Povežite se sa nama

ZNACI PREPOZNAVANJA

Danse Macabre

Objavljeno prije

na

Tužni i lijepi roman Rasela Benksa Slatka sutrašnjica govori o autobusu punom školske djece, koji jednog zimskog dana, bez vidljivog razloga, skrene sa puta. Tragedija koja se desila zauvijek mijenja mali grad na američkom sjeveru i njegove ljude. Umjetnost ima tu sposobnost da u tragediji pronađe nešto uzvišeno i katarzično, da u suzama, u bolu shrvanim ljudskim tijelima pronađe nešto što transcendira.
U životu, nastaviti dalje nakon tragedije, doći do nečeg utješnog, mnogo je teži zadatak.
Živi se brzo, kao da svako od nas proživi nekoliko života svojih predaka. Bombardovani smo informacijama: jedna vijest stiže drugu. Ljudi u odijelima po čitave dane i noći govore, svi su tako ozbiljni i uvjereni da je baš ono što oni imaju reći najvažnija stvar na svijetu. Pa ipak, kada je stigla vijest da se na putu Han Pijesak – Sokolac prevrnuo autobus sa srednjoškolcima iz Crne Gore, i da je u toj nesreći poginula Božica Pejović, svi smo znali da je to najtužnija, time i najvažnija vijest.
Kada stradaju djeca, naš svijet se ruši. Tada nastojima da, kako znamo i umijemo, iznova ispostavimo poredak stvari. Sve ono što obično prihvatamo zdravo za gotovo, tada gledamo iz drugoga ugla, svaku stvar iznova pretresamo. Uočavamo ono što nam je ranije promaklo. Neke podudarnosti, veze, bilo šta da posvjedoči da ipak nismo suočeni sa neizdrživim, ledenim haosom, sa samovoljom slučaja. Tada se prisjećamo epizoda koje su mogle najaviti ono što dolazi. Sve ono što je rečeno ili učinjeno, ili nije rečeno i učinjeno, tada se ukazuje u drugom svjetlu. Kao, na primjer, koregrafija “sudara”, koju je Božica Pejović igrala, i sa njom trijumfovala na takmičenju u plesu u Bijeljini, sa kojega se vraćala onda kada se autobus prevrnuo i ona, u nevoljnom Danse Macabreu, plesu smrti, iskliznula iz svijeta živih.
Kada se suoči sa tragedijom, čovjeku kao da se poboljša pamćenje: najednom, tako je mnogo važnih detalja kojih se uspijevamo sjetiti. Možemo, na primjer, primijetiti kako je nesreća došla nakon velikog trijumfa: djeca iz plesnog kluba Matrix u Bijeljini su osvojila 18 od mogućih 20 zlatnih medalja. Čak i taj nagli prelaz iz trijumfa u tragediju djeluje utješno, jer ipak odaje prisustvo nekog, makar i surovog poretka.
Mnogo je i onoga što osjećamo da treba reći. Mnogi od nas misle da svakodnevno govore važne stvari. Pa ipak, kada se desi nešto poput nesreće na putu Han Pijesak – Sokolac, shvatimo da naše riječi stoje pred nesrećom, kao pred nekim ogromnim zidom koji je neprelazan, i koji, u najboljem, tek sebi možemo objasniti.
Sve što možemo reći ili učiniti ne može pružiti utjehu roditeljima i rodbini Božice Pejović – tuga će, kao i uvijek, uzeti svoje. Ali učinjeno je ono što se moglo: Crna Gora, uostalom, tek u tragedijama uspostavlja jedinstvo, kao da je jedinstvo u boli jedino za koje smo sposobni. Ako Crna Gora još funkcioniše kao nekakva zajednica, ona je tada, prije svega, zajednica sjećanja.
Helderlin na jednom mjestu, u pjesmi koja priziva grčku boginju sjećanja, kaže: Znak smo, bez ikakvog značenja/Neosjetljivi smo na bol i u tuđini/jezik smo izgubili. Postati neosjetljiv na tuđu bol, najstrašnija je sudbina. Bez obzira na sve, toj sudbini je ovo društvo do danas uspjelo da umakne.

Andrej NIKOLAIDIS

Komentari

nastavi čitati

ZNACI PREPOZNAVANJA

Ajmo iz početka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lani, petnaestog oktobra svečano je obilježen početak radova na autoputu Bar-Boljare. Vrpcu su presjekli predsjednici vlada Crne Gore, Srbije i Hrvatske Milo Đukanović, Mirko Cvetković i Jadranka Kosor. Zajedno su se pohvalili da je taj projekat najbolja preporuka evropskim partnerima i poručili da to znači otvaranje granice novog povjerenja i regionalne saradnje triju zemalja. (više…)

Komentari

nastavi čitati

ZNACI PREPOZNAVANJA

Čovjek, trojno biće

Objavljeno prije

na

Objavio:

durmitor

Održivost, uz podršku srca, počinje i završava u glavi. Oni zajedno pokreću volju za slobodno postupanje, uz razumijevanje tijesne povezanosti čovjeka kao dijela prirode, socijalnog bića i “homo oeconomicusa”. Održivost dugoročno služi opštem dobru, jer se ne postavlja pitanje malom egu kakvu neposrednu korist od toga ima. (više…)

Komentari

nastavi čitati

ZNACI PREPOZNAVANJA

Život u retrovizoru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pokazna vježba

Dosta djece u polukrugu čeka da policajci izvedu pokaznu vježbu s psom dresiranim da otkriva drogu. Vučjak je izuzetan, a vidi se da se i s policajcima radilo. Najzad, jedan od dvojice policajaca, okružen velikim brojem djece, objašnjava da će paketić droge, koji je maločas izvadio iz džepa, sakriti na neko mjesto i da će ga pas vrlo brzo pronaći. Sve ide po planu – dok vučjaka jedan policajac zamajava, drugi krije paketić droge u automobil parkiran pored. Vučjak kreće, uznemireno njuši vozilo sa svake strane i nepogrešivo grebe šapama tamo gdje je sakrivena droga. Svi smo oduševljeni. U međuvremenu jedan od policajaca objašnjava mi da je donio pravu drogu i da se ona za ovakve prilike dobija na revers. Pošto su djeca bila vidno oduševljena vježbom, jedan od policajaca obraća se prisutnima: Hoćete li da ponovimo vježbu? Ima li neko ko bi želio da sakrije drogu? Nastaje vriska, djeca dižu ruke i uglas viču: Evo ja! Mogu li ja da je krijem! Pokazna vježba otkrivanja pretvara se u vježbu skrivanja droge… Kada je po drugi put vježba uspjela, policajci su bili spremni da odgovaraju na pitanja publike. Jedan oštroumni mladić upita: Kako to da pas nije reagovao dok Vam je droga bila u džepu? Policajac mirno odgovara: ,,Aaa, oni nisu obučeni da traže drogu kod policajaca!”.

Istraživačko novinarstvo

Čovjek treba da je kao opruga – možeš ga sabiti do određenog nivoa, a kada taj prag pređeš, on uzvrati. Misao nije moja, ali iskustvo jeste. Na sjednici Odbora direktora, zbog teškog kršenja postupka vođenja i glasanja o tačkama Dnevnog reda neočekivano reagujem bijesom jer predsjedavajući okreće mobilni telefon prema nama prisutnima, uključuje spikerfon i dozvoljava da se nepoznato lice s ulice obrati članovima Odbora i utiče na tok sjednice i odlučivanje. Moj bijes izaziva bijes druge strane. Ubrzo se sve stišava… Popodne zove novinar M.M., primjećujem detaljno informisan, i raspituje se o tom incidentu. Kažem: ,,Ništa interesantno za medije. Lični sukob bez posljedica. Kome je to važno?” ,,Ali, ja sam predstavnik javnosti”, kaže M.M. ,,Ja se bavim istraživačkim novinarstvom i moram da pišem o tome”. Kažem ,,U redu, pišite”. I pisao je. Međutim, njegovo istraživanje stiglo je samo do toga šta je ko kome u bijesu rekao. Istraživanje novinara M.M. nije podrazumijevalo traganje za identitetom i namjerom N.N. osobe, koja je pokušala da manipuliše sjednicom. Posle se pitam kako ne opsovah N.N.-a, pa da pravilno usmjerim novinara M.M..

Videći jezik

U jednoj informativnoj TV emisiji pažnju mi nakratko privlači prilog o uručivanju Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, štampanoj na Brajevom pismu, slijepoj djeci Crne Gore. Prisutni su predstavnici Vlade i UNICEF-a. Novinarka intervjuiše jednu djevojčicu koja ima stopostotno oštećenje vida. Djevojčica objašnjava da je srećna što slijepa djeca, zahvaljujući Brajevom pismu, sada mogu sama da čitaju Konvenciju. ,,Ranije su nam je čitali drugi”, kaže ona. Novinarka me probode pitanjem: ,,Na kojem jeziku?”. Djevojčica se malo zbuni i reče: ,,Pa, na videćem!”.

Iskra i mrak

Na svečanoj ceremoniji uručivanja nagrade za filantropiju i dobročinstvo, između ostalih, nagradu Iskra dobila je i Lidija Leovac iz Herceg Novog, samohrana majka koja je svoju ušteđevinu poklonila drugoj ženi, čija je egzistencija usljed gubitka posla postala ugrožena. Lidija, ganuta, prima nagradu i, kao svi iskreni dobročinitelji, kaže da joj nije cilj da drugima pokaže svoju velikodušnost, te da joj je malo neprijatno što prima nagradu za to, ali, s druge strane, raduje je što se ovom nagradom potvrđuje da nije luda. Kakvi su to ljudi koji su joj prebacivali da je luda zbog toga što je učinila? Kako je gust mrak u kojem živimo!

Šeherezada

Na proslavi 1.000-og broja Monitora novinar Đ. V. traži da mu odgovorim na jedno pitanje. Stajemo pred kameru: ..Na šta Vas asocira broj 1.000?”. ,,Mene”, kažem, ,,broj 1.000 asocira na Šeherezadu iz Hiljadu i jedne noći, na taj neobični lik iz arapske literature”. ,,Šeherezada se”, podsjećam, ,,pričom spašava od smrti. Ona hiljadu i jednu noć strašnog cara Šahrijara odvraća od njegove sulude navike da svake noći spava s djevicom i ubije je, pošto je obeščasti”. Đ.V. završava intervju, ostaje malo zamišljen, a onda kaže: ,,A, dobro ti je ovo!”. Biće da je nešto prepoznao.

Saša POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo