija sama činjenica da vas neko prati u korak. Ako pokušate da zamislite osobu koja vam je sve vrijeme za leđima, makar vam taj neko nikad ništa ne uradio, izgledaće vam kao da živite u filmu strave i užasa. Pri tom, ako neko zna gdje ste, može znati i šta volite da jedete, gdje trgujete, kakve filmove volite i, recimo, sa kim obično spavate.

Podaci poput matičnog broja mogu se koristiti pri krađi vašeg identiteta ili na izborima. Stvar nije sasvim nova: u Drugom svjetskom ratu nacisti su koristili veoma precizne podatke njemačke države kako bi ustanovili koje osobe imaju makar kap jevrejske krvi. Samo vam sad za takve stvari ne treba ozbiljna država.

Dvije godine civilizovani svijet se pribojavao 25-og maja 2018. Tog dana na snagu je stupila nova evropska Regulativa o zaštiti ličnih podataka – poznata kao GDPR (General Data Protection Regulation). Regulativa garantuje svim građanima Evropske unije čiji lični podaci se obrađuju – bilo elektronskim putem, bilo olovkom i papirom – određena prava. Naime, svako ima pravo da sazna ko posjeduje njihove podatke, u koju svrhu se ti podaci koriste, da ih ispravi, te da u određenim slučajevima zahtijeva njihovo brisanje. Ujedno, građani su dobili pravo na prenosivost podataka – tako da ih, na primjer, mogu prenijeti sa jedne društvene mreže na drugu, ili iz jedne banke u drugu; kao i pravo da ne budu podvrgnuti automatizovanim odlukama koje imaju značajne posljedice – na primjer, prilikom provjere njihove ekonomske situacije pri iznajmljivanju stana.

Kompanije i pojedinci koji obrađuju lične podatke moraju obezbijediti sigurnost podataka, mogu ih koristiti samo u jasno definisane i ograničene svrhe, i moraju razmotriti kakve neželjene efekte procesuiranje ličnih podataka može imati na građane čiji podaci se obrađuju.

Iznad svega, podaci se moraju obrađivati zakonito. Na primjer, ukoliko je njihovo obrađivanje neophodno za ispunjenje ugovora sa građanima – kao, na primjer, kada plaćate račune; ukoliko postoji saglasnost – data bez ikakvog pritiska ili ucjene – ili ukoliko postoji legitimni interes koji ne ugrožava prava građana. Podaci se ne smiju čuvati duže nego što je apsolutno neophodno za ostvarivanje svrhe procesuiranja podataka.

Kršenje nove Regulative predviđa drakonske kazne: do dvadeset miliona eura, ili četiri odsto ukupnog godišnjeg obrta kompanije, koja god cifra da je veća.

Širom svijeta, organizacije su se pripremale za implementaciju novih zahtjeva – cijene GDPR projekata su se mjerile milionima. U skladu sa načelom transparentnosti, kompanije su ažurirale svoje politike privatnosti – šaljući korisnicima informacije o tome kako koriste njihove podatke, i tražeći njihovu saglasnost. Zato su korisnici u Evropi zatrpani ogromnom količinom mejlova koji govore o pravu na privatnost i nude građanima više kontrole nad njihovim podacima. Kako poštovanje novih propisa može koštati puno, već postoje sajtovi koji organizacijama izvan EU nude priliku da onima čija prava Regulativa štiti, zabrane pristup uslugama – kako ne bi morali poštovati nova pravila. Pojednostavljeno, posao im je da raznim sajtovima u svijetu ponude da blokiraju korisnike iz Evropske unije.

Svjetska vijest bila je da su medijske kuće poput Los Angeles Times-a i Chicago tribune-a prestale da budu dostupne korisnicima iz Evropske unije.

Čitava ta drama kod nas se mogla nazrijeti samo tako što vam, dok nešto tražite po internetu, iskoči prozorčić u kojem nešto prihvatate ili ne prihvatate. Šta god kliknuli – mogli ste da nastavite. Toliko o načinu na koji ,,lider u regionu” prati zbivanja u zajednici kojoj želi da se pridruži.

Da je samo do praćenja zbivanja, problem i ne bi bio koliki je. Kod nas je većina stvari upravo suprotna od onoga kakva bi trebala da bude.

Svjež je primjer ogromnih zloupotreba ličnih podataka tokom prikupljanja potpisa podrške za posljednje predsjedničke izbore. Državna izborna komisija dala je građanima mogućnost da preko internet aplikaciije, upisivanjem jedinstvenog matičnog boja provjere jesu li nekoga i koga su podržali u namjeri da postane predsjednik. Pojavio se veliki broj ljudi koji su tvrdili da nijesu dali potpis kandidatu na čijoj listi potpisa su se našli.

Analiza, po svemu sudeći krivotvorenih potpisa, pokazala je da je matične brojeve mogao zloupotrijebiti samo neko ko je raspolagao velikom bazom podataka. Najvjerovatnije, neko ko je imao sve matične brojeve iz biračkog spiska. Priča je trajala nekoliko dana. Javnost nije saznala ni da li su zaista, ni na koji način su podaci građana zloupotrijebljeni, ni ko je to tačno uradio. O kaznama da ne govorimo.

Zanimljiv je tada bio detalj da su zaposleni u Upravnom sudu savjesno provjerili kome su dali potpis. Da li u toj instituciji rade sve sami ljudi koji brinu o svojoj privatnosti i političkim zbivanjima, ili je poslodavac, koji u skladu sa propisima ima matične brojeve zaposlenih, samostalno odlučio da provjeri ko je kog predsjedničkog kandidata podržao.

Nije da mi nemamo instituciju. Agencija za zaštitu ličnih podaka fina je firma, veoma spremna da propise prilagodi potrebama.

Kad je, na primjer, Agencija za sprječavanje korupcije priupita smije li da sačini tabelu podnijetih prekršajnih zahtjeva koja će sadržati podatke o javnim funkcionerima -ime, prezime, funkciju koju obavlja, kršenje članova antikorupcijskih zakona, broj rješenja postupajućeg suda, ukoliko je donijeta osuđujuća presuda- naznačenje sankcije: opomena/novčana kazna i iznos novčane kazne koju bi objavila na svojoj zvaničnoj internet stranici, Agencija za zaštitu podataka kaže: nikako bez saglasnosti lica na koje se podaci odnose. Svakako, ako nema podataka na koga se odnose. Čemu onda nesuđena tabela služi nije bilo njihovo da misle.

Sa druge strane, zna Agencija za zaštitu ličnih podataka i da podvikne. Tako se u jednom od njihovih rješenja ,,naređuje” MANS-u da, u roku od tri dana izbriše JMB osobe X.X. lične podatke. MANS je, zahtjevom za slobodan pristup informacijama pitao nešto o osobi X.X., Agencija je obavila nadzor i naredila brisanje. Pravdanje MANS-a da je JMBG dobio preko SOS programa i da ga je koristio u dokumentu upućenom instituciji koja taj podatak već ima – ništa nije značilo.

U Crnoj Gori, po zakonu, funkcioneri nijesu dužni da daju na uvid svoje bankovne račune. Ako pristanu, može, ako ne – onda ništa. Trećina, uglavnom visokih funkcionera, nije u prethodnim godinama bila voljna da svoje račune da na uvid javnosti.

Drugo su đeca. Nedavni upis u srednje škole bio je više nego transparentan. Nikakva šifra nije bila potrebna, ukupan zbir bodova nije bio dovoljan – na sajtu podgoričke Gimnazije, na primjer, pomoću nekoliko klikova dostupni su podaci o svim učenicima koji su konkurisali za tu školu. Koliki im je bio prosjek u posljednje tri godine osnovne, koje ocjene su dobili na eksternoj polumaturi, jesu li koji bod osvojili na takmičenjima, koliko su im za upis značili izborni predmeti koje su učili. Objavljeni su i podaci o učenicima koji nijesu primljeni, uz obrazloženje zašto nijesu primljeni.

Logično opravdanje iz škola je da su izložili javnosti nešto što nijesu morali glasi: htjeli su da pokažu da nema protekcije i da se vrednuje samo dosadašnji uspjeh u školovanju. Potreba da se to dokazuje jasno govori koliko je crnogorsko društvo zapravo daleko od onoga što se računa u glavne vrline civilizovanog svijeta. Dok god se mora dokazivati da nema varanja, zaštita privatnosti biće u drugom planu.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo