Povežite se sa nama

DRUŠTVO

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA – 29. GODINA OD NAJVEĆEG ZLOĆINA U NOVIJOJ ISTORIJI CRNE GORE: Bez dana sjećanja

Objavljeno prije

na

Građanski aktivista Omer Šarkić je 19. aprila uputio Inicijativu predsjedniku Skupštine Aleksi Bečiću da se 27. maj proglasi danom sjećanja na deportaciju BiH izbjeglica. Iz Skupštine je odgovoreno ćutanjem. ,,Činjenica da  nije proglašen dan sjećanja na deportaciju bih izbjeglica ne umanjuje naš pijetet prema žrtvama a ni saosjećanje u boli sa porodicama nastradalih”, odgovoreno je Monitoru iz Bečićevog kabineta

 

Bez krivične pravde za žrtve, bez spomenika, bez dana sjećanja i izvinjenja države za nezakonito hapšenje civila i njihovo izručenje u logor i smrt, obilježena  je 29. godina od najvećeg zločina u modernoj istoriji Crne Gore.

Memorijalni skup je održan u utorak ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi. Pored članova porodica deportovanih i ubijenih, skup već 12 godina organizuju Akcija za ljudska prava, Centar za građansko obrazovanje i Centar za žensko i mirovno obrazovanje Anima. Učestvovali su i predstavnici URA-e, Bošnjačke stranke, SDP-a, Demosa, Socijaldemokrata, a prisustvovali su i predstavnici Ministarstva unutrašnjih poslova.

,,Crnogorska policija je učinila korak naprijed u suočavanju sa sopstvenom prošlošću prisustvom pomoćnika direktora na ovogodišnjoj komemoraciji. Prošle godine je bio prisutan samo načelnik CB Herceg Novi a sve ranije komemoracije su zvanično ignorisane”, izjavio je Aleksandar Saša Zeković, aktivista za ljudska prava. On ističe da je ,,nažalost opet izostalo izvinjenje i nije govorio prisutni pomoćnik direktora policije, nego savjetnica u MUP-u što je neprihvatljiv nivo da se sami dolazak neke delegacije prepozna i kao izvinjenje. Izvinjenje ne treba da se doživljava nego da ga jasno saopšti visoki zvaničnik policije ili Vlade Crne Gore”.

Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 civila (po nekim podacima uhapšeno je čak 150 civila) bosanskohercegovačkih izbjeglica  starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.

Svi  izručeni iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Dva dana ranije, jedna grupa je upućena u  logor u Foči. Samo je nekolicina preživjela. Još nisu pronađena tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg Novog niti se pouzdano zna gdje su stradali.

O ovom zločinu ne uči se u školama. DPS koji je vladao i te 1992. sve do prošle godine svim silama je nastojao da zataška ovaj zločin. Promjenom vlasti nijesu stigle promjene u odnosu prema zločinima i suočavanju sa prošlošću.

Civilni aktivista Omer Šarkić je 19. aprila uputio Inicijativu predsjedniku Skupštine Aleksi Bečiću da se 27. maj proglasi danom sjećanja na deportaciju BiH izbjeglica.

,,Na moje iznenađenje, inicitijava je odbijena i to na način na koji je to upravo radila prethodna vlast kada joj nešto nije po volji –  šutnjom”, objavio je Šarkić prošle sedmice.  

On za Monitor objašnjava da je u inicijativi naveo da se taj datum obilježi kao dan sjećanja u holu Skupštine, sa adekvatnom postavkom, domaćim i međunarodnim zvanicama. ,,Kontaktirao me jedan od savjetnika gospodina Bečića, desetak dana prije nego sam javnosti objavio inicijativu. Uglavnom iz telefonskog razgovora sam shvatio da inicijativa neće biti prihvaćena – iako mi to nije eksplicitno rečeno, ali sam mislio da ću dobiti pisani odgovor i obrazloženje, što se nije desilo”.

Ovu inicijativu je podržala Bošnjačko-američka nacionalna asocijacije (BANA) i zatražila, u otvorenom pismu, od Bečića da se 27. maj proglasi danom sjećanja. Oni su prekorili Bečića zbog šutnje. I optužili ga da je time  stao na stranu bivšeg režima, kada su u pitanju zločini protivu Bošnjaka.

Nevladine organizacije HRA, CGO i ANIMA su 19. maja Bečiću takođe uputile inicijativu da Skupština proglasi dan sjećanja.

Šarkić kaže da je ovim i njegova inicijativa osnažena: ,,Vidjećemo reakcije – ako ih uopšte bude. I nereagovanje je veoma jasan stav”.

On navodi da je stupio u kontakt i sa ,,jednom nacionalnom partijom Bošnjaka, iako smatram da ovo nije pitanje bilo koje nacije već opšteljudsko i civilizacijsko, koja je takođe obećala podršku, a koja je izostala”.

Bošnjačka stranka se ove nedjelje oglasila reagovanjem, u kome navode da je ,,krajnje vrijeme da, nakon skoro tri decenije, nadležni konačno utvrde odgovornost onih koji su učestvovali u vršenju deportacije”. BS traži od tužilaštva da se taj proces ponovo aktuelizuje, kako bi se svi koji su u njemu na bilo koji način učestvovali doveli pred lice pravde.

Čelnici ove stranke dobro znaju da je u vrijeme deportacija premijer bio Milo Đukanović, i da je izručenje izbjeglih Karadžiću i Mladiću naložio Pavle Bulatović, ministar unutrašanjih poslova njegove vlade. Tokom dugogodišnjeg staža u vlasti imali su kad da ga priupitaju o ovom zločinu. Pa i da ga politički uslove, da im je to bio prioritet. Imali su i političku moć da traže  da  tužilaštvo radi svoj posao.   Samokritičog  tona u saopštenju BS nije bilo.

Država Crna Gora je priznala odgovornost plaćanjem odštete porodicama deportovanih u iznosu od 4,1 milion eura, ali do danas za zločin niko nije odgovarao.

,,Tužilaštvo već šest godina, od kako je to obećano, nije uradilo ništa po pitanju komandne odgovornosti za ratni zločin deportacije”, izjavila je u Herceg Novom direktorica HRA Tea Gorjanc- Prelević. Ona je kazala da je deportacija, ,,a zapravo, lov na taoce po crnogorskom primorju za potrebe vojske Srpske Republike”, bio ratni zločin, iako to crnogorski sudovi, pod političkim pritiskom, nijesu utvrdili.

Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su 2012. krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje, izvršne i pravosudne vlasati Crne Gore. Prijavu su podnijeli zbog ratnog zločina ,,deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Kao ključni dokaz za taj zločin, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, koji je u vrijeme izvršenja tog zločina bio šef države: ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo najviše”. Momir Bulatović je sve ovo što je priznao označio ,,državnom greškom”. Krivična prijava je  odbačena.

Dugo je ovaj zločin u Crnoj Gori bio tabu. Prvi koji je progovorio o deportaciji bio je policijski inspektor Slobodan Pejović. Nakon toga, na njega su pucali, napadali, prijetili, ucjenjivali… Na kraju su DPS i njeni falsifikatori pokušali da od heroja naprave zločinca. Nijesu uspjeli. Uz Pejovića su stali ugledni crnogorski intelektualci, antiratni aktivisti, vođe antiratnih stranaka i, naravno,  Monitor.

Policijski funkcioneri kojima je suđeno za deportacije, 18 godina nakon zločina, su oslobođeni. Uz obrazloženje da to i nije bio ratni zločin, već nešto grublja deložacija.

Iz kabineta predsjednika Skupštine Monitoru je odgovoreno da Skupština obilježava datume koji su dio međunarodne prakse. Objasnili su i da su datumi koji se obilježavaju na državnom nivou oni koji su regulisani Zakon o državnim i drugim praznicima, Zakon o svetkovanju vjerskih praznika te datuma koji su donešeni na nivou lokalnih samouprava.

,,Danas, kada se navršava 29 godina od deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore želim da iskažem veliku žalost, zbog svega  kroz šta su prošli i prolaze njihovi najbliži članovi porodica tih teških i tužnih godina na teritoriji naše države”, navodi se u odgovorima Bečića. On napominje: ,,Naša intencija jeste da se takvi zločini ne ponove, da se takvi zločini ne zaborave i da nadležne institucije na odgovoran, predan i profesionalan način učine sve što je u njihovoj nadležnosti da počinioci ovog zločina budu procesuirani i kažnjeni. Uvijek ću se zalagati da kada je nepravda, da se ona ispravi”.

Usvajanje pedloga o danu sjećanja bilo je prilika da se bar dio nepravdi ispravi. Nažalost, propuštena je.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Nespremnost za suočavanje sa prošlošću

Dužnost društva je da najzad  pošaljemo poruku da su ratni zločini kažnjivi, te da će sve zločince i njihovi nalogodavce kad-tad stići ruka pravde. U suprotnom, oni će nam se ponoviti. To nam je i moralna, ljudska obaveza prema porodicama deportovanih i ubijenih nevinih civila, koji još traže grobove najbližih.

Očigledno je, međutim, da ni nova vlast – iako nema odgovornosti za počinjene zločine, nije spremna da se, kao ni stara,  suoči sa tim teškim bremenom bliske prošlosti ali i evropskom obavezom. Zašto je to tako? Prošla vlast, DPS prije svega, odgovoran je za ovaj i ostale zločine iz devedestih. Stoga joj Inicativa ne ide u prilog. Takozvana Bošnjačka stranka je mogla da pokrene ta pitanja dok je bila u vlasti, ali nije, jer joj  je pitanje pokretanja odgovornosti za ratne zločine bilo očigledno samo lažno predizborno obećanje i način da zadobije povjerenje dijela Bošnjaka. Aktuelna vlast je stvorila klimu sličnu onoj koja je vladala 90-ih kada su ovi zločini smatrani patriotskim činom, tako da ni njoj ne odgovaraju nikave inicijative koje bi jasno i glasno osudile takva činjenja i istinski pokrenule procese suočavanja sa prošlošću. Pokretanje tog pitanja ne odgovara ni zarobljenom tužilaštvu i sudstvu, koje snosi najveći dio odgovrnosti što su praktično svi ratni zločini iz devedestih ostali neprocesuirani, a što možda najbolje pokazuje stepen njihove zarobljenosti i zavisnosti od političke moći i uticaja.

Suočavanje sa prošlošću je najbolji test promjena u društvu: da li su one fingirane i kozmetičke ili suštinske i stvarne. Bez toga nema pravne države, a pravna država je osnov svega.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo