Građanski aktivista Omer Šarkić je 19. aprila uputio Inicijativu predsjedniku Skupštine Aleksi Bečiću da se 27. maj proglasi danom sjećanja na deportaciju BiH izbjeglica. Iz Skupštine je odgovoreno ćutanjem. ,,Činjenica da nije proglašen dan sjećanja na deportaciju bih izbjeglica ne umanjuje naš pijetet prema žrtvama a ni saosjećanje u boli sa porodicama nastradalih”, odgovoreno je Monitoru iz Bečićevog kabineta
Bez krivične pravde za žrtve, bez spomenika, bez dana sjećanja i izvinjenja države za nezakonito hapšenje civila i njihovo izručenje u logor i smrt, obilježena je 29. godina od najvećeg zločina u modernoj istoriji Crne Gore.
Memorijalni skup je održan u utorak ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi. Pored članova porodica deportovanih i ubijenih, skup već 12 godina organizuju Akcija za ljudska prava, Centar za građansko obrazovanje i Centar za žensko i mirovno obrazovanje Anima. Učestvovali su i predstavnici URA-e, Bošnjačke stranke, SDP-a, Demosa, Socijaldemokrata, a prisustvovali su i predstavnici Ministarstva unutrašnjih poslova.
,,Crnogorska policija je učinila korak naprijed u suočavanju sa sopstvenom prošlošću prisustvom pomoćnika direktora na ovogodišnjoj komemoraciji. Prošle godine je bio prisutan samo načelnik CB Herceg Novi a sve ranije komemoracije su zvanično ignorisane”, izjavio je Aleksandar Saša Zeković, aktivista za ljudska prava. On ističe da je ,,nažalost opet izostalo izvinjenje i nije govorio prisutni pomoćnik direktora policije, nego savjetnica u MUP-u što je neprihvatljiv nivo da se sami dolazak neke delegacije prepozna i kao izvinjenje. Izvinjenje ne treba da se doživljava nego da ga jasno saopšti visoki zvaničnik policije ili Vlade Crne Gore”.
Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 civila (po nekim podacima uhapšeno je čak 150 civila) bosanskohercegovačkih izbjeglica starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.
Svi izručeni iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Dva dana ranije, jedna grupa je upućena u logor u Foči. Samo je nekolicina preživjela. Još nisu pronađena tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg Novog niti se pouzdano zna gdje su stradali.
O ovom zločinu ne uči se u školama. DPS koji je vladao i te 1992. sve do prošle godine svim silama je nastojao da zataška ovaj zločin. Promjenom vlasti nijesu stigle promjene u odnosu prema zločinima i suočavanju sa prošlošću.
Civilni aktivista Omer Šarkić je 19. aprila uputio Inicijativu predsjedniku Skupštine Aleksi Bečiću da se 27. maj proglasi danom sjećanja na deportaciju BiH izbjeglica.
,,Na moje iznenađenje, inicitijava je odbijena i to na način na koji je to upravo radila prethodna vlast kada joj nešto nije po volji – šutnjom”, objavio je Šarkić prošle sedmice.
On za Monitor objašnjava da je u inicijativi naveo da se taj datum obilježi kao dan sjećanja u holu Skupštine, sa adekvatnom postavkom, domaćim i međunarodnim zvanicama. ,,Kontaktirao me jedan od savjetnika gospodina Bečića, desetak dana prije nego sam javnosti objavio inicijativu. Uglavnom iz telefonskog razgovora sam shvatio da inicijativa neće biti prihvaćena – iako mi to nije eksplicitno rečeno, ali sam mislio da ću dobiti pisani odgovor i obrazloženje, što se nije desilo”.
Ovu inicijativu je podržala Bošnjačko-američka nacionalna asocijacije (BANA) i zatražila, u otvorenom pismu, od Bečića da se 27. maj proglasi danom sjećanja. Oni su prekorili Bečića zbog šutnje. I optužili ga da je time stao na stranu bivšeg režima, kada su u pitanju zločini protivu Bošnjaka.
Nevladine organizacije HRA, CGO i ANIMA su 19. maja Bečiću takođe uputile inicijativu da Skupština proglasi dan sjećanja.
Šarkić kaže da je ovim i njegova inicijativa osnažena: ,,Vidjećemo reakcije – ako ih uopšte bude. I nereagovanje je veoma jasan stav”.
On navodi da je stupio u kontakt i sa ,,jednom nacionalnom partijom Bošnjaka, iako smatram da ovo nije pitanje bilo koje nacije već opšteljudsko i civilizacijsko, koja je takođe obećala podršku, a koja je izostala”.
Bošnjačka stranka se ove nedjelje oglasila reagovanjem, u kome navode da je ,,krajnje vrijeme da, nakon skoro tri decenije, nadležni konačno utvrde odgovornost onih koji su učestvovali u vršenju deportacije”. BS traži od tužilaštva da se taj proces ponovo aktuelizuje, kako bi se svi koji su u njemu na bilo koji način učestvovali doveli pred lice pravde.
Čelnici ove stranke dobro znaju da je u vrijeme deportacija premijer bio Milo Đukanović, i da je izručenje izbjeglih Karadžiću i Mladiću naložio Pavle Bulatović, ministar unutrašanjih poslova njegove vlade. Tokom dugogodišnjeg staža u vlasti imali su kad da ga priupitaju o ovom zločinu. Pa i da ga politički uslove, da im je to bio prioritet. Imali su i političku moć da traže da tužilaštvo radi svoj posao. Samokritičog tona u saopštenju BS nije bilo.
Država Crna Gora je priznala odgovornost plaćanjem odštete porodicama deportovanih u iznosu od 4,1 milion eura, ali do danas za zločin niko nije odgovarao.
,,Tužilaštvo već šest godina, od kako je to obećano, nije uradilo ništa po pitanju komandne odgovornosti za ratni zločin deportacije”, izjavila je u Herceg Novom direktorica HRA Tea Gorjanc- Prelević. Ona je kazala da je deportacija, ,,a zapravo, lov na taoce po crnogorskom primorju za potrebe vojske Srpske Republike”, bio ratni zločin, iako to crnogorski sudovi, pod političkim pritiskom, nijesu utvrdili.
Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su 2012. krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje, izvršne i pravosudne vlasati Crne Gore. Prijavu su podnijeli zbog ratnog zločina ,,deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
Kao ključni dokaz za taj zločin, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, koji je u vrijeme izvršenja tog zločina bio šef države: ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo najviše”. Momir Bulatović je sve ovo što je priznao označio ,,državnom greškom”. Krivična prijava je odbačena.
Dugo je ovaj zločin u Crnoj Gori bio tabu. Prvi koji je progovorio o deportaciji bio je policijski inspektor Slobodan Pejović. Nakon toga, na njega su pucali, napadali, prijetili, ucjenjivali… Na kraju su DPS i njeni falsifikatori pokušali da od heroja naprave zločinca. Nijesu uspjeli. Uz Pejovića su stali ugledni crnogorski intelektualci, antiratni aktivisti, vođe antiratnih stranaka i, naravno, Monitor.
Policijski funkcioneri kojima je suđeno za deportacije, 18 godina nakon zločina, su oslobođeni. Uz obrazloženje da to i nije bio ratni zločin, već nešto grublja deložacija.
Iz kabineta predsjednika Skupštine Monitoru je odgovoreno da Skupština obilježava datume koji su dio međunarodne prakse. Objasnili su i da su datumi koji se obilježavaju na državnom nivou oni koji su regulisani Zakon o državnim i drugim praznicima, Zakon o svetkovanju vjerskih praznika te datuma koji su donešeni na nivou lokalnih samouprava.
,,Danas, kada se navršava 29 godina od deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore želim da iskažem veliku žalost, zbog svega kroz šta su prošli i prolaze njihovi najbliži članovi porodica tih teških i tužnih godina na teritoriji naše države”, navodi se u odgovorima Bečića. On napominje: ,,Naša intencija jeste da se takvi zločini ne ponove, da se takvi zločini ne zaborave i da nadležne institucije na odgovoran, predan i profesionalan način učine sve što je u njihovoj nadležnosti da počinioci ovog zločina budu procesuirani i kažnjeni. Uvijek ću se zalagati da kada je nepravda, da se ona ispravi”.
Usvajanje pedloga o danu sjećanja bilo je prilika da se bar dio nepravdi ispravi. Nažalost, propuštena je.
OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Nespremnost za suočavanje sa prošlošću
Dužnost društva je da najzad pošaljemo poruku da su ratni zločini kažnjivi, te da će sve zločince i njihovi nalogodavce kad-tad stići ruka pravde. U suprotnom, oni će nam se ponoviti. To nam je i moralna, ljudska obaveza prema porodicama deportovanih i ubijenih nevinih civila, koji još traže grobove najbližih.
Očigledno je, međutim, da ni nova vlast – iako nema odgovornosti za počinjene zločine, nije spremna da se, kao ni stara, suoči sa tim teškim bremenom bliske prošlosti ali i evropskom obavezom. Zašto je to tako? Prošla vlast, DPS prije svega, odgovoran je za ovaj i ostale zločine iz devedestih. Stoga joj Inicativa ne ide u prilog. Takozvana Bošnjačka stranka je mogla da pokrene ta pitanja dok je bila u vlasti, ali nije, jer joj je pitanje pokretanja odgovornosti za ratne zločine bilo očigledno samo lažno predizborno obećanje i način da zadobije povjerenje dijela Bošnjaka. Aktuelna vlast je stvorila klimu sličnu onoj koja je vladala 90-ih kada su ovi zločini smatrani patriotskim činom, tako da ni njoj ne odgovaraju nikave inicijative koje bi jasno i glasno osudile takva činjenja i istinski pokrenule procese suočavanja sa prošlošću. Pokretanje tog pitanja ne odgovara ni zarobljenom tužilaštvu i sudstvu, koje snosi najveći dio odgovrnosti što su praktično svi ratni zločini iz devedestih ostali neprocesuirani, a što možda najbolje pokazuje stepen njihove zarobljenosti i zavisnosti od političke moći i uticaja.
Suočavanje sa prošlošću je najbolji test promjena u društvu: da li su one fingirane i kozmetičke ili suštinske i stvarne. Bez toga nema pravne države, a pravna država je osnov svega.
Predrag NIKOLIĆ