Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN ZLATIČANIN, SVJETSKI BOKSERSKI ŠAMPION: Moram ostati najbolji

Objavljeno prije

na

Crnogorski profesionalni bokser Dejan Zlatičanin, poznat po nadimku Dinamit, osvojio je 11. juna 2016. godine titulu profesionalnog prvaka svijeta u lakoj kategoriji, u verziji WBC, nokautom u 54. sekundi treće runde. U američkom gradiću Veroni pobijedio je Frenklina Mamanija iz Bolivije, petog na listi WBC federacije. To mu je bila 22. pobjeda u karijeri, 14. do koje je došao nokautom i do sada nije imao nijedan poraz. WBC pojas u lakoj kategoriji prije njega nosile su bokserske legende Roberto Duran (Panama), Hektor Kamačo (Portoriko), Hulio Cezar Ćavez (Meksiko), Pernel Vitaker (SAD), Flojd Mejveder (USA), Mani Pakjao (Filipini).

– Ova 2016. godina je godina koja je prošla u mom znaku, godina u kojoj je Crna Gora dobila prvog svjetskog šampiona u profesionalnom boksu. Ovo je godina koja me je, tako da kažem, napravila besmrtnim u svijetu sporta. Godina u kojoj sam dobio veliko poštovanje i priznanje za moj rezultat od Pošte Crne Gore time što je izdala poštansku markicu sa mojim likom i veliko im hvala na tome, kaže Zlatičanin, koji se ovih dana nalazi u Americi, u razgovoru za Monitor.

MONITOR: Vi ste nakon Mate Parlova drugi bokser sa ex-yu prostora koji je osvojio svjetsku krunu u WBC, najkvalitetnijoj bokserskoj asocijaciji.
ZLATIČANIN: Upravo tako, ja sam drugi čovjek koji je postao šampion svijeta u najprestižnijoj federaciji WBC poslije Parlova. Mislim da ta činjenica govori koliko je značajan ovaj rezultat za mnogo veće i moćnije zemlje nego što je to Crna Gora. Znači, drugi sam poslije Parlova, a bojim se da ću biti i posljednji. Ipak, nadam se da se varam.

MONITOR: Nikad u svojoj karijeri niste bili nokautirani ili završili u nokdaunu. Koliko je teško napraviti vrhunsku boksersku karijeru, pogotovo kad se zna da niste imali podršku države Crne Gore?
ZLATIČANIN: Tako je, nikad u svojoj bokserskoj profesionalnoj karijeri nisam bio u nokdaunu ili nokautiran. Mislim da je to dobro a možda i nije, jer obično bokseri koji nikad nisu padali ako padnu teže im je da ustanu, ali hvala Bogu ja imam jaku bradu. Koliko je teško napraviti rezultat ravan ovom koji sam ja napravio? Ravan je naučnoj- fantastici… Kad se sjetim šta sam sve prošao i kakvu sam podršku imao od državnih institucija nikad ne bih više krenuo istim putem, ali sad sam na krovu svijeta i moram ostati najbolji.

MONITOR: Ipak, na Fejsbuku ste napisali: ,,Tako se bori za svoju zemlju. Crnogorci su vazda bili ponosni, tako mora i da se prezentuju u svijetu, ako želiš biti najbolji nema opravdanja. Ideš jasno i čvrsto i nema predaje!”.
ZLATIČANIN: Napisao sam na Facebook profilu odmah po silasku sa ringa poruku koja glasi – tako se bori za svoju zemlju. To sam tako osjetio u tom trenutku, jer sam bio ponosan što predstavljam jednu zemlju kao što je Crna Gora, koja je kroz istoriju poznata kao mala Sparta. Ali, vratile su mi se i neke slike koje su jako ružne, a to su – kako neki drugi sportisti iz moje zemlje, koji mi nisu ni do koljena, imaju veću pažnju i podršku od strane države.

MONITOR: Od koga ste imali najveću podršku? U jednom intervjuu rekli ste da je to Mijo Martinović, predsjednik Crnogorske profesionalne bokserske federacije.
ZLATIČANIN: Najveću podršku imam svakako od moje porodice, ali i od Martinovića jer da nismo zajedno ušli u sve ovo teško da bih sam mogao izaći na površinu i nezamislivo je da bih mogao da osvojim najznačajniji trofej u svijetu boksa, a vi znate šta znači taj pojas za prostor SAD i svijet uopšte!

MONITOR: Ko Vam je sljedeći protivnik? Da li ćete uspjeti da zadržite pojas koji najviše vrijedi u svijetu boksa?
ZLATIČANIN: Sljedeći protivnik mi je Amerikanac meksičkog porijekla. Zove se Majki Garsija. To je izvrstan bokser, bivši šampion svijeta u dvije težinske kategorije i jako je popularan u Americi. Sve su to neki detalji koji me motivišu da izađem sa ringa kao pobjednik. On ima odličan skor – bez poraza je sa 35 pobjeda, ali to me ni malo ne plaši, jer ja želim najjače u ringu a Garsija je jedan od takvih. Meč će biti održan 28. januara i vjerujem da ću odbraniti svoju titulu i vjerujem da će Garsija zabiljeziti prvi poraz!

MONITOR: Koja Vam je borba do sada bila najteža?
ZLATIČANIN: Svaka borba je sama po sebi teška, ali sve se to zaboravi kad vam sudija podigne ruku u vazduh i proglasi vas za pobjednika. Ja sam borac i utreniran sam da podnosim teret i teške mečeve. To nije borba samo sa protivnikom već i borba sa samim sobom, a to zna da ide do neviđenih granica.

MONITOR: Potpisali ste petogodišnji ugovor sa najmoćnijim čovjekom u svijetu boksa Al Hajmonom. Kako je došlo do toga?
ZLATIČANIN: Da, sa Al Hajmonom sam potpisao petogodišnji ugovor. Sa Hajmonom mogu da rade samo najbolji. Do saradnje je došlo poslije moje pobjede nad Škotlanđaninom Rikijem Brnsom, koji je poslije poraza od mene postao svjetski šampion u super lakoj kategoriji. Time je postao trostruki šampion svijeta i ušao u istoriju Škotske kao prvi Škotlanđanin koji je šampion u tri težinske kategorije.

MONITOR: Pažnju na sebe skrenuli ste pobjedom nad dvostrukim svjetskim prvakom Rikijem Brnsom na njegovom terenu u Glazgovu iako niste dobili odgovarajuću finansijsku ponudu. Zanimljivo – istog dana dobili ste kćerkicu Sofiju…
ZLATIČANIN: Da, ponuda koju su nudili Brnsovi promoteri bila je jako loša. Ja sam u početku tražio da se ona malo poveća, jer je bila poražavajuća, ali nisu htjeli, tako da sam poslije dužeg ubjeđivanja odlučio da se ipak borim za toliko. Bio sam ljut, jako ljut. I, eto, istog dana se dešava da par sati prije meča dobijem ćerkicu Sofiju. I u tim momentima ja sam bio kao u transu, bio je to neki osjećaj koji mi je dao snagu i izlaz da ja to mogu i hoću da pobijedim jedno veliko ime kao što je Riki Brns. Nije mi više ništa bilo važno samo da pobijedim protivnika. I naravno tu pobjedu sam posvetio mojoj ćerkici Sofiji.

MONITOR: Dobili ste ove godine u Crnoj Gori nekoliko velikih priznanja. Proglašeni ste za najuspješnijeg sportistu Podgorice, za najboljeg sportistu Crne Gore u 2016. godini, u tradicionalnom 62. izboru Udruženja sportskih novinara, a Pošta Crne Gore publikovala je prigodnu poštansku marku za posebne prilike posvećenu Vašem izvanrednom sportskom uspjehu… Šta Vam znače ta priznanja?
ZLATIČANIN: Sva priznanja koja sam dobio imaju veliki značaj u mom životu, pogotovo priznanje od Pošte Crne Gore jer to me učinilo posebnim kao kad sam postao i šampion svijeta. I ostala priznanja su mi značajna, ali sam nezadovoljan što nisam proglašen za sportistu Crne Gore u tradicionalnom izboru Crnogorskog olimpijskog komiteta. Kazali su da ne mogu da budem proglašen za sportistu Crne Gore prema pravilima Međunarodnog olimpijskog komiteta. A sve do sada nisam znao da nemam status reprezentativca.

MONITOR: Ko su trenutno najbolji bokseri u Crnoj Gori?
ZLATIČANIN: Najbolji bokseri u Crnoj Gori, mogu da govorim samo u prošlom vremenu, su Mijo Perunović, Dobrašinović, Mugoša, Sjekloća, Gajović… No, uvijek se neko preskoči. U ovom trenutku ne vidim nikog osim talentovanih klinaca, a oni tek treba da rade i da se dokazuju.

MONITOR: Zanimljivo je da ste se za mečeve pripremali na planini Rogla pored Maribora?
ZLATIČANIN: Na Rogli se pripremam uvijek kad radim bazične pripreme, tamo imam sve uslove tako da mi i najviše prija treniranje tamo.

MONITOR: Kakvi su Vam dalji planovi?
ZLATIČANIN: Planovi su jasni – sada slijedi odbrana titule, a za kasnije ću razmišljati nakon tog meča.

MONITOR: Dobili ste ponudu da se preselite sa porodicom u SAD. Hoćete li se preseliti iz Crne Gore?
ZLATIČANIN: Da, imam ponudu da se preselim sa porodicom u Sjedinjene Američke Države, ali nekako ne mogu da se odvojim od Crne Gore. Ja sam od onih kojima je moje ljepše, pa makar i kamenita Crna Gora, nego ne znam ni ja koja zemlja. Ali putevi su čudni – nekad se mjesto stanovanja mijenja iz prinudnih situacija ili, kako da kažem, ako me budu naćerali – onda nemam izbora.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo