Povežite se sa nama

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ VUKOTIĆ, NOVINARKA: Iznevjerena gotovo sva predizborna obećanja

Objavljeno prije

na

Uprkos svim opstrukcijama, za tapkanje u mjestu najodgovorniji je premijer Zdravko Krivokapić. Podrška koju je imao neposredno nakon izbora trebalo je da bude garancija temeljnih promjena, ali on je gubi takvom brzinom da više ne znam jesu li njegove greške posljedica neznanja ili namjere

 

MONITOR: U posljednjoj kolumni konstatujete da se ovog 21. maja ništa nije promijenilo u odnosu 21. maj prije deset godina, ali da promjena nema ni za deset mjeseci nove vlasti. Zašto tapkamo u mjestu?

JOVANOVIĆ  VUKOTIĆ: Prije svega zato što je crnogorsko društvo u proteklih 30 godina toliko razoreno u moralnom, političkom i ekonomskom smislu da ni mnogo mudrija vlast od ove ne bi znala od čega da počne. A i kad krene u promjene, ispriječe se ili prvoboračke partijske zasluge ili depeesovo zakonodavstvo ili licemjerstvo briselskih činovnika.

Uprkos svim opstrukcijama, za tapkanje u mjestu najodgovorniji je premijer Zdravko Krivokapić. Podrška koju je imao neposredno nakon izbora trebalo je da bude garancija temeljnih promjena, ali on je gubi takvom brzinom da više ne znam jesu li njegove greške posljedica neznanja ili namjere.

Ako univerzitetski profesor i nakon devet mjeseci odbija da nauči ne samo osnovne postulate sekularne države nego i pravila državničkog ponašanja, ako u jeku korone koja je u crno zavila hiljadu i po porodica umjesto ovozemaljskih ljekova nudi vjeru u zagrobni život, ako jednu crkvu javno pominje stotinu puta češće nego njen patrijarh, ako ne shvata da je odgovoran i za budućnost onih građana koji ga nijesu glasali – onda za krizu Vlade ne može kriviti nikoga osim sebe.

Incidenti koje izaziva na međunarodnom planu ne mogu se zabašuriti imidžom dobrog čovjeka iz komšiluka. Skandalozno je posred Sarajeva reći „zbog Srebrenice sam pokrenuo razrješenje ministra iako sam znao da to može značiti rušenje Vlade“, a onda ushićeno polećeti u zagrljaj liderima entiteta koji se sprdaju sa srebreničkim žrtvama i ćutati dok domaćini otvoreno ponižavaju Crnu Goru srozavajući je na entitetski nivo.

MONITOR: Nije lako promijeniti ono što je 30 godina gradio DPS. Šta je u ovih 10 mjeseci nova vlast mogla promijeniti, a nije?

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Mogla je da ne potroši tri mjeseca na pravljenje Vlade preko medija, nego preuzme vlast prije nego što DPS počisti tragove svojih nedjela. Mogla je da provjeri biografije ministara, da ne puca kaštig svaki treći dan i javnosti šalje poruka kako je svaka vlast ista. Mogla je da ne iznevjeri skoro sva predizborna obećanja i još prošle godine donese zakone o tužilaštvu, o lustraciji i o oduzimanju imovine. Mogla je, ako je stvarno ekspertska, da sačini budžet na vrijeme i ne dovede sebe u situaciju da zakonske obaveze ispunjava kršenjem zakona. Mogla je da ne ide sabljom na sve direktore, možda je depeesovskoj korupciji izmakao i neki častan profesionalac. Mogla je da ne bude licemjerna, ako nema petlju da javno čestita premijeru Kosova bolje da mu čestitku ne šalje krijućke…

Mogla je mnogo toga, ali nije. Umjesto povjerenja i boljeg razumijevanja, vlast je ojačala crnogorsko-srpsku netrpeljivost usvajajući izmjene vjerskog zakona na isti način na koji je to uradio bivši režim. Jeste napravila neke promjene u tužilačkim propisima, ali od njih ćemo imati koristi tek naredne godine. Kad svi lopovi legalizuju sve što su pokrali…

MONITOR: Kako vidite odluku DPS-a da bojkotuje parlament, u susret važnim odlukama poput glasanja za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? 

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Opozicija ima pravo na sve legalne oblike borbe protiv vlasti i za sada joj dobro ide. Sa zanimanjem pratim kako DPS imitira DF iz najžešćih dana i kad se radi o bojkotu i kad su pitanju nacionalno ostrašćeni govori.

Nije problem kad opozicija traži nešto za šta neće glasati, nego kad premijer hoće da smijeni ministra znajući da nema podršku vladajuće većine. Iskreno, meni je zahtjev Krivokapića i dalje nejasan jer se njegovi stavovi o Srebrenici uopšte ne razlikuju od onih koje je iznio ministar Leposavić.

Ni Vlada nikad nije jasno saopštila da je u Srebrenici počinjen genocid, samo je potvrdila da podržava Rezoluciju Evropskog parlamenta. Njen potpredsjednik Dritan Abazović ostao je i ovoga puta usamljen u stavu koji je jedini ispravan – osudio je genocid zbog toga što on jeste počinjen, a ne zato što neko kaže da ga treba osuditi.

Ispravno bi bilo i da je ministar Leposavić sam napuštio Vladu, zato što u nju nije ušao javnim konkursom nego voljom premijera. To što odbija da ode, mjera je njegove savjesti i odgovornosti.

MONITOR: Dvadeset devet godina je od deportacije bosanskih izbjeglica. Gdje je Crna Gora danas u odnosu na ratnu prošlost?

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Tamo gdje je bila i tokom rata, s tom razlikom što se tadašnja partija Bošnjaka SDA žestoko suprotstavljala ratnom režimu a Bošnjačka stranka ga održavala na vlasti tokom potonje decenije. Ne uslovljavajući tu podršku čak ni istraživanjem zločina protiv vlastitog naroda.

Bivši režim je, sasvim očekivano, krivicu predsjednika Vlade i države svalio na mrtvog ministra Pavla Bulatovića. A Slobodana Pejovića, koji je zločin iznio u javnost, javno masakrirao u medijima sve do smrti.

Istini o ratnim zločinima ne nadam se ni od nove vlasti. Zato što njen najbrojniji dio i dalje vjeruje samo u onu istinu koju je bivši režim širio devedesetih. Da je rat za mir vođen zbog odbrane srpskog naroda od regionalne i međunarodne zavjere, a ne zbog širenja velike Srbije do granice Karlobag-Karlovac-Ogulin-Virovitica.

MONITOR: Govori se o rekonstrukciji Vlade, pa i novim izborima. Kako vidite izlaz iz političke krize?

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Nažalost, ne vidim ga ni u rekonstrukciji Vlade ni u novima izborima. Rekonstrukcija nema smisla bez ulaska Bošnjaka, Albanaca i Hrvata u Vladu. Da bi do toga došlo, premijer i najmanje polovina ministara morali bi promijeniti svoj pogled na prošlost, sadašnjost i budućnost Crne Gore, što nije realno očekivati.

Prijevremeni izbori nijesu rješenje, prije svega zbog toga što su novac, moć i najvažnije institucije i dalje u rukama DPS-a. Glasali mi sjutra ili narednog maja rezultat će biti isti, a to podrazumijeva iste konstituente vlasti, ukoliko neko ne prelomi u džep pa ode sa DPS-om.

Slobodni izbori mogu biti održani tek nakon stvarnog razvlašćivanja bivšeg režima, a to sa ovako nestabilnom vlašću nije moguće.

MONITOR: A kako vidite procese u građanskom dijelu nove vlasti, odnosno URA-i? Dio članova Savjeta napustio je to tijelo.

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Paradoksalno je ali i tačno da su URA i njen lider gubitnici među  pobjednicima. I ne samo to, umjesto da budu nagrađeni zbog spremnosti da partijske interese podrede interesima Crne Gore, njih svakoga dana pokušava da nagrdi bar po jedna uticajna baraba, domicilna ili uvozna, svejedno. Treći paradoks je što izbjegavanje crnogorsko-srpskih podjela nije ojačalo građansku ideju.

Zbog čega su stvarno neki članovi Savjeta otkazali podršku znaćemo kad vidimo koje će konkretne posljedice ta odluka donijeti i njima i partiji. Nije realno da ih je Dritan Abazović tek nakon deset mjeseci obavijestio s kim je URA sklopila sporazum, a još manje da su tek prije neki dan primijetili kojem narodu pripada većina birača Demokratskog fronta.

Naročito mi je simptomatičan trenutak koji su odabrali za oglašavanje. Ako se nijesu slagali sa odlukom partije da podrži Vladu, trebalo je ili da napuste Savjet početkom septembra ili da sačekaju kongres u julu i tamo razriješe svoje dileme.

A kad su već požurili da javno optuže partijsko vođstvo zbog nekih odluka nove vlasti, nije pošteno što su javnosti prećutali s kojom bi to partijom oni svoju partiju rado vidjeli u koaliciji…

MONITOR: Može li se, i šta može, vratiti stari režim opet na vlast, i šta bi to značilo za Crnu Goru?

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Bivši režim je definitivno otišao u istoriju. Njegov povratak moguć je samo ako neki od tri koaliciona partnera odluči da izda svoje birače. To bi bilo ne samo političko samoubistvo nego i kraj Crne Gore u ovim granicama. Ili u bilo kojim.

MONITOR: Šta Vas u Crnoj Gori danas plaši najviše?

JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Mržnja! Zato što se iza nje skriva manjak ljudskosti koja je preduslov za razumijevanje među pojedincima, ali i među narodima. Jeza me uhvati kad čitam komentare na društvenim mrežama, a čitam ih zato što su crnogorci svih nacija i vjera najiskreniji pod pseudonimom.

Taj govor mržnje može lako prerasti u mržnju na djelu. Onaj ko je spreman da anonimno ubija riječima, biće spreman da to stvarno i uradi ako mu bude zagarantovana anonimnost…

 

Nema te vlasti kojoj je stalo do slobodnog novinarstva

MONITOR: Kako vidite objavljivanje snimka urednice Teleskopije Tamare Nikčević i Miodraga Živkovića i najavu Demokrata da će objaviti nove snimke? Ali i uopšte poziciju RTCG-a?

JOVANOVIĆ  VUKOTIĆ: Kao posljedicu objavljivanja snimaka razgovora između vođa Demokrata Alekse Bečića, Borisa Bogdanovića i Dragana Krapovića, ali i mnogih drugih protivnika bivšeg režima. Tzv. javni medijski servis ne da nije protestovao, nego je (zlo)upotrebljavao citate izvučene iz konteksta.

Nije taj medij brinuo zbog iznošenja privatnih razgovora u javnost ni kad su prije četiri godine javnom linču izloženi mladi advokati Marija Radulović i Siniša Gazivoda, i to samo zbog lične osvete specijalnog tužioca njihovom mentoru Goranu Rodiću.

Umjesto da služe pravu javnosti da zna, urednici i novinari su – čast izuzecima – svojom voljom i pri punoj svijesti odabrali da budu sluge režima. Zbog toga nijednom profesionalnom novinaru ne pada na pamet da ih brani…

Od pozicije RTCG-a danas mnogo je važnije može li takozvani javni servis postati pravi ako budu smijenjeni samo članovi Savjeta, uprave i kolegijuma. Iskustvo ne uliva optimizam, nema te vlasti kojoj je stalo do slobodnog novinarstva. Za oslobađanje medijske Jusovače mogu da se izbore samo profesionalni novinari, a tamo ih – računajući i one koji su davno sklonjeni – nema više od desetak…

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo