Povežite se sa nama

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ VUKOTIĆ, NOVINARKA: Iznevjerena gotovo sva predizborna obećanja

Objavljeno prije

na

Uprkos svim opstrukcijama, za tapkanje u mjestu najodgovorniji je premijer Zdravko Krivokapić. Podrška koju je imao neposredno nakon izbora trebalo je da bude garancija temeljnih promjena, ali on je gubi takvom brzinom da više ne znam jesu li njegove greške posljedica neznanja ili namjere

 

MONITOR: U posljednjoj kolumni konstatujete da se ovog 21. maja ništa nije promijenilo u odnosu 21. maj prije deset godina, ali da promjena nema ni za deset mjeseci nove vlasti. Zašto tapkamo u mjestu?

JOVANOVIĆ  VUKOTIĆ: Prije svega zato što je crnogorsko društvo u proteklih 30 godina toliko razoreno u moralnom, političkom i ekonomskom smislu da ni mnogo mudrija vlast od ove ne bi znala od čega da počne. A i kad krene u promjene, ispriječe se ili prvoboračke partijske zasluge ili depeesovo zakonodavstvo ili licemjerstvo briselskih činovnika.

Uprkos svim opstrukcijama, za tapkanje u mjestu najodgovorniji je premijer Zdravko Krivokapić. Podrška koju je imao neposredno nakon izbora trebalo je da bude garancija temeljnih promjena, ali on je gubi takvom brzinom da više ne znam jesu li njegove greške posljedica neznanja ili namjere.

Ako univerzitetski profesor i nakon devet mjeseci odbija da nauči ne samo osnovne postulate sekularne države nego i pravila državničkog ponašanja, ako u jeku korone koja je u crno zavila hiljadu i po porodica umjesto ovozemaljskih ljekova nudi vjeru u zagrobni život, ako jednu crkvu javno pominje stotinu puta češće nego njen patrijarh, ako ne shvata da je odgovoran i za budućnost onih građana koji ga nijesu glasali – onda za krizu Vlade ne može kriviti nikoga osim sebe.

Incidenti koje izaziva na međunarodnom planu ne mogu se zabašuriti imidžom dobrog čovjeka iz komšiluka. Skandalozno je posred Sarajeva reći „zbog Srebrenice sam pokrenuo razrješenje ministra iako sam znao da to može značiti rušenje Vlade“, a onda ushićeno polećeti u zagrljaj liderima entiteta koji se sprdaju sa srebreničkim žrtvama i ćutati dok domaćini otvoreno ponižavaju Crnu Goru srozavajući je na entitetski nivo.

MONITOR: Nije lako promijeniti ono što je 30 godina gradio DPS. Šta je u ovih 10 mjeseci nova vlast mogla promijeniti, a nije?

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Mogla je da ne potroši tri mjeseca na pravljenje Vlade preko medija, nego preuzme vlast prije nego što DPS počisti tragove svojih nedjela. Mogla je da provjeri biografije ministara, da ne puca kaštig svaki treći dan i javnosti šalje poruka kako je svaka vlast ista. Mogla je da ne iznevjeri skoro sva predizborna obećanja i još prošle godine donese zakone o tužilaštvu, o lustraciji i o oduzimanju imovine. Mogla je, ako je stvarno ekspertska, da sačini budžet na vrijeme i ne dovede sebe u situaciju da zakonske obaveze ispunjava kršenjem zakona. Mogla je da ne ide sabljom na sve direktore, možda je depeesovskoj korupciji izmakao i neki častan profesionalac. Mogla je da ne bude licemjerna, ako nema petlju da javno čestita premijeru Kosova bolje da mu čestitku ne šalje krijućke…

Mogla je mnogo toga, ali nije. Umjesto povjerenja i boljeg razumijevanja, vlast je ojačala crnogorsko-srpsku netrpeljivost usvajajući izmjene vjerskog zakona na isti način na koji je to uradio bivši režim. Jeste napravila neke promjene u tužilačkim propisima, ali od njih ćemo imati koristi tek naredne godine. Kad svi lopovi legalizuju sve što su pokrali…

MONITOR: Kako vidite odluku DPS-a da bojkotuje parlament, u susret važnim odlukama poput glasanja za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? 

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Opozicija ima pravo na sve legalne oblike borbe protiv vlasti i za sada joj dobro ide. Sa zanimanjem pratim kako DPS imitira DF iz najžešćih dana i kad se radi o bojkotu i kad su pitanju nacionalno ostrašćeni govori.

Nije problem kad opozicija traži nešto za šta neće glasati, nego kad premijer hoće da smijeni ministra znajući da nema podršku vladajuće većine. Iskreno, meni je zahtjev Krivokapića i dalje nejasan jer se njegovi stavovi o Srebrenici uopšte ne razlikuju od onih koje je iznio ministar Leposavić.

Ni Vlada nikad nije jasno saopštila da je u Srebrenici počinjen genocid, samo je potvrdila da podržava Rezoluciju Evropskog parlamenta. Njen potpredsjednik Dritan Abazović ostao je i ovoga puta usamljen u stavu koji je jedini ispravan – osudio je genocid zbog toga što on jeste počinjen, a ne zato što neko kaže da ga treba osuditi.

Ispravno bi bilo i da je ministar Leposavić sam napuštio Vladu, zato što u nju nije ušao javnim konkursom nego voljom premijera. To što odbija da ode, mjera je njegove savjesti i odgovornosti.

MONITOR: Dvadeset devet godina je od deportacije bosanskih izbjeglica. Gdje je Crna Gora danas u odnosu na ratnu prošlost?

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Tamo gdje je bila i tokom rata, s tom razlikom što se tadašnja partija Bošnjaka SDA žestoko suprotstavljala ratnom režimu a Bošnjačka stranka ga održavala na vlasti tokom potonje decenije. Ne uslovljavajući tu podršku čak ni istraživanjem zločina protiv vlastitog naroda.

Bivši režim je, sasvim očekivano, krivicu predsjednika Vlade i države svalio na mrtvog ministra Pavla Bulatovića. A Slobodana Pejovića, koji je zločin iznio u javnost, javno masakrirao u medijima sve do smrti.

Istini o ratnim zločinima ne nadam se ni od nove vlasti. Zato što njen najbrojniji dio i dalje vjeruje samo u onu istinu koju je bivši režim širio devedesetih. Da je rat za mir vođen zbog odbrane srpskog naroda od regionalne i međunarodne zavjere, a ne zbog širenja velike Srbije do granice Karlobag-Karlovac-Ogulin-Virovitica.

MONITOR: Govori se o rekonstrukciji Vlade, pa i novim izborima. Kako vidite izlaz iz političke krize?

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Nažalost, ne vidim ga ni u rekonstrukciji Vlade ni u novima izborima. Rekonstrukcija nema smisla bez ulaska Bošnjaka, Albanaca i Hrvata u Vladu. Da bi do toga došlo, premijer i najmanje polovina ministara morali bi promijeniti svoj pogled na prošlost, sadašnjost i budućnost Crne Gore, što nije realno očekivati.

Prijevremeni izbori nijesu rješenje, prije svega zbog toga što su novac, moć i najvažnije institucije i dalje u rukama DPS-a. Glasali mi sjutra ili narednog maja rezultat će biti isti, a to podrazumijeva iste konstituente vlasti, ukoliko neko ne prelomi u džep pa ode sa DPS-om.

Slobodni izbori mogu biti održani tek nakon stvarnog razvlašćivanja bivšeg režima, a to sa ovako nestabilnom vlašću nije moguće.

MONITOR: A kako vidite procese u građanskom dijelu nove vlasti, odnosno URA-i? Dio članova Savjeta napustio je to tijelo.

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Paradoksalno je ali i tačno da su URA i njen lider gubitnici među  pobjednicima. I ne samo to, umjesto da budu nagrađeni zbog spremnosti da partijske interese podrede interesima Crne Gore, njih svakoga dana pokušava da nagrdi bar po jedna uticajna baraba, domicilna ili uvozna, svejedno. Treći paradoks je što izbjegavanje crnogorsko-srpskih podjela nije ojačalo građansku ideju.

Zbog čega su stvarno neki članovi Savjeta otkazali podršku znaćemo kad vidimo koje će konkretne posljedice ta odluka donijeti i njima i partiji. Nije realno da ih je Dritan Abazović tek nakon deset mjeseci obavijestio s kim je URA sklopila sporazum, a još manje da su tek prije neki dan primijetili kojem narodu pripada većina birača Demokratskog fronta.

Naročito mi je simptomatičan trenutak koji su odabrali za oglašavanje. Ako se nijesu slagali sa odlukom partije da podrži Vladu, trebalo je ili da napuste Savjet početkom septembra ili da sačekaju kongres u julu i tamo razriješe svoje dileme.

A kad su već požurili da javno optuže partijsko vođstvo zbog nekih odluka nove vlasti, nije pošteno što su javnosti prećutali s kojom bi to partijom oni svoju partiju rado vidjeli u koaliciji…

MONITOR: Može li se, i šta može, vratiti stari režim opet na vlast, i šta bi to značilo za Crnu Goru?

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Bivši režim je definitivno otišao u istoriju. Njegov povratak moguć je samo ako neki od tri koaliciona partnera odluči da izda svoje birače. To bi bilo ne samo političko samoubistvo nego i kraj Crne Gore u ovim granicama. Ili u bilo kojim.

MONITOR: Šta Vas u Crnoj Gori danas plaši najviše?

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Mržnja! Zato što se iza nje skriva manjak ljudskosti koja je preduslov za razumijevanje među pojedincima, ali i među narodima. Jeza me uhvati kad čitam komentare na društvenim mrežama, a čitam ih zato što su crnogorci svih nacija i vjera najiskreniji pod pseudonimom.

Taj govor mržnje može lako prerasti u mržnju na djelu. Onaj ko je spreman da anonimno ubija riječima, biće spreman da to stvarno i uradi ako mu bude zagarantovana anonimnost…

 

Nema te vlasti kojoj je stalo do slobodnog novinarstva

MONITOR: Kako vidite objavljivanje snimka urednice Teleskopije Tamare Nikčević i Miodraga Živkovića i najavu Demokrata da će objaviti nove snimke? Ali i uopšte poziciju RTCG-a?

JOVANOVIĆ  VUKOTIĆ: Kao posljedicu objavljivanja snimaka razgovora između vođa Demokrata Alekse Bečića, Borisa Bogdanovića i Dragana Krapovića, ali i mnogih drugih protivnika bivšeg režima. Tzv. javni medijski servis ne da nije protestovao, nego je (zlo)upotrebljavao citate izvučene iz konteksta.

Nije taj medij brinuo zbog iznošenja privatnih razgovora u javnost ni kad su prije četiri godine javnom linču izloženi mladi advokati Marija Radulović i Siniša Gazivoda, i to samo zbog lične osvete specijalnog tužioca njihovom mentoru Goranu Rodiću.

Umjesto da služe pravu javnosti da zna, urednici i novinari su – čast izuzecima – svojom voljom i pri punoj svijesti odabrali da budu sluge režima. Zbog toga nijednom profesionalnom novinaru ne pada na pamet da ih brani…

Od pozicije RTCG-a danas mnogo je važnije može li takozvani javni servis postati pravi ako budu smijenjeni samo članovi Savjeta, uprave i kolegijuma. Iskustvo ne uliva optimizam, nema te vlasti kojoj je stalo do slobodnog novinarstva. Za oslobađanje medijske Jusovače mogu da se izbore samo profesionalni novinari, a tamo ih – računajući i one koji su davno sklonjeni – nema više od desetak…

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo